Ne može se biti dobar kapetan na brodu koji tone i tvojom zaslugom.
„Ovi blagdani neka nas još snažnije potaknu u zalaganju za opće ljudske vrijednosti koje su prijeko potrebne svakom uređenom društvu. Uvažimo različita razmišljanja kao doprinos izlasku iz ove situacije, a ne kao problem“, riječi su kojima se predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović obratio građanima čestitajući im božićne i novogodišnje blagdane.
Ovo su, nesumnjivo, lijepe riječi za čuti, ovo su lijepe riječi za svačije uho i melem za dušu, ali je pravo pitanje da li nas predsjednik Zoran Milanović svojim postupcima i djelovanjem potiče u zalaganju „za opće ljudske vrijednosti prijeko potrebne svakom uređenom društvu“.
Ako ne potiče, tada su ovo prazne riječi, a sama čestitka prosta konfekcijska roba, kao obični sapun ili jeftini parfem.
Ima jedno pitanje koje novinari u Hrvatskoj iz nekog razloga ne postavljaju predsjedniku Milanoviću – Poštovani Predsjedniče, kako to da stalno ističete da ste Vi prvi Ustavobranitelj, a sami kršite zakon ne oduzimajući odličja osuđenoj hercegovačkoj šestorci, iako Vam zakon i pravilnik to nalažu?
Samo naivni ljudi mogu misliti da je to manje važno pitanje, upravo suprotno ovo je presudno pitanje hrvatske budućnosti jer njime kreiramo vrijednosti koje kao zajednica njegujemo, poštujemo i potičemo. Nema roditelja koji bi želio da mu dijete odrasta u zajednici u kojoj osuđeni ratni zločinci nose priznanja i ordenja.
Zar je moguće da u jednoj zemlji na planeti u 21. stoljeću osuđenici za ubojstva i etničko čišćenje, za pljačku, mučenja i otvaranje logora od Dretelja do Heliodroma, za palež i silovanja nose odličja Republike Hrvatske i da predsjednik te Republike ne želi postupiti na zakonom propisani način i uskratiti im data odlikovanja i priznanja. Pa zar to nije sramota, valjda bi odličja i priznanja u svakoj zajednici trebali nositi najbolji a ne najgori članovi toga društva.
Zašto to nije dozvoljeno i Hrvatskoj, predsjedniče Milanoviću?
Valjda naša Hrvatska zaslužuje bolje i više.
Ne potiče se Predsjedniče naša zajednica takvim postupcima na „zalaganje za opće ljudske vrijednosti koje su prijeko potrebne svakom uređenom društvu“, već upravo suprotno, slaveći palež, pljačku i zločin provincijalizira se ova zemlja i gura na periferiju Europe osuđena da se guši u truleži vlastitog nemorala.
Milanović očito ne priznaje presude Haškoga suda premda iz Europske Unije stalno pristižu poruke, a nedavno ju je uputio i ministar vanjskih poslova Njemačke Heiko Mass, kako zemlje i političari koji glorificiraju ratne zločine nemaju što tražiti u Europskoj Uniji. Nema većeg glorificiranja ratnog zločina od toga da po prsima osuđenika vješaš i prišivaš ordenja i medalje.
Svađajući nas sa susjedima, Europom i cijelim svijetom, očito nas čekaju 4 teške i nepredvidive godine Milanovićeva predsjednikovanja.
Iako se hvali svojom diplomatskom karijerom, u diplomaciji nije postigao ništa, a njegov je rječnik ophođenja posebice prema susjedima, porazna činjenica hrvatske diplomatske škole. Tako je po njemu Srbija „šaka jada“, a BIH „big shit“ kojoj je nužan sapun, a parfem daleki san. Umjesto da razvija prijateljstvo i gradi mostove sa susjedima on širi netrpeljivost „opijen tipično hrvatskim malograđanskim kompleksom superiornosti“, kako će primijetiti Jurica Pavičić, dok će Miljenko Jergović reći da je „pun sebe a prazan od stvarnosti kojom bi htio upravljati“.
Podršku za svoje djelovanje Zoran Milanović dobija od izgubljenog SDP-a te na desničarskim ekstremnim portalima koji ga slave kao „novog Tuđmana“, a Karolina Vidović Krišto će reći:
„Milanović je evoluirao u političkog Hrvata, a Plenković je klasični politički Jugoslaven“.
Neoduzimanjem odličja stvara se ambijent zločina u kojem nije nezamislivo da se ponovi i nedavni teroristički napad sa Markova trga. Posebno je to pogubno za mlade koji se odgajaju u nepovoljnom mikro okolišu iskrivljenih vrijednosti, a plodove takvog odgoja smo vidjeli u Glini prije dva dana kada je mladi Zadranin, stojeći pored potresom razrušene kuće u stvarnosti i u vremenu najveće hrvatske nesreće, potresa na Baniji i Kordunu, uzvikuje „Ubij, ubij Srbina“.
Fućka se meni što oni tamo misle, reći će na sve to Zoran Milanović.
Nedavno će gostujući na TV N1 reći kako se smatra relativno uspješnim političarem. Uspjeh političara se mjeri uspjesima zemlje koju vodiš. Ne mogu oni koji su Hrvatsku vodili od devedesetih do danas i prikovali je za dno Europe reći za sebe da su bili uspješni političari. Mogu jedino ako politiku doživljavaju ostvarenjem privatnog interesa ili karijere, a ne radom za opće dobro.
Ne može se biti dobar kapetan na brodu koji tone i tvojom zaslugom.
tacno
