MAGNOLIJA
Kraj ljeta i početak klimatološke jeseni u meni je od upisa u osnovnu školu budio posebne osjećaje. Kao danas se sjećam dolaska pred školu u prvom razredu osnovne. Divan sunčan dan i mnoštvo roditelja i djece pred školskom zgradom. Mama me čvrsto držala za ruku dok smo prilazile grupi majki, očeva i djece. Namještanje za prvo fotografiranje sa budućim prijateljima. Ne snalazim se baš najbolje u toj grupi djece, pomalo sam i uplašena, nesigurna, dok pogledom tražim mamu. Smiješkom mi daje sigurnost i snagu. Sretna sam što je pored mene moja prijateljica iz iste zgrade; ulazimo u učionicu i sjedamo zajedno u drugu klupu u srednjem redu. Učionica je ogromna prostorija sa tri niza klupa, koje su ispunjene do posljednje novim učenicima. Vrlo brzo smo se sprijateljili i postali tijekom vremena i dobri prijatelji. Kako su godine prolazile tako se i svake godine polaskom u viši razred moje raspoloženje mijenjalo. Nekad bi to bila tuga zbog prestanka bezbrižnog ljeta, a ponekad i želja za upoznavanjem novih predmeta, prelistavanje knjiga i upijanje onog poznatog mirisa štampanog papira.
Posebno sam se radovala upisu nove školske godine u gimnaziji. Ne zbog učenja i novih predmeta, već novoj atmosferi u školskoj zgradi. Činjenici da ćemo biti u nekoj novoj učionici, da se nećemo smjeti „vješati” po prozorima, ukoliko je učionica sa pogledom na korzo. Treći razred gimnazije, učionica u prizemlju sa dva prozora koja gledaju ravno u krošnju magnolije. Da li smo to drvo toliko spominjali i voljeli onda kad nam je svaki dan bilo pred očima? Mislim da smo generacijama magnoliju pamtili po tome što je obilježila zgradu gimnazije. Ne pamtim toliko njene cvjetove, koliko pootpadale sasušene latice na asfaltu preko kojih su prelazile cipele učenika, profesora, prolaznika. I nikoga to nije posebno smetalo. Sada mi se čini da je to nemoguće doživjeti. Sastajali smo se upravo ispod krošnje nakon posljednjeg sata nastave. Tog dana sam stajala i čekala da padne dogovor da li ćemo prošetati korzom, napraviti nekoliko krugova, ili ćemo pravac u Zdravljak u Širokoj ulici (sastajalište već zrelih mladih ljudi koji su uz čašu soka i pokoju cigaretu stajali i pričali dogodovštine iz škole uz zvuke rocka). Stajali smo i čekali ostatak grupe koja još nije izašla iz zgrade dok su nam se đonovi na cipelama lijepili po zgaženim cvjetovima. To mi je bilo strašno, ne pootpadale latice, nego osjećaj mekih, zgaženih cvjetova koji se kao pekmez od kajsija razmazuje po đonovima cipela. Nikome tada napamet nije palo da to cvijeće pokupi. Čekali su se rani jutarnji sati kada su cvjetove kupili čistači ulica svojim metlama. Svejedno bi se slika ponavljala iz dana u dan, sve dok je magnolija cvjetala. Pločnik je bio mrljav i prljav k'o da je slikar početnik u bijesu razmazao kistom nanesen sloj ružičasto bijele boje u nepravilne mrlje koje tamne sušenjem. Ili neposredno poslije kiše, vidjeti pootpadale cvjetove po kojima će prvo prohodati masa stopala, da bi nastala jednolična tanka smjesa po kojoj se klizalo. Zar smo to zaboravili? To su bile prikrivene nijanse bujne krošnje pune cvjetova.
I danas, prepoznatljiv znak Brodskog korza u proljeće je rascvjetala magnolija. Ne trčimo više na korzo da bi vidjeli tu cvjetnu čaroliju, već čekamo kad će na stranici Facebooka osvanuti fotografija ružičaste krošnje ispod koje ćemo ostavljati lajkove i poneki komentar.
Prve mjesece u učionici u prizemlju sa dva prozora sa pogledom na krošnju magnolije pamtim po tamnoj boji zidova od sjene krošnje i činjenici da smo svjetlo u učionici prvi palili. Prvi školski sat je bio obasjan suncem čije zrake su ulaskom u učionicu osvjetljavale milione čestica prašine u duginim bojama, da bi vrlo brzo ta rasplesana čarolija nestala.
Prošla sam ove godine nekoliko puta ispod buketa cvjetova, divila se toj slici, prisjećala se gimnazijskih dana i pitala se koliko ću još puta moći proći korzom dok je magnolija u cvatu.
OSTATI MLAD
Kad jednom prođeš ulicom mojom u kasne večeri,
kada se svi sklone iza svojih vrata, kada na ulici ne bude svjetla ni prometa
Čuti ćeš odjek svojih koraka koji će ti tada smetati, bubnjati će ti u ušima kao nekad kad smo trčali prema mostu čekajući da prođe teretni vlak.
Zvuk je parao tišinu dok smo se držali za ruke i čekali moment kad smo iz petnih žila vrištali da bismo nadjačali tutnjavu vagona po tračnicama.
Sretni smo se smijali skidajući cipele i bosi se vraćali prema gradu birajući mjesta gdje ćemo stopala uroniti u toplu ljetnu prašinu
Čekati ću te pred kapijom, sama i u mraku prislonjena na zid zgrade koji je je još topao od sunca
Kad mi budeš blizu, šapni tiho da ne kvariš tišinu,
šapni iste one riječi kojima smo sjedeći na terasi čekali da vidimo prve naznake zore na horizontu
Bilo je u tom trenutku neobično i nestvarno čuti život se rađa
Mada je istina, svaka zora je novi početak
Prepoznati ću te i krenuti bosih stopala prema tebi
Kad ti budem dovoljno blizu, obučena u tamnu haljinu noći uhvatiti ću te kao nekada za ruku
Vrisnimo u isti mah, glasno, nenadano, predano
probudimo uspavane prozore i ptice
potrčimo u mrak smijući se tada
jer je tako lijepo ostati mlad, a biti star
