Na Mreži sam pronašao kratku da kraća biti ne može biografsku bilješku o Ivanki Bubalo. Ona glasi: "Ivanka Bubalo rođena je 2. siječnja 1963. u Božincima, u župi Plehan. U rodnim je Božincima pohađala osmogodišnju, a u Derventi srednju školu. Studij je završila u Zagrebu, nakon čega kao novinarka radi u Radio Derventi i Derventskom listu. Od 1992. živi u Sl. Brodu s obitelji - sa suprugom, dvjema kćerima i sinom koji se tu i rodio. Kao novinarka i urednica radio-emisija radi u Brodu i Zagrebu. U nedjelju, 21. ožujka 2004. ... smrtno je stradala u prometnoj nesreći." Mali biografski okvir za veliki, častan život.
Prošlo je osam godina od njene smrti i ne znam je li se iko od kolega iz Broda na godišnjicu sjetio Ivanke. Možda i je, ne znam. Pa i sam sam, zaokupljen funkcioniranjem Word Pressovog editora, na kome slažem i ovaj post, zaboravio temeljitije proći kroz svoju arhivu i prisjetiti se točnog datuma. Ali, pronašao s sam svoj tekst o njoj. Nisam posve siguran kad sam ga točno napisao, ni kome sam ga dao. Najvjerojatnije da je uvršten u Mirkovićev "Sjeverni obzor". Objavljujem ga ponovo u spomen na vrhunsku novinarku i na suštu ljudsku dobrotu koju sam upoznao tada i poslije više nikada.
Kaže pjesnik da prvi uvjet ljudske dobrote jest nešto voljeti, a drugi nešto poštovati. Ivanka Bubalo ipunjavala je oba uvjeta. Ona je bila personifikacija Dobrote. Ona ne samo da je voljela život i sve ljude, ona ih je i neizmjerno poštovala. Upravo ovo potonje činilo ju je jedinstvenom.
Prvi put sam ju vidio ratne 1992-e godine, neposredno nakon egzodusa Posavljaka u Slavoniju i Slavonski Brod. Bila je mala kap velike rijeke ljudi koji su morali prijeći rijeku Savu i potražiti novo utočište. Upoznao sam Ivanku u redakciji „Glasa Sela“, u Kumičićevoj ulici, u Malom Parizu, u Župi „Duha svetoga“, u redakciji novina koje su koegzistirale s Caritasom, u kreativnom kaosu kojeg je pokrenuo i diktirao izdavač, svestrani vlč. Marko Majstorović, legendarni duhovnik, ali i vješti praktičar. Okupio je ekipu u kojoj je Ilija Maoduš bio urednik, Štefica Starčević grafički urednik, ja poslovni tajnik, a Ivanka Bubalo novinarka. Bio je to doslovce jedini spas u vrijeme havarije čitavog sustava koja nam je slomila i egzistencijalnu sigurnost. U tom utočištu, koje nam je tada, ponavljam, jedini pružio vlč. Marko, a pored moćnih rođaka i velikih prijatelja, među pelenama koje su se dijelile mamicama, među rabljenom odjećom i tonama provijanta za socijalno ugrožene, upoznao sam ženu-sveca, Ivanku Bubalo, marljivu, sposobnu i dobru osobu! Rekoh, bila je dobra osoba, pa sam imao osjećaj da i ona o meni isto misli! Bila je to velika moralna podrška. No, nismo joj se za usporediti! Tiha, uvjerljiva, spokojna, mirna, ustrajna, tankoćutna... idealna za razgovore sa brojnim sugovornicima, nenaviklim da se otkrivaju, od kojih će pomnim promatranjem napraviti junake svojih toplih priča. Bio je užitak čitati njene tekstove koji su točno odražavali njen temperament i karakternu superiornost!
Imam osjećaj da je njena prerana smrt samo odlazak na teren, za nas nevidljivi svijet, gdje pravi novu reportažu o životu, vjeri i nadi- kao uvijek!
Prošlo je osam godina od njene smrti i ne znam je li se iko od kolega iz Broda na godišnjicu sjetio Ivanke. Možda i je, ne znam. Pa i sam sam, zaokupljen funkcioniranjem Word Pressovog editora, na kome slažem i ovaj post, zaboravio temeljitije proći kroz svoju arhivu i prisjetiti se točnog datuma. Ali, pronašao s sam svoj tekst o njoj. Nisam posve siguran kad sam ga točno napisao, ni kome sam ga dao. Najvjerojatnije da je uvršten u Mirkovićev "Sjeverni obzor". Objavljujem ga ponovo u spomen na vrhunsku novinarku i na suštu ljudsku dobrotu koju sam upoznao tada i poslije više nikada.
Kaže pjesnik da prvi uvjet ljudske dobrote jest nešto voljeti, a drugi nešto poštovati. Ivanka Bubalo ipunjavala je oba uvjeta. Ona je bila personifikacija Dobrote. Ona ne samo da je voljela život i sve ljude, ona ih je i neizmjerno poštovala. Upravo ovo potonje činilo ju je jedinstvenom.
Prvi put sam ju vidio ratne 1992-e godine, neposredno nakon egzodusa Posavljaka u Slavoniju i Slavonski Brod. Bila je mala kap velike rijeke ljudi koji su morali prijeći rijeku Savu i potražiti novo utočište. Upoznao sam Ivanku u redakciji „Glasa Sela“, u Kumičićevoj ulici, u Malom Parizu, u Župi „Duha svetoga“, u redakciji novina koje su koegzistirale s Caritasom, u kreativnom kaosu kojeg je pokrenuo i diktirao izdavač, svestrani vlč. Marko Majstorović, legendarni duhovnik, ali i vješti praktičar. Okupio je ekipu u kojoj je Ilija Maoduš bio urednik, Štefica Starčević grafički urednik, ja poslovni tajnik, a Ivanka Bubalo novinarka. Bio je to doslovce jedini spas u vrijeme havarije čitavog sustava koja nam je slomila i egzistencijalnu sigurnost. U tom utočištu, koje nam je tada, ponavljam, jedini pružio vlč. Marko, a pored moćnih rođaka i velikih prijatelja, među pelenama koje su se dijelile mamicama, među rabljenom odjećom i tonama provijanta za socijalno ugrožene, upoznao sam ženu-sveca, Ivanku Bubalo, marljivu, sposobnu i dobru osobu! Rekoh, bila je dobra osoba, pa sam imao osjećaj da i ona o meni isto misli! Bila je to velika moralna podrška. No, nismo joj se za usporediti! Tiha, uvjerljiva, spokojna, mirna, ustrajna, tankoćutna... idealna za razgovore sa brojnim sugovornicima, nenaviklim da se otkrivaju, od kojih će pomnim promatranjem napraviti junake svojih toplih priča. Bio je užitak čitati njene tekstove koji su točno odražavali njen temperament i karakternu superiornost!
Imam osjećaj da je njena prerana smrt samo odlazak na teren, za nas nevidljivi svijet, gdje pravi novu reportažu o životu, vjeri i nadi- kao uvijek!
