Dok je ostatak svijeta s nitroglicerinom pod jezikom gledao prijenos drame u Dohi, tri milijuna i devetsto tisuća Hrvata na sve je tri nacionalne televizije gledalo – doček hrvatske nogometne reprezentacije. Svi osim dvadeset petorice njih, koji su bili u avionu na letu Doha – Zagreb
Doček Vatrenih u Zagrebu (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)
Bilo je i dosad veličanstvenih mundijalskih finala, ali u svih stotinjak godina svijet nije vidio ništa slično onome što je vidio ove nedjelje, u finalu Svjetskog prvenstva u Kataru između Argentine i Francuske.
A bogami je vidio.
Odbijemo li sitnu djecu, bolesne starce, nervozne žene i intelektualce, epski dvoboj Lionela Messija i Kyliana Mbappea – bitku koja je imala baš sve elemente baš svakog pojedinačnog žanra, od trilera, horrora, westerna, true crimea i science fictiona do antičke tragedije, dramske introspekcije, ratnog spektakla i romantične komedije – u izravnom prijenosu na televiziji i digitalnom video-streamu vidio je praktički cijeli svijet: prema prvim procjenama, čak dvije milijarde ljudi.
Ili, preciznije, milijardu devetsto devedeset šest milijuna devedeset devet tisuća devetsto sedamdeset i pet njih.
Dok je, naime, ostatak svijeta s nitroglicerinom pod jezikom gledao prijenos drame u Dohi, tri milijuna i devetsto tisuća Hrvata na sve je tri nacionalne televizije gledalo – doček hrvatske nogometne reprezentacije. Svi osim dvadeset petorice njih, koji su bili u avionu na letu Doha – Zagreb.
Ne kažem, plastičnih i reljefnih primjera potpune odvojenosti Hrvata od svoga svijeta i svoga vremena bilo je u ovih trideset godina za cijeli plastični reljef Hrvatske u mjerilu jedan naprama jedan, ali plastičniji i reljefniji od posljednje adventske nedjelje 2022. dosad nije zabilježen.
Da će ovo finale biti povijesno, znalo se još otkako su Argentinci i Francuzi u polufinalu zakazali obračun u nedjelju. Baš kao što se znalo da će to biti dvoboj kakav nismo imali nikad u povijesti mundijalskih finala, privatna utakmica dva genija nogometne igre: hoće li stari Lionel Messi, bez ikakve sumnje igrač s najvećim teretom pritiska u cjelokupnoj povijesti nogometa i dizanja utega, konačno podignuti zlatnu Boginju i skinuti prokletstvo Diega Maradone, ili će mladi pijetao Kylian Mbappe preuzeti tron i već sa dvadeset četiri imati dva naslova.
Nije, ukratko, bilo baš nikoga na svijetu koji već do te historijske nedjelje ujutro nije zauzeo stranu i mjesto na kauču. Osim, eto, tri milijuna devetsto tisuća dvadeset i pet Hrvata. Točno u jedanaest ujutro, dok je svijet kupovao pivo i pripremao roštilje pred poslijepodnevnu Majku svih finala, tri milijuna i devetsto tisuća Hrvata izašlo je s nedjeljne mise i pomolilo se za sretan povratak dvadeset petorice iz Katara, koji su tog trenutka ulazili u avion.
Je li se stvar mogla izbjeći, je li Hrvatski nogometni savez ostao bez para na kartici pa su hotel Hilton reprezentativci morali napustiti do podne, je li let u 11.30 sve do Božića bio jedini na međunarodnom aerodromu Hamad, ili je Mundijal – neka pati koga smeta – zapravo završio dan ranije, a ostatku svijeta nitko nije javio, ne zna se: zna se tek da su povijesno finale brončani Vatreni dočekali jedanaest hiljada metara iznad zemlje.
U tri sata poslijepodne, kad je nestrpljivo čekajući prijenos iz Dohe pola svijeta već zaposjelo kauč pred televizorom, a druga polovica popunila gradske trgove s golemim ekranima, pola Hrvata žurilo je dočekati hrvatske reprezentativce, druga polovica na kauču je čekala prijenos dočeka, a igrači su bili negdje iznad Turske.
U četiri poslijepodne, kad je pred cijelom planetom zbijenom na kauče i devedeset hiljada poludjelih Argentinaca i Francuza na tribinama stadiona Lusail poljski sudac Szymon Marciniak označio početak utakmice stoljeća, pred Hrvatima zbijenima na kauču i Trgu bana Jelačića voditelji Luka Bulić i Iva Šulentić označili su početak programa, a na Prvom programu HTV-a i obje ostale nacionalne televizije započeo je prijenos dočeka. Kurtoazni prijenos finala na Drugom programu nisu tako gledali čak ni HTV-ovi stručni komentatori: dok je kolegama sa svjetskih televizija počinjao epski dvoboj Messija i Mbappea, komentatori Hrvatske televizije s Drugog su se programa preselili na Prvi i mrtvi ozbiljni komentirali doček u Zagrebu.
U 16.32, dok je svijet grizao nokte čekajući Messijev penal za njegov šesti gol na Mundijalu i 1-0 za Argentinu, Hrvati su gledali nastup Dalmatina na Jelačića placu. Kad je trinaest minuta kasnije Angel Di Maria zabio za 2-0, Hrvati su obeznanjeni od sreće gledali nastup tamburaša iz Slavonia Banda. U 16.45, dok su komentatori svjetskih televizija pod apaurinima pričali o senzacionalnoj dominaciji Argentine, u HTV-ovom prijenosu na Drugom programu išle su reklame. U pet poslijepodne, dok je svijet čekao da sudac Marciniak označi početak drugog poluvremena, Hrvati su pred televizorima grizli nokte čekajući da zagrebačka kontrola leta označi ulazak aviona s reprezentativcima u hrvatski zračni prostor, a na Trgu bana Jelačića voditelji Luka i Iva daju znak za Opću opasnost.
Mislim, grupu Opća opasnost. Dobro, ista stvar.
Ostatku svijeta opću opasnost označio je strogi sudac Szymon Marciniak u 17.25, svirajući penal za Francusku. Znak su dobili i reprezentativci Hrvatske: u trenutku kad je Mbappe zabio svoj šesti gol na Mundijalu za 1-2 i početak najveće drame u povijesti mundijalskih finala, stroga stjuardesa hrvatskim je reprezentativcima pokazala znak za vezivanje sigurnosnih pojasa. I kad je par minuta kasnije pred poludjelim tribinama Lusaila i obeznanjenim masama na kaučima i trgovima svijeta Kylian Mbappe fantastičnim volejom zabio svoj sedmi i rasparao mrežu Emiliana Martineza za 2-2, Hrvati su u izravnom prijenosu gledali izlazak Luke Modrića i društva iz aviona i doček u Zračnoj luci Franjo Tuđman. Neka pati koga smeta.
Dok je svijet tako u patnji i najtežim mukama u šest sati navečer gledao početak mahnitih produžetaka najmahnitijeg finala svih vremena, Hrvati su u prijenosu gledali ispraćaj prvaka svijeta sa zagrebačkog aerodroma. Točno u 18.20., kad je početkom drugog produžetka Messi zabio svoj sedmi gol na Mundijalu za 3-2, Hrvati su gledali video koji je iz autobusa objavio Dejan Lovren, pjevajući Thompsonovu "Lijepa li si". Dok je par minuta prije kraja infarktnih produžetaka svijet na psihijatriji gledao i treći penal te divlje večeri, a čudovišni Mbappe uzimao zalet za svoj osmi mundijalski gol, hat-trick i 3-3, Hrvati su u izravnom prijenosu iz Novog Zagreba bez daha pratili uzbudljivo probijanje autobusa s hrvatskim reprezentativcima Avenijom Većeslava Holjevca. Točno u pet do sedam navečer, Messijevom i Mbappeovom mirnom egzekucijom preživjelima na kaučima i trgovima svijeta počelo je napeto raspucavanje jedanaesteraca. Hrvatima na kaučima i Trgu bana Jelačića za to je vrijeme uz "Igraj, moja Hrvatska" počeo nastup Zaprešić Boysa.
I kad je na kraju epske trosatne drame Gonzalo Montiel, koji je u produžecima zamijenio Nahuela Molinu, u sedam navečer zabio za naslov Argentine, a iscrpljeni svijet gledao povijesno slavlje Lionela Messija, njegovih suigrača i šezdeset hiljada rastrojenih Argentinaca na tribinama, eksperti u studiju HTV-a komentirali su kako je u Savskoj ulici hrvatska reprezentacija klasični zatvoreni autobus zamijenila autobusom s otvorenim krovom.
Konačno, dok je u pola osam navečer svijet gledao kako se na binu na centru Lusaila Lionel Messi penje kao na prijestolje, pa uz spektakularni vatromet iznad Dohe podiže Boginju koju je čekao punih šesnaest godina, Hrvati su gledali kako se brončani Vatreni uz vatromet penju na binu na Trgu bana Jelačića.
Pola svijeta divljalo je zbog Messija, pola plakalo zbog Mbappea, ali Hrvate se to nije ticalo. Neka slavi koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta.
Plastičnih i reljefnih primjera izdvojenosti Hrvata od svog svijeta i svog vremena bilo je, rekoh, za cijeli plastični reljef Hrvatske u mjerilu jedan naprama jedan, ali nije zabilježen plastičniji i reljefniji od onoga u historijsku posljednju nedjelju Došašća 2022., kad je milijardu devetsto devedeset šest milijuna devedeset devet tisuća devetsto sedamdeset i pet ljudi diljem svijeta bez daha pratilo historijsku epsku dramu na stadionu Lusail, a tri milijuna i devetsto tisuća Hrvata bez daha pratilo izravni prijenos došašća dvadeset petorice putnika na liniji Doha – Zagreb.
Ostatak povijesti napaćeni će svijet pričati o finalu kakvoga nije bilo nikad prije i poslije, pričat će djedovi unucima o onoj čuvenoj nedjelji 2022. kad je u Kataru Mbappe stao pred Messija, a Hrvati će unucima pričati kako je Luka Modrić na bini slikao selfie s onemoćalim Jurom Stublićem i pjevao "Sjećam se prvog poljupca".
Hrvatska je veličanstveno propustila povijest, ali nema veze.
Ni prvi ni posljednji put.
