Dok Zelenski još govori o pobjedi nad Rusijom i vraćanju ukrajinskog teritorija, većini analitičara je sada jasno da je takav scenarij teško ostvariv. Ruska vojska polako, ali sigurno napreduje, a ruska vojna industrija radi punom parom. No, ideja da će Zelenski morati tražiti pregovore s Moskvom i ponuditi dobar dio teritorija je i dalje tabu za zapadne političare. O tome zašto Ukrajina gubi rat i zašto se izbjegava o tome govoriti piše Ben Aris, analitičar za istočnu Europu, za njemački Business New Europe, medij kojeg se nikako ne može opisati kao proruski. Analizu prenosimo u cijelosti:
Kada je riječ o Ukrajini, nitko na Zapadu ne želi spominjati riječ koja počinje na “p” (poraz). Većina izvješćivanja o ratu u Ukrajini odnosi se na pozive na veću potporu ili veću predanost, pokušavajući okupiti američke republikanske senatore uz ukrajinsku zastavu ili osuditi pristaše ruskog predsjednika Vladimira Putina u EU.
Ali postaje sve teže pretvarati se da Ukrajina ne gubi i da nije sve bliže porazu u ratu s Rusijom. Ton razgovora se promijenio kako su napadi postajali razorniji. U studenom je ukrajinski vrhovni general Zalužni izazvao skandal rekavši da su borbe došle na “šah pat” poziciju u intervjuu za The Economist, zbog čega je, među ostalim, kasnije i izgubio poziciju.
U prosincu je američki predsjednik Joe Biden značajno promijenio retoriku o potpori Ukrajini s “koliko god je potrebno”, što je zapadna mantra od prvog dana, na “sve dok možemo”. A nakon što je SAD u siječnju potpuno ostao bez novca za Ukrajinu i prestao isporučivati gotovo svu pomoć, slika je postala još sumornija. Već u studenom, procjena američke vojske, budući da je financijska pomoć već počela presušivati prošlog ljeta, rekla je da će Ukrajina ostati bez raketa dugog dometa u prvom mjesecu ove godine, zatim raketa protuzračne obrane u veljači ili ožujku, a da će do ljeta ostati bez ključnih topničkih granata.
Kriza Ukrajine sa streljivom
Prva dva od tih predviđanja već su se ostvarila jer se ukrajinska kriza sa streljivom ubrzano pogoršava. Rusija igra na neuspjeh Zapada da opskrbi Ukrajinu. U siječnju je ruska vojska lansirala novi baraž projektila, osmišljen kako bi iscrpio ukrajinske zalihe projektila, a intenzivirala je salve napada raketa u ožujku kada su te zalihe počele propadati. Ukrajinsko je nebo sve više širom otvoreno, a Rusija ima slobodu gađati ukrajinsku energetsku infrastrukturu.
Zbog ruskih napada Ukrajina je u mjesec dana izgubila 7 GW električne energije. “Ovo je gigantsku udio proizvodnje”, rekao je ukrajinski ministar energetike Herman Galuščenko tijekom putovanja u Bruxelles na neformalni sastanak ministara energetike EU ovog mjeseca. Dvije najveće ukrajinske elektrane – Tripilska TE koja opskrbljuje Kijev potpuno je uništena, a najveća hidroelektrana u Ukrajini, HE Dnjepar u Zaporožje stavljena je izvan pogona do kraja ove godine – dok Rusija pustoši ukrajinski energetski sektor.
Učinci rata postaju katastrofalni, nadilaze smrt i razaranje u prvoj godini borbe. Stopa nataliteta u Ukrajini pala je na najnižu razinu u 300 godina, a stanovništvo zemlje palo je na 29 milijuna ljudi što je samo nešto više od polovice onoga što je bilo 1991.
Novi ukrajinski vrhovni zapovjednik Oleksandar Sirski rekao je 13. travnja da se situacija na prvoj liniji “značajno pogoršala posljednjih dana”, dok ruske trupe postupno napreduju prema Časiv Jar-u, strateški važnom čvorištu. Sada već nekoliko ljudi na zapadu počinje spominjati riječ na “p” jer Ukrajini stvarno prijeti poraz ako se nešto uskoro ne promijeni.
Sumorna predviđanja ravnatelja CIA-e
Ravnatelj CIA-e William Burns, koji dobro poznaje Rusiju i postsovjetski prostor, uputio je poruku upozorenja zastupnicima u Washingtonu uoči glasanja o novom zakonu o pomoći, rekavši da bi Ukrajina mogla izgubiti rat do kraja 2024. bez dodatne pomoći. “Ovo je zapravo pitanje razumiju li naši protivnici našu pouzdanost i odlučnost i razumiju li je i naši saveznici i partneri”, rekao je.
Održano je mnoštvo diplomatskih aktivnosti i skupova kako bi se pokušala ojačati podrška Ukrajini, ali većina toga nije vodila nigdje. A na ne tako dalekom horizontu nazire se Trumpovo predsjedništvo, koji je rekao da će “okončati rat za jedan dan”, što možda znači jednostavno povlačenje sve potpore SAD-a Ukrajini, a možda i NATO-u.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg predložio je u travnju da bi članice NATO-a trebale zajedno ustanoviti stalan fond za potporu Ukrajini od 100 milijardi dolara kako bi osigurale potporu.
Inicijativa EU koju je zagovarao visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell da se isporuči milijun granata Ukrajini do ožujka također je propala kada ih je stiglo manje od 200 000. Nakon toga je uslijedila češka inicijativa za nabavu milijun granata izvan EU, ali ni to nije rezultiralo isporukom novog streljiva. Zelenski je otvoreno priznao da bez američke podrške stvari izgledaju sumorno.
Zelenski je nedavno rekao da je omjer razmjene granata prešao s 1-5 prošle godine na 1-10 ovog mjeseca. Vlastite europske zalihe su opasno niske. Europa se i dalje boji provociranja Rusije u širi europski rat. Njemački kancelar Olaf Scholz više je puta odbio poslati svoje moćne krstareće rakete Taurus, i ne samo da Berlin nikada neće isporučiti te rakete koje mogu pogoditi duboko u Rusiju, već je i njihov proizvođač, MBDA Deutschland GmbH i Saab Bofors Dynamics, upravo objavio da će prekinuti proizvodnju zbog “nedostatka državnih narudžbi”.
Nesloga Zapada
Zapadni saveznici sve su više podijeljeni oko toga što dalje učiniti. Na sastanku G7 18. travnja u talijanskom ljetovalištu Apuliji nije se uspio dogovoriti mehanizam za prijenos zamrznute imovine Ruske Federacije u Ukrajinu. SAD je agresivno tjerao EU da zaplijeni 260 milijardi dolara zamrznutih ruskih rezervi, dok Europa odbija čak i razmišljati o toj ideji.
U isto vrijeme, zapadne strategije sankcija se razlikuju. U početku blisko koordinirani oko sankcija, sinkronizacija politika država je s vremenom oslabila. Malo je toga novoga u četrnaestom paketu sankcija EU-a. Međutim, od prosinca američki Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) uvodi pametne sankcije za koje se čini da imaju veći učinak, ali EU ne sudjeluje u tim naporima, poput američkih sankcija usmjerenih na rusku proizvodnju LNG plina.
Puno je napisano o tome što se “mora učiniti” ili “treba učiniti” ili “je planirano” jer su pozivi da se pomogne Ukrajini stalni, ali činjenica je da je Ukrajina bila potpuno odsječena od američke pomoći četiri mjeseca i to se vidi na sve sumornijim vijestima s ratišta. Kontakti bne IntelliNewsa u Ukrajini izvješćuje da osjećaj pesimizma raste među stanovništvom. Ruska vojska ostvaruje male, ali stalne dobitke uz raketnu kampanju protiv energetskog sektora.
Kremlj je također signalizirao da bi mogao biti voljan ponovno pokrenuti pregovore o prekidu vatre na temelju Istanbulskog mirovnog sporazuma postignutog u travnju 2022., mjesec dana nakon početka rata. “Spremni smo za konstruktivan rad, ali ne bismo prihvatili bilo kakve pokušaje nametanja stajališta koje nije utemeljeno na stvarnosti”, rekao je Putin tijekom sastanka u Moskvi s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom, dodajući da bi istanbulski nacrt dokumenta mogao služe kao osnova za pregovore. “Možemo raditi s tim”, rekao je.
Šansa za pregovore?
“Od tada je bilo mnogo promjena, novi entiteti su uključeni u naš ustav”, rekao je predsjednički glasnogovornik Dmitrij Peskov u telefonskoj konferenciji s novinarima. Do sada ukrajinski dužnosnici kažu da nisu bili suočeni s pritiskom zapadnih saveznika da pregovaraju s Rusijom, javlja AP. Ponuda za pregovore o Ukrajini “nije samo za pokazivanje”, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u intervjuu 19. travnja, “ali razgovori s Vladimirom Zelenskim nisu na stolu jer ne bi vodili nikuda”, dodao je.
Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko ponovno je ponudio posredovanje, koji je sudjelovao u pregovorima u Istanbulu te također u dvije runde pregovora nakon aneksije Krima 2014. koji su rezultirali Sporazumima iz Minska. Nagađanja o tome što Lukašenko i Putin namjeravaju kruže nakon što se Lukašenko ranije ovog mjeseca susreo s Putinom u Moskvi radi dugih razgovora. Dok je Istanbulski dogovor i dalje kontroverzan, dokazi da je dogovor postignut i da su i Rusija i Ukrajina bile spremne učiniti značajne ustupke sada su teže odoljivi za Kijev. Rusija i dalje uporno optužuje Kijev da je u zadnji trenutak odustao od tog dogovora pod direktivom “zapadnih pokrovitelja”.
Teritorijalni ustupci, smanjenje vojske i odustajanje od NATO-a?
No, bilo kakav dogovor bit će vrlo neugodan za Ukrajinu jer će sigurno značiti i značajne teritorijalne ustupke. Zelenski se stjerao u kut inzistirajući na tome da bilo kakav dogovor mora vratiti Ukrajinu na granice iz 1991. i odbijajući razgovarati s Rusima (a s Putinom uopće) dok sve ruske snage ne napuste njegovu zemlju.
Istanbulski dogovor također je pozivao na smanjenje veličine ukrajinske vojske na 85.000, što je ruski zahtjev, ili 250.000 vojnika, što je stav Ukrajine. I Ukrajina bi morala odustati od svojih NATO ambicija, ali to je točka koju je Kijev već donekle prihvatio čak i prije početka pregovora u Istanbulu.
Teritorijalni ustupci uvijek su bile dio plana zapadnih podupiratelja Ukrajine. Ukrajinska pobjeda nikada nije bila stvarno ratni cilj Zapada. Američki State Department je opetovano rekao da će pružiti potporu Ukrajini da je “stavi u najbolju moguću pregovaračku poziciju” kada pregovori neizbježno počnu.
Neuspjeh ukrajinske protuofenzive prošlog ljeta promijenio je zapadnu računicu jer je sada bolno jasno da Ukrajina ne može poboljšati svoju poziciju. Ako je plan uvijek bio ustupiti dio teritorija, onda je sada očito vrijeme za početak razgovora, prije nego što Ukrajina izgubi još više.
Rusija nikada neće napustiti Krim, koji velika većina Rusa smatra ruskim suverenim teritorijem, a napuštanje novoosvojene četiri regije na istoku Ukrajine ili Donbasa također je vrlo malo vjerojatno. Bilo kakvi “mirovni pregovori” s Rusijom koji ne dolaze iz vojnog osvajanja od strane ukrajinske vojske bit će jednaki kapitulaciji da se legitimizira ruska kontrola nad ovim novim teritorijima. Moskva je opetovano rekla da je otvorena za razgovore, ali da oni moraju priznati “nove realnosti na terenu”.
Cipar kao primjer?
Iz ove perspektive Istanbulski dogovor ne izgleda tako loše; Rusija u to vrijeme nije anektirala četiri regije i bila je spremna dopustiti da dio Donbasa ostane ukrajinski, iako autonomna regija unutar granica Ukrajine. Sporazum o prekidu vatre morat će uključivati mnogo razgovora oko suvereniteta osvojenog teritorija. Čini se da je Moskva raspoložena za razgovore.
Ukrajina i Rusija pregovarale su dva mjeseca o sporazumu za osiguranje sigurnosti trgovačke plovidbe u Crnom moru i postigle su dogovor o tekstu u ožujku, ali se Kijev povukao iz pregovora “u posljednjem trenutku”, izvijestio je Reuters 16. travnja. Tekst nacrta sporazuma, u čiju je kopiju imao uvid Reuters, kaže da će Ukrajina i Rusija navodno dati sigurnosna jamstva trgovačkim brodovima u Crnom moru, obećavajući da ih neće napadati, zaplijeniti ili pretraživati ako su ili prazni ili nemaju nikakvu vojnu namjenu. Reutersovi izvori rekli su da ne znaju razloge za odluku Ukrajine da odustane od sporazuma.
Istanbulski dogovor imao je tri glavna elementa: teritorij, veličinu vojske i ukrajinsku neutralnost, plus nejasne dodatke u vezi s “denacifikacijom”. Najteže je dogovoriti teritorij i status Krima i Donbasa rješavat će se odvojeno. “Čini se jasnim da nijedna ukrajinska vlada ne bi službeno ustupila ove teritorije Rusiji. Čini se vrlo nevjerojatnim da bi većina Ukrajinaca glasala za takav referendum, podržala takvu odluku, a reakcija do zuba naoružanih ultranacionalističkih snaga bila bi žestoka. Stoga je jedini odgovor je onaj sličan Cipru tijekom proteklih pola stoljeća: ostaviti teritorijalno pitanje za buduće pregovore, dok obje strane obećavaju da neće mijenjati crtu primirja silom,” objavio je u veljači američki Quincy Institut za odgovornu državnost.
Oblik neke skice dogovora s Rusijom mogao bi se pojaviti već 15. lipnja kada bi Švicarska trebala ugostiti ukrajinski mirovni summit i ugostit će više od 50 zemalja u odmaralištu Bürgenstock blizu Lucerna, iako Rusija nije pozvana. Neki veliki igrači poput Kine, Indije i Kraljevine Saudijske Arabije, koji imaju značajnog utjecaj na Rusiju, pozvani su i tako bi se mogla razraditi neka vrsta početnog okvira za prekid vatre.
