Dnevnik Ane Frank itekako spada u lektiru koju srednjoškolci moraju, da – upravo tako: moraju čitati; drugo, Dnevnik Ane Frank ne spada u literaturu, nego u povijest, on je povijesni dokument; i, treće, slijedom svega što je rečeno: Dnevnik Ane Frank treba biti propisana lektira uz predmet povijesti.
Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz Oslobođenja
Naslov možda zvuči i pomalo senzacionalistički, ali – nije. Kao jedna od brojnih afera i aferica što iz dana u dan samo prividno potresaju Hrvatsku, a zapravo dođu i prođu kao da se ništa i nije dogodilo, pojavilo se posljednjh tjedana pitanje trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank. Dnevnički zapisi židovske djevojčice koja je stasanje u djevojku doživjela u skloništu, praktično zatvoru, u Nizozemskoj, krijući se od nacista, da bi svoj tek započeti život završila u koncentracionom logoru kao jedna od šest milijuna žrtava Holokausta, globalno su poznati. I za prosječno obrazovang i prosječno normalnog čovjeka pitanja treba li te zapise pročitati, treba li znati tko je bila Ana Frank i što je bio Holokaust čine se i deplasiranima i suvišnima. Da, možda, ako izuzmemo Hrvatsku. U žaru finalizacije novih nastavnih programa (kurikula, kako se danas voli govoriti), iznenada se otvorilo i pitanje što trebaju čitati srednjoškolci kao propisanu lektiru. I, čudna li čuda, otkriveno je kako na popisu te lektire nema Dnevnika Ane Frank.
Da ne okolišamo: skandal je i to u nebo vapijući skandal, da o tome uopće treba razgovarati, da je to tema. Pri čemu je sasvim svejedno je li Dnevnik Ane Frank bio u školskoj lektiri, pa je iz nje izbačen (bio je do sada na popisu preporučene, ali ne i obavezne lektire za osmi razred osnovne škole), ili nikada i nije bio na popisu te lektire, pa – slijedom toga – iz nje i nije mogao biti izbačen. Treba upozoriti na te dvije verzije, jer u jednome se trenutku učinilo kao da se koncentriranjem na njih pažnja uspješno odvlači na sporedni kolosjek od onoga što je srž problema.
Pa upravo zbog toga valja naglasiti: skandal bi bio da Dnevnik Ane Frank ni do sada nije bio na popisu školske lektire, skandal bi bio da je on sada s toga popisa izbačen, ali onaj skandal koji doslovno bode oči, koji upozorava na bolesno stanje u jednome bolesnom društvu, to je sama činjenica da smo prisiljeni, a jesmo prisiljeni, uopće voditi raspravu o tome trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank, odnosno treba li ih škola, obrazovni sustav, usmjeravati prema čitanju toga djela.
Pokušamo li najjednostavnije i najrazumljivije predstaviti temu i ono što je “iza nje”, nužno dolazimo do zaključka da bi pristup koji bi se ograničio samo na pitanje spada li Dnevnik Ane Frank u nešto što srednjoškolci u Hrvatskoj trebaju čitati, bio promašen. Treba ići i dalje i šire, koliko god da je odgovor na ovo pitanje potpuno jasan, baš kao što je prilično jasan i odgovor na pitanje ima li u cijeloj toj priči natruha antisemitizma. Stvari treba staviti u širi kontekst, i evropski i svjetski, polazeći – naravno – od prilika u Hrvatskoj. Bez toga, naime, sami bismo sebe lišili mogućnosti da spoznamo o čemu se tu zaista radi, koncentrirali bismo se na simptom, a zaboravili bismo uzroke.
Možda bismo znali odgovoriti na pitanje “što”, ali sigurno ne bismo imali odgovor na pitanje “zašto”. Sudbina dnevnika Ane Frank u srednjim školama u Hrvatskoj, samo je, naime, simptom, samo je vrh ledenog brijega. Je li društvo u Hrvatskoj Titanic koji će naletjeti na santu i potom potonuti, to neka za ovu priliku ostane pitanje bez odgovora. Mada, do toga odgovora i nije baš teško doći. Treba otvorenih očiju i ušiju gledati i slušati, ali – bez predrasuda.
No, ipak, riječ – dvije o samoj knjizi. Dnevnik Ane Frank jedinstveni je dokument jednoga vremena, autentičan, nezamjenjiv i nezaobilazan. Ako se želi išta znati o bližoj prošlosti Evrope, naših krajeva, ali i svijeta, onda potvrdnom odgovoru na pitanje: trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank nema alterantive. Odgovor je: itekako trebaju! Je li toj maloj knjižici mjesto u lektiri svjetske književnosti, to je već drugo pitanje. Vrijedi se i njime pozabaviti, jer je Predsjednica Hrvatske u još jednome pokušaju stvaranja dojma da je pristaša trenda koji se “dobro prodaje”, drugim riječima pozicioniranja sebe (dali pod pritiskom izvana, neka i to ostane pitanje za raspravu) kao nekoga tko je na antifašističkoj liniji izjavila, uz ostalo, kako srednjoškolci, naravno, trebaju čitati Dnevnik Ane Frank, jer je to vrijedno literarno djelo. Rekla je to u trenutku kada je sudbina toga djela postala medijski užareno pitanje, a prijetila i mogućnošću prerastanja u potencijalno politički opasno pitanje. No, kakvi god motivi bili u pitanju, to što je Predsjednica rekla naprosto nije točno, to nije istina!
Da je Ana Frank poživjela, da nije tek jedna od onih 6 milijuna pobijenih u Holokaustu, možda bi i postala književnica. Njezin Dnevnik pisan je na način da dozvoljava i takav zaključak. Na tome ništa ne mijenja ni poznata činjenica da je Anin otac redigirao rukopis dnevnika, izbacujući intimne detalje iz razdoblja sazrijevanja jedne djevojčice u djevojku, a u uvjetima sakrivanja, koji su bili, valja još jednom ponoviti, svojevrsni zatvor.
Dakle, Dnevnik Ane Frank nije literatura. On, međutim, jest dragocjeni povijesni izvor, dokument koji osvaja svojom autentičnošću i koji upravo tom autentičnošću demantira sve one koji i danas još, usprkos svim spoznajama, dokumentima, izjavama kako počinitelja, tako i žrtava, nastoje ako ne potpuno poreći, a ono svakako relativizirati i umanjiti zločine naci-fašizma. Nema ih samo u Hrvatskoj, niti su ograničeni na regiju, ima ih širom Evrope, mada ih u zemljama etablirane demokracije (dakle u starim demokracijama za razliku od onih u tzv. tranzicijskim zemljama) sankcioniraju, odnosno pozicioniraju na marginu – kamo bez dvojbe i spadaju.
Logično je stoga zaključiti kako Dnevnik Ane Frank mora biti ne samo preporučena, nego i propisana lektira uz predmet povijesti, u onome razredu u kojemu se uči o Drugome svjetskom ratu, o naci-fašizmu i o Holokaustu. Treba se nadati da se uz to uči ponešto i o antisemitizmu, jer ako se ne zna što je antisemitizam, onda je nemoguće razumjeti i Holokaust, ali i neprolaznu vrijednost Dnevnika Ane Frank. Dakle da sumiramo: prvo, Dnevnik Ane Frank itekako spada u lektiru koju srednjoškolci moraju, da – upravo tako: moraju čitati; drugo, Dnevnik Ane Frank ne spada u literaturu, nego u povijest, on je povijesni dokument; i, treće, slijedom svega što je rečeno: Dnevnik Ane Frank treba biti propisana lektira uz predmet povijesti.
Ako je tako, a tako jest, onda dolazimo do pitanja kako je uopće moguće da se u Hrvatskoj otvara rasprava o tome hoće li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank, hoće li ih škola upućivati na to da ga čitaju? Na žalost, ne samo da je moguće, nego je u neku ruku očekivano i logično. Zašto? Vrlo jednostavno. Hrvatska je, ima tome sada već gotovo tri desetljeća, poligon za neskriveno iživljavanje povijesnih revizionista, ustašonostalgičara, ali i radikalnih nacionalista, u pravilu: antikomunista, nerijetko i pravih klero-fašista kojima antisemitizam nije nimalo stran.
To da slične trendove nije teško, lokalno obojene, uočiti i u drugim zemlja regije, nije – rječnikom pravnika – nikakva olakotna okolnost. Sve su to teške kvalifikacije, ali – utemeljene! Treba se samo osvrnuti oko sebe, treba razmisliti malo do koje su mjere srozani svi kriteriji i standardi civiliziranog ponašanja svojstveni demokratskom poretku. Treba osluhnuti retoriku današnjice i razmisliti o tome je li takva retorika bila ne moguća, nego uopće zamisliva prije nekoliko desetljeća. I da ne bi bilo nikakve zabune. Kada to kažemo, ne mislimo samo na vrijeme nekadašnje jugoslavenske federacije, mislimo i na prvo desetljeće samostalne Hrvatske, preskačući drugo desetljeće samostalnosti, obilježeno nedovršenim, pa u konačnici i neuspjelim naporima predsjednika Stjepana Mesića da zatečeno stanje promijeni.
Istina je kako je u tome prvome desetljeću hrvatske neovisnosti pušten iz one poslovične boce zao duh neofašizma, neoustaštva. Istina je da se prvog hrvatskog Predsjednika ne može osloboditi odgovornosti za to, ali istina je i to da je u njegovoj bilo svijesti, bilo podsvijesti uvijek tinjalo sjećanje na to da je bio borac Narodno-oslobodilačke vojske, sudionik antifašističkog otpora, jedinstvenog u Evropi. On je izlazak neofašizma na scenu držao pod kontrolom, nastojeći ga pretvoriti u instrument ostvarivanja svoje politike. Je li to činio svojom voljom, ili je nekome vraćao dug, neka ostane tek kao natuknica, pitanje bez decidiranog odgovora. Činjenica je, međutim, da dok je on bio živ, mada je izašao s monstruoznom idejom o zajedničkom grobištu ustaša i žrtava fašizma u Jasenovcu, nikome nije padalo na pamet na ulici skandirati “Za dom – spremni”, još manje pokrenuti inicijativu da se taj ustaški i samo ustaški pozdrav pretvori u službeni pozdrav Hrvatske vojske. A i jednome i drugome svjedočili smo nakon njegove smrti i, da paradoks bude veći, nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.
Time smo, dakle, Dnevnik Ane Frank stavili u kontekst oživljavanja radikalnog, netolerantnog nacionalizma, ali i ksenofobije u Hrvatskoj. Da bi taj nacionalizam mogao uhvatiti korjena i u mladim generacijama, moralo mu je biti pripremljeno plodno tlo. A to se moglo postići samo grubim, neskrivenim, agresivnim povijesnim revizionizmom, prepravljanjem i prekrajanjem uglavnom novije i najnovije povijesti, mada ne i samo nje. U tome projektu, a to jest projekt, moralo se zločince iz vremena Drugog svjetskog rata pretvoriti u “dobre momke” koji su samo ponekada malo zastranili, koji su bili – posudimo za ovu priliku izraz od jednog političara Alternative za Njemačku – naciromantici, ljudi dobrih namjera koji su samo “previše voljeli svoju domovinu”. Da bi se mogla stvoriti takva slika, a najpogodniji alati za njezino stvaranje bili su (i ostali!) mediji i obrazovni sistem, moralo se dovesti u pitanje zločine naci-fašizma, u Hrvatskoj: ustaštva, moralo ih se – ako je to ikako bilo moguće – poreći, ili barem umanjiti.
Prvi je korak, međutim, bio da se sve što znamo o užasnim zločinima naci-fašista i njihovih sljedbenika u vazalnim državama, odnosno na okupiranim područjima, proglasi lažima što su ih lansirali komunisti. To je ono što je danas moderno nazivati komunističkim povijesnim narativom, a njega, naravno, treba odbaciti, jer je – komunistički. Pa je tako u Hrvatskoj ustanak protiv naci-fašističke okupacije i onih koji su joj pomagali i služili pretvoren u komunističku pobunu protiv neovisne hrvatske države koja je, kažu, samo stjecajem povijesnih okolnosti bila prisiljena surađivati sa silama Osovine. Istina je, međutim, nešto drugo, i to dokumentirana, dokazana i nepobitna istina. Tzv. NDH stvorena nije stvorena voljom hrvatskog naroda, nego Hitlera i Mussolinija, ta tvorevina nikada nije bila zaista neovisna, a do te je mjere revno kopirala i provodila rasne zakone, Nuernberške zakone, da je načinom počinjenja zločina užasnula i same naciste, mada su oni u isto vrijeme provodili Holokaust, industrijsko uništavanje evropskih Židova, među kojima će biti ubijena i Ana Frank.
Ključna je odredica svakoga zločina, suvišno je i podsjećati na to, sam čin, ali i motiv. Kod zločina naci-fašista i kvislinga svih boja i nijansi motiv progona, odnosno – drugim riječima – grijeh žrtava bila je njihova pripadnost određenoj etničkoj skupini, odnosno vjeroispovijesti. To i samo to. Nikakav prijestup, nikakvo kršenje zakona. Dovoljno je bilo da je netko Židov, da bi bio predodređen za žrtvu, osuđen na smrt zbog toga što je bio to, što je bio. Židovi su bili prvenstveni cilj, napokon Hitler je u javnom govoru obećao, najavio, uništenje evropskih Židova. Uz njih, ubijani su na područjima pod kontrolom nacista – Slaveni, smatrani pripadnicima niže rase, Romi, duševni bolesnici, homoseksualci, sve elementi koji su narušavali “čistoću rase” (kako su to govorili nacisti). U Hrvatskoj ubijani su, naravno uz Židove – Srbi, opet Romi i Hrvati-antifašisti. Podloga programskog ubijanja Židova bio je antisemitizam, sentiment koji prati Židove stoljećima, bez obzira na to gdje su, negdje – doduše – prikriveno, ili jedva primjetno, negdje potpuno otvoreno, od ograničavanja djelatnosti kojima se smiju baviti, pa do povremenih pogroma kakvi su bili uobičajeni u carskoj Rusiji, ili u Poljskoj. Da bi se to znalo, dovoljno je biti i samo ljubitelj mjuzikla i prisjetiti se “Guslača na krovu”.
Nije, unutar zadane teme, mjesto za šire razglabanje o antisemitizmu. Treba, međutim, reći – upravo zbog zadane teme – da je antisemitizam kolateralna šteta neizbježna uz bilo kakav pokušaj rehablitiranja bilo naci-fašista, bilo njihovih pomagača. Jer, ako se već ne mogu potpuno poreći zločini u koncentracionim logorima, a naprosto – ne mogu, onda treba suptilno, ili manje suptilno ponovo dati pravo građanstva antisemitizmu. Pa ćemo zato danas ponekada ponovo čuti i tezu kako su Židovi sami krivi za ono što im se dogodilo.
Kažu: Židovi su bankari, lihvari, žive na račun drugih, od svih uzimaju, nikome ne daju, škrti su, sjede na svojem bogatstvu, pljačkaju druge, a do ne tako davno u očima mnogih vjernika bili su i ubojice Isusa Krista (mada je Krist bio Židov). I dok Vatikan službeno nije skinuo to “prokletstvo” sa Židovskog naroda, bilo je, za svakog pravog vjernika, “bogougodno djelo” – mrziti Židove, dakle – biti antisemit. Ušlo je to do te mjere u mentalni sklop ljudi, da je “Židov” postao sinonim za “loš čovjek”. Pa se, evo samo jednoga, banalnog primjera, nerijetko može čuti kako netko kaže za čovjeka koji nije lake ruke pri izdavanju novca: “On je pravi Židov”. I kada bi se takvome čovjeku prigovorilo da je preuzeo tipičnu antisemitsku predrasudu, da je zapravo – antisemit, on bi se zgranuo i odlučno to demantirao. Ali, to postoji i glupo bi i kratkovidno bilo zatvarati pred time oči, praviti se kao da ne vidimo. Dapače: moramo vidjeti, moramo identificirati, moramo prozvati i moramo se protiv toga boriti. Pa onda moramo prozvati i one koji povodom rasprave o Dnevniku Ane Frank kažu, a mogli smo čitati takve izjave: “Pa što se diže tolika buka oko jedne Ankice. Koliko je još drugih djevojčica stradalo.” Nedostaje samo da se kaže: “Što se diže toliko buke oko jedne židovske djevojčice.” Jer, to i jest ono što se željelo reći.
Stoga je nemoguće ne primijetiti kako u osnovama rasprave o tome trebaju li srednjoškolci u Hrvatskoj čitati Dnevnik Ane Frank leže i natruhe antisemitizma. S time što treba naglasiti ovo “i antisemitizma”. Ključni je fakor, međutim, već spomenuti povijesni revizionizam. I tu postoji jedna hrvatska specifičnost. Službena je Hrvatska očito procijenila da naprosto, koliko god joj je stalo do tihe, pa čak više i ne tako tihe rehabilitacije domaćih slugu naci-fašizma, ne može negirati zločine nad Židovima. Dijelom i zato što je u redovima vlasti, ove aktualne, i to od samih njenih početaka prisutan mit, a to zaista jest mit, o Židovima koji vladaju, iz pozadine, naravno, svijetom, pa je mudro s njima biti u dobrim odnosima. Zato Hrvatska priznaje Holokaust, mada se ne trudi previše da srednjoškolce informira o tome što je Holokaust zaista bio, još manje o antisemitizmu kao o njegovoj podlozi. U isto vrijeme nastoji preskočiti činjenicu sustavnog ubijanja Srba, Roma i Hrvata – antifašista. Ide to dotle da, kada se postavi pitanje zašto se u novom nastavnom programu povijesti uz natuknicu Jasenovac spominju kao žrtve samo Židovi, dobije sljedeći odgovor: nije se htjelo učenike pretrpavati podacima. Istina je, nije loša šala. U isto vrijeme učenici moraju znati imena svih sedam brežuljaka na kojima je izgrađen Rim.
No, kako je – da ponovimo – antisemitizam kolateralna šteta koja ide uz obnovljeni radikalni nacionalizam, ili neofašizam – da stvari nazovemo pravim imenom, onda baš niti te židovske žrtve ne treba previše izučavati, dapače priznat ćemo činjenicu, od toga ne možemo pobjeći, ali ćemo “poštediti” naše mlade od bilo čega što bi tu činjenicu Holokausta dodatno osvijetlilo, objasnilo. Pa onda uz to idu do iznemoglosti reciklirane priče o tome kako je golema većina ustaških generala bila židovskog porijekla i kako su istaknuti ustaše i sami spašavali Židove od progona (kojima ih je izvrgla upravo ustaška vlast, zgodno zar ne?). Uz spominjanje antisemitizma evo i jedne, vjerojatno malo poznate epizode iz vremena Jugoslavije. Rekli smo već da je antisemitizam svojstven pokretima desnih provenijencija, on im je imanentan, mada na njega ponekada nije imuna ni ekstremna ljevica. Jugoslavija je nominalno bila socijalistička zemlja usmjerena prema izgradnji komunizma. S jednopartjskim sistemom. No, prozivati u tome sistemu javno nekoga na osnovi nacionalne ili vjerske pripadnosti, bilo koje, bilo je nezamislivo. Neposredno nakon bliskoistočnoga rata godine 1967. nekome je u vrhu Jugoslavenske narodne armije palo na pamet da svim vojnim jedinicama i ustanovama uputi cirkularno pismo s uputom da se “u nastalim okolnostima” posebno pripazi na ponašanje vojnika – Židova. Ako treba podsjećati: Jugoslavija je u svim bliskoistočnim ratovima bila na strani arapskih zemalja, osim u onome prvome, neposredno nakon proglašenja Države Izrael. Tada je Jugoslavija opskrbljivala Izrael oružjem. I poslana je, dakle, spomenuta okružnica širom Jugoslavije. Došla je u ruke i generalu, čuvenom liječniku Izidoru Papi, Židovu. I Papo je, užasnut onime u čemu je prepoznao začetke diskriminiranja Židova, napravio skandal. Rezultat: okružnica je po kratkom postupku jednostavno povučena. Kao da je nikada nije bilo. Vrijedi i o tome razmisliti.
Idemo dalje. Latentni antisemitizam (riječ je o Hrvatskoj) treba sagledati i u malo širem kontekstu, ali još uvijek u okvirima povijesnog revizionizma. Zasnovan na militantnom antikomunizmu, uz jasne i prepoznatljive “začine” antisrpstva i antijugoslavizma, povijesni se revizionizam pobrinuo da generacije koje stasaju što manje znaju o prošlosti, odnosno da o prošlosti znaju i saznaju samo ono i onoliko koliko “pravi”, nacionalno osviješteni, državotvorni Hrvati trebaju znati (da slične trendove bilježimo i u Srbiji, i u BiH, ništa ne mijenja na činjenici neprihvatljivosti događanja u Hrvatskoj).
Da bi se to ostvarilo, provedeno je nešto, što je profesor Ante Lešaja koji se tom temom bavio godinama, nazvao knjigocidom. Riječ je o sustavnom “čišćenju” knjižnoga fonda javnih knjižnica u Hrvatskoj, uključujući, samo se po sebi razumije, i školske knjižnice. Toj akciji žrtvom je palo oko dva milijuna knjiga. Evo po kojim kriterijima. Tu su najprije knjige, kako je procijenjeno, komunističkih autora (koji, to smo do sada valjda već naučili, samo i jedino lažu), zatim knjige o socijalizmu i komunizmu, jer nitko u Hrvatskoj nikada i nije želio ništa drugo nego osloboditi se okova toga nenarodnog i protuprirodnog poretka, potom knjige o Jugoslaviji u kojoj – poučila nas je Predsjednica – Hrvati čak nisu smjeli reći da su Hrvati, nego da su morali govoriti da su “iz Hrvatske” (intervju austrijskom dnevniku “Kleine Zeitung, rujan/septembar 2018.). Napokon – knjige srpskih autora, jer Hrvati ionako sa Srbima nemaju ništa zajedničkoga i, sasvim logično, knjige tiskane ćirilicom, pismom koje djeca u školama u Hrvatskoj više ne uče, barem hrvatska djeca. Profesor Lešaja to je sustavno izučavao, prikupio podatke, dokumentirao i objavio – u knjizi, naravno. No, ta knjiga ide u kategoriju onih koje su naprosto prešućene, kao da ne postoje. Pa je tako “ubijena” neposredno nakon “rođenja”. A doista, knjiga kojoj je blokiranjem informacija o njoj, zapriječen put do onih kojima je namijenjena – čitatelja, ta je knjiga “osuđena na smrt”. I sigurno nije daleko do pameti pomisliti kako je među onima koji rade na novim nastavnim programima dosta takvih koji bi najradije prešutili, šutnjom prekrili, i Dnevnik Ane Frank. Neće uspjeti, ali će – prema svemu sudeći – prepustiti nastavnicima odluku o tome hoće li tu knjigu preporučiti učenicima. A to nije daleko od izbacivanja s popisa obavezne lektire. Pa smo opet tamo, gdje smo i počeli.
U samoj završnici ovih razmišljanja o tome što se s Dnevnikom Ane Frank događa u Hrvatskoj i zašto se to događa, otvorimo posljednji, najširi krug konteksta u kojemu bismo morali barem pokušati tražiti odgovore na ta pitanja. Uđimo na evropsku, pa onda i na svjetsku političku scenu na kojoj svjedočimo sve agresivnijem nastupanju desnice. Ta desnica uspješno ruši temelje međunarodnoga poretka, kakvog smo do sada poznavali; točnije onoga i onakvog međunarodnog poretka kakav je izgrađen nakon pobjede nad fašizmom godine 1945. Ruši, dakle, svijet sazdan na temeljima antifašizma.
Što nas vraća na početak devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se, kao kula do karata, srušio svijet tzv. realnog socijalizma, kada je raspušten Varšavski ugovor i kada se raspao Sovjetski Savez. Zapad, primarno Sjedinjene Države, vidio je u tome samo i jedino svoju veliku pobjedu. I počeo je bezobzirno ubirati plodove te pobjede. Kada kažemo Zapad, onda u prvome redu mislimo na vojno-industrijski kompleks, a na opasnost od njega upozorio je još američki predsjednik, general Dwight Eisenhower; u današnjim uvjetima mislimo na ono što se naziva podzemnom državom – deep state, na konglomerat vojnih, gospodarskih, obavještajnih i financijskih krugova koji svojom aktivnošću sve otvorenije pretvara demokraciju u karikaturu. Taj Zapad shvatio je, dakle, propast socijalizma kao globalnog poretka kao svoju pobjedu, odnosno pobjedu liberalnog kapitalizma nad socijalizmom u njegovim raznim bojama i pojavnim oblicima, od kojih je – to uvijek treba ponavljati – onaj jugoslavenski bio najblaži i građanima najprihvatljiviji, svim svojim evidentnim promašajima i grijesima usprkos. Liberalni kapitalizam koji je svoj model društveno-ekonomskih odnosa što primijenio, što nametnuo svim do tada socijalističkim zemljama, trebao je za nastavak svoje politike stalne ekspanzije, a kapitalizma bez ekspanzije nema, ako ne stvarnoga neprijatelja, a ono u najmanju ruku sliku neprijatelja protiv kojega će mobilizirati glasačko tijelo, ali i spriječiti bilo kakvo nostalgično prisjećanje na bivši sistem – zbog njegovih socijalnih karakteristika, primarno.
Pa je doslovno izmišljena sablast prijetećeg komunizma kojega više nigdje nije bilo, a da bi stvar bila uvjerljivija počelo se u svim aspektima izjednačavati socijalizam, odnosno komunizam s fašizmom, preciznije zločine komunizma sa zločinima fašizma. To je ono što odjekuje iz svih izjava predstavnika aktualne vlasti u Hrvatskoj kada punim plućima izriču osude svih oblika totalitarizama, dodatno precizirajući kako pri tome misle i na komunizam i na fašizam. Mada, ako ćemo pravo, ovo “i na fašizam” samo je dodatak bez kojega se ne može. Šminka, kozmetika. Jer, oni žele bespogovornu osudu komunizma, tolerirajući, a nerijetko i potičući rehabilitaciju fašizma i svih njegovih inačica. Da budemo još precizniji: ono što im je na pameti, to i nije komunizam, nego svaki oblik otpora modelu liberalnog kapitalizma, kakav se nameće, nerijetko i najgrubljom silom i uz cijenu uništenja i država i društvenih struktura, a sve to pod krinkom borbe za demokraciju i ljudska prava. Neminovna je posljedica toga neutemeljenog i licemjernog izjednačavanja dvaju sistema koji jesu bili autoritarni, ali – osim toga – bitno različiti, ispuštanje iz vida, zaboravljanje temeljne opasnosti fašizma i za civilizaciju i za demokraciju. A taj se zaborav, odnosno revidiranje povijesti provodi stvaranjem muzeja zločina komunizma i fašizma (pod istim krovom), ogleda se ne samo u organiziranju, nego i toleriranju marševa nekadašnjih SS-ovaca u baltičkim državama, u noćnim bakljadama Jobika u Mađarskoj, u rehabilitaciji notornog kolaboranta Stepana Bandere u Ukrajini, u slavljenju ministra iz vremena savezništva s Hitlerom u Rumunjskoj – upravo ovih dana.
U takvome okruženju moguće je i sve što se događa u Hrvatskoj.
U takvome okruženju i zbog njega moguće je da se u crkvama i crkvenim prostorima promoviraju knjige kojima se poriče zločin Jasenovca, da se na istu temu snimaju filmovi, moguće je da ne samo u jednome gradu u Hrvatskoj i dalje postoje ulice što nose ime ustaškog doglavnika i potpisnika rasnih zakona Mile Budaka, moguće je da Predsjednica najprije prizna kako je pogriješila proglasivši pozdrav “Za dom – spremni” – starim hrvatskim pozdravom, ali i da samo nekoliko dana nakon toga, izložena bjesomučnim napadima desničara, reterira i “izmisli” novi “stari” hrvatski pozdrav, poskočicu – kako je rekla – “Za dom”, dodajući kako je njoj najmilija ona iz opere Nikola Šubić Zrinski.
I u takvome okruženju moguće je da smo došli dotle da moramo raspravljati o tome je li preporučljivo da učenici u srednjim školama u Hrvatskoj čitaju Dnevnik Ane Frank, da se lomimo oko pitanja je li taj jedinstveni dokument jednoga vremena do sada bio na popisu lektire, pa je iz njega izbačen, ili nikada i nije bio na tome popisu. I treba li na njemu biti.
Moguće je – na žalost.
I zato pitanje sadržano u naslovu ovoga teksta: umire li Ana Frank još jednom u Hrvatskoj, nije nimalo senzacionalistički obojeno. Ono je tužni odraz zabrinjavajuće stvarnosti.
(redigirani i za objavljivanje prilagođeni tekst izlaganja, održanog na tribini Židovske općine u Zagrebu, 5. ožujka/marta 2019. Autor je dugogodišnji novinar koji je u vrijeme mandata Predsjednika Stjepana Mesića bio njegov savjetnik za vanjsku politiku)
tacno
Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz Oslobođenja
Naslov možda zvuči i pomalo senzacionalistički, ali – nije. Kao jedna od brojnih afera i aferica što iz dana u dan samo prividno potresaju Hrvatsku, a zapravo dođu i prođu kao da se ništa i nije dogodilo, pojavilo se posljednjh tjedana pitanje trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank. Dnevnički zapisi židovske djevojčice koja je stasanje u djevojku doživjela u skloništu, praktično zatvoru, u Nizozemskoj, krijući se od nacista, da bi svoj tek započeti život završila u koncentracionom logoru kao jedna od šest milijuna žrtava Holokausta, globalno su poznati. I za prosječno obrazovang i prosječno normalnog čovjeka pitanja treba li te zapise pročitati, treba li znati tko je bila Ana Frank i što je bio Holokaust čine se i deplasiranima i suvišnima. Da, možda, ako izuzmemo Hrvatsku. U žaru finalizacije novih nastavnih programa (kurikula, kako se danas voli govoriti), iznenada se otvorilo i pitanje što trebaju čitati srednjoškolci kao propisanu lektiru. I, čudna li čuda, otkriveno je kako na popisu te lektire nema Dnevnika Ane Frank.
Da ne okolišamo: skandal je i to u nebo vapijući skandal, da o tome uopće treba razgovarati, da je to tema. Pri čemu je sasvim svejedno je li Dnevnik Ane Frank bio u školskoj lektiri, pa je iz nje izbačen (bio je do sada na popisu preporučene, ali ne i obavezne lektire za osmi razred osnovne škole), ili nikada i nije bio na popisu te lektire, pa – slijedom toga – iz nje i nije mogao biti izbačen. Treba upozoriti na te dvije verzije, jer u jednome se trenutku učinilo kao da se koncentriranjem na njih pažnja uspješno odvlači na sporedni kolosjek od onoga što je srž problema.
Pa upravo zbog toga valja naglasiti: skandal bi bio da Dnevnik Ane Frank ni do sada nije bio na popisu školske lektire, skandal bi bio da je on sada s toga popisa izbačen, ali onaj skandal koji doslovno bode oči, koji upozorava na bolesno stanje u jednome bolesnom društvu, to je sama činjenica da smo prisiljeni, a jesmo prisiljeni, uopće voditi raspravu o tome trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank, odnosno treba li ih škola, obrazovni sustav, usmjeravati prema čitanju toga djela.
Pokušamo li najjednostavnije i najrazumljivije predstaviti temu i ono što je “iza nje”, nužno dolazimo do zaključka da bi pristup koji bi se ograničio samo na pitanje spada li Dnevnik Ane Frank u nešto što srednjoškolci u Hrvatskoj trebaju čitati, bio promašen. Treba ići i dalje i šire, koliko god da je odgovor na ovo pitanje potpuno jasan, baš kao što je prilično jasan i odgovor na pitanje ima li u cijeloj toj priči natruha antisemitizma. Stvari treba staviti u širi kontekst, i evropski i svjetski, polazeći – naravno – od prilika u Hrvatskoj. Bez toga, naime, sami bismo sebe lišili mogućnosti da spoznamo o čemu se tu zaista radi, koncentrirali bismo se na simptom, a zaboravili bismo uzroke.
Možda bismo znali odgovoriti na pitanje “što”, ali sigurno ne bismo imali odgovor na pitanje “zašto”. Sudbina dnevnika Ane Frank u srednjim školama u Hrvatskoj, samo je, naime, simptom, samo je vrh ledenog brijega. Je li društvo u Hrvatskoj Titanic koji će naletjeti na santu i potom potonuti, to neka za ovu priliku ostane pitanje bez odgovora. Mada, do toga odgovora i nije baš teško doći. Treba otvorenih očiju i ušiju gledati i slušati, ali – bez predrasuda.
No, ipak, riječ – dvije o samoj knjizi. Dnevnik Ane Frank jedinstveni je dokument jednoga vremena, autentičan, nezamjenjiv i nezaobilazan. Ako se želi išta znati o bližoj prošlosti Evrope, naših krajeva, ali i svijeta, onda potvrdnom odgovoru na pitanje: trebaju li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank nema alterantive. Odgovor je: itekako trebaju! Je li toj maloj knjižici mjesto u lektiri svjetske književnosti, to je već drugo pitanje. Vrijedi se i njime pozabaviti, jer je Predsjednica Hrvatske u još jednome pokušaju stvaranja dojma da je pristaša trenda koji se “dobro prodaje”, drugim riječima pozicioniranja sebe (dali pod pritiskom izvana, neka i to ostane pitanje za raspravu) kao nekoga tko je na antifašističkoj liniji izjavila, uz ostalo, kako srednjoškolci, naravno, trebaju čitati Dnevnik Ane Frank, jer je to vrijedno literarno djelo. Rekla je to u trenutku kada je sudbina toga djela postala medijski užareno pitanje, a prijetila i mogućnošću prerastanja u potencijalno politički opasno pitanje. No, kakvi god motivi bili u pitanju, to što je Predsjednica rekla naprosto nije točno, to nije istina!
Da je Ana Frank poživjela, da nije tek jedna od onih 6 milijuna pobijenih u Holokaustu, možda bi i postala književnica. Njezin Dnevnik pisan je na način da dozvoljava i takav zaključak. Na tome ništa ne mijenja ni poznata činjenica da je Anin otac redigirao rukopis dnevnika, izbacujući intimne detalje iz razdoblja sazrijevanja jedne djevojčice u djevojku, a u uvjetima sakrivanja, koji su bili, valja još jednom ponoviti, svojevrsni zatvor.
Dakle, Dnevnik Ane Frank nije literatura. On, međutim, jest dragocjeni povijesni izvor, dokument koji osvaja svojom autentičnošću i koji upravo tom autentičnošću demantira sve one koji i danas još, usprkos svim spoznajama, dokumentima, izjavama kako počinitelja, tako i žrtava, nastoje ako ne potpuno poreći, a ono svakako relativizirati i umanjiti zločine naci-fašizma. Nema ih samo u Hrvatskoj, niti su ograničeni na regiju, ima ih širom Evrope, mada ih u zemljama etablirane demokracije (dakle u starim demokracijama za razliku od onih u tzv. tranzicijskim zemljama) sankcioniraju, odnosno pozicioniraju na marginu – kamo bez dvojbe i spadaju.
Logično je stoga zaključiti kako Dnevnik Ane Frank mora biti ne samo preporučena, nego i propisana lektira uz predmet povijesti, u onome razredu u kojemu se uči o Drugome svjetskom ratu, o naci-fašizmu i o Holokaustu. Treba se nadati da se uz to uči ponešto i o antisemitizmu, jer ako se ne zna što je antisemitizam, onda je nemoguće razumjeti i Holokaust, ali i neprolaznu vrijednost Dnevnika Ane Frank. Dakle da sumiramo: prvo, Dnevnik Ane Frank itekako spada u lektiru koju srednjoškolci moraju, da – upravo tako: moraju čitati; drugo, Dnevnik Ane Frank ne spada u literaturu, nego u povijest, on je povijesni dokument; i, treće, slijedom svega što je rečeno: Dnevnik Ane Frank treba biti propisana lektira uz predmet povijesti.
Ako je tako, a tako jest, onda dolazimo do pitanja kako je uopće moguće da se u Hrvatskoj otvara rasprava o tome hoće li srednjoškolci čitati Dnevnik Ane Frank, hoće li ih škola upućivati na to da ga čitaju? Na žalost, ne samo da je moguće, nego je u neku ruku očekivano i logično. Zašto? Vrlo jednostavno. Hrvatska je, ima tome sada već gotovo tri desetljeća, poligon za neskriveno iživljavanje povijesnih revizionista, ustašonostalgičara, ali i radikalnih nacionalista, u pravilu: antikomunista, nerijetko i pravih klero-fašista kojima antisemitizam nije nimalo stran.
To da slične trendove nije teško, lokalno obojene, uočiti i u drugim zemlja regije, nije – rječnikom pravnika – nikakva olakotna okolnost. Sve su to teške kvalifikacije, ali – utemeljene! Treba se samo osvrnuti oko sebe, treba razmisliti malo do koje su mjere srozani svi kriteriji i standardi civiliziranog ponašanja svojstveni demokratskom poretku. Treba osluhnuti retoriku današnjice i razmisliti o tome je li takva retorika bila ne moguća, nego uopće zamisliva prije nekoliko desetljeća. I da ne bi bilo nikakve zabune. Kada to kažemo, ne mislimo samo na vrijeme nekadašnje jugoslavenske federacije, mislimo i na prvo desetljeće samostalne Hrvatske, preskačući drugo desetljeće samostalnosti, obilježeno nedovršenim, pa u konačnici i neuspjelim naporima predsjednika Stjepana Mesića da zatečeno stanje promijeni.
Istina je kako je u tome prvome desetljeću hrvatske neovisnosti pušten iz one poslovične boce zao duh neofašizma, neoustaštva. Istina je da se prvog hrvatskog Predsjednika ne može osloboditi odgovornosti za to, ali istina je i to da je u njegovoj bilo svijesti, bilo podsvijesti uvijek tinjalo sjećanje na to da je bio borac Narodno-oslobodilačke vojske, sudionik antifašističkog otpora, jedinstvenog u Evropi. On je izlazak neofašizma na scenu držao pod kontrolom, nastojeći ga pretvoriti u instrument ostvarivanja svoje politike. Je li to činio svojom voljom, ili je nekome vraćao dug, neka ostane tek kao natuknica, pitanje bez decidiranog odgovora. Činjenica je, međutim, da dok je on bio živ, mada je izašao s monstruoznom idejom o zajedničkom grobištu ustaša i žrtava fašizma u Jasenovcu, nikome nije padalo na pamet na ulici skandirati “Za dom – spremni”, još manje pokrenuti inicijativu da se taj ustaški i samo ustaški pozdrav pretvori u službeni pozdrav Hrvatske vojske. A i jednome i drugome svjedočili smo nakon njegove smrti i, da paradoks bude veći, nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.
Time smo, dakle, Dnevnik Ane Frank stavili u kontekst oživljavanja radikalnog, netolerantnog nacionalizma, ali i ksenofobije u Hrvatskoj. Da bi taj nacionalizam mogao uhvatiti korjena i u mladim generacijama, moralo mu je biti pripremljeno plodno tlo. A to se moglo postići samo grubim, neskrivenim, agresivnim povijesnim revizionizmom, prepravljanjem i prekrajanjem uglavnom novije i najnovije povijesti, mada ne i samo nje. U tome projektu, a to jest projekt, moralo se zločince iz vremena Drugog svjetskog rata pretvoriti u “dobre momke” koji su samo ponekada malo zastranili, koji su bili – posudimo za ovu priliku izraz od jednog političara Alternative za Njemačku – naciromantici, ljudi dobrih namjera koji su samo “previše voljeli svoju domovinu”. Da bi se mogla stvoriti takva slika, a najpogodniji alati za njezino stvaranje bili su (i ostali!) mediji i obrazovni sistem, moralo se dovesti u pitanje zločine naci-fašizma, u Hrvatskoj: ustaštva, moralo ih se – ako je to ikako bilo moguće – poreći, ili barem umanjiti.
Prvi je korak, međutim, bio da se sve što znamo o užasnim zločinima naci-fašista i njihovih sljedbenika u vazalnim državama, odnosno na okupiranim područjima, proglasi lažima što su ih lansirali komunisti. To je ono što je danas moderno nazivati komunističkim povijesnim narativom, a njega, naravno, treba odbaciti, jer je – komunistički. Pa je tako u Hrvatskoj ustanak protiv naci-fašističke okupacije i onih koji su joj pomagali i služili pretvoren u komunističku pobunu protiv neovisne hrvatske države koja je, kažu, samo stjecajem povijesnih okolnosti bila prisiljena surađivati sa silama Osovine. Istina je, međutim, nešto drugo, i to dokumentirana, dokazana i nepobitna istina. Tzv. NDH stvorena nije stvorena voljom hrvatskog naroda, nego Hitlera i Mussolinija, ta tvorevina nikada nije bila zaista neovisna, a do te je mjere revno kopirala i provodila rasne zakone, Nuernberške zakone, da je načinom počinjenja zločina užasnula i same naciste, mada su oni u isto vrijeme provodili Holokaust, industrijsko uništavanje evropskih Židova, među kojima će biti ubijena i Ana Frank.
Ključna je odredica svakoga zločina, suvišno je i podsjećati na to, sam čin, ali i motiv. Kod zločina naci-fašista i kvislinga svih boja i nijansi motiv progona, odnosno – drugim riječima – grijeh žrtava bila je njihova pripadnost određenoj etničkoj skupini, odnosno vjeroispovijesti. To i samo to. Nikakav prijestup, nikakvo kršenje zakona. Dovoljno je bilo da je netko Židov, da bi bio predodređen za žrtvu, osuđen na smrt zbog toga što je bio to, što je bio. Židovi su bili prvenstveni cilj, napokon Hitler je u javnom govoru obećao, najavio, uništenje evropskih Židova. Uz njih, ubijani su na područjima pod kontrolom nacista – Slaveni, smatrani pripadnicima niže rase, Romi, duševni bolesnici, homoseksualci, sve elementi koji su narušavali “čistoću rase” (kako su to govorili nacisti). U Hrvatskoj ubijani su, naravno uz Židove – Srbi, opet Romi i Hrvati-antifašisti. Podloga programskog ubijanja Židova bio je antisemitizam, sentiment koji prati Židove stoljećima, bez obzira na to gdje su, negdje – doduše – prikriveno, ili jedva primjetno, negdje potpuno otvoreno, od ograničavanja djelatnosti kojima se smiju baviti, pa do povremenih pogroma kakvi su bili uobičajeni u carskoj Rusiji, ili u Poljskoj. Da bi se to znalo, dovoljno je biti i samo ljubitelj mjuzikla i prisjetiti se “Guslača na krovu”.
Nije, unutar zadane teme, mjesto za šire razglabanje o antisemitizmu. Treba, međutim, reći – upravo zbog zadane teme – da je antisemitizam kolateralna šteta neizbježna uz bilo kakav pokušaj rehablitiranja bilo naci-fašista, bilo njihovih pomagača. Jer, ako se već ne mogu potpuno poreći zločini u koncentracionim logorima, a naprosto – ne mogu, onda treba suptilno, ili manje suptilno ponovo dati pravo građanstva antisemitizmu. Pa ćemo zato danas ponekada ponovo čuti i tezu kako su Židovi sami krivi za ono što im se dogodilo.
Kažu: Židovi su bankari, lihvari, žive na račun drugih, od svih uzimaju, nikome ne daju, škrti su, sjede na svojem bogatstvu, pljačkaju druge, a do ne tako davno u očima mnogih vjernika bili su i ubojice Isusa Krista (mada je Krist bio Židov). I dok Vatikan službeno nije skinuo to “prokletstvo” sa Židovskog naroda, bilo je, za svakog pravog vjernika, “bogougodno djelo” – mrziti Židove, dakle – biti antisemit. Ušlo je to do te mjere u mentalni sklop ljudi, da je “Židov” postao sinonim za “loš čovjek”. Pa se, evo samo jednoga, banalnog primjera, nerijetko može čuti kako netko kaže za čovjeka koji nije lake ruke pri izdavanju novca: “On je pravi Židov”. I kada bi se takvome čovjeku prigovorilo da je preuzeo tipičnu antisemitsku predrasudu, da je zapravo – antisemit, on bi se zgranuo i odlučno to demantirao. Ali, to postoji i glupo bi i kratkovidno bilo zatvarati pred time oči, praviti se kao da ne vidimo. Dapače: moramo vidjeti, moramo identificirati, moramo prozvati i moramo se protiv toga boriti. Pa onda moramo prozvati i one koji povodom rasprave o Dnevniku Ane Frank kažu, a mogli smo čitati takve izjave: “Pa što se diže tolika buka oko jedne Ankice. Koliko je još drugih djevojčica stradalo.” Nedostaje samo da se kaže: “Što se diže toliko buke oko jedne židovske djevojčice.” Jer, to i jest ono što se željelo reći.
Stoga je nemoguće ne primijetiti kako u osnovama rasprave o tome trebaju li srednjoškolci u Hrvatskoj čitati Dnevnik Ane Frank leže i natruhe antisemitizma. S time što treba naglasiti ovo “i antisemitizma”. Ključni je fakor, međutim, već spomenuti povijesni revizionizam. I tu postoji jedna hrvatska specifičnost. Službena je Hrvatska očito procijenila da naprosto, koliko god joj je stalo do tihe, pa čak više i ne tako tihe rehabilitacije domaćih slugu naci-fašizma, ne može negirati zločine nad Židovima. Dijelom i zato što je u redovima vlasti, ove aktualne, i to od samih njenih početaka prisutan mit, a to zaista jest mit, o Židovima koji vladaju, iz pozadine, naravno, svijetom, pa je mudro s njima biti u dobrim odnosima. Zato Hrvatska priznaje Holokaust, mada se ne trudi previše da srednjoškolce informira o tome što je Holokaust zaista bio, još manje o antisemitizmu kao o njegovoj podlozi. U isto vrijeme nastoji preskočiti činjenicu sustavnog ubijanja Srba, Roma i Hrvata – antifašista. Ide to dotle da, kada se postavi pitanje zašto se u novom nastavnom programu povijesti uz natuknicu Jasenovac spominju kao žrtve samo Židovi, dobije sljedeći odgovor: nije se htjelo učenike pretrpavati podacima. Istina je, nije loša šala. U isto vrijeme učenici moraju znati imena svih sedam brežuljaka na kojima je izgrađen Rim.
No, kako je – da ponovimo – antisemitizam kolateralna šteta koja ide uz obnovljeni radikalni nacionalizam, ili neofašizam – da stvari nazovemo pravim imenom, onda baš niti te židovske žrtve ne treba previše izučavati, dapače priznat ćemo činjenicu, od toga ne možemo pobjeći, ali ćemo “poštediti” naše mlade od bilo čega što bi tu činjenicu Holokausta dodatno osvijetlilo, objasnilo. Pa onda uz to idu do iznemoglosti reciklirane priče o tome kako je golema većina ustaških generala bila židovskog porijekla i kako su istaknuti ustaše i sami spašavali Židove od progona (kojima ih je izvrgla upravo ustaška vlast, zgodno zar ne?). Uz spominjanje antisemitizma evo i jedne, vjerojatno malo poznate epizode iz vremena Jugoslavije. Rekli smo već da je antisemitizam svojstven pokretima desnih provenijencija, on im je imanentan, mada na njega ponekada nije imuna ni ekstremna ljevica. Jugoslavija je nominalno bila socijalistička zemlja usmjerena prema izgradnji komunizma. S jednopartjskim sistemom. No, prozivati u tome sistemu javno nekoga na osnovi nacionalne ili vjerske pripadnosti, bilo koje, bilo je nezamislivo. Neposredno nakon bliskoistočnoga rata godine 1967. nekome je u vrhu Jugoslavenske narodne armije palo na pamet da svim vojnim jedinicama i ustanovama uputi cirkularno pismo s uputom da se “u nastalim okolnostima” posebno pripazi na ponašanje vojnika – Židova. Ako treba podsjećati: Jugoslavija je u svim bliskoistočnim ratovima bila na strani arapskih zemalja, osim u onome prvome, neposredno nakon proglašenja Države Izrael. Tada je Jugoslavija opskrbljivala Izrael oružjem. I poslana je, dakle, spomenuta okružnica širom Jugoslavije. Došla je u ruke i generalu, čuvenom liječniku Izidoru Papi, Židovu. I Papo je, užasnut onime u čemu je prepoznao začetke diskriminiranja Židova, napravio skandal. Rezultat: okružnica je po kratkom postupku jednostavno povučena. Kao da je nikada nije bilo. Vrijedi i o tome razmisliti.
Idemo dalje. Latentni antisemitizam (riječ je o Hrvatskoj) treba sagledati i u malo širem kontekstu, ali još uvijek u okvirima povijesnog revizionizma. Zasnovan na militantnom antikomunizmu, uz jasne i prepoznatljive “začine” antisrpstva i antijugoslavizma, povijesni se revizionizam pobrinuo da generacije koje stasaju što manje znaju o prošlosti, odnosno da o prošlosti znaju i saznaju samo ono i onoliko koliko “pravi”, nacionalno osviješteni, državotvorni Hrvati trebaju znati (da slične trendove bilježimo i u Srbiji, i u BiH, ništa ne mijenja na činjenici neprihvatljivosti događanja u Hrvatskoj).
Da bi se to ostvarilo, provedeno je nešto, što je profesor Ante Lešaja koji se tom temom bavio godinama, nazvao knjigocidom. Riječ je o sustavnom “čišćenju” knjižnoga fonda javnih knjižnica u Hrvatskoj, uključujući, samo se po sebi razumije, i školske knjižnice. Toj akciji žrtvom je palo oko dva milijuna knjiga. Evo po kojim kriterijima. Tu su najprije knjige, kako je procijenjeno, komunističkih autora (koji, to smo do sada valjda već naučili, samo i jedino lažu), zatim knjige o socijalizmu i komunizmu, jer nitko u Hrvatskoj nikada i nije želio ništa drugo nego osloboditi se okova toga nenarodnog i protuprirodnog poretka, potom knjige o Jugoslaviji u kojoj – poučila nas je Predsjednica – Hrvati čak nisu smjeli reći da su Hrvati, nego da su morali govoriti da su “iz Hrvatske” (intervju austrijskom dnevniku “Kleine Zeitung, rujan/septembar 2018.). Napokon – knjige srpskih autora, jer Hrvati ionako sa Srbima nemaju ništa zajedničkoga i, sasvim logično, knjige tiskane ćirilicom, pismom koje djeca u školama u Hrvatskoj više ne uče, barem hrvatska djeca. Profesor Lešaja to je sustavno izučavao, prikupio podatke, dokumentirao i objavio – u knjizi, naravno. No, ta knjiga ide u kategoriju onih koje su naprosto prešućene, kao da ne postoje. Pa je tako “ubijena” neposredno nakon “rođenja”. A doista, knjiga kojoj je blokiranjem informacija o njoj, zapriječen put do onih kojima je namijenjena – čitatelja, ta je knjiga “osuđena na smrt”. I sigurno nije daleko do pameti pomisliti kako je među onima koji rade na novim nastavnim programima dosta takvih koji bi najradije prešutili, šutnjom prekrili, i Dnevnik Ane Frank. Neće uspjeti, ali će – prema svemu sudeći – prepustiti nastavnicima odluku o tome hoće li tu knjigu preporučiti učenicima. A to nije daleko od izbacivanja s popisa obavezne lektire. Pa smo opet tamo, gdje smo i počeli.
U samoj završnici ovih razmišljanja o tome što se s Dnevnikom Ane Frank događa u Hrvatskoj i zašto se to događa, otvorimo posljednji, najširi krug konteksta u kojemu bismo morali barem pokušati tražiti odgovore na ta pitanja. Uđimo na evropsku, pa onda i na svjetsku političku scenu na kojoj svjedočimo sve agresivnijem nastupanju desnice. Ta desnica uspješno ruši temelje međunarodnoga poretka, kakvog smo do sada poznavali; točnije onoga i onakvog međunarodnog poretka kakav je izgrađen nakon pobjede nad fašizmom godine 1945. Ruši, dakle, svijet sazdan na temeljima antifašizma.
Što nas vraća na početak devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se, kao kula do karata, srušio svijet tzv. realnog socijalizma, kada je raspušten Varšavski ugovor i kada se raspao Sovjetski Savez. Zapad, primarno Sjedinjene Države, vidio je u tome samo i jedino svoju veliku pobjedu. I počeo je bezobzirno ubirati plodove te pobjede. Kada kažemo Zapad, onda u prvome redu mislimo na vojno-industrijski kompleks, a na opasnost od njega upozorio je još američki predsjednik, general Dwight Eisenhower; u današnjim uvjetima mislimo na ono što se naziva podzemnom državom – deep state, na konglomerat vojnih, gospodarskih, obavještajnih i financijskih krugova koji svojom aktivnošću sve otvorenije pretvara demokraciju u karikaturu. Taj Zapad shvatio je, dakle, propast socijalizma kao globalnog poretka kao svoju pobjedu, odnosno pobjedu liberalnog kapitalizma nad socijalizmom u njegovim raznim bojama i pojavnim oblicima, od kojih je – to uvijek treba ponavljati – onaj jugoslavenski bio najblaži i građanima najprihvatljiviji, svim svojim evidentnim promašajima i grijesima usprkos. Liberalni kapitalizam koji je svoj model društveno-ekonomskih odnosa što primijenio, što nametnuo svim do tada socijalističkim zemljama, trebao je za nastavak svoje politike stalne ekspanzije, a kapitalizma bez ekspanzije nema, ako ne stvarnoga neprijatelja, a ono u najmanju ruku sliku neprijatelja protiv kojega će mobilizirati glasačko tijelo, ali i spriječiti bilo kakvo nostalgično prisjećanje na bivši sistem – zbog njegovih socijalnih karakteristika, primarno.
Pa je doslovno izmišljena sablast prijetećeg komunizma kojega više nigdje nije bilo, a da bi stvar bila uvjerljivija počelo se u svim aspektima izjednačavati socijalizam, odnosno komunizam s fašizmom, preciznije zločine komunizma sa zločinima fašizma. To je ono što odjekuje iz svih izjava predstavnika aktualne vlasti u Hrvatskoj kada punim plućima izriču osude svih oblika totalitarizama, dodatno precizirajući kako pri tome misle i na komunizam i na fašizam. Mada, ako ćemo pravo, ovo “i na fašizam” samo je dodatak bez kojega se ne može. Šminka, kozmetika. Jer, oni žele bespogovornu osudu komunizma, tolerirajući, a nerijetko i potičući rehabilitaciju fašizma i svih njegovih inačica. Da budemo još precizniji: ono što im je na pameti, to i nije komunizam, nego svaki oblik otpora modelu liberalnog kapitalizma, kakav se nameće, nerijetko i najgrubljom silom i uz cijenu uništenja i država i društvenih struktura, a sve to pod krinkom borbe za demokraciju i ljudska prava. Neminovna je posljedica toga neutemeljenog i licemjernog izjednačavanja dvaju sistema koji jesu bili autoritarni, ali – osim toga – bitno različiti, ispuštanje iz vida, zaboravljanje temeljne opasnosti fašizma i za civilizaciju i za demokraciju. A taj se zaborav, odnosno revidiranje povijesti provodi stvaranjem muzeja zločina komunizma i fašizma (pod istim krovom), ogleda se ne samo u organiziranju, nego i toleriranju marševa nekadašnjih SS-ovaca u baltičkim državama, u noćnim bakljadama Jobika u Mađarskoj, u rehabilitaciji notornog kolaboranta Stepana Bandere u Ukrajini, u slavljenju ministra iz vremena savezništva s Hitlerom u Rumunjskoj – upravo ovih dana.
U takvome okruženju moguće je i sve što se događa u Hrvatskoj.
U takvome okruženju i zbog njega moguće je da se u crkvama i crkvenim prostorima promoviraju knjige kojima se poriče zločin Jasenovca, da se na istu temu snimaju filmovi, moguće je da ne samo u jednome gradu u Hrvatskoj i dalje postoje ulice što nose ime ustaškog doglavnika i potpisnika rasnih zakona Mile Budaka, moguće je da Predsjednica najprije prizna kako je pogriješila proglasivši pozdrav “Za dom – spremni” – starim hrvatskim pozdravom, ali i da samo nekoliko dana nakon toga, izložena bjesomučnim napadima desničara, reterira i “izmisli” novi “stari” hrvatski pozdrav, poskočicu – kako je rekla – “Za dom”, dodajući kako je njoj najmilija ona iz opere Nikola Šubić Zrinski.
I u takvome okruženju moguće je da smo došli dotle da moramo raspravljati o tome je li preporučljivo da učenici u srednjim školama u Hrvatskoj čitaju Dnevnik Ane Frank, da se lomimo oko pitanja je li taj jedinstveni dokument jednoga vremena do sada bio na popisu lektire, pa je iz njega izbačen, ili nikada i nije bio na tome popisu. I treba li na njemu biti.
Moguće je – na žalost.
I zato pitanje sadržano u naslovu ovoga teksta: umire li Ana Frank još jednom u Hrvatskoj, nije nimalo senzacionalistički obojeno. Ono je tužni odraz zabrinjavajuće stvarnosti.
(redigirani i za objavljivanje prilagođeni tekst izlaganja, održanog na tribini Židovske općine u Zagrebu, 5. ožujka/marta 2019. Autor je dugogodišnji novinar koji je u vrijeme mandata Predsjednika Stjepana Mesića bio njegov savjetnik za vanjsku politiku)
tacno
