“Cijela ta tema fenomenalan je primjer kojeg ja gledam sa simpatijama. Ne znam zašto netko nije prijavljen na adresi na kojoj živi, ne bavim se tuđim osobnim stvarima.” Tako je predsjednik Vlade Andrej Plenković vidno iznerviran komentirao “aferu prebivalište”, koja je ovih siječanjskih dana uzbibala ustajalu hrvatsku močvaru. “Što vi mene sad pitate gdje netko ima prebivalište? To je smiješno. Ta tema je tu samo da se napravi neki problemčić. Sad je dosta. Opterećujete javnost, ono, prestanite! To je ono što nazivam harangom!”
A Franjo Tuđman okreće se u grobu kao janje na Boraji.
U njegovo vrijeme naša je feralovska gerila imala bogami malo ozbiljnije “problemčiće”: stalno prebivalište imali smo zapravo na Općinskom sudu u Zagrebu, isplaćivali smo milijune novaca za povrijeđene uglede državnih uglednika i duševne boli državnih bolesnika, tužio nas je u Vrhovnikovo ime i državni tužitelj, tužio nas je na kraju i sam Vrhovnik, javno nas proglasivši četnicima za odstrel, potjernice za nama čitale su se u središnjem Dnevniku HTV-a, tajne službe su nas pratile i prisluškivale, a policija hapsila i privodila, danju su nam u redakciju upadali bojovnici, noću provaljivali agenti, ozvučili su prostorije i isljeđivali nam obitelji i susjede, režim nam je sabotirao distribuciju, blokirao novac i razrezao ogroman porez na pornografiju, nijedna tvrtka nije nam smjela dati oglas, niti smo se mi smjeli igdje reklamirati, objavljivali su nam zdravstvene kartone, gledali smo u duge i kratke cijevi i na terenu i na ulici, prijetili su nam smrću kojekakvi psihopati, i oni anonimni i oni vrlo nimni, premlaćivali naše reportere i kolportere, spaljivali Feral na gradskim trgovima, i sve pod nadzorom policije.
Ukratko, svi državni i paradržavni resursi tih su slavnih devedesetih bili upregnuti da nas zastraše i protjeraju iz zemlje, i preostala je još samo fizička likvidacija. Pa su Viktora mobilizirali s javno obznanjenim planom da se izdajnici likvidiraju na ratištu, sleđa.
Tako su to, eto, izgledali “problemčići” u vrijeme ponosa i slave, to je, Plenkoviću, bila haranga. A danas, tridesetak godina kasnije, najbolje čega su se haranžeri dosjetili jest dojava policiji da smo Viktor i ja prijavili lažno prebivalište!
Poklonite se veleumu koji se toga dosjetio! Zasjelo Hrvatsko žrtvoslovno društvo pod vodstvom živog relikta devedesetih Ante Belje, pa zajedno s Društvom hrvatskih političkih zatvorenika i još par veteranskih udruga dugo razmišljali kako da nas sjebu: predlagali junaci da nas nazovu na telefon pa prekinu vezu ili, još bolje, da nam pozvone na vrata pa hitro pobjegnu, sve dok se šaljivdžija Srećko nije dosjetio da tu riskantnu operaciju umjesto njih izvede – policija.
Srećko Ilić zna o čemu govori, nije on samo šaljivdžija, nego i ugledni odvjetnik, autor više zbirki šala i pošalica, poput zapaženih “Humornica iz sudnice”, ali i ozbiljne studije “Verbalni i ini delikti u Titovom režimu”, u kojoj je, kako reče, “pokušao objektivno sagledati i prikazati jugokomunističko ‘pravosuđe’, bolje rečeno krivosuđe, u službi Titova totalitarnog režima”. I iz koje se, kako pak na promociji reče ugledni žrtvoslov Josip Jurčević, “može iščitati režimski teror i jeziva nepravda koju su trpjeli okrivljenici, proganjani, zatvarani i ubijani zbog običnih činjenja koja se u demokratskim društvima smatraju temeljnim ljudskim pravom i slobodom”.
Zna, eto, Srećko sve o toj, kako se zove, haranzi, zna on sve o teroru nad verbalnim i inim delinkventima. Zato je, uostalom, u najboljoj maniri jugokomunističkog pravosuđa, zbog teksta “Jebo vas Vukovar” – takorekuć “običnog činjenja koje se u demokratskim društvima smatra temeljnim ljudskim pravom i slobodom” – prije par godina protiv mene podnio kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu. Zato je, najzad, prije godinu dana potpisom Njonje Jandrokovića imenovan u saborski Odbor za pravosuđe. A saborski Odbor za pravosuđe nije zajebancija: Srećka se Ilića bogami pita za mišljenje u izboru glavnog državnog odvjetnika ili samog predsjednika Vrhovnog suda.
Olizao tako gospodin član saborskog Odbora plajvaz i presaldumio arak, pa ispred Titovih žrtava i Franjinih žrtvoslova, sve uz hihot okupljene kukavelji, prijavio Državnom odvjetništvu kako Viktor Ivančić i Boris Dežulović ne žive na prijavljenim adresama. I policija, jasno, požurila postupiti po službenoj dužnosti, pa “temeljem članka 12. Zakona o prebivalištu, pokrenula postupak odjave prebivališta iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu”.
A Tuđman se zavrtio kao janje na Boraji.
Bila je to, međutim, tek dječja igra, seoski ringišpil u odnosu na poglavnika Antu Pavelića, koji se tamo u Madridu vrtio kao Njonjo na vjetru: da su u njegovo vrijeme, metnimo, Židovima i Srbima umjesto rješenja o deportaciji u Auschwitz ili Jasenovac slali unjkave prijave za lažno prebivalište, kurac bi ti, Franjo, živio u vili obitelji Wruss-Kostić!
Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”.
Viktora i Predraga policija je tako zatekla gdje su i prijavljeni, ali ne i mene, jer sam bio na putu. Tri puta kucali su mi na vrata, pa onda, šta će, pokrenuli postupak odjave prebivališta. A gospoda kukavelj slinavo se hihoće i podbada laktovima kako su nas vrhunski zajebali. Ispalo još bolje nego da su nam pozvonili na vrata pa pobjegli.
Što je svakako manji problem. Ima, uostalom, i većih imbecila. Evo, recimo, Herman Vukušić: ugledni psihijatar otkrio je kako su žrtvoslovi, citiram, “prijavu protiv notornih mrzitelja svega što nosi nacionalni hrvatski predznak podigli zato što (po mojem dobro upućenom izvoru) imaju saznanja da obojica ne žive u Pisku gdje su prijavljeni, već u Splitu”, jer su “prirezi u Pisku uvelike manji nego u Dioklecijanovom gradu”.
Je li psihijatrov “upućeni izvor” imao uputnicu, otkud njima dvojici to da je Viktor prijavio kako živi zajedno sa mnom u Pisku, nije jasno – te su muške fantazije Vukušićeva struka, pa se ne bih miješao – ali je zato “jasno da objektivno novinarstvo u Hrvatskoj više ne postoji”. “Na snazi je suludi ljevičarski aktivizam najgore vrste koji će svoje ‘drugarice i drugove’ braniti do posljednjeg daha”, zaključio je Vukušić, pa uz samozadovoljni hihot dodao: “Srećom, taj dah je vrlo blizu.”
Manji je to, rekoh, problem, čak i kad taj “posljednji dah” što nam je “vrlo blizu” ne bismo shvatili kao glupu figuru, već kao glupu prijetnju smrću. Prijetili su nama i malo teži psihijatrijski slučajevi. Da je bilo samo do tih junaka, Predrag bi i danas bio živ i zdrav. Sve je ionako dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i Ilićeva prijava ostala je tek mrtvo slovo na papiru.
Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Bi li, recimo, policija jednako revno postupila i kad bih ja sad prijavio da Beljo, Ilić, Vukušić i ostali žrtvoslovi na adresi Ilica 36/I, nemam pojma, spolno opće s kokošima i krše članak 5. Zakona o dobrobiti životinja? Bi li policija i tada tri puta izlazila na teren, ili bih možda u jednom trenutku ipak malo najebao zbog zloporabe i traćenja policijskih resursa, pa završio po članku 304. Kaznenog zakona, po kojemu će se onaj “tko prijavi neku osobu da je počinila kazneno djelo, iako zna da to nije istina, kazniti kaznom zatvora do tri godine”?
Hrvatska policija, međutim, sveudilj danima provjerava živimo li zaista tamo gdje zaista živimo, umjesto da se bavi svojim poslom. Recimo, pratnjom i tjelesnom zaštitom Bad Blue Boysa u njihovim nazijugend paradama po Zagrebu.
Što bi rekao Plenković, “sad je dosta, prestanite!”
Premijer je, istinabog, to zaista rekao ovih siječanjskih dana, ali prije točno četiri godine, kad je ono u središtu cijele frke oko “afere prebivalište” žrtvom harange bio zapravo predstojnik njegova ureda Zvonimir Frka-Petešić – koji je lažno prijavio prebivalište na Dugom otoku kako bi od države dobio stan od stotinjak kvadrata u centru Zagreba i novac za njegovo uređenje – pa ipak, shvatili ste poruku.
“Sad je dosta, prestanite”, nećete nas otjerati: Predrag, Viktor i ja ostajemo u zemlji!
