Nekad je sinjska Alka bila ozbiljna stvar, naš G-8, hrvatski Davos, samit moćnih glava na kojemu se i odlučivala sudbina nacije i birao pravac države u sljedećih tristo šezdeset pet dana. Ono što predsjednici, kraljevi, premijeri, nobelovci, lobisti, sveučilišni profesori i šefovi uprava velikih korporacija drugdje u svijetu rade na povijesnim samitima, forumima i konferencijama u kojekakvim camp davidima, bruxellesima i east riverima, hrvatske su političke, ekonomske, obavještajne i društvene elite radile po marginama, kuloarima i počasnim ložama na prvenstvu Sinjske krajine u nabijanju željeznog prstena na drveno koplje.
Mjesecima do Velike Gospe cijela bi država tako drhtala i strepila od foruma u svečanoj loži starog trkališta u Sinju, nagađalo se tko će doći, a tko neće, tko će pored koga sjediti, a tko pored koga neće, što će reći premijer, a što ministar obrane neće, koga će alkarski vojvoda kojim redom pozdraviti, a koga neće, i kome publika neće zviždati, a kome hoće. I ozbiljno je pitanje bilo bi li itko od deset hiljada ljudi na tribinama, itko od gostiju, novinara, redara i milijuna gledatelja bez daha prikovanih pred televizijskim ekranima uopće primijetio da alkari jedne godine niti ne izađu na trkalište.
Samo tako, da se uopće ne pojave.
“Koji alkari?”, odgovorio bi rmpalija s akreditacijom organizatora foruma u Sinju, a i ljudi u publici, s visoko podignutim mobitelima okrenutima prema svečanoj loži, priznali bi da im to “alkar” odnekud poznato zvuči.
Tako je, eto, bilo nekad, u danima najveće slave sinjske Alke, hrvatskog političko-gospodarskog samita koji je, kažu, ime i dobio po nekakvom drevnom konjaničkom turniru u nabijanju alke na kurac, kolac, koplje, tako nešto, nitko to zapravo nikad nije ni shvatio. Bilo je to vrijeme kad su ministri obrane ponosno dizali ruke u sieg-heil, a alkarski vojvode bili ozbiljni ratni zločinci, i kad se po rasporedu sjedenja u loži i zvižducima u publici točno znalo kome je politička karijera prdnula u čabar, a tko je sljedeći premijer.
Kraj se dao naslutiti prije petnaestak godina, na Veliku Gospu 2007., kad su se prvi put još od slavnih vremena Utemeljitelja I Prvog Predsjednika Nezavisne Hrvatske Države, kako od milja u Cetinskoj krajini zovu Franju Tuđmana, u počasnoj loži na trkalištu istovremeno našli predsjednik Republike, predsjednik Vlade i predsjednik Sabora, a politički analitičari jednodušno ocijenili kako je sinjska Alka konačno – depolitizirana.
Kako je točno Alka depolitizirana time što ju je pohodio kompletni politički vrh države, pitali su se laici, ali to je bilo zato što laici nisu razumjeli stroga pravila Alke. Po strogim pravilima Alke, naime, netko je uvijek morao biti odsutan i glasno izviždan. Ako bi pak svi bili “dočekani toplim aplauzom”, Alka bi izgubila svaki sportski smisao. A te 2007. “toplim aplauzom” dočekani su i opozicijski predsjednik Stipe Mesić, i civilizirani tehnokratski HDZ-ov premijer Ivo Sanader, i predsjednik Sabora iz stare Tuđmanove garde Vladimir Šeks. Nedostajao je još samo lider opozicije, pa da Alka bude potpuno, kako ono, depolitizirana.
Pa je bio i on.
Bio sam na toj povijesnoj Alci, samitu G-3, ili točnije G-4. Četvrti, međutim, uopće nije sjedio u loži među ministrima i biskupima, već na pučkim tribinama: bio je to manje poznati jedan mlađi urođenik iz Glavica kraj Sinja, donedavni glasnogovornik SDP-a što je par tjedana ranije naslijedio blaženopočivšega Ivicu Račana na čelu stranke, pa se okružen klimoglavim suradnicima šepurio po Tripalovim dvorima, viđen da na izborima te jeseni pomete Sanaderov HDZ i na sljedeću Alku dojaše kući u Glavice kao premijer.
Zvao se, čini mi se, Zoran Milanović.
Danas, šesnaest godina nakon povijesne prve “depolitizirane” Alke isti se taj, kako ste rekli da se zove – da: Milanović – ponovo šepuri sinjskim trkalištem, ali sada vidno tustiji, tmastiji i podbuhliji, pa kao ni manje ni više nego bivši premijer i još ni manjije ni višije nego aktualni predsjednik Republike zauzima svoje mjesto u svečanoj loži. A trkalištem već nadire i predsjednik Vlade Andrej Plenković – isti onaj nepoznati ambasadorski pripravnik u Parizu što je onomad za vrijeme povijesnog samita G-4 u Sinju zavidno čitao kako se njegov klasić iz Tuđmanovog diplomatskog legla kao SDP-ov alajčauš priprema za izbore protiv Sanadera – samo danas i on vidno tustiji, tmastiji i podbuhliji, ni najmanjije ni najvišije nego sam predsjednik Vlade pred trećim mandatom.
Sutradan, da skratim ionako neviđeno dosadnu priču, preživjeli su hrvatski mediji javili da su se predsjednik Milanović i premijer Plenković – rukovali.
Nije to trebala biti zajebancija: u ono doba, rukovanje HDZ-ovog premijera i SDP-ovog predsjednika države – na sinjskoj Alci, usred dramatičnih pregovora o imenovanju šefa nacionalne obavještajne službe – bila bi udarna vijest, kao rukovanje Richarda Nixona i Mao Ce Tunga, ili Baracka Obame i Fidela Castra. Pisali bi politički analitičari dugačke izvještaje i raspisivali moguće scenarije, na televizijskim panelima analizirala bi se dužina i glasnoća aplauza znalačke sinjske publike, psiholozi i bihevioristi detaljno bi analizirali govore tijela i čvrstinu stiska ruke dvojice prvih glava u Hrvata, a ne bi ni Bruxellesu bilo posve svejedno je li – pred veliku operaciju izvoza ukrajinske pšenice preko hrvatskih luka – glasnije zvižduke u Sinju dobio njihov pripravnik iz Banskih dvora ili rezervni ruski igrač s Pantovčaka.
Danas, međutim, povijesno rukovanje Milanovića i Plenkovića više nikoga ne zanima. Nakon višegodišnjih pubertetskih svađa, sitnih podbadanja i dječjih podmetanja, Hrvatskoj su dosadili i dvojica tustih, tmastih i podbuhlih adolescentskih prznica i novi šef SOA-e, koji god i čiji god bio. Milanović i Plenković osvrnuli se oko sebe da vide jesu li sve kamere okrenute prema njima, pa uvukli podbratke i nehajno historijski pružili jedan drugom ruku, a nacija za to vrijeme obnevidjela od dosade vrti na daljinskom bezvezni derbi Hrvatske nogometne lige, Rijeku protiv Istre. Baš kao da su se rukovali treneri Sergej Jakirović i Mislav Karoglan, taman toliko.
Sic transit gloria Alkae. Jebe se Hrvatima nakon svega i tko će doći na Alku, i tko neće, i tko će pored koga sjediti, i tko pored koga neće, i što će reći predsjednik, a što premijer neće, i koga će alkarski vojvoda kojim redom pozdraviti, i koga neće, i kome neće zviždati, i kome hoće. O spektakularnoj propasti nekad slavnog političkog foruma, sinjskog G-8 i hrvatskog Davosa dovoljno govori činjenica da je sutrašnjim novinama – što dalje da vam pričam – od događaja u svečanoj loži važnije bilo čak i lokalno prvenstvo Sinjske krajine u nabijanju željeznog prstena na drveno koplje, smiješni neki konjanički turnir koji je naziv i dobio po nekadašnjem političkom samitu u nabijanju na koplje, kolac, kurac, tako nešto.
Ozbiljno je pitanje tako ostalo bi li itko od deset hiljada ljudi na tribinama, itko od gostiju, novinara, redara i milijuna gledatelja bez daha prikovanih pred televizijskim ekranima uopće primijetio da Zoran Milanović i Andrej Plenković nisu ni došli na Alku. Samo tako, da se uopće nisu pojavili. “Koji Milanović i Plenković?”, odgovorio bi rmpalija s akreditacijom organizatora foruma u Sinju, a i ljudi u publici, s visoko podignutim mobitelima okrenutima prema alkarskom slavodobitniku Ivi Zorici, priznali bi da im ta dva imena – kako ste rekli, Milanović i Plenković? – odnekud poznato zvuče.
Predsjednik Republike i predsjednik Vlade na koncu su se nakon gluhog povijesnog rukovanja razišli svatko u svom crnom Audiju, a iza njih na razrovanom su sinjskom trkalištu ostala samo konjska govna.
