Oni su među nama - psihopati.
Ti pojedinci posjeduju jedinstvenu konstelaciju osobina: bezobzirnost prema tuđoj patnji, grandiozni osjećaj vlastite vrijednosti i manipulativni pristup suočavanju s drugima. Uobičajeno, takve antisocijalne tendencije rezultiraju zatvorom i drugim oblicima isključenosti iz društva. Ipak, neki psihopatski pojedinci su u stanju potisnuti svoje psihopatske nagone dovoljno da ostanu članovi društva. Mnogi se čak uzdižu do viših redova poslovanja, zakona i vlade.
Pa ipak, što dopušta nekim psihopatskim pojedincima da završe kao "uspješni" u odnosu na one koji se nađu u zatvoru zbog svog štetnog i impulzivnog ponašanja?
U nedavno objavljenom članku u časopisu Personalities Disorders [poremećaji osobnosti, op. prev.], Emily Lasko, M.S., i ja testirale smo je li vrlo specifičan psihološki proces, kontrola impulsa, pridonio razvoju "uspješne" psihopatije. Analizirali smo podatke iz studije Pathways to Desistance, koja je tijekom više godina pratila preko 1.000 adolescenata (osuđenih za teška kaznena djela) kako bi ispitali koji su faktori predviđali tko će biti osuđen za ponovna kaznena djela, a tko ne.
Kako su adolescenti u ovoj studiji postajali odrasliji, poboljšala se njihova kontrola impulsa, što je dobro utvrđen trend psihološkog razvoja. No ustanovili smo da što su više ove jedinke imale psihopatskih karakteristika, to su brže razvijale kontrolu impulsa. Čak smo ponovili ovaj nalaz kad smo konkretno pogledali kako suzbijaju svoje agresivne nagone, otkrivši da su pojedinci s izraženijom psihopatijom bržim tempom naučili suzbiti svoju agresiju.
Zatim smo uspoređivali sudionike koji su bili relativno uspješni (nisu počinili buduća kaznena djela) u odnosu na one koji su bili neuspješni (ponovno su počinili kaznena djela), vidjeli smo upečatljive razlike. Točnije, uspješni pojedinci pokazali su vezu između psihopatije i razvoja kontrole impulsa koja je bila dvostruko jača od onih koji su ponovo nastavili s kršenjem zakona.
Podaci su bili jasni, uspješni psihopati su oni koji nauče suzdržati svoje antisocijalne nagone. Ova kritična uloga nadziranja impulsa podupire rezultate istraživanja stručnjaka psihopatije koji su savjesnost (skup osobina osobnosti koje karakterizira samodisciplina i samokontrola) ocijenili ključnim diferencirajućim čimbenikom između uspješnih i neuspješnih psihopata.
Nekoliko je važnih implikacija ovih nalaza. Jedna od njih je da intervencije koje podučavaju tinejdžere kako bolje kontrolirati impulse mogu pomoći u smanjenju količine adolescentskih kriminalnih djela, ali to mogu učiniti pomažući psihopatičkim pojedincima da nauče učiniti svoju agresiju prikrivenijom i podmuklijom. Na primjer, učenje kontrole impulsa može pomoći skrenuti psihopatsku osobu dalje od velike krađe automobila i uputiti prema Ponzijevoj shemi. Terapije i tretmani koji u prvom redu smanjuju antisocijalne impulse (na primjer, podučavanje suosjećanja za sebe i druge) mogu biti učinkovitiji pristup za smanjenje prisutnosti i nanošenje štete psihopata u našoj sredini.
Reference
Lasko, E.N., & Chester, D.S. (u tisku). Što čini 'uspješnog' psihopatu? Uzdužne putanje antisocijalnog ponašanja prekršitelja i kontrola nagona kao funkcija psihopatije. Poremećaji osobnosti: teorija, istraživanje i liječenje.
Ti pojedinci posjeduju jedinstvenu konstelaciju osobina: bezobzirnost prema tuđoj patnji, grandiozni osjećaj vlastite vrijednosti i manipulativni pristup suočavanju s drugima. Uobičajeno, takve antisocijalne tendencije rezultiraju zatvorom i drugim oblicima isključenosti iz društva. Ipak, neki psihopatski pojedinci su u stanju potisnuti svoje psihopatske nagone dovoljno da ostanu članovi društva. Mnogi se čak uzdižu do viših redova poslovanja, zakona i vlade.
Pa ipak, što dopušta nekim psihopatskim pojedincima da završe kao "uspješni" u odnosu na one koji se nađu u zatvoru zbog svog štetnog i impulzivnog ponašanja?
U nedavno objavljenom članku u časopisu Personalities Disorders [poremećaji osobnosti, op. prev.], Emily Lasko, M.S., i ja testirale smo je li vrlo specifičan psihološki proces, kontrola impulsa, pridonio razvoju "uspješne" psihopatije. Analizirali smo podatke iz studije Pathways to Desistance, koja je tijekom više godina pratila preko 1.000 adolescenata (osuđenih za teška kaznena djela) kako bi ispitali koji su faktori predviđali tko će biti osuđen za ponovna kaznena djela, a tko ne.
Kako su adolescenti u ovoj studiji postajali odrasliji, poboljšala se njihova kontrola impulsa, što je dobro utvrđen trend psihološkog razvoja. No ustanovili smo da što su više ove jedinke imale psihopatskih karakteristika, to su brže razvijale kontrolu impulsa. Čak smo ponovili ovaj nalaz kad smo konkretno pogledali kako suzbijaju svoje agresivne nagone, otkrivši da su pojedinci s izraženijom psihopatijom bržim tempom naučili suzbiti svoju agresiju.
Zatim smo uspoređivali sudionike koji su bili relativno uspješni (nisu počinili buduća kaznena djela) u odnosu na one koji su bili neuspješni (ponovno su počinili kaznena djela), vidjeli smo upečatljive razlike. Točnije, uspješni pojedinci pokazali su vezu između psihopatije i razvoja kontrole impulsa koja je bila dvostruko jača od onih koji su ponovo nastavili s kršenjem zakona.
Podaci su bili jasni, uspješni psihopati su oni koji nauče suzdržati svoje antisocijalne nagone. Ova kritična uloga nadziranja impulsa podupire rezultate istraživanja stručnjaka psihopatije koji su savjesnost (skup osobina osobnosti koje karakterizira samodisciplina i samokontrola) ocijenili ključnim diferencirajućim čimbenikom između uspješnih i neuspješnih psihopata.
Nekoliko je važnih implikacija ovih nalaza. Jedna od njih je da intervencije koje podučavaju tinejdžere kako bolje kontrolirati impulse mogu pomoći u smanjenju količine adolescentskih kriminalnih djela, ali to mogu učiniti pomažući psihopatičkim pojedincima da nauče učiniti svoju agresiju prikrivenijom i podmuklijom. Na primjer, učenje kontrole impulsa može pomoći skrenuti psihopatsku osobu dalje od velike krađe automobila i uputiti prema Ponzijevoj shemi. Terapije i tretmani koji u prvom redu smanjuju antisocijalne impulse (na primjer, podučavanje suosjećanja za sebe i druge) mogu biti učinkovitiji pristup za smanjenje prisutnosti i nanošenje štete psihopata u našoj sredini.
Reference
Lasko, E.N., & Chester, D.S. (u tisku). Što čini 'uspješnog' psihopatu? Uzdužne putanje antisocijalnog ponašanja prekršitelja i kontrola nagona kao funkcija psihopatije. Poremećaji osobnosti: teorija, istraživanje i liječenje.
Komentar: Pogledajte također: Osnove ponerologije: Lobaczewski i porijeklo "Političke ponerologije"