Hrvatska će od početka sljedeće godine biti do kraja integrirana u Europsku uniju: ući će u schengensko područje i usvojit će euro, zajedničku europsku valutu.
I konačno će se osloboditi nesretnog imena vlastite valute – nazvana ”kuna” po krvoločnoj životinjici koja pustoši po kokošinjcima, a koja u svijetu, neizbježno, asocira na valutu ustaške marionetske države, koja nije bila nikakva ”realizacija povijesnih težnji hrvatskog naroda”, kako je to pokušavao hrvatski predsjednik-vrhovnik Franjo Tuđman predstaviti domaćoj i stranoj javnosti, već nacifašistička tvorba koja je po okrutnosti i divljaštvu nadmašila i svoje zaštitnike.
Doduše, kuna će ostati oslikana na kovanici od jednog eura, za uspomenu nostalgičarima – ustašonostalgičarima i poklonicima kulta ličnosti Franje Tuđmana, dok će u Europi i dalje izazivati čuđenje i mnoge ironične komentare na račun tog čudnog nacionalnog simbola.
Ulaskom u eurozonu Hrvatska će biti ”još tješnje” (formulacija iz Maastrichtskog ugovora) vezana za ujedinjenu Europu i morat će harmonizirati svoje proračunske troškove, primjenjivati pravila eurozone koji znače rigorozniju financijsku disciplinu – i jednog dana, kako je to zamišljeno, prilagoditi svoju fiskalnu politiku zajedničkim parametrima.
To je svakako veliki korak bez obzira na to što će on, neizbježno, omogućiti financijskim špekulantima na sitno da zaokruživanjem povećaju cijene u trgovačkoj mreži na račun potrošača, bankama da zarade na početnoj konverziji kuna u euro i velikim špekulantima da se lakše uključe u mešetarske špekulantske transakcije na europskoj razini.
Ali ovom prilikom ostavit ćemo sve ove mutne poslove oko uvođenja eura po strani, da bismo upozorili na jedan podatak: ulazimo u schengenski prostor kao 23. zemlja od 27 zemalja članica Europske unije, ali sami, a ne u paketu s drugima.
Na tu povijesnu ironiju upozorio je već politolog Višeslav Raos prošlog tjedna u svojoj kolumni na Tportalu, ističući da je odluka o ulasku u schengenski prostor donesena baš na godišnjicu smrti Franje Tuđmana, koji se stalno bojao da će Hrvatska ući u Europsku uniju ”u paketu” s ostalim zemljama zapadnog Balkana.
To se nije dogodilo, Hrvatska je umjesto ”u konvoju” s ostalim zemljama bivše Jugoslavije ušla sama u članstvo Unije 1. srpnja 2013., sama će ući u eurozonu 1. siječnja sljedeće godine i sama će ući u schengenski prostor.
Ali to nije izgledalo tako, još na sam dan odluke o pripuštanju Hrvatske u schengenski prostor. Toga dana na dnevnom redu Vijeća Europske unije bio je i ulazak Bugarske i Rumunjske u jedinstveni europski prostor bez granica.
Ali, nizozemski se ministar unutarnjih poslova usprotivio ulasku Rumunjske i Bugarske, iako je Europska komisija podnijela izvještaj u kojem je pozitivno ocijenila pripreme Rumunjske i Bugarske za priključenje Schengenskom sporazumu. A austrijski mu se kolega, također ministar unutarnjih poslova pridružio, sa zadovoljstvom kritizirajući Rumunjsku i protiveći se njenom ulasku u Schengen.
I ništa nije pomoglo što je većina zemalja zagovarala ulazak Rumunjske i Bugarske jer su one izvršile svoje domaće zadaće i odradile sve uvjete koje im je postavila Unija za ulazak u schengensko područje.
Razlog koji je naveo nizozemski predstavnik, ministar unutarnjih poslova, a kojemu su se pridružili već poslovno skeptični predstavnici ”sjevernih”, takozvanih ”kreposnih zemalja”, koje inače uvijek kritiziraju južnoeuropske zemlje zbog njihovih neurednih proračuna, iskakanja iz maastrichtskih kriterija, bio je sada taj, da ”balkanska izbjeglička ruta” vodi baš kroz te zemlje i da one nisu dovoljno učinile – da odbiju te izbjeglice od prolaza, a što je još važnije od ulaska u onu Europu koju oni predstavljaju – takozvanu civiliziranu Europu, kreposnu Europu, discipliniranu Europu…
I umjesto da moralna krivnja za odsustvo jedne jedinstvene imigrantske politike Europske unije bude baš na tim zemljama, rezultat je bio – veto za ulazak ovih dviju zemalja u Schengen.
Da je Europska unija provela ono što su građani izrazili u konferencijama o budućnosti Europe, koje su bile vrhunac javne komunikacije Unije prema svojim građanima nakon pandemije COVID-19, sada bi austrijski i nizozemski ministri ostali usamljeni, ili, pak, u manjini u odnosu na ostale članove Vijeća ministara Europske unije.
A to je baš zato, jer je Europska unija još uvijek zadržala ”sigurnosnu klauzulu” da pojedina zemlja može svojim vetom zaustaviti neku odluku, za koju je potreban konsenzus svih.
I dok se to ne promijeni, i naš ulazak u ove posljednje dvije simboličke barijere potpune integracije u EU ne može biti slavljen samo kao naša pobjeda, dok su drugi blokirani, iako zadovoljavaju sve uvjete.
Sada kada smo i mi pobijedili u regati, kako je to govorio svojevremeno predsjednik Stipe Mesić, imamo moralnu – i povijesnu dužnost da urgiramo da se Europska unija konačno federalizira, i to na taj način da se definitivno odlučivanje konsenzusom pošalje u ropotarnicu povijesti.
A na konkretnom planu, to znači da i Bugarskoj i Rumunjskoj treba dati punu podršku i izraziti solidarnost s ovim zemljama i njihovim naporima da se i one u potpunosti, što prije, integriraju u Europsku uniju.
I založiti se, javno i otvoreno, što prije za tu promjenu u odlučivanju Europske unije, koju traže europski građani, a ne držati fige u džepu i ljuljati se u samozadovoljstvu da smo mi preskočili sve prepreke, a oni nisu.
Hrvatska sada ima sve pretpostavke da povede jasnu, nedvosmislenu pro-europsku politiku i tako potvrdi svoj europeizam i prevlada svoj nacionalni egoizam i marginalizam na rubu Europe, svoju autoreferencijalnost i, konačno, osjećaj lažne superiornosti u odnosu na naše istočne susjede.
