Ima ona prastara priča, svi ste je čuli hiljadu puta, o starom ribaru koji je s mula bacio udicu i lovio ribu za svoj gušt, kad mu je prišao neki stranac i objasnio kako bi mu bilo mnogo pametnije da ribu umjesto za vlastiti gušt lovi za restorane. Za mjesec-dva imao bi, kaže, dovoljno novca za tri-četiri dobra štapa za ribolov, svakog dana mogao bi tako uhvatiti po desetak kilograma i na kraju ljeta kupiti mali ribarski brodić s kojim bi već do sljedeće godine mogao loviti dovoljno ribe za polog za kredit i ozbiljan ribarski brod za lov na tunje.
“I šta onda?” pitao ga je stari ribar, na što mu je stranac objasnio da Japanci za tunja plaćaju cijelo bogatstvo i da s tim novcem ne bi samo isplatio kredit za brod, već kupio još dva, nakon čega bi mogao druge zaposliti da rade umjesto njega, pa s poticajima Europske unije uskoro imati i cijelu veliku ribarsku flotu. “I šta onda?” To je najbolji dio, objasnio mu je stranac: onda bi mogao prodati cijeli biznis i imati dovoljno novca da do kraja života ne radi ništa i da po cijele dane sjedi na mulu i lovi ribu samo za svoj gušt.
“Ne razumijem”, odgovorio mu je na koncu stari ribar. “To radim i sada.”
Stara je to, rekoh, priča, pun je internet te poučne power-point life-coach glavovježbe, pa ju je na koncu zapisao i Paulo Coelho, slavni brazilski autor motivacijskih poruka za magnete za frižidere, koji nam je autoritativno objasnio kako je riječ o “klasičnoj brazilskoj priči”, velikodušno dopuštajući mogućnost da postoji i u drugim kulturama, bilježeći kako “postoji i engleska verzija, iako mu nije poznat prevoditelj”.
Naravno da Velikom Učitelju prevoditelj engleske verzije te “klasične brazilske priče” nije poznat, kako bi mogao biti? Kako bi ugledni mudroslov mogao znati da je pravi autor te viralne internetske mudroslovice jedan manje poznati kolega, Heinrich Böll se zvao, u slobodno vrijeme dobitnik Nobelove nagrade za književnost? “Savjest nacije”, kako su ga Nijemci zvali od milja, svoju je kratku pripovijetku o ribaru, strancu i smislu zajebavanja pod kapom nebeskom, duhovito naslovljenu “Anegdota o smanjenju produktivnosti”, napisao davne 1963. godine za prigodni prvomajski program radija Norddeutscher Rundfunk, vjerojatno nadahnut esejom “Pir i Kineja” iz 1944., prvim filozofskim ogledom Simone de Beauvoir, u kojemu slavna francuska egzistencijalistica citira dvije hiljade godina stare Plutarhove “Usporedne životopise” i njegovu poučnu priču o epirskom kralju Piru.
“Za Rimljane, gospodine, kažu da su veliki ratnici”, oprezno je, piše Plutarh, Pira pred napad na Italiju upozorio njegov prijatelj, tesalski diplomat Kineja: “Ako nam bogovi dopuste da ih pobijedimo, kako ćemo iskoristiti svoju pobjedu?” “To je očito”, odgovorio je kralj, “bit ćemo gospodari cijele Italije sa svim njezinim bogatstvima.” “A nakon toga, što ćemo sljedeće učiniti?” upitao ga je prijatelj. “Sicilija”, uzvratio je Pir bez razmišljanja, “to je bogat otok, a lako ga je osvojiti.”
“Ali hoće li zauzimanje Sicilije okončati rat?” nastavio je Kineja. “Bože, daj nam uspjeh u tome”, odgovorio je Pir. “Upotrijebit ćemo ga kao uvod u veće stvari: tko će nam se moći oduprijeti kada nam Libija i Kartaga budu nadohvat ruke? Hoće li se itko igdje, kad ih osvojimo, usuditi pružiti daljnji otpor?” “Neće nitko, gospodine. Recimo da će nam to omogućiti da osvojimo i cijelu Grčku: kada sve to bude u našoj vlasti, što ćemo onda učiniti?” upitao je onda kraljev prijatelj, na što se ovaj nasmiješio: “Živjet ćemo lagodno, dragi prijatelju, piti vino cijeli dan i zabavljati se ugodnim razgovorima.”
“A što nas sprječava”, primijetio je na koncu mudri Kineja, “da to radimo upravo sada, ne prolazeći kroz sve te bitke i probleme?”
Mudri stari Kineja i poduzetni kralj Pir iz Plutarhovih životopisa i eseja Simone de Beauvoir – odnosno mudri stari ribar i poduzetni stranac iz Böllove “Anegdote” – pali su mi, eto, na pamet ovih dana, čitajući u novinama vijesti o ratu u Iranu i pregovorima američkog predsjednika Donalda Trumpa s iranskim državnim vodstvom.
Pregovori su – ne držite me za svaku riječ – išli otprilike ovako.
“Za nas, gospodine, kažu da smo veliki ratnici”, oprezno je, kažu izvori, američkog predsjednika upozorio ajatolah Modžtaba Hamnei. “Ako dobri Allah dopusti da nas pobijedite, kako ćete iskoristiti svoju pobjedu?” “To je očito”, odgovorio je navodno Donald Trump, “smijenit ćemo vaš režim i biti gospodari cijelog Irana sa svim njegovim bogatstvima.” “Ali ako ne uspijete, što ćete sljedeće učiniti?” upitao ga je ajatolah. “Vaš nuklearni program”, uzvratio je Trump bez razmišljanja, “to je strateški važno pitanje, a lako ga je riješiti.”
“Ali ako ne uspijete uništiti naš nuklearni program, hoće li to okončati rat?” nastavio je Hamnei. “Bože, daj nam uspjeh u tome”, odgovorio je američki predsjednik, “ali ako ne uspijemo, oduzet ćemo vam barem obogaćeni uran: što ćete tada, kada vaš uran bude u našim rukama? Hoćete li se i tada usuditi pružiti daljnji otpor?” “Naravno da hoćemo, gospodine. A kada vam zauzvrat uništimo bliskoistočne vojne baze, bombardiramo vaše arapske saveznike i blokiramo Hormuški tjesnac, što ćete onda učiniti?” upitao je onda iranski vođa.
“Bombardirat ćemo vas do iznemoglosti”, uzvratio je američki predsjednik, “sve dok ne otvorite jebeni Hormuz!” “Recimo da ga na kraju i otvorimo: što onda?” pitao je na kraju Hamnei, na što se Trump nasmiješio: “Živjet ćemo lagodno, dragi prijatelju, cijeli dan gledati tankere kako slobodno plove Perzijskim zaljevom i zabavljati se ugodnim pregovorima o cijenama nafte.”
“A što nas sprječava”, oprezno je – shvatili ste – upitao ajatolah Hamnei, “da to radimo upravo sada, ne prolazeći kroz sve te bitke i probleme?”
Je li to pouka priče o iranskom američkom predsjedniku Piru? Zapravo i nije. I kraj priče i njena pouka idu malo kasnije: veliki vojskovođa Pir, kako smo učili u školi, ipak nije poslušao mudrog prijatelja Kineju, i njegova invazija na Iran, pardon Italiju, završila je katastrofom. U “Pirovom životu” Plutarh tako piše kako je epirski kralj, nakon pobjeda nad Rimljanima u bitkama kod Herakleje i Askula, “izgubio velik dio snaga i gotovo sve svoje prijatelje i glavne zapovjednike”, zavapivši tada svoju slavnu rečenicu – “Još jedna pobjeda i propali smo!”
Umjesto po velikim ratnim pobjedama, povijest ga je tako zapamtila po jednoj rečenici, ovjekovječivši ga u izrazu “Pirova pobjeda”, kojim sve otada, evo više od dvije hiljade godina, s podsmijehom zajebava svakog uzaludnog pobjednika.
To bi, eto, bila pouka priče o Donaldu Trumpu, slavnom američkom vojskovođi koji je nakon sporazuma Baracka Obame s Teheranom o ograničavanju nuklearnog programa za skidanje sankcija godinama gledao bjelosvjetske tankere kako slobodno plove Hormuškim tjesnacem i zabavljao se ugodnim pregovorima o cijenama nafte, pa onda iznenada prije dva i pol mjeseca pokrenuo golemu ratnu mašineriju kako bi srušio rigidni teokratski režim u Teheranu, uništio iranski nuklearni program i domogao se njihova obogaćenog urana i nafte.
Dalje znate i sami: niti je Trump smijenio iranski režim, niti je uništio njihov nuklearni program, niti se domogao obogaćenog urana i nafte: umjesto toga, ne samo da je uvukao u rat sve arapske saveznike i iransko vodstvo zamijenio još radikalnijim i tvrđim, nego se suočio sa šesnaest razorenih američkih vojnih baza, iranskom blokadom Perzijskog zaljeva i svjetskom energetskom krizom, završivši na koncu u teškim pregovorima s Teheranom o otvaranju Hormuškog tjesnaca – istog onog kroz koji su, shvatili ste, bjelosvjetski tankeri ionako slobodno plovili dva i pol mjeseca ranije, na početku ove poučne priče.
Veličanstvena bitka za Hormuz ostat će tako u povijesti zapamćena kao “Trumpova pobjeda”: pobjeda u bitci za nešto što si ionako imao prije bitke, najglupljoj od sviju ikad zabilježenih – pa ako već ne majci svih bitaka, ono barem njihovom retardiranom ujaku.
Egzistencijalistički paradoks “Trumpove pobjede” lijepo je, uostalom, u “Piru i Kineji” – eseju o etici nasilja, pravde i slobode – opisala velika Simone de Beauvoir: “Kad bi bio sam na svijetu, čovjek bi bio paraliziran sujetom svih svojih ciljeva. Ali čovjek nije sam na svijetu.”
