Na primjer, Tomislav Zeko, koji je spašavao djecu što su ostala sama nakon što im je požar progutao kuću u Vladislavcima. Ili Gordana Horvat i Grozdana Poljak, SOS mame koje su zajedno odgojile pedesetero djece. Ili Maximilian Bindernagel Vujnović, vatrogasac koji se prerušava u Spidermana zabavljajući bolesne mališane. Ili Borna, Vice i Andro, mali heroji iz Marušića koji su prošlog ljeta obranili selo od strašnog požara. Ili Josipa Galić, koja je teško ozlijeđenim curicama iz Afrike pomogla da dođu u Hrvatsku na liječenje. Ili Jure Francetić, zapovjednik Crne legije, odgovoran za masovne pokolje Srba i Židova u Bosni i Hercegovini. Ili Rafael Boban, ustaški general koji je osvetničkim strijeljanjima i vješanjima civila od poglavnika Ante Pavelića zaslužio titulu viteza.
Tomislav, Gordana, Grozdana, Maximilian, Borna, Vice, Andro, Josipa, Jure i Rafael različitih su životnih puteva, priča i sudbina, a zajedničko im je tek jedno: svi su oni za svoja herojska djela, nesebična davanja i humanitarni rad ovih dana počašćeni naslovom – “Ponos Hrvatske”.
“Ovogodišnji laureati svojim djelovanjem potvrđuju da je važno živjeti u skladu s pozitivnim vrijednostima, ne oklijevajući se nesebično žrtvovati za druge, često pomažući ondje gdje država ponekad ne može”, na prijemu za dobitnike nagrade “Ponos Hrvatske” poručio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković. “Živimo u svijetu koji je grub i u kojima se zaboravljaju prave vrijednosti jer smo često okupirani banalnosti ili zlom koje je oko nas. Mijenja se puno toga na što smo navikli, uključujući i sustav vrijednosti, a vi ste primjer da se isplati živjeti u skladu s moralnim vrijednostima.”
Dobro, povijesne istine radi, valja pojasniti: gospodin Jandroković zapravo je mislio na Tomislava, Gordanu, Grozdanu, Maximiliana, Bornu, Vicu, Andra i Josipu, koji su prije četiri tjedna bili među dvadesetoro nagrađenih na tradicionalnoj svečanosti “Ponos Hrvatske”, na kojoj je tihe hrvatske heroje ovjenčao list 24sata, dok je Juru i Bobana titulom “Ponos Hrvatske” svojom objavom na Facebooku prije četiri dana svečano ovjenčao zastupnik Domovinskog pokreta – Predrag Mišić.
“Ako je zločinac Tito prešutno odobrio Bleiburg, ako je Vjekoslav Maks Luburić upravitelj Jasenovca, nemam ja s tim problem. Zločin je zločin, žrtva je žrtva”, napisao je Mišić na Fejsu. “E sad, Tita ne dirati, a Vjekoslava proglasiti zločincem, tu imam problem. Zločin je počinjen, zbog zločina ispaštamo. Ubijati čekićem ili bacati žive ljude u jamu. Ponavljam, zločin je zločin. Isto tako Jure Francetić, Rafael Boban, nisu isto što su Tito i Maks. Pitate se imam li hrabrosti to reći. Nije to hrabrost, Tito i Maks su zločinci, Jure Francetić i Rafael Boban su ponos hrvatske države.”
E sad – što bi rekao uvaženi zastupnik – ratne zločince Francetića i Bobana proglasiti “ponosom Hrvatske”, tu imam problem. Ili, da nastavimo s parafraziranjem: dobro djelo je učinjeno, zbog dobrog djela opraštamo. Pomoći djeci iz Afrike da dođu u Hrvatsku na liječenje, spašavati zlostavljane mališane, spasiti selo od požara, ubijati čekićem ili bacati žive ljude u jamu, dobro djelo je dobro djelo.
Moguće je, ne kažem: staviti na taj način dvadesetoro čestitih, poštenih i skromnih naših tihih susjeda i dobre djece – ili svih tri stotine njih, koliko ih je u posljednjih dvadesetak godina proglašeno “Ponosom Hrvatske” – u istu rečenicu s najozloglašenijim i najsvirepijim ustaškim ratnim zločincima, i to samo zato što ih je jedan saborski zastupnik počastio istim naslovom kao i organizatori tradicionalnog “Ponosa Hrvatske”, može izgledati nategnuto i tanko poput konopca za cirkuskog akrobata. Čak i kad je taj konopac rastegnut na samo nekoliko dana, koliko je prošlo od objave dobitnika titule “Ponos Hrvatske” u zagrebačkoj Tvornici, do objave dobitnika titule “Ponos Hrvatske” na Mišićevu Facebooku.
Kakav to, najzad, kredibilitet ima Predrag Mišić, pa da bismo uopće zatezali taj tanki konopac? Osim, dakako, što je vukovarski branitelj i pritom još Srbin, oko čega je – kao leksikografska definicija poštenog hrvatskog Srbina – sagradio cijelu biografiju i političku karijeru? Iznenadili biste se: i sam Mišić, naime, već je pet godina nositelj časnog naslova “Ponos Hrvatske”. Kada, eto, takav čovjek – koji je, kako smo saznali, godinama za siromašne vukovarske mališane organizirao ljetovanja u Dalmaciji – kaže da su “ponos hrvatske države” Rafael Boban ili Jure Francetić, čovjek koji je za djecu s Kozare organizirao ljetovanja u Jasenovcu, tko smo mi da mu sudimo?
Tko, najzad, o “ponosu hrvatske države” zna više od “Ponosa Hrvatske”?
I odjednom, one Jandrokovićeve riječi na prijemu za tihe heroje, o “grubom svijetu u kojemu se zaboravljaju prave vrijednosti”, a naročito one o tome kako se “mijenja se puno toga na što smo navikli, uključujući i sustav vrijednosti” – i najnaročitije one o laureatima koji “često pomažu ondje gdje država ne može” – tanko nategnute preko Predraga Mišića do ratnih zločinaca Francetića i Bobana, stoje čvršće nego što biste ovako odoka procijenili. Tko, najzad, o “Ponosu Hrvatske” i uvaženom saborskom zastupniku zna više od samog predsjednika Sabora?
“Mijenja se sustav vrijednosti”? “Zaboravljamo prave vrijednosti”? Heroji koji “pomažu ondje gdje država ne može”? Da ne znam kako je Jandroković to govorio na prijemu za laureate ovogodišnjeg “Ponosa Hrvatske”, bogami bih pomislio kako govori upravo o “Ponosu Hrvatske” Predragu Mišiću, koji, eto, hrabro “podsjeća na prave vrijednosti” i – sad se i vama upalila lampica – “pomaže ondje gdje država ne može”: recimo, naglas reći da su “Jure Francetić i Rafael Boban ponos hrvatske države”.
Zato je, uostalom, u pisanom odgovoru na pitanje portala Index o objavi Predraga Mišića automatska sekretarica kabineta Andreja Plenkovića izdiktirala kako “Vlada RH dosljedno osuđuje zločine ustaškog režima i iskazuje pijetet žrtvama”, podsjećajući da je “stav predsjednika Vlade o zločinima iz razdoblja NDH jasno i nedvosmisleno istaknut prigodom jučerašnjeg obilježavanja osamdeset prve obljetnice proboja zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovac”: “Odbacujemo bilo kakva nastojanja da se ovakve neprihvatljive objave pojedinaca dovode u vezu sa stajalištima predsjednika Vlade i Hrvatske demokratske zajednice!”
I zaista, gledano s te točke, s druge strane nategnutog konopca, treba prilično hrabrosti da se takve “neprihvatljive objave dovedu u vezu sa stajalištima predsjednika Vlade”. Tko bi, zaboga, pomisao da su “Francetić i Boban ponos hrvatske države” mogao dovesti u vezu s “jasnim i nedvosmislenim stavom predsjednika Vlade o zločinima iz razdoblja NDH”, tko bi uopće “pojedinca” poput Predraga Mišića doveo u vezu s Andrejom Plenkovićem? Ili, da preformuliram: kakav to kredibilitet ima Predrag Mišić da bismo zatezali taj tanki konopac?
Osim, dakako, što je taj “Ponos Hrvatske” saborski zastupnik Domovinskog pokreta, dakle HDZ-ov i Plenkovićev koalicijski partner, dakle jedna od sedamdeset devet visoko podignutih desnica Plenkovićeve saborske većine. “Odbacujemo bilo kakva nastojanja da se ovakve neprihvatljive objave pojedinaca dovode u vezu sa stajalištima predsjednika Vlade”?! U kvaternikanskom obratu, u vezu s vlastitim stajalištima doveo ih je upravo Plenković, ima tome evo točno dvije godine.
“Radit ćemo na izgradnji kulture sjećanja i razvijati obrazovanje o bitnim povijesnim činjenicama, što je važno za izgradnju bolje budućnosti mladih generacija. Našim politikama nećemo dozvoliti da se povijest zaboravi, niti ćemo ikada posustati u našem zalaganju i naporima da se rasvijetle zločini i stvore temelji za pomirbu u hrvatskom društvu”, stajalo je u pompozno najavljenom programu kojim je prije dvije godine Andrej Plenković najavio zajedničku Vladu HDZ-a i Domovinskog pokreta, svečano se tako dovodeći u izravnu vezu s pojedincem Mišićem, pa prepuštajući svom koalicijskom partneru da pomogne, shvatili ste, “ondje gdje država ne može”. Recimo, u “obrazovanju o bitnim povijesnim činjenicama”. Požrtvovni Srbin branitelj koji nesebično pomaže siromašnoj vukovarskoj djeci, pa s tim moralnim kreditom slavi arhetipske ustaške zločince, upravo je leksikografska definicija one Plenkovićeve, kako se zove, da: “dvostruke konotacije”.
E sad, Plenkovića ne dirati, a Predraga proglasiti ustašom, tu imam problem. Jure Francetić, Rafael Boban, nisu isto što su Plenković i Mišić. Pitate se imam li hrabrosti to reći. Nije to hrabrost, Jure i Boban su ratni heroji, a Andrej Plenković i Predrad Mišić su ponos hrvatske države.
