Kada gledate ‘Geparda’, ne pitajte se o kome govori taj film, o nama govori: premda je riječ o Siciliji 1860-ih, on nam govori i o tome kako je stara Partija lansirala novu vladajuću garnituru kako bi, simulirajući promjenu, zadržala pozicije i stekla moć koja će joj poslužiti za preuzimanje cijele nacionalne imovine
Na Trećem programu vidjeli smo odličan film koji objašnjava kako je stara Partija lansirala novu vladajuću garnituru kako bi, simulirajući promjenu, zadržala pozicije i stekla moć koja će joj poslužiti za preuzimanje cijele nacionalne imovine. Premda se radnja ‘Geparda’ ne događa krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u Hrvatskoj nego 1860-ih na Siciliji, film pokazuje dogovornu narav tranzicije u društvu punom samozadovoljstva, konzervativizma i nespremnosti na promjene, a spremnosti na sporazumnu narav svih procesa, uključujući i one koji naizgled podsjećaju na revoluciju. ‘Republika će nam biti nametnuta’, objašnjava mladi Tancredi, garibaldinac, svome ujaku, starom sicilijanskom aristokratu nesklonom promjenama. A onda nudi čuveno paradoksalno rješenje kako to izbjeći. ‘Želimo li da stvari ostanu kakve jesu, sve se mora promijeniti. Razumiješ li?’ pita starog ujaka taj dendi iz knjige Giuseppea Tomasija di Lampeduse, najprodavanijeg romana talijanske književne povijesti (tiskao ga je 1958., godinu dana nakon piščeve smrti, milanski Feltrinelli, nakon što su ga dva izdavača odbila). Nakon Garibaldijeva tornada sve se doista događa po Tancredijevu pretkazanju, a sam mladić na kraju s prezirom odbacuje Garibaldija. Sličnosti Hrvatske i Sicilije su velike, zato su i otpori promjenama slični. ‘Znate li što se politički događa u ovoj zemlji?’, pita ujak popa, pa odgovara: ‘Ništa se ne događa, osim smjene staleža. Srednji nas stalež ne želi satrti, već zamijeniti. Čak će nam i koju tisuću dukata u džep utrpati. I sve će ostati isto. Shvaćate, oče? Ovo je zemlja sporazuma.’
‘Negdje oko četiri sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja’, rekao je u jednom intervjuu pokojni dr. Zdravko Tomac. ‘Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država.’’ Što je bilo potom? Kutli Globus grupa, Tisak i 176 poduzeća, Vrhovniku Lenac itd. Danas? HDZ-u većina županija, SDP-u Rijeka. Komora Buriloviću, savjetničko mjesto Vidoviću. Stvarna vlast Plenkiju, takozvana oporba takozvanom Beri. SDP je vječna djeveruša, rijetko mlada. Svima to odgovara, zato nitko neće promjene.
Bilo je još dosta riječi o zemlji Siciliji: konzervativnoj (‘Sedmero djece mi je žena rodila, a ja joj nisam vidio pupak’; ‘Ja sam poznavao ljubav – to je godina dana vatre i trideset godina pepela’), zatucanoj, taštoj, nepromjenjivoj, na svoju štetu. Kada dakle gledate ‘Geparda’, ne pitajte se o kome govori taj film, da parafraziramo starog Johna Donnea, o nama govori.
Davor Bernardić u bujici riječi posvećenih Ivici Račanu hvali njegovu vladu kao najbolju i najuspješniju u novijoj povijesti. ‘Hoćete li se založiti za ukidanje županija?’ čujemo glas novinara iz offa, čini se da je riječ o reporteru N1 televizije. ‘Dopustite da danas, u ovoj tužnoj prigodi, ne odgovorim na takvo pitanje’, kaže Bernardić, kao da je Račan umro prošlog petka. Tako je neki srpski ministar policije, na pitanje novinara ‘Vremena’ je li kao mladić opljačkao kiosk – gadna stvar u prošlosti bilo kojeg, a kamoli ministra policije – odgovorio egzaltirano: ‘Hilandar gori, a vi meni o kiosku!’ (u to je vrijeme čuveni manastir bio zahvaćen požarom). Ukratko, Bernardić je još jednom potvrdio da nije ni za kakve promjene, jer su u ustanove u koje je HDZ spremio svojih 70 posto rashodovanih kadrova oni spremili svojih 30 posto. Odmah nakon Bernardića ide neki mudrac iz HGK-a, pa na pitanje je li Komora za zabranu rada nedjelom odgovara da neki jesu, a neki baš i nisu.
Ispred pozadine kojom dominiraju zeleni koronavirusi, glasom koji je i inače dobro moduliran za kataklizme, Đurica Drobac najavljuje kako ćemo imati najveći pad BDP-a od vremena rata. Slijedi reportaža u kojoj dominira atmosfera karmina: Zdravko Marić čita prognozu o padu BDP-a od devet posto – ako turizam bar dijelom oživi i ako ne bude povratka virusa na jesen… Dokument koji Vlada svake godine dostavlja Europskoj komisiji u okviru programa konvergencije predstavljen je kao ‘program reformi’, što bi kod neupućenih trebalo proizvesti dojam kako je riječ o nekom brzom, dinamičnom odgovoru na novonastalu krizu, premda je riječ o odavno sklepanoj birokratskoj papazjaniji – koju Vlada i ovako i onako svake godine mora predati EK-u – u kojoj su analitičari našli i ovakve rečenice: ‘Radi što bolje integracije strateškog planiranja i upravljanja razvojem unaprijedit će se sposobnosti za integrirani pristup u oblikovanju i provedbi javnih politika i projekata te uvesti u primjenu standardizirani pristup za procjenu uspješnosti javnih politika i projekata, uzimajući u obzir početne uvjete i očekivane socioekonomske učinke.’ Što je pisac htio reći ovom kardeljiziranom sentencom? Bog zna. Uglavnom, ponovit ćemo naš stari stav. Ako se jednog dana u ovoj zemlji pojave političari koji žele mijenjati stvari, prepoznat ćete ih po jeziku. On će biti nov, živ, usmjeren na konkretno, na promjene. Ovaj je usmjeren na to da se sve mijenja kako bi sve ostalo isto, a glavni teret te farse past će na utučenog Marića, koji je izgledao kao Gospa od sedam žalosti.
Počeli smo s Trojkom, završit ćemo s Trojkom, najboljim programom našega etera kojemu se čovjek sklanja zgađen silnom repetitivnošću naših ocvalih politika. Prvoga maja gledali smo dva briljantna filma o svijetu rada, prvi, poznati klasik Johna Forda ‘Plodovi gnjeva’, i drugi, manje poznat film ‘Matewan’, nastao u neovisnoj produkciji. U oba je prikazan pakao u kojemu je američki proletarijat živio 1920-ih godina: tvrtke su bile vlasnici svega – kuća, stanova u kojima su živjeli radnici, njihovog alata, aparata, odjeće, života. Radnici su sve morali kupovati u dućanima čiji je vlasnik kompanija, za bonove koje im je kompanija davala kao plaću. Šifra: Konzumov bon, samo stoput gore. Ako se pobune, dolaze šerifi ili plaćeni tvrtkini snagatori. U tim je okolnostima osnivanje sindikata bila aktivnost koja znači riskiranje života: u ‘Matewanu’ vidimo jednoga rudara kojega su predstavnici tvrtke zaklali. Tada je sindikat značio zaštitu siromašnih radnika, danas su naši javnosindikalni vođe zaštitnici vladajuće kaste: jedan od njih radi u Fini pa za radnog vremena ovršuje sirotinju, a onda pred kamerama nariče nad njezinom tužnom sudbinom, što je, ukratko, travestija. ‘Matewan’, rad neovisnog režisera Johna Saylesa, film je koji u životu treba pogledati barem jednom (bilo bi odlično da ga na Trećem repriziraju više puta), dok su ‘Plodovi gnjeva’, koje je Ford snimio po Steinbeckovu klasiku, razmjerno često na ekranima.
portalnovosti
Gepard, HRT, 27. travnja, 20:05
Na Trećem programu vidjeli smo odličan film koji objašnjava kako je stara Partija lansirala novu vladajuću garnituru kako bi, simulirajući promjenu, zadržala pozicije i stekla moć koja će joj poslužiti za preuzimanje cijele nacionalne imovine. Premda se radnja ‘Geparda’ ne događa krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u Hrvatskoj nego 1860-ih na Siciliji, film pokazuje dogovornu narav tranzicije u društvu punom samozadovoljstva, konzervativizma i nespremnosti na promjene, a spremnosti na sporazumnu narav svih procesa, uključujući i one koji naizgled podsjećaju na revoluciju. ‘Republika će nam biti nametnuta’, objašnjava mladi Tancredi, garibaldinac, svome ujaku, starom sicilijanskom aristokratu nesklonom promjenama. A onda nudi čuveno paradoksalno rješenje kako to izbjeći. ‘Želimo li da stvari ostanu kakve jesu, sve se mora promijeniti. Razumiješ li?’ pita starog ujaka taj dendi iz knjige Giuseppea Tomasija di Lampeduse, najprodavanijeg romana talijanske književne povijesti (tiskao ga je 1958., godinu dana nakon piščeve smrti, milanski Feltrinelli, nakon što su ga dva izdavača odbila). Nakon Garibaldijeva tornada sve se doista događa po Tancredijevu pretkazanju, a sam mladić na kraju s prezirom odbacuje Garibaldija. Sličnosti Hrvatske i Sicilije su velike, zato su i otpori promjenama slični. ‘Znate li što se politički događa u ovoj zemlji?’, pita ujak popa, pa odgovara: ‘Ništa se ne događa, osim smjene staleža. Srednji nas stalež ne želi satrti, već zamijeniti. Čak će nam i koju tisuću dukata u džep utrpati. I sve će ostati isto. Shvaćate, oče? Ovo je zemlja sporazuma.’
‘Negdje oko četiri sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja’, rekao je u jednom intervjuu pokojni dr. Zdravko Tomac. ‘Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: ‘Dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država.’’ Što je bilo potom? Kutli Globus grupa, Tisak i 176 poduzeća, Vrhovniku Lenac itd. Danas? HDZ-u većina županija, SDP-u Rijeka. Komora Buriloviću, savjetničko mjesto Vidoviću. Stvarna vlast Plenkiju, takozvana oporba takozvanom Beri. SDP je vječna djeveruša, rijetko mlada. Svima to odgovara, zato nitko neće promjene.
Bilo je još dosta riječi o zemlji Siciliji: konzervativnoj (‘Sedmero djece mi je žena rodila, a ja joj nisam vidio pupak’; ‘Ja sam poznavao ljubav – to je godina dana vatre i trideset godina pepela’), zatucanoj, taštoj, nepromjenjivoj, na svoju štetu. Kada dakle gledate ‘Geparda’, ne pitajte se o kome govori taj film, da parafraziramo starog Johna Donnea, o nama govori.
N1 uživo, 29. travnja, 10:00
Davor Bernardić u bujici riječi posvećenih Ivici Račanu hvali njegovu vladu kao najbolju i najuspješniju u novijoj povijesti. ‘Hoćete li se založiti za ukidanje županija?’ čujemo glas novinara iz offa, čini se da je riječ o reporteru N1 televizije. ‘Dopustite da danas, u ovoj tužnoj prigodi, ne odgovorim na takvo pitanje’, kaže Bernardić, kao da je Račan umro prošlog petka. Tako je neki srpski ministar policije, na pitanje novinara ‘Vremena’ je li kao mladić opljačkao kiosk – gadna stvar u prošlosti bilo kojeg, a kamoli ministra policije – odgovorio egzaltirano: ‘Hilandar gori, a vi meni o kiosku!’ (u to je vrijeme čuveni manastir bio zahvaćen požarom). Ukratko, Bernardić je još jednom potvrdio da nije ni za kakve promjene, jer su u ustanove u koje je HDZ spremio svojih 70 posto rashodovanih kadrova oni spremili svojih 30 posto. Odmah nakon Bernardića ide neki mudrac iz HGK-a, pa na pitanje je li Komora za zabranu rada nedjelom odgovara da neki jesu, a neki baš i nisu.
Dnevnik, HRT, 30. travnja, 19:00
Ispred pozadine kojom dominiraju zeleni koronavirusi, glasom koji je i inače dobro moduliran za kataklizme, Đurica Drobac najavljuje kako ćemo imati najveći pad BDP-a od vremena rata. Slijedi reportaža u kojoj dominira atmosfera karmina: Zdravko Marić čita prognozu o padu BDP-a od devet posto – ako turizam bar dijelom oživi i ako ne bude povratka virusa na jesen… Dokument koji Vlada svake godine dostavlja Europskoj komisiji u okviru programa konvergencije predstavljen je kao ‘program reformi’, što bi kod neupućenih trebalo proizvesti dojam kako je riječ o nekom brzom, dinamičnom odgovoru na novonastalu krizu, premda je riječ o odavno sklepanoj birokratskoj papazjaniji – koju Vlada i ovako i onako svake godine mora predati EK-u – u kojoj su analitičari našli i ovakve rečenice: ‘Radi što bolje integracije strateškog planiranja i upravljanja razvojem unaprijedit će se sposobnosti za integrirani pristup u oblikovanju i provedbi javnih politika i projekata te uvesti u primjenu standardizirani pristup za procjenu uspješnosti javnih politika i projekata, uzimajući u obzir početne uvjete i očekivane socioekonomske učinke.’ Što je pisac htio reći ovom kardeljiziranom sentencom? Bog zna. Uglavnom, ponovit ćemo naš stari stav. Ako se jednog dana u ovoj zemlji pojave političari koji žele mijenjati stvari, prepoznat ćete ih po jeziku. On će biti nov, živ, usmjeren na konkretno, na promjene. Ovaj je usmjeren na to da se sve mijenja kako bi sve ostalo isto, a glavni teret te farse past će na utučenog Marića, koji je izgledao kao Gospa od sedam žalosti.
Plodovi gnjeva / Matewan, HRT, 1. svibnja, 20:50
Počeli smo s Trojkom, završit ćemo s Trojkom, najboljim programom našega etera kojemu se čovjek sklanja zgađen silnom repetitivnošću naših ocvalih politika. Prvoga maja gledali smo dva briljantna filma o svijetu rada, prvi, poznati klasik Johna Forda ‘Plodovi gnjeva’, i drugi, manje poznat film ‘Matewan’, nastao u neovisnoj produkciji. U oba je prikazan pakao u kojemu je američki proletarijat živio 1920-ih godina: tvrtke su bile vlasnici svega – kuća, stanova u kojima su živjeli radnici, njihovog alata, aparata, odjeće, života. Radnici su sve morali kupovati u dućanima čiji je vlasnik kompanija, za bonove koje im je kompanija davala kao plaću. Šifra: Konzumov bon, samo stoput gore. Ako se pobune, dolaze šerifi ili plaćeni tvrtkini snagatori. U tim je okolnostima osnivanje sindikata bila aktivnost koja znači riskiranje života: u ‘Matewanu’ vidimo jednoga rudara kojega su predstavnici tvrtke zaklali. Tada je sindikat značio zaštitu siromašnih radnika, danas su naši javnosindikalni vođe zaštitnici vladajuće kaste: jedan od njih radi u Fini pa za radnog vremena ovršuje sirotinju, a onda pred kamerama nariče nad njezinom tužnom sudbinom, što je, ukratko, travestija. ‘Matewan’, rad neovisnog režisera Johna Saylesa, film je koji u životu treba pogledati barem jednom (bilo bi odlično da ga na Trećem repriziraju više puta), dok su ‘Plodovi gnjeva’, koje je Ford snimio po Steinbeckovu klasiku, razmjerno često na ekranima.
portalnovosti
