/SBPeriskop

Ukrajinsko-ruske gloginje

Država, Hrvatska i Politika
Objavio: Web
Ukrajinsko-ruske gloginje



Hrvatski građani nisu ovlastili Plenkovića i Banožića da njihovu djecu dovode u rusko-ukrajinsku neizvjesnost. Neka šalju svoju, ako misle da treba.


Stvar je, je li, elementarne roditeljske svijesti i savjesti, a ne domovinske vjernosti to hoće li, ako hoće, kako će i zašto mnogi još neiseljeni iz Bijedne Naše dopustiti „domoljubnim“ i SAD/NATO/Uniji bezuvjetno pokornim mlatiteljima eskalirajućih ukrajinsko-ruskih gloginja nježnicima i breskvicama njihove da im obiteljske uzdanice – za babino zdravlje u tuđini, gdje im domovina nema nikakav interes!? – pošalju izgubiti glave u možebitnom oružanom sukobu. Autorskoj malenkosti sastavljača niže nanizanih rečenica pak nije nakraj pameti dopustiti tandemu PlenkovićBanožić mobilizaciju u te nečasne svrhe dvojice sinova, vojno izdrilanih u inženjeriji i ratnom zrakoplovstvu OSRH. Savjesno, je li, domoljubno, u roku. I bez primisli na izmotavanje nekom VIP-anemijom, slabim vidom i plućima, alergijom na barut, tzv. prigovorom savjesti i inim lažima radi izbjegavanja bilo kakve vojne obuke. Nisu se ta dvojica mladih ljudi javili dragovoljno u hrvatske vojarne i časno odužili dug domovini radi tuđih ratova u kojima hrvatskoj domovini nije niti će ikad biti mjesto, nego radi obrane vlastitog doma i svoje zemlje od bilo koje vojske – unatoč tomu što im ta domovina ne uzvraća ljubav i ne honorira pošteni rad životom dostojnim čovjeka – nahrupi li opet izvana.


Ako premijer Plenković i ministar  Banožić, kontrom predsjedniku Milanoviću o (ne)sudjelovanju u ukrajinskom pripetavanju  žele i dalje sudjelovati u prijetnjama, ugrožavanju nacionalne sigurnosti Ruske Federacije, erodiranju njezine ekonomije i ubacivanju klipova njezinim globalnim interesima, neka to čine u svoje ime, ne svih žitelja u državi

A, ziher, nahrupit će jednog dana, ako ne prije. To je povijesna logika među ljudskim rodom. Nijedna država i nijedan narod nisu za vječnost, pa ni demografski izumirući Hrvati na ozemlju što je prije njih tisućljećima pripadalo drugim narodima. U drugim društvenim zajednicama. Ako je premijeru Andreju Plenkoviću, koji zbog „prezaposlenosti“ ulizivanjem po hodnicima bruxelleskog staklenjaka već drugi mandat nije kadar riješiti nijednu ozbiljnu krizu/reformu u eurounijski trokirajućoj Bijednoj Našoj, te nesposobnom mu ministru obrane Mariju Banožiću do ratovanja protiv Rusa u Ukrajini, Poljskoj, Litvi…, protiv Srba na Kosovu, protiv talibana u Afganistanu, protiv Xi Jinpingovih Kineza na Tajvanu… ili pak bilo gdje u svijetu na SAD/NATO/EU-ov mig za tzv. mirovne misije, široko im polje. Puške u ruke i juuuuriiiš! U tri desetljeća zdrave hrane, redovite sportske rekreacije, svega obilja u životu na visokoj nozi i tako to, Plenković mora da je izliječio anemiju zbog koje „ne smije“ pod pušku, a obrambeni pak ministar i strastveni lovac na visoku, nisku, puzeću, leteću, roneću i inu divljač iz Spačvanske šume s puškom je kao prst i nokat.


Budući da im obiteljski podmladak još nije dorastao oružju drukčijem od plastičnih kineskih imitacija s buvljaka, je li, osobni bi ratnički primjeri njihovih očeva – zašto ne i majki, ta rodna je ravnopravnost zajamčena i ustavno!? – u pravim borbenim akcijama s glavom u torbi dušu dali za motivaciju i mobilizaciju domaće mladeži u barem još desetak postrojbi tipa „Azov“. Koja se, službeno „nepoznata“ hrvatskim vlastima (!?), tako žučljivo tukla s Rusima i Srbima te ginula 2014. godine na bojnišnicama po istočnoj Ukrajini. Baš nekako u doba kada se tadašnja pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju Kolinda Grabar-Kitarović (s plaćom iz snova i otpremninom navodno 100.000 eura) naslikavala pred kijevskim barikadama za tzv. narodne revolucije (u organizaciji CIA-e, sic transit) protiv legitimne, proruske vlasti četvrta ukrajinskog demokratskog predsjednika Viktora Janukoviča. Izborno je pobijedio bivšu pletenica-predsjednicu Juliju Timošenko. Ali, Ameri ga nisu voljeli. Rusi pak nisu voljeli to što je Uncle Sam s NATO-om i EU-om učinio Janukoviču i Ukrajini na kijevskomu Majdanu 2014. godine te su protuudarom uzeli pod svoje područja Luganska, Donjecka s većinskom ruskom manjinom i poluotok Krim. Jednako beskompromisno i arogantno.


Iako se odavno znâ who is who u toj pokvarenoj igri svjetskih velesila u kojoj su Ukrajinci najveći gubitnici te možebitno uskoro velike žrtve u regionalnim ratom uništenoj zemlji. Kako reče neki dan predsjednik RH Zoran Milanović, „najkorumpiranijoj na svijetu, ekonomski stagnantnoj i debelo zakinutoj za milijarde i milijarde obećane eurounijske pomoći“, koju sada SAD/NATO/EU guraju u rat protiv Rusa i medijski prepariraju lakovjernu javnost strahom od ruske (i nuklearne) agresije na Ukrajinu i, štoviše, cijelu Europu tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit). U huškačkoj manipulaciji po notama iz Bijele kuće predvode Britanci i vrh NATO-a, a (ne)voljko sekundiraju i neki od čelnika eurounijskih zemalja tzv. prve brzine. Autorska malenkost ovih rečenica, uvjerena da nije usamljena stajališta, neće dopustiti tandemu Plenković-Banožić da joj sinove – za čije babe zdravlje!? – gurne u živo blato iste nesreće u koju je bivši HDZ-ov/Plenkovićev obrambeni ministar Damir Krstičević u Afganistanu gurnuo mlađahnog Josipa Briškog koji je izgubio glavu u tuđem/američkom unaprijed izgubljenom ratu: roditelji su izgubili sina, supruga bračnog partnera, dijete oca…


Premijerovi trbuhozborci Mario Banožić i vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman zborno brane svog šefa i njegovu ideju o hrvatskoj poziciji u ukrajinsko-ruskoj krizi

Hrvatska domovina – desetcima je milijuna dolara poreznih obveznika sufinancirala SAD/NATO-ovu afganistansku okupaciju iz koje je nakon 20 godina Uncle Sam izašao osramoćen, podvijena repa, kao onomad iz Koreje, Vijetnama, iz Zaljeva svinja na Kubi, Irana, Sirije, etc. – dakle, nije ama baš ništa profitirala iz pogibije „na zadatku“ Josipa Briškog, ali jest neodgovornošću i tada HDZ-Plenkovićeve vlasti zavila u crno obitelj koja je ostala bez sina, supruga i oca. Fućkaš to što je Međunarodno središte za vojne operaciju u Rakitju nedaleko od Zagreba ponijelo ime poginulog mladića, što je MORH posmrtno odlikovao Briškog zlatnom medaljom Domovinske zahvalnosti (Krstičević: „Položivši svoj život za očuvanje mira, ubrojio se među najbolje“, sic transit, nikakav se mir nije branio u Afganistanu, bila je to osvetnička agresija SAD-a u koju je uvukao niz „partnera“, uključivo miš-vojsku HV-a) kad mladog čovjeka više nema.


Devastacija murala Josipu Briškom lani u rujnu na vinkovačkom groblju nije samo puki vandalizam nego i indikativna poruka tima koji bi i sada, u nekom novom – opet tuđem ratu, s kojim Bijedna Naša ne bi smjela imati ama baš ništa – nježnicima/breskvicama tuđe djece mlatili ukrajinsko-ruske gloginje ne bi li na bilateralnim susretima sa SAD/NATO/EU-ovim višim diplomatima svršavali zbog kurtoaznih, „partnerskih“ tapšanja po ramenu, jer „RH je visoko pozicioniran u ‘zapadnoj obitelji demokratskih vrijednosti’, na njega se računa i mi ćemo se strogo držati svih zajednički preuzetih obaveza“. Ma što, je li, stajalo hrvatske porezne obveznike i obitelji s djecom sposobnom ponijeti pušku!? HDZ-Plenkovićeva vlast – spremna samo dijeliti limene medalje, plakete i patetizirati u ime neke apstraktne „domovinske zahvalnosti“ nad smrtima tuđe djece, za što ne vrijedi postati vojnim invalidom, kamoli poginuti – jamačno nije baš ništa naučila ne samo od Grčke, Njemačke, Španjolske, Italije, Turske, etc, pa i Francuske (predsjednik Charles de Gaulle ju je veljače 1966. povukao iz zajedničkog zapovjedništva NATO-a, a vratio u NATO tek predsjednik Nicolas Sarkozy), koje nisu željele slati svoje vojnike u neke tzv. mirovne misije Sjevernoatrantskog saveza, nego ni iz daljnje prošlosti. Recimo, iz blesave, poltronske i samoubilačke sudbine tzv. 369. pojačane pješačke pukovnije (Verstärktes kroatisches Infanterie-Regiment 369 ili Kroatische Legion u sastavu Wehrmachta, vojske Hitlerovoga Trećeg Reicha; 3865  vojnika od cca 5000 dragovoljaca prijavljenih u Sarajevu, Varaždinu i Zagrebu) koju je potkraj 1941. godine ustaški poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić poslao u Rusiju ubijati, pljačkati, silovati, paliti… Veljače 1943. je sovjetske Crvena armija uništila 369. pukovniju u Staljingradu.


Njezini su se ostaci ostataka pod zapovjedništvom potpukovnika „viteza“ (sic transit) Marka Mesića predali te u ruskom zarobljeništvu bili osnovali partizansku tzv. Prvu samostalnu jugoslavensku brigadu te se 429 bivših legionara, s Mesićem na čelu, uključilo u Titovu vojsku. Marko Mesić je kasnije odlikovan zbog junaštva u partizanskim borbama za oslobođenje Čačka, Beograda, Slavonskog Broda, u proboju Srijemske fronte… Veći dio bivših legionara koji su ustaško ušato U zamijenili crvenom zvijezdom na titovkama izginuo je u partizanskim borbama za oslobođenje zemlje od nacističkog okupatora i domaćega podrepaškog mu, veleizdajničkog šljama. To, dakako, nisu jedini, a možda ni najupečatljiviji primjeri toga kako povijest sudi i kako prolaze oni što se nepromišljeno miješaju u posije, ali mogu biti porukom/poukom kako nije uvijek dobro za sve što je trenutno dobro za nekoga drugog. Osobito kad su države posrijedi.


Devastacija murala Josipu Briškom lani u rujnu na vinkovačkom groblju nije samo puki vandalizam nego i indikativna poruka tima koji bi i sada, u nekom novom – opet tuđem ratu, s kojim Bijedna Naša ne bi smjela imati ama baš ništa – nježnicima/breskvicama tuđe djece mlatili ukrajinsko-ruske gloginje

Globalni smijeh u ozbiljnijoj međunarodnoj diplomaciji, međutim, izazvala je i ovih dana krajnje nezbrojena hrvatska vanjska politika u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća, Je li predsjednik RH pozvaniji od premijera RH vjerodostojno obznaniti tzv. službeno stajalište RH o međunarodnim pitanjima, ili je obratno, ili se ta dvojica prvih ljudi u državi najprije moraju dogovoriti, pa o takvim važnim pitanjima zboriti isti sadržaj? Ako pak nije tako, je li Bijedna Naša toliko uvjerljivo bijedna da ju ozbiljan svijet ima s razlogom držati neozbiljnom, banana državom, nesposobnom upravljati sama sobom? Ukrajinsko-ruska kriza, doduše, nije ni prvi niti će jamačno biti posljednji primjer valjda nepopravljiva kurzschlussa na sukreacijskim vanjskopolitičkim i vojnim vezama Pantovčaka i Markovog trga – na štetu globalne vjerodostojnosti i nacionalne sigurnosti balkanskog kiflića – pa je tim ozbiljniji i problem međunarodnih vojnih uplitanja RH u pripetavanja svjetskih velesila i slijepog cupkanja stazom SAD/NATO/EU interesa.


Predsjednik RH Milanović otvoreno tvrdi da „Hrvatska neće sudjelovati u ukrajinskoj krizi te će kao vrhovni zapovjednik OSRH u slučaju eskalacije (pred)ratne napetosti povući i zadnjeg vojnika iz sastava NATO-ovih snaga“, čime je izazvao diplomatski kurzschluss na relaciji Kijev-Zagreb. Premijer se Plenković, zgrožen pred gazdama na objema bruxelleskim i washingtonskoj adresi, nevjerojatno bučno, snishodljivo ispričava i Kijevu i najvažnijim SAD/NATO/EU-ovim adresama. Poručuje: „Ja sam taj koji odlučuje u ime RH, ne Milanović! Hrvatska nepokolebljivo ostaje uz EU, NATO i američke partnere u zajedničkoj politici prema Ukrajini i Rusiji“. Usput, valjda da isprika bude uvjerljivija i da njemu „partneri“ i ciljano (?) budući „zahvalni poslodavci“ ne zamjere nelojalnost – prostački vrijeđa „dijabetičara“ (!?) iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. Po nekima medijskim informacijama, NATO će u slučaju eskalacije krize tražiti od Bijedne Naše cca 1500 vojnika za „interventnu obranu Ukrajine od ruske agresije“, pa… Pitanje za milijun dolara: Plenković će odbiti taj zahtjev? (À propos, Moskva je dan-dva nakon što je RH primljen u NATO izvijestila službeni Zagreb: „Od danas, dođe li do sukoba sa Savezom, i RH smatramo svojom metom“, pa…


Premijerovi trbuhozborci Mario Banožić i vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman zborno brane svog šefa i njegovu ideju o hrvatskoj poziciji u ukrajinsko-ruskoj krizi, tvrde da Zoran Milanović ne smije sâm povući hrvatske vojnike iz zajedničkih savezničkih snaga i da o njihovom slanju u borbenu akciju odlučuje saborska tzv. stabilna većina (sigurnih 76 ruku na HDZ-ov daljinski upravljač), a ne apsolutna većina (101 zastupnički glas), koju HDZ ne može sastaviti ni u najljepšem snu. Što će biti, bit će. Stanje se intenzivira jer je predsjednik Joe Biden odbio zahtjev ruskog si parnjaka da „Ukrajina ne smije postati članicom NATO-a“ te su pregovori Kremlj – Bijela kuća dramatično zapeli u diplomatskom ćorsokaku. I što sada? I što sutra, pita se zdravorazumski dio svijeta, a među članicama EU-a osjeti se i neugodno komešanje.


Njemačka i Francuska nekako se ne istrčavaju militarizmom, a Mađarska upravo obnavlja dugoročno sigurne ugovore s ruskim megadistributerima prirodnog plina. Predsjednica Europske komisije pak Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica obrane – usred energetske krize koja potresa svijet, uz činjenicu da zapadna Europa egzistencijalno ovisi o uvozu najmanje 30 posto energije s prebogatih ruskih prirodnih nalazišta – verbalno prijeti Moskvi blokadom (sic transit) megaplinovoda Sjeverni tok 2 kojim se, uz već potkapacitirani Sjeverni tok 1, zapadna Europa želi dugoročno osigurati dovoljnim količinam energije iz Ruske Federacije. Jest da ruski državni proračun više od 50 posto ovisi o prihodima od prodaje ugljikovodika, ali mazohistička logika Von der Leyen sliči onom vicu o bodulu koji je tovara učio gladovati, pa… Ako se uistinu zaoštre ti inati SAD/NATO/EU-a s jedne i Rusije s druge strane, pa se uistinu zarati ili Putina pritisne zapadnim sankcijama zbog kojih će uistinu osjetiti i proračunsku bol refleksno proslijeđenu na životni standard stanovništva te osobnu materijalnu/diplomatsku nelagodu svojih prvaka u vlasti, alati iz arsenala Putinovih protumjera izazvat će posljedice na suprotnoj strani zbog kojih će njegovi protivnici imati grdnih muka objasniti Zapadnjacima zašto im se odjednom događa to zlo što im se počelo događati. A neće se raditi samo o hladnim radijatorima, nestašicama struje, etc.


U čemu je problem da SAD/NATO/EU ne samo zajamči Rusiji kako joj neće ugrožavati nacionalnu sigurnost razmještanjem balističkog oružja i dovlačenjem vojske uza sami ruski dvorišni plot, kako je čvrsto obećano još Borisu Nikolajeviču Jeljcinu – dakle, u Ukrajinu i ine ex-komunističke zemlje na paraboli od Baltika do Crnog mora – nego da to i učini? U ime mira i sigurnosti u regiji i šire te mirnog rješenja ukrajinske teritorijalne cjelovitosti. Ne samo zato što je jamstvo ruske nacionalne sigurnosti prvi i zadnji Putinov uvjet da Rusija vojno ne reagira, tzv. crvena crta, čiji prijestup može značiti energičan pritisak na ratni okidač i visoku cijenu koju će platiti i Ruska Federacija, i SAD/NATO/EU s jatacima i najviše – Ukrajina. Ako je pak cijela ta kriza samo neozbiljna igra neozbiljnih ljudi koji su uistinu svjesni posljedica ratnog sukoba svjetskih velesil na tlu jedne globalno nevažne i disfunkcionalne zemlje koja kao takva nikomu ne treba, pa uza svu diplomatsku/medijsku halabuku ipak neće pritisnuti okidač velike tragedije, onda je to zreo slučaj za psihijatriju.


Zaista, kako se retorički pitala u Studiju N1 televizije doc. dr. sc. Jelena Jurišić s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, ponajbolja u Bijednoj Našoj poznavateljica tzv. stanja zdravlja Ruske Federacije i njezinih međunarodnih odnosa (doktorirala je na Moskovskom državnom sveučilištu „Mihail Vasiljevič Lomonosov“), ako ukrajinski komičar na poziciji državnog suverena Volodimir Zelenskij tvrdi kako neće biti ruske agresije na njegovu zemlju ni ukrajinsko-ruskog rata, a to opetovano tvrdi i ruski mu imenjak u Kremlju, komu je onda u interesu bildati globalnu ratnu histeriju zbog do zuba naoružanih i na gotovs, je li, spremnih na međudržavnoj granici navodno cca 100.000 ruskih vojnika vis-à-vis 140.000 već trećom američkom pošiljkom naoružanih Ukrajinaca!? Iz pete se galaksije vidi komu i zašto treba neodgovorno lupetanje po ratnim bubnjevima od koje buke podilaze srsi miroljubivu svijetu, osobito ukrajinskom susjedstvu. Treba 46. predsjedniku SAD-a Josephu Robinette „Joe“ Bidenu, Jr, čiju demokratsku agendu u vanjskoj politici nije vidjeti od republikanske jastrebovštine. Zbog koje si redikulozni Tvitteraš može samo gristi nokte od zavisti.


„Ukrajinski predsjednik Zelenskij prvi je put pretprošli četvrtak rekao da nema rata, da nema razloga za paniku“, kazala je Jurišić, a Zelenskij je u upravo izvijestio javnost da je zamolio Bidena da ublaži retoriku, da na kijevskim ulicama nema tenkova kako pišu zapadni mediji i zlonamjerno šire ratnu histeriju. „Pozvao je građane da ne dižu novac iz banaka i da ne kupuju zalihe hrane, ulja, brašna, šibica… Naravno da su preko vikenda pohrlili sve to kupiti. Ako Ukrajina govori da neće biti rata, ako Rusija stalno govori da nema razloga… Koji bi bio razlog? To ne postoji. Neki dan je Blinken (Antony, državni tajnik SAD-a, op. a.) rekao kako se ruske snage nalaze 400 kilometara od granice. Onda da je, prema pisanju medija, 108.000 ruskih vojnika na granici i 140.000 ukrajinskih… Tko je ikad čuo za invaziju, gdje je broj napadača manji od obrambenih snaga? To jednostavno ne postoji. Dizanje tenzija uglavnom odgovara SAD-u i Velikoj Britaniji koje su glavne u stvaranju te propagande. Blinken je bio u Ukrajini i nakon razgovora s njim je Zelenskij rekao da neće biti rata. Bio je u Berlinu, pa je i tamo rečeno da neće biti rata. Sve strane u Europi govore da neće biti rata, a SAD i Velika Britanija i dalje huškaju na rat.


To je ostvarivanje vlastitih ciljeva u SAD-u, nitko ne govori o najvećoj inflaciji u zadnjih 30 godina. Tom pričom pokrijete sve. Kada god se nešto loše događa u SAD-u – inflacija, svađe u Demokratskoj stranci, porast broja ubojstava, kriminala… – sve to pada u vodu i samo se priča o Rusiji, Rusiji, Rusiji… Amerika zna, kao i Rusija, da se te dvije zemlje uključe u rat, svijeta više ne bi bilo, jer bi to bio nuklearni rat. Jedna zemlja u svijetu ima hiperzvučno oružje protiv kojeg nijedna zemlja u svijetu nema obranu, a ta se zemlja zove Rusija. Naša dva državna brda se svađaju svaki tjedan i sad je ova tema došla na red. Voljela bih da pred svijet izađe Hrvat, ne Rus ni Ukrajinac, i da kaže kako smo prošli to da nam djeca odrastaju u podrumima, da nema hrane… Tamo ljudi osam godina u podrumima. Plenkovićeva ponuda Ukrajini hrvatskih iskustava mirne reintegracije možda jest dobronamjerna, ali nije dobra. Ukrajina ne želi razgovarati s pobunjenim republikama, nikakvog razgovora nema, a osnova svakog sporazuma je – dijalog. Rusija ne želi cijepanje Ukrajine. Da želi, učinila bi to odmah, a NATO želi bilo kakav komadić zemlje na koji bi mogao postaviti svoje rakete. Putinu to ne treba.“


A koliko god zapadni „gazda“ rusko-ukrajinske (pred)ratne histerije/krize Joe Biden zatezao prenapregnutu tzv. crvenu crtu Putinovog strpljenja guranjem strateškog/balističkog NATO/SAD-ovog oružja, i s nuklearnim glavama, na ukrajinske ćuke prema Moskvi, je li, izravno ugrožavajući izbliza nacionalnu sigurnost najveće zemlje na svijetu, gazeći SAD-ovo obećanje Rusiji o neširenju NATO-a na Istok, ruske će protumjere biti žešće, ozbiljnije, ubojitije i pogubnije – ma koliko i ma čega to Moskvu  stajalo! – ne samo za Ukrajinu, mir u regiji, u Europi nego i za cijeli svijet. Jer, kada ti vlastiti dom dovedu u pitanje – kao što već duže vremena čine Rusima SAD/NATO i samozvani „arbitar demokracije“ (sic transit) Velika Britanija – sva su obrambena sredstva dopuštena. Kad je o Rusiji riječ, zemlji na kojoj su povijesno polomili zube svi najmoćniji osvajači ikad, počinili najneljudskija masovna zvjerstva, koja je u Drugomu svjetskom ratu s 32 milijuna svojih žrtava od ukupno šezdesetak milijuna slomila kičmu Hitlerovomu Trećem Reichu – à propos, Ukrajinci i Latvijci su zapamćeni kao najkrvoločniji „poslovođe“ tzv. konačnog rješenja u naci-tvornicama smrti tada u Poljskoj i Njemačkoj – neodgovoran ruski rulet SAD/NATO/EU-a na ukrajinskom tlu igra je upaljenom šibicom nad bačvom kerozina.


Ako premijer Plenković i ministar mu Banožić, kontrom predsjedniku RH Milanoviću o (ne)sudjelovanju Bijedne Naše u ukrajinskom pripetavanju svjetskih velesila te komičnom mantrom o „partnerskoj“ vijernosti, je li, tzv. zapadnoj obitelji žele i dalje sudjelovati u prijetnjama, ugrožavanju nacionalne sigurnosti Ruske Federacije, erodiranju njezine ekonomije i ubacivanju klipova njezinim globalnim interesima, neka to čine u svoje ime, ne svih žitelja u državi; neka se osobno idu tući s Rusima radi Ukrajine, nemaju pravo tuđu djecu slati u SAD/NATO/EU-ove ešalone smrti nekim novim, suludim i opet unaprijed propalim projektom Drang nach Osten. Tu dvojicu, uključivo člana Predsjedništva HDZ-a Marija Kapulicu („Ovo je faza u kojoj Zoran Milanović želi dovesti čitavu Hrvatsku na pozicije koje niti su europske, niti za NATO niti hrvatske. To ne smije raditi, čitavu Hrvatsku drži u talačkoj krizi. Ne može predsjednik RH voditi oporbenu politiku u odnosu na vladu i Sabor. To nisu njegove ustavne ovlasti“) i regimentu istomišljenika na unosnim pozicijama vlasti, građani RH nisu ovlastili za to da nježnicima/breskvicama njihove djece mlate ukrajinsko-ruske gloginje. Pođite, junaci iz fotelja, pa mlatarajte do mile volje, ali – vlastitim alatima! Osobni primjeri, je li, zlata vrijede.


h-alter







 1 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik