‘Slow West’, film Johna Macleana: Dekonstrukciji žanra autor pristupa na temelju poznavanja tradicije i mitologije vesterna
‘Slow West’, kako je izvorni naslov filma u nas prevedenog kao ‘Zemlja bez zakona’, odlično opisuje debitantsko cjelovečernje djelo škotskog sineasta Johna Macleana. Riječ je o poprilično neuobičajenom vesternu koji se svojim sporim ritmom dosta dobro uklapa u zasade tzv. slow moviea, iako ne rabi naglašeno duge i/ili naglašeno statične kadrove karakteristične za tu vrst poetike, štoviše, ima razmjerno malo širih planova i još manje totala, mada bi se, s obzirom na opću tradiciju vesterna i vlastitu individualnu sklonost ‘sporosti’ kojoj bi spomenuti planovi dobro pristajali, to očekivalo.
Čini se jasnim da je Macleanu – koji je svoj prvijenac snimio u britansko-novozelandskoj koprodukciji, uglavnom na novozelandskim lokacijama (koje ponekad djeluju prilično neamerički, što filmu daje dodatnu dozu začudnosti) – važan orijentir bio znameniti Jarmuschov ‘Mrtav čovjek’, možda prvi, a svakako najpoznatiji primjerak slow vesterna: oba filma izrazito su spora, epizodična i naginju apsurdizmu (epizodičnost je česta narativna strategija vesterna, osobito onih o putovanjima karavana na zapad, koji su i prethodnice filmova ceste, no združena sa sporim tempom i apsurdizmom i ona poprima začudnu intonaciju), oba kao protagoniste postavljaju mlade i neiskusne došljake na zapad, ali se i bitno razlikuju, ne samo po krasnoj, mjestimično namjerno predizajniranoj kolor-fotografiji ‘Slow Westa’ naspram lijepe crno-bijele slike ‘Dead Mana’. Naime, Jarmuschov ostvaraj, premda mu ne manjka dobro poznate ironije njegova tvorca, prožima sugestija meditativnosti i metafizičnosti, čega kod Macleanova naslova nema. Škotski autor ironiju stavlja u prvi plan, ona je prisutna u svakoj epizodi filma, a kulminira u završnici kad će mlad, nježan, nevin i naivan Jay (sjajan Kodi Smit-McPhee) susresti smrt odaslanu iz ruku djevojke u koju je zaljubljen i za kojom traga po bespućima Divljeg zapada, a koja nije ni primijetila da je upravo njega smrtno ranila, štoviše, njegovu će ljubav iskoristiti da spasi vlastiti život. Kao da to nije dovoljno ironično, naposljetku će se skrasiti s Jayevim priručnim vodičem i zaštitnikom, lovcem na ucijenjene glave Silasom (još jedna sigurna izvedba možda najvećeg glumca današnjice Michaela Fassbendera), koji je koliko jučer (ona to ne zna) želio naplatiti potjernicu raspisanu za nju i njezina oca. Kao točka na i, djeca njihove male obitelji postaju švedski brat i sestrica s likvidacijom čijih su roditelja, igrom slučaja, Jay i Silas povezani.
Dakle dok je Jarmusch kao protagonistova pomagača postavio plemenitog Indijanca, Jayev je pomagač bijelac sumnjiva morala koji će profitirati od mladićeve nevinosti – zahvaljujući njoj dobit će ženu i djecu, odnosno priliku da ispuni bolje potencijale svog bića i opravda ulogu naratora koja mu je povjerena. A kad je o naraciji riječ, ona je zanimljivo vođena: Jay kao glavni lik ulazi u priču prije naratora Silasa i njegovu, Jayevu prošlost saznajemo kroz niz ‘objektivnih’ flešbekova, mimo ‘glavnog’ pripovjedača. Riječ je o dvije razine naracije koje se prepliću i svjedoče o autorovoj promišljenosti.
Doista, John Maclean ozbiljno je pripremio svoj projekt, njegovo poznavanje tradicije i mitologije vesterna na temelju kojih pristupa dekonstrukciji žanra nesporno je, a sama ta dekonstrukcija vrlo domišljata. Maclean fino kombinira naslijeđe romantizma s apsurdom i vidi se da je učio od najboljih – Jima Jarmuscha i braće Coen, a opet ostao sasvim svoj. ‘Slow West’ nije, doduše, film koji obara s nogu, iako je pobijedio na Sundanceu i oduševio brojne kritičare, ali jest ostvarenje koje zaslužuje respekt i navješćuje važnog autora.
portalnovosti
‘Slow West’, kako je izvorni naslov filma u nas prevedenog kao ‘Zemlja bez zakona’, odlično opisuje debitantsko cjelovečernje djelo škotskog sineasta Johna Macleana. Riječ je o poprilično neuobičajenom vesternu koji se svojim sporim ritmom dosta dobro uklapa u zasade tzv. slow moviea, iako ne rabi naglašeno duge i/ili naglašeno statične kadrove karakteristične za tu vrst poetike, štoviše, ima razmjerno malo širih planova i još manje totala, mada bi se, s obzirom na opću tradiciju vesterna i vlastitu individualnu sklonost ‘sporosti’ kojoj bi spomenuti planovi dobro pristajali, to očekivalo.
Čini se jasnim da je Macleanu – koji je svoj prvijenac snimio u britansko-novozelandskoj koprodukciji, uglavnom na novozelandskim lokacijama (koje ponekad djeluju prilično neamerički, što filmu daje dodatnu dozu začudnosti) – važan orijentir bio znameniti Jarmuschov ‘Mrtav čovjek’, možda prvi, a svakako najpoznatiji primjerak slow vesterna: oba filma izrazito su spora, epizodična i naginju apsurdizmu (epizodičnost je česta narativna strategija vesterna, osobito onih o putovanjima karavana na zapad, koji su i prethodnice filmova ceste, no združena sa sporim tempom i apsurdizmom i ona poprima začudnu intonaciju), oba kao protagoniste postavljaju mlade i neiskusne došljake na zapad, ali se i bitno razlikuju, ne samo po krasnoj, mjestimično namjerno predizajniranoj kolor-fotografiji ‘Slow Westa’ naspram lijepe crno-bijele slike ‘Dead Mana’. Naime, Jarmuschov ostvaraj, premda mu ne manjka dobro poznate ironije njegova tvorca, prožima sugestija meditativnosti i metafizičnosti, čega kod Macleanova naslova nema. Škotski autor ironiju stavlja u prvi plan, ona je prisutna u svakoj epizodi filma, a kulminira u završnici kad će mlad, nježan, nevin i naivan Jay (sjajan Kodi Smit-McPhee) susresti smrt odaslanu iz ruku djevojke u koju je zaljubljen i za kojom traga po bespućima Divljeg zapada, a koja nije ni primijetila da je upravo njega smrtno ranila, štoviše, njegovu će ljubav iskoristiti da spasi vlastiti život. Kao da to nije dovoljno ironično, naposljetku će se skrasiti s Jayevim priručnim vodičem i zaštitnikom, lovcem na ucijenjene glave Silasom (još jedna sigurna izvedba možda najvećeg glumca današnjice Michaela Fassbendera), koji je koliko jučer (ona to ne zna) želio naplatiti potjernicu raspisanu za nju i njezina oca. Kao točka na i, djeca njihove male obitelji postaju švedski brat i sestrica s likvidacijom čijih su roditelja, igrom slučaja, Jay i Silas povezani.
Dakle dok je Jarmusch kao protagonistova pomagača postavio plemenitog Indijanca, Jayev je pomagač bijelac sumnjiva morala koji će profitirati od mladićeve nevinosti – zahvaljujući njoj dobit će ženu i djecu, odnosno priliku da ispuni bolje potencijale svog bića i opravda ulogu naratora koja mu je povjerena. A kad je o naraciji riječ, ona je zanimljivo vođena: Jay kao glavni lik ulazi u priču prije naratora Silasa i njegovu, Jayevu prošlost saznajemo kroz niz ‘objektivnih’ flešbekova, mimo ‘glavnog’ pripovjedača. Riječ je o dvije razine naracije koje se prepliću i svjedoče o autorovoj promišljenosti.
Doista, John Maclean ozbiljno je pripremio svoj projekt, njegovo poznavanje tradicije i mitologije vesterna na temelju kojih pristupa dekonstrukciji žanra nesporno je, a sama ta dekonstrukcija vrlo domišljata. Maclean fino kombinira naslijeđe romantizma s apsurdom i vidi se da je učio od najboljih – Jima Jarmuscha i braće Coen, a opet ostao sasvim svoj. ‘Slow West’ nije, doduše, film koji obara s nogu, iako je pobijedio na Sundanceu i oduševio brojne kritičare, ali jest ostvarenje koje zaslužuje respekt i navješćuje važnog autora.
portalnovosti
