sloboda, vrijeme, eho
nesigurno bicikliraš pored drskih automobila
do tržnice zaposjednute voćem & povrćem.
o hrani se brineš, ne služiš se kotačima mašte,
ti si prigušeni eho nekadašnjeg bučnog sebe.
u mislima ti se pojave presudni počeci naše ere
kada si tražio sebe u slobodi i slobodu u sebi.
na svakoj koti mladosti koju si na juriš osvojio,
zabio si zastavu na kojoj je pisalo – zauvijek.
sada tvoje kosti bolno odgovaraju na vlagu u zraku,
sada tvoje sužene žile ne daju krvi da kola slobodno.
bojiš četkama straha crnom bojom platno postojanja.
vrijeme te je izgradilo, vrijeme tvoj nemir razgrađuje.
plamen i vjetar
nema vječnih plamenova,
samo na grobovima neznanih junaka.
ostali, bez iznimke, prije ili kasnije,
voljom zakona ograničenosti,
izgube svjetlost i vrelinu,
prestanu gorjeti, nestanu, iščeznu.
rasplamsati ih znaju vjetrovi, ili
svojom snagom, bez pitanja, ugasiti.
to bude plamena nenadani kraj –
dim nekadašnjeg i miris neprisutnosti.
tko daje naloge vjetru?
što upravlja dahom neumitnosti,
koji jača ili oduzima vatri dah?
vježbati životnu radost
dok s kavom guta šaku farmaceutske kemije,
ne očekuje izlječenje, već nepogoršavanje zdravlja.
pita se
stvaraju li mračne, zlosutne misli bolesti,
ili bolesti prouzrokuju sumornost, beznadnost?
pomisli
na jedno od 20 pravila indijanaca kako je nužno
vježbati životnu radost i vjerovati u najbolje.
ponada se
da nije kasno za teretane gdje se uklanja
suvišna tjeskoba, tuga, panika, oblomovština.
obeća si
potražiti ispovjedaonice pod vedrim nebom
u kojima se gladuje, štedro diše, ubrzano hoda.
usamljenost je imela
plodovi usamljenosti lijepe se
za koru starosti i prokliju
u nove osame;
osamljenost je imela,
nametnik koji za sebe
crpi sokove opstanka.
starost trpi bujanje samoće,
njenu ljekovitu dosljednost,
njenu moć otklanjanja bolesti
baconovske prijetvornosti
mutnih, žustrih odnosa s ljudima:
da jesi ono što nisi
i da nisi ono što jesi.
__________________
