Hrvatska je stvarnost bolno površna, karikaturalna i predvidljiva poput Hajduka, i slabo bi se ovdje kruha najele babe gatare, vidoviti šamani, vračevi i proroci. Na televizoru, recimo, Ivo Sanader na Općem saboru HDZ-a najavi “bespoštednu borbu protiv korupcije”, Vidoviti Milan zatvori oči, protrlja kristalnu kuglu i obznani, nemam pojma, “ovaj tip će za koju godinu biti uhapšen upravo zbog mita i korupcije”, a Hrvati udare u grleni smijeh. Po prilici kao da je iz kristalne kugle vidio da će iz tamnog oblaka kiša. Predsjednik HDZ-a korumpiran? Što bi rekao Bili Piton: “Ajde?”
Netko bi to nazvao stereotipom, ali predvidljiva Hrvatska upravo je domovina stereotipa. Jedan od popularnijih je, recimo, onaj o glasnim vođama hrvatskih branitelja iz kojekakvih i svakoraznih onih, kako se reče, “udruga proisteklih iz Domovinskog rata” – polupismenim i sredovječnim rmpalijama, proćelavim i bezvratim sterotipovima nepovratno zaglavljenima u ratne devedesete, koji nose lance s križevima, majice na Bleiburg i tetovaže “Srbe na vrbe”, pa u svakoj takozvanoj “kulturi” vide blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju, a na svojim tužnim dernecima nakon Thompsona i deset piva jedni drugima padaju u oznojene zagrljaje urlajući refrene srpskih turbofolk zvijezda, na čelu sa samom “srpskom majkom” Cecom, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića.
Ne možeš tako, reći će netko, hrvatskih branitelja ima više od pola milijuna, i upravo je rasistički reći kako svaki od njih nosi lanac s križem, majicu na Bleiburg i tetovažu “Srbe na vrbe”, pa protestira zbog koncerata, filmova, izložbi i festivala, u svakoj takozvanoj “kulturi” prepoznajući blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju, da bi na vlastitim dernecima jedan drugome padali u zagrljaj urlajući Cecine refrene. To je, naravno, točno, ali ja nisam govorio o hrvatskim braniteljima, već o njihovim “glasnim vođama iz kojekakvih i svakoraznih udruga proisteklih iz Domovinskog rata”. I da, slažem se da je rasistički stereotip u svakome od njih vidjeti krezavog ustaškog rmpaliju koji sluša Thompsona i Cecu: nekima od njih, na primjer, Cecu slušaju samo djeca.
Dobro, reći će taj netko, hajde da provjerimo.
Slobodno, na to ću ja.
Evo na primjer: pretpostavimo da negdje na samom rubu Hrvatske nezavisni lokalni alternativci organiziraju neku kulturno-umjetničku manifestaciju, metnimo nekakav kazališni festival, koji onda otvara nepretenciozna i bezazlena neka zajebancija, recimo štajaznam šekspirijanska parodija o lokalnim alternativcima koji negdje na samom rubu svijeta organiziraju kazališni festival i postavljaju neki dramski komad. Nema Hrvatske, nema Domovinskog rata, nema Jugoslavije, nema Marxa, nema Sorosa, nema komunista, nema ustaša, nema četnika, nema ništa. Obična kazališna komedija. Po tom stereotipu, lokalna će braniteljska udruga popizditi?
Naravno, kažem onda ja.
Zašto?
Zato što je svaka ta, kako ste rekli, kultura, po svojoj definiciji tek blud, nemoral i jugonostalgija, dakle ljevičarska, dakle antihrvatska agenda. Zašto? Zato što je to smisao kulture kao takve, ne postoji kultura koja bi bila hrvatska, nema hrvatske kulture, hrvatska kultura je oksimoron, hrvatska kultura ili nije hrvatska, ili nije kultura. Ako je dakle kultura, a kazališna predstava je kultura, onda je antihrvatska. A ako je antihrvatska, a svaka kultura je antihrvatska, onda branitelji popizde. A ako branitelji popizde, predstava i festival se otkazuju.
U redu, reći će taj netko, recimo da branitelji popizde i festival se otkaže. I što onda, vođa branitelja ispadne na kraju ćelavi i bezvrati polupismeni rmpalija koji na braniteljskim dernecima svira harmoniku i pjeva Cecu?
Ne, to da je površni urbanorasistički stereotip: nekima od njih, rekoh, Cecu slušaju djeca. To je jednostavno tako. Ali to je stereotip, pobunit će se netko. Točno, reći ću ja. Po prilici kao onaj o korumpiranim hadezeovcima.
Uglavnom, da skratim, jedva da je prošlo pola teksta, a lokalni alternativci u Benkovcu zaista organizirali festival “Nosi se”, s koncertom Damira Avdića, kazališnom predstavom Olivera Frljića, dokumentarnim filmovima i panel diskusijama, koji je trebala otvoriti kazališna komedija “Ubu ovo ono”, nepretenciozna i bezazlena zajebancija o lokalnim alternativcima koji negdje na samom rubu svijeta žele organizirati kazališni festival i postaviti kultnu šekspirijansku parodiju Alfreda Jarryja “Kralj Ubu”. Ništa dakle Hrvatska, ništa Domovinski rat, ništa Jugoslavija, ništa Marx, ništa Soros, ništa komunisti, ništa ustaše, ništa četnici, samo blesavi kralj Ubu.
I lokalni branitelji, jasno, popizdili. Sačekali onda hrabri stereotipovi pojačanje iz Zadra, tamošnje rabijatne nogometne i košarkaške navijače, i policiji pred nosom, sve uz Thompsonovu pjesmu i “Za dom spremni”, okružili i napali novinarku Melitu Vrsaljko iz organizacijskog tima festivala, popizdivši kad su začuli riječ “marš”: “Kakav ‘marš’, je li ovo Hrvatska ili Jugoslavija?” urlao je vođa pobune Nediljko Genda, šerif benkovačke Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.
I predstava “Ubu ovo ono” odgođena, pa otkazana. Pa otkazan i cijeli festival.
I šta? Ne samo da se naš Nediljko, lider braniteljske pobune i beskompromisni borac protiv bluda, nemorala i jugonostalgije, u slobodno vrijeme narodni zabavljač i harmonikaš, ispostavio kao arhetipski ćelavi i bezvrati rmpalija, ne samo da se beskompromisni borac protiv kulture i srpskih reči ispostavio kao ratni veteran specijalne jedinice policije PU Primorsko-goranske ljupka naziva “Ajkule”, nego je i ratni zapovjednik “Ajkula” nakon toga javno otkrio kako taj ćelavi stereotip rata nije ni vidio. Je li to sve? Naravno da nije. Sve po kanonu stereotipa, ispostavilo se na koncu da rmpalijina rođena kći Emili po dernecima i svadbama na savršenom srpskom peva hitove srpskih turbofolk zvezda, na čelu sa samom “srpskom majkom” Cecom, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića!
Recite, kolike su šanse za tako nešto? Tako je.
Evo, recimo, gospođica Emili. Da bi obranio čast obitelji, benkovački rmpalija javno je onda kćerku prikazao žrtvom komunističkih medija i duboke države, tumačeći kako je njegovo čedo nekoć bila ponosna polaznica hrvatske policijske akademije, koja je na pevačku karijeru prisiljena samo zato što je kao hrvatska domoljupka smetala nekome u policiji: s akademije je, naime, potjerana zbog – pazi sad – pjevanja Thompsonove pjesme, “Sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu k’o u snovima”.
Ima li koji stereotip i za takve pojave?
Naravno da ima. Ispostavilo se, naime, kako je Thompsonovu pjesmu mlada kadetkinja Policijske škole “Josip Jović” zapravo pjevala dok je, provocirajući svoju cimericu islamske vjeroispovijesti, na školskoj oglasnoj ploči šarala ustaški simbol, veliko slovo U s križem, zbog čega je isključena s akademije i osuđena na Prekršajnom sudu.
Nakon čega je, shvatili ste, svoj blistavi pjevački talent bila prinuđena uložiti u karijeru kafanske pevačice.
I što nakon svega kaže rmpalije starog kći, progonjena hrvatska domoljupka i nesuđena redarstvenica, žrtva duboke države koja za život mora zarađivati pjevajući pjesme Cece Ražnatović? Kaže: “Vi koji danas pod krinkom ‘kulture’ promovirate blud, nemoral, jugonostalgiju i ljevičarsku ideologiju niste dostojni ni spomenuti branitelje, a kamoli ih vrijeđati!”
I onda kažu, stereotip.
Hrvatska je, kažem vam, domovina stereotipa.
