Polovicom rujna 2018. u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku razgledao sam izložbu “Prema betonskoj utopiji: arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980”, koja je američku i svjetsku javnost upoznala s dotad nepoznatom zemljom graditeljskih i dizajnerskih čudesa, od kioska K67 Saše Mächtiga i garniture Rex Nike Kralja do Avalskog tornja Uglješe Bogunovića ili visočke Bijele džamije Zlatka Ugljena – uvrnutom nekom inverzijom zapadne predstave o dalekoj, sivoj komunističkoj distopiji. I ako sam, od malih nogu cijepljen protiv svakog kampanilističkog ili patriotskog ponosa, ikada osjetio nešto nalik tome, bilo je to toga dana na trećem katu MoMA-e, pred skicama, fotografijama i maketama urbanističkog koncepta Splita 3 i Poljudske ljepotice Borisa Magaša.
“Stadioni, kako je poznato, nisu baš najelegantnije građevine u svojim sredinama. To, međutim, nije slučaj u Splitu”, tumačili su kustosi izložbe Magašev revolucionarni koncept rastvorene školjke, a ja sam se izdajnički nadutih prsiju osvrtao po muzeju, s nejasnom potrebom da posjetiteljima stavim do znanja kako je to moj grad i stadion mog kluba.
Samo još jednom osjetio sam takav djetinji ponos, i udesilo se da je to bilo točno trideset devet godina ranije, na generalnoj probi otvaranja Mediteranskih igara 7. rujna 1979., kada sam prvi put izašao iz tunela sjeverne tribine Poljuda. Nikad prije i nikad poslije nisam se u Splitu osjećao građaninom svijeta kao tog petka navečer, gledajući široko grotlo poljudske školjke i slušajući našeg prijatelja Mira, sina Hajdukove legende i budućeg direktora stadiona Geze Šenauera, kojemu je jedan njemački inženjer u povjerenju odao da će Poljud od nekakvog međunarodnog udruženja arhitekata biti i službeno proglašen najljepšim stadionom na svijetu. Pa smo svi pet minuta šutjeli kože naježene od ponosa.
Dva tjedna kasnije Miro nam je preko oca uredio ulaznice za utakmicu prvog kola Kupa prvaka protiv turskog Trabzonspora, povijesnu prvu Hajdukovu utakmicu na Poljudu, i opet smo se utisnuli na sjevernu tribinu. Miro nam je onda odao pouzdanu informaciju kako je malezijski princ, nekakav šeik pun para, začaran ljepotom novog Hajdukovog stadiona naručio izgradnju potpuno istog, samo za sto tisuća ljudi, pa smo opet pet minuta šutjeli kože naježene od ponosa.
Onda je počela utakmica.
Prvo poluvrijeme Hajduk je napadao na južnu branku, i izgledalo je kao da utakmicu gledamo iz planinarskog doma Malačka na Kozjaku. Prijehavši s istočne tribine Starog placa, odakle smo mogli pljunuti pomoćnog suca, uhvatili smo se gdje gledamo dvjesto metara udaljeni protivnički gol i nemamo pojma ni tko je potkraj prvog poluvremena pucao onu bombu, ni tko je naletio na odbijeni balun i pao kao pokošen – je li to bio Vujović, Čop ili Krstičević? – osim što smo svi, jasno, vidjeli da je čisti penal. Sva je povijesna sreća ispala da ga je sovjetski sudac Miroslav Stupar ipak svirao pola sata kasnije, pa je Boro Primorac pucao na našu, sjevernu branku.
Nitko se tako, naježen od ponosa, nije usuđivao glasno nervirati zato što zbog atletske staze kurca ne vidimo što se događa dolje na ledini i što strijelce golova doznajemo tek sa semafora. I zato što nam s onim parkom i fontanom ispod semafora stadion izgleda kao da je božeprosti Bežigrad. I zato što je prekrasna školjka rastvorena buri, pa Budinčević dolje s juga svom snagom kendaje balun do vrha šesnaesterca. I zato što veličanstveni krov štiti samo guzonje na zapadnoj i istočnoj tribini, što ćemo mi sa sjevera shvatiti tek mjesec dana kasnije, protiv Sarajeva, na povijesnoj prvoj poljudskoj utakmici odigranoj na hladnoj jesenskoj kiši.
Poljudska ljepotica, međutim, nije ni zamišljena kao nogometni stadion, već kao najljepši stadion na svijetu. To će blagoslovljeno prokletstvo i nju i Hajduka pratiti cijelih sljedećih pola stoljeća. Ono što naježen od ponosa nisam naglas htio priznati ni sebi ni drugima kad sam imao četrnaest, teško priznajem i danas, četiri godine studija povijesti umjetnosti i četrdeset godina čitanja i pisanja kasnije: Magaševa školjka prevelika je za Split. Ne, naravno, po kapacitetu – bilo je utakmica kad bi se u nju stisnulo po šezdeset hiljada ljudi i još toliko ostajalo bez karata – nego po ideji.
Veličanstveni Poljud, službeno Gradski stadion, zamišljen je naime za grad koji će gostiti i domaću ligu i finala Kupa prvaka i atletske mitinge i Olimpijske igre i koncerte Brucea Springsteena, za grad dakle kakav je Split mogao izgledati te 1979. – ambiciozan i moderan mali, ali svjetski grad s trećeg kata njujorškog Muzeja moderne umjetnosti – ali ne i za grad koji će pedeset godina kasnije od svega toga imati samo Thompsona i klub iz pretkola Konferencijske lige.
Pola stoljeća kasnije, ostarjela i oronula Poljudska ljepotica i dalje je jedan od najljepših stadiona na svijetu – naročito danas, kad stadioni izgledaju kao nakazni hi-tech hangari za guzonje, poslovne partnere i njihove ljubavnice – ali i dalje, kao i onda, nije ono što Splitu treba: nogometni stadion. Po prilici kao da je Jørn Utzon te 1973. svoju glasovitu Operu umjesto u Sydneyju podigao na Poljudu, samo da bi pedeset godina kasnije u njoj pjevale Seka Aleksić i Milica Pavlović.
Ovih dana konačno se tako naglas izgovara ono što tribine u sebi govore sve od one srijede i Trabzonspora. A javnost je podijeljena na takozvanu struku, koja se užasava i pomisli o rušenju Magaševe školjke, i takozvani glas puka, koji samo želi nogometni stadion: ništa za ježenje kože, ništa za arhitektonske nagrade, ništa za MoMA-u – samo vreli južnjački stadion. Stari plac sa strujom.
Lako je vama, vi ste ili jedan ili drugi, a ja sam onaj prvi koji se s onim drugim u sebi svađa već pedeset godina. Rušenje stadiona na Poljudu bio bi, jasno, kulturocid u ravni miniranja Buda iz afganistanskog Bamijana ili razaranja antičke Palmire, ali objasnite to četrnaestogodišnjem debilu koji samo želi vidjeti tko je tamo na dalekom horizontu pucao na južnu branku i pljunuti pomoćnog suca. To je, najzad, i smisao arhitekture: biti u službi života. Da, naravno, i oplemeniti ga, ali to možda u Sydneyju ili Münchenu, ne ovdje. Nije do Magaša, do Splita je: gotovo pedeset godina oplemenjivalo je njegovo remek-djelo Split, pa sve džabe.
Ta mala morska varošica odavno više nije tako moderna i ambiciozna da bi mogla imati dva stadiona – jedan najljepši na svijetu i jedan nogometni. Pedeset godina kasnije shvatili smo da ipak nismo München, pa da se Hajduk preseli u Allianz Arenu, a sačuvani revolucionarni Olympiastadium Güntera Behnischa ostane za speedway utrke, snowboard natjecanja, američki nogomet, koncerte Taylor Swift i utakmice nekakvog Türkgücüa, kluba lokalne turske manjine: odakle nama, zaboga, bilo kakva manjina?
Pred istom dilemom, uostalom, našli su se i prvi Splićani prije hiljadu i četiri stotine godina: sačuvati oronulu, tristo godina staru Dioklecijanovu palaču, ili je srušiti i sagraditi novu? Ili je, nemam pojma, prilagoditi novom vremenu i novim potrebama građana? Dobro, naravno da se zajebavam. Nikakve dileme oni imali nisu. Stoljećima potom rušena i preslagivana, prilagođivana i dograđivana, Dioklecijanova školjka iz koje je nastao grad u UNESCO-ovu svjetsku baštinu danas nije upisana samo kao najbolje sačuvana (mrzim zagrade i sicove, ali: sic!) rimska carska palača, već i kao jedinstveni primjer antičke graditeljske cjeline s milenij i pol dugačkom poviješću kontinuiranog svakodnevnog, običnog života.
I uz Magaševu školjku jedina istinski svjetska stvar koju je ovaj grad ikad imao.
Adaptacija poljudskog stadiona u pučko nogometnog igralište uz očuvanje Magaševa koncepta preostaje tako jedina opcija. Ne zbog toga što ima arhitektonskog i urbanističkog smisla, jer nema nijednog pojedinačnog, osim onog – splitskog: sasvim u duhu grada koji je cijeli i nastao na kulturocidu i razaranju neprocjenjivo vrijedne svjetske kulturne baštine. I u kojemu se danas ni struka ni puk ne bune što je na mjestu Dioklecijanova spavaće sobe uređen heritage hotel, a carski mauzolej adaptiran u kršćansku katedralu. Srednjovjekovni huligani koji su bušili vanjske zidine Palače za kuhinjski prozor i od rimskih kapitela zidali svoje potleušice isti su oni koji će sutra s mjesta današnje atletske staze pljucati linijskog suca. UNESCO – zajebava me onda onaj četrnaestogodišnji debil – to naziva kontinuitetom života.
Takav mali, uski Split nikad neće biti Sydney i München? Naravno da neće. Neće ni Hajduk nikad više biti prvak. Veličanstvena Magaševa školjka bila je stadion za prvaka, a Splitu treba samo nogometni stadion. Ne za ježenje kože od ponosa, već za pljucanje linijskih sudaca.
Po mjeri grada.
