Izbori za rukovodstvo HDZ-a morali bi biti obavezni svakih šest mjeseci. Tek kroz permanentnu unutarpartijsku kampanju moglo bi na površinu prokuljati toliko govana da se kompletna stranka udavi u toploj smjesi koja – da se ne lažemo – od početka čini osnovni sadržaj njenog programa
‘Kad uporno predbacuješ da se nedovoljno borimo protiv klijentelizma, direktno se osjećam pogođen. Mi smo tad zajedno sjedili u Vladi, ja sam bio ministar, ti si bio savjetnik gospođe Kosor. Tada si radio u Zagrebu, a imao mjesto u Bruxellesu i primao dvostruko veću plaću nego ja koji sam bio ministar. Prema tome, kada ulazimo u ocjene moramo biti otvoreni.’
To je u televizijskoj debati hadezeovac Branko Bačić rekao hadezeovcu Davoru Ivi Stieru. Nakon toga je hadezeovac Stier djelomično skrenuo s teme – nastavio je drobiti o pogubnoj klijentelističkoj praksi, ali bez osvrtanja na osobni udio u tom fenomenu. Hadezeovac Bačić, kao što znamo, na unutarstranačkim izborima čvrsto podupire sadašnjeg predsjednika Andreja Plenkovića, dok hadezeovac Stier zagovara radikalnu promjenu političkog kursa i optira za predsjedničkog kandidata Miru Kovača.
Ostalo je, međutim, nejasno zbog čega se točno, kada hadezeovac Stier melje o svetom ratu protiv razornog klijentelizma, hadezeovac Bačić osjeća ‘direktno pogođen’: zato što je – dok je Stier radio u Zagrebu, a primao plaću kao da radi u Bruxellesu – imao dvostruko niži dohodak od sadašnjega političkog suparnika, ili zato što na jedan od odurnijih slučajeva klijentelizma i stranačkog pogodovanja – da netko radi u Zagrebu, a prima plaću kao da radi u Bruxellesu, barem duplo veću – nije ukazivao prije predizborne kampanje?
U obje varijante potvrđuje se ocjena hadezeovca Stiera o ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’, jer da je ta borba bila iole ‘dovoljna’, sam bi Stier odavno bio prokazan kao pohlepni korisnik partijske koruptivne mreže. No hadezeovac Bačić ne dovodi Stierovu vjerodostojnost u pitanje zbog toga, već – upravo suprotno – kako bi osporio njegovu tezu o ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’ u HDZ-u, a ključni argument izložio je u vidu upozorenja da bi on (Stier) morao o tome držati jezik za zubima, baš kao što je on (Bačić) držao začepljenu gubicu dok je on (Stier) primao nemoralno udvostručenu plaću, te je tako i on (Bačić) davao svoj obol ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’, e kako bi danas mogao staloženo tvrditi da klijentelizma u HDZ-u nema.
Ovaj pomalo komplicirani predložak služi nam za sasvim jednostavan zaključak o polemičkoj metodi koja je uzela maha uoči izbora u HDZ-u: svi seru!
Čine to bez prestanka i s punim uvjerenjem. Po strani od ugodnih prizora krvoprolića, nitko od ratobornih takmaca pritom ne strahuje za vlastiti integritet, jer je zaliha unutarstranačkog cinizma tolika da ni gloženje do kosti ne može od njih iznuditi mrvicu autorefleksije.
Opisana metoda – da svi stalno seru – dolazi u prvi plan kod svake teme (oko) koje se zavađeni hadezeovci dohvate. Milijan Brkić, recimo, optužio je Plenkovića da vodi samoubilačku politiku jer HDZ koalira s HNS-om. Onda je Plenković rekao da je upravo Brkić prvi predložio koaliciju s HNS-om. Onda je Brkić rekao da on nije predlagao koaliciju s HNS-om, već s HSS-om, te da bi se Plenković zbog izgovorenih neistina na Stepinčevo mogao i ispovjediti. Onda je Gordan Jandroković rekao da Brkić ima gadnih problema s memorijom i da se na funkciji tajnika stranke ponašao kao bog i batina. Onda je Kovač rekao da je raskol u partiji nastao zbog sramotnog usvajanja Istanbulske konvencije. Onda je Plenković rekao da je baš Kovač na sjednici stranačkog rukovodstva podržao Istanbulsku konvenciju. Onda je Kovač rekao da je on tada govorio općenito o zaštiti žena od nasilja, a da Istanbulsku konvenciju nije spomenuo…
Proizvodnja sranja je naprosto impresivna. Kovanice bez stvarnog značenja (‘HNS’, ‘Istanbulska konvencija’) služe tek kao simboličke crvene krpe povodom kojih će se protivnici naoružati kratkim pamćenjima i dugim cijevima. Stoga je i polemički potencijal nesaglediv, jer hladni promatrač sve vrijeme ima nepogrešiv utisak da vodeći razbojnici u bandi optužuju jedni druge za lopovluk. Možda bi upravo u takvim nagnućima – istima kod svih aktera – trebalo potražiti slamku spasa za ozbiljno narušeno zajedništvo?
Da, možda bi posvađani hadezeovski prvaci morali zaključiti kako su, ako se već kobno dijele po svjetonazorskim pitanjima – naime oko toga treba li Srbe mrziti malo manje ili malo više, treba li NDH romantizirati malo više ili malo manje, treba li uloga Crkve u svjetovnom životu biti još malo veća ili još više veća… – uspostavili minimalan konsenzus oko jednoobrazne metode političkog djelovanja, pa uzbuđenom članstvu jasno poručiti: Točno je, među nama postoje ozbiljna ideološka razilaženja, ali svi mi – bez izuzetka – lažemo čim zinemo, a ne zatvaramo usta!
Ovome se promatraču to čini sasvim solidnom platformom za dugoročnu izgradnju stranačkog jedinstva. Ako išta čini prepoznatljivu političku konstantu HDZ-a, onda je to odsustvo elementarne brige za istinu.
No vratimo se hadezeovcu Stieru, koji svojom misionarskom borbom protiv nemani klijentelizma utjelovljuje realni duh vladajuće partije. O tome se bio naširoko raspisao i u svojoj knjizi o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’, napadajući državne institucije koje ‘samo manjini podobnih jamče uspjeh, na temelju pripadnosti zatvorenim skupinama’, prozivajući sustav koji ‘regrutira društvenu elitu prema koruptivnom klijentelističkom modelu’, gdje je ‘veza važnija od sposobnosti, a slijepa poslušnost od kreativnosti’, dok bi – po njegovu mišljenju – taj model trebalo pod hitno demontirati, institucije otvoriti ‘marginaliziranim građanima’ koji će napredovati ili dobivati posao ‘na temelju svojih sposobnosti umjesto političkih veza’, pa ljudske sudbine ne bi ovisile o pripadnosti stranci, niti bi se karijere gradile ‘po babu i po stričevima’.
Članak kojim je Jutarnji list u kolovozu 2016. preko tri novinske stranice promovirao Stiera kao ‘novu snagu’ HDZ-a započeo je sljedećim pasusom:
‘Jedna je priča bivšem premijeru Sanaderu bila posebno omiljena. Prisjećao se kako mu je pristupila jedna gospođa iz Argentine, predstavila se i zapitala: ‘Može li vam se moj sin javiti kada završi fakultet?’ Sanader je potvrdio i nakon izvjesnog vremena ponovo se susreo s tom gospođom. ‘Evo, završio je, obećali ste da ćete mu pomoći da se zaposli.’ Tako je Davor Ivo Stier dobio posao na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova.’
Entuzijastični borac protiv klijentelizma zaposlio se dakle u Ministarstvu vanjskih poslova kao 24-godišnjak, a prije toga pribavio sve dokaze o stranačkoj lojalnosti: u Argentini je bio tajnik Hrvatske mladeži, organizacije u kojoj su se idejno brusili juniori nacionalističke desnice, da bi mu po završetku srednje škole bila dodijeljena stipendija Matice iseljenika, i to – kako sam objašnjava u spomenutom članku – nakon intervencije tadašnjeg ministra iseljeništva Gojka Šuška. Od tada do danas, od osamnaeste do četrdeset i osme godine života, profesionalna karijera Davora Ive Stiera ni jedne sekunde nije bila lišena čvrste partijske logistike, mreže koja ‘samo manjini podobnih jamči uspjeh’.
Tako se, s atrofiranom sposobnošću samorefleksije, profilira dosljedan hadezeovac: zreli plod negativne pojave predvodi borbu protiv negativne pojave. Budući da je sklon propovijedanju, ukazuje se poput svećenika koji u prepunoj crkvi drvi prijeku litaniju o seksualnom ćudoređu, držeći rastvoreni Novi zavjet u desnoj ruci, dok lijevom ministranta tapša po guzi.
Takozvana protivnička strana, shodno fokusu svoga interesa, razvija se na isti način: Stierova osuda klijentelizma ubjedljiva je koliko i Plenkovićeva osuda fašizma. Ili je ipak obratno? Ili je Plenkovićeva osuda fašizma uvjerljiva koliko i Stierova osuda klijentelizma? Čijoj kenjaži dati prednost?
Jedino što neutralni promatrač može poželjeti je da intenzitet međusobne polemike ne splasne. Da se njega pita, održavao bi taj pičvajz prisilnim putem, nametnuo bi, recimo, statutarnu obavezu po kojoj se izbori za predsjednika i rukovodstvo HDZ-a moraju upriličiti svakih šest mjeseci. Tek kroz permanentnu unutarpartijsku kampanju moglo bi na površinu prokuljati toliko govana da se kompletna stranka udavi u toploj smjesi koja – da se ne lažemo – od početka čini osnovni sadržaj njenog programa.
portalnovosti
‘Kad uporno predbacuješ da se nedovoljno borimo protiv klijentelizma, direktno se osjećam pogođen. Mi smo tad zajedno sjedili u Vladi, ja sam bio ministar, ti si bio savjetnik gospođe Kosor. Tada si radio u Zagrebu, a imao mjesto u Bruxellesu i primao dvostruko veću plaću nego ja koji sam bio ministar. Prema tome, kada ulazimo u ocjene moramo biti otvoreni.’
To je u televizijskoj debati hadezeovac Branko Bačić rekao hadezeovcu Davoru Ivi Stieru. Nakon toga je hadezeovac Stier djelomično skrenuo s teme – nastavio je drobiti o pogubnoj klijentelističkoj praksi, ali bez osvrtanja na osobni udio u tom fenomenu. Hadezeovac Bačić, kao što znamo, na unutarstranačkim izborima čvrsto podupire sadašnjeg predsjednika Andreja Plenkovića, dok hadezeovac Stier zagovara radikalnu promjenu političkog kursa i optira za predsjedničkog kandidata Miru Kovača.
Ostalo je, međutim, nejasno zbog čega se točno, kada hadezeovac Stier melje o svetom ratu protiv razornog klijentelizma, hadezeovac Bačić osjeća ‘direktno pogođen’: zato što je – dok je Stier radio u Zagrebu, a primao plaću kao da radi u Bruxellesu – imao dvostruko niži dohodak od sadašnjega političkog suparnika, ili zato što na jedan od odurnijih slučajeva klijentelizma i stranačkog pogodovanja – da netko radi u Zagrebu, a prima plaću kao da radi u Bruxellesu, barem duplo veću – nije ukazivao prije predizborne kampanje?
U obje varijante potvrđuje se ocjena hadezeovca Stiera o ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’, jer da je ta borba bila iole ‘dovoljna’, sam bi Stier odavno bio prokazan kao pohlepni korisnik partijske koruptivne mreže. No hadezeovac Bačić ne dovodi Stierovu vjerodostojnost u pitanje zbog toga, već – upravo suprotno – kako bi osporio njegovu tezu o ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’ u HDZ-u, a ključni argument izložio je u vidu upozorenja da bi on (Stier) morao o tome držati jezik za zubima, baš kao što je on (Bačić) držao začepljenu gubicu dok je on (Stier) primao nemoralno udvostručenu plaću, te je tako i on (Bačić) davao svoj obol ‘nedovoljnoj borbi protiv klijentelizma’, e kako bi danas mogao staloženo tvrditi da klijentelizma u HDZ-u nema.
Ovaj pomalo komplicirani predložak služi nam za sasvim jednostavan zaključak o polemičkoj metodi koja je uzela maha uoči izbora u HDZ-u: svi seru!
Čine to bez prestanka i s punim uvjerenjem. Po strani od ugodnih prizora krvoprolića, nitko od ratobornih takmaca pritom ne strahuje za vlastiti integritet, jer je zaliha unutarstranačkog cinizma tolika da ni gloženje do kosti ne može od njih iznuditi mrvicu autorefleksije.
Opisana metoda – da svi stalno seru – dolazi u prvi plan kod svake teme (oko) koje se zavađeni hadezeovci dohvate. Milijan Brkić, recimo, optužio je Plenkovića da vodi samoubilačku politiku jer HDZ koalira s HNS-om. Onda je Plenković rekao da je upravo Brkić prvi predložio koaliciju s HNS-om. Onda je Brkić rekao da on nije predlagao koaliciju s HNS-om, već s HSS-om, te da bi se Plenković zbog izgovorenih neistina na Stepinčevo mogao i ispovjediti. Onda je Gordan Jandroković rekao da Brkić ima gadnih problema s memorijom i da se na funkciji tajnika stranke ponašao kao bog i batina. Onda je Kovač rekao da je raskol u partiji nastao zbog sramotnog usvajanja Istanbulske konvencije. Onda je Plenković rekao da je baš Kovač na sjednici stranačkog rukovodstva podržao Istanbulsku konvenciju. Onda je Kovač rekao da je on tada govorio općenito o zaštiti žena od nasilja, a da Istanbulsku konvenciju nije spomenuo…
Proizvodnja sranja je naprosto impresivna. Kovanice bez stvarnog značenja (‘HNS’, ‘Istanbulska konvencija’) služe tek kao simboličke crvene krpe povodom kojih će se protivnici naoružati kratkim pamćenjima i dugim cijevima. Stoga je i polemički potencijal nesaglediv, jer hladni promatrač sve vrijeme ima nepogrešiv utisak da vodeći razbojnici u bandi optužuju jedni druge za lopovluk. Možda bi upravo u takvim nagnućima – istima kod svih aktera – trebalo potražiti slamku spasa za ozbiljno narušeno zajedništvo?
Da, možda bi posvađani hadezeovski prvaci morali zaključiti kako su, ako se već kobno dijele po svjetonazorskim pitanjima – naime oko toga treba li Srbe mrziti malo manje ili malo više, treba li NDH romantizirati malo više ili malo manje, treba li uloga Crkve u svjetovnom životu biti još malo veća ili još više veća… – uspostavili minimalan konsenzus oko jednoobrazne metode političkog djelovanja, pa uzbuđenom članstvu jasno poručiti: Točno je, među nama postoje ozbiljna ideološka razilaženja, ali svi mi – bez izuzetka – lažemo čim zinemo, a ne zatvaramo usta!
Ovome se promatraču to čini sasvim solidnom platformom za dugoročnu izgradnju stranačkog jedinstva. Ako išta čini prepoznatljivu političku konstantu HDZ-a, onda je to odsustvo elementarne brige za istinu.
No vratimo se hadezeovcu Stieru, koji svojom misionarskom borbom protiv nemani klijentelizma utjelovljuje realni duh vladajuće partije. O tome se bio naširoko raspisao i u svojoj knjizi o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’, napadajući državne institucije koje ‘samo manjini podobnih jamče uspjeh, na temelju pripadnosti zatvorenim skupinama’, prozivajući sustav koji ‘regrutira društvenu elitu prema koruptivnom klijentelističkom modelu’, gdje je ‘veza važnija od sposobnosti, a slijepa poslušnost od kreativnosti’, dok bi – po njegovu mišljenju – taj model trebalo pod hitno demontirati, institucije otvoriti ‘marginaliziranim građanima’ koji će napredovati ili dobivati posao ‘na temelju svojih sposobnosti umjesto političkih veza’, pa ljudske sudbine ne bi ovisile o pripadnosti stranci, niti bi se karijere gradile ‘po babu i po stričevima’.
Članak kojim je Jutarnji list u kolovozu 2016. preko tri novinske stranice promovirao Stiera kao ‘novu snagu’ HDZ-a započeo je sljedećim pasusom:
‘Jedna je priča bivšem premijeru Sanaderu bila posebno omiljena. Prisjećao se kako mu je pristupila jedna gospođa iz Argentine, predstavila se i zapitala: ‘Može li vam se moj sin javiti kada završi fakultet?’ Sanader je potvrdio i nakon izvjesnog vremena ponovo se susreo s tom gospođom. ‘Evo, završio je, obećali ste da ćete mu pomoći da se zaposli.’ Tako je Davor Ivo Stier dobio posao na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova.’
Entuzijastični borac protiv klijentelizma zaposlio se dakle u Ministarstvu vanjskih poslova kao 24-godišnjak, a prije toga pribavio sve dokaze o stranačkoj lojalnosti: u Argentini je bio tajnik Hrvatske mladeži, organizacije u kojoj su se idejno brusili juniori nacionalističke desnice, da bi mu po završetku srednje škole bila dodijeljena stipendija Matice iseljenika, i to – kako sam objašnjava u spomenutom članku – nakon intervencije tadašnjeg ministra iseljeništva Gojka Šuška. Od tada do danas, od osamnaeste do četrdeset i osme godine života, profesionalna karijera Davora Ive Stiera ni jedne sekunde nije bila lišena čvrste partijske logistike, mreže koja ‘samo manjini podobnih jamči uspjeh’.
Tako se, s atrofiranom sposobnošću samorefleksije, profilira dosljedan hadezeovac: zreli plod negativne pojave predvodi borbu protiv negativne pojave. Budući da je sklon propovijedanju, ukazuje se poput svećenika koji u prepunoj crkvi drvi prijeku litaniju o seksualnom ćudoređu, držeći rastvoreni Novi zavjet u desnoj ruci, dok lijevom ministranta tapša po guzi.
Takozvana protivnička strana, shodno fokusu svoga interesa, razvija se na isti način: Stierova osuda klijentelizma ubjedljiva je koliko i Plenkovićeva osuda fašizma. Ili je ipak obratno? Ili je Plenkovićeva osuda fašizma uvjerljiva koliko i Stierova osuda klijentelizma? Čijoj kenjaži dati prednost?
Jedino što neutralni promatrač može poželjeti je da intenzitet međusobne polemike ne splasne. Da se njega pita, održavao bi taj pičvajz prisilnim putem, nametnuo bi, recimo, statutarnu obavezu po kojoj se izbori za predsjednika i rukovodstvo HDZ-a moraju upriličiti svakih šest mjeseci. Tek kroz permanentnu unutarpartijsku kampanju moglo bi na površinu prokuljati toliko govana da se kompletna stranka udavi u toploj smjesi koja – da se ne lažemo – od početka čini osnovni sadržaj njenog programa.
portalnovosti
