Postoji jedna zajednička nit koja povezuje naizgled različite pojave u javnom životu Slavonskog Broda: jezik koji se udaljava od ljudi, vlast koja rijetko odgovara na kritiku i kulturne ustanove koje kao da nemaju ambiciju izaći iz lokalne rutine. Sve tri pojave govore o istom problemu, odnosu institucija prema građanima.
Kada se obične i razumljive riječi zamjenjuju službenim izrazima koji zvuče kao da su izašli iz nekog pravilnika ili upustava za upotrebu perilice za suđe, ne mijenja se samo rječnik. Stvara se određena udaljenost. Građanin više nije sugovornik, nego korisnik kojem se nešto priopćava. Jezik postaje hladniji, a poruka sve manje nalikuje razgovoru, a sve više službenoj obavijesti.
Sličan obrazac vidi se i u političkoj komunikaciji. U demokratskom društvu vlast ne bi trebala odgovarati samo onda kada joj odgovara, niti se javna kritika može svesti na neugodan šum koji treba ignorirati. Potpisane i argumentirane primjedbe nisu napad na vlast, nego dio javnog posla. Šutnja prema takvim pitanjima možda je politički komforna, ali dugoročno ostavlja dojam zatvorenosti i podcjenjivanja građana.
Jednako je važno pitanje kakvu kulturnu sliku grad želi ostaviti o sebi. Gradska knjižnica nije samo prostor za posudbu knjiga i održavanje prigodnih događanja. Ona bi trebala biti mjesto gdje se susreću ideje, gdje dolaze relevantni autori i gdje građani imaju priliku sudjelovati u ozbiljnom kulturnom razgovoru. Ako takvih ambicija nema, nije dovoljno kriviti samo novac ili okolnosti, treba postaviti pitanje postoji li vizija.
Riječ je o istoj stvari: o tome smatraju li institucije građane ravnopravnim sudionicima javnog života ili samo publikom kojoj se povremeno nešto objavi. Grad ne čine samo asfalt, projekti i proračunske stavke. Grad čini i kultura komunikacije. A tamo gdje nema dijaloga, s vremenom nestaje i povjerenje.
Evo tri priče o tome.
Kad djeca dobiju igrala, a jezik izgubi jednostavnost
Na lokalnom portalu čitamo naslov: "Ekspresna reakcija, nova sigurna igrala i zadovoljni roditelji/djeca". U tom naslovu „igrala” znači oprema za igru, odnosno dječja igrala na igralištu, na primjer, tobogan, ljuljačka, penjalica, vrtuljak, razne konstrukcije za penjanje i igru...
Dakle, ističem, naslov „nova sigurna igrala i zadovoljni roditelji/djeca” znači: postavljena su nova, sigurnija dječja sredstva za igru, pa su roditelji i djeca zadovoljni. Riječ „igrala” je množina od „igralo” (jednina), iako se u svakodnevnom govoru češće kaže „igračke” ili „oprema na dječjem igralištu”. U kontekstu parkova i vrtića „igrala” je sasvim uobičajen stručni naziv. „Igrala” nisu primjer novogovora s kojim se rugamo. Više su primjer stručnog termina koji se probio u javni jezik. Ako je u naslovu lokalnog portala, „nova sigurna igrala” zapravo je prilično standardna formulacija, samo manje razgovorna od „novi tobogani i ljuljačke”
Vjerojatno najprirodnija zamjena za „igrala” u svakodnevnom govoru glasi: „Postavljene su nove sigurne sprave za igru.” Ili, „nabavljena je nova oprema za dječje igralište.” „Igrala” je dakle ispravno, ali ima pomalo službeni, projektni prizvuk, kao riječ iz natječajne dokumentacije ili opisa komunalne nabave, a manje iz običnog razgovora.
Umjesto neutralnog „postavljene nove sprave na igralištu”, naslov gradi malu priču o brzoj i uspješnoj akciji. Dakle, nije stvar u jednoj riječi „igrala”, nego u cijelom stilu. Službeno-promotivni jezik koji želi zvučati učinkovito, uređeno i pozitivno. Preuzima jezik izvora.
Taj lokalni portal inače često prenosi priopćenja Grada, MO, škola ili ustanova. Ako u izvornom tekstu piše „ugradnja novih dječjih igrala”, ta se formulacija samo preslika po praksi resavske škole. Želi jezikom stvoriti dojam modernosti ili stručnosti, što nenamjerno udaljava tekst od čitatelja. Takav stil pomalo odnarođuje jezik, ne zato što je riječ „igrala” pogrešna, nego zato što širi način izražavanja koji često zamjenjuje jednostavne, stare i svima razumljive riječi apstraktnijim ili službenijim izrazima.
Prema tome, nije problem sama riječ. Ona je kratka, razumljiva i tvorbeno hrvatska. Veći je problem kada cijeli novinarsko-javni jezik počne zvučati kao da ga je napisao AI, a ne čovjek. Tada se gubi veza između riječi i stvarnog života. Jezik prestane biti razgovor (razmjena govora!) i postane formular.
Brodska demokracija bez sučeljavanja: kritika na jednoj strani, tišina na drugoj
U Brodu postoje i djeluju javni, potpisani i konstruktivni, hrabri, razložni kritičari odluka i rada slavonskobrodske gradske vlasti i gradonačelnika Duspare s maratonskim brojem mandata. Oni to čine obliku članaka, priopćenja, sugestija, pitanja na aktualnom satu... Gradonačelnik im gotovo nikada ne odgovara, ne brani svoj stav, ne referira se. To je postao veoma ružan i tužan obrazac njegovog političkog djelovanja. Kao da su ljudi koji vide da je nešto loše učinjeno ili neučinjenom dosadne muhe koje samo smetaju.
Što to može značiti?
Duspara očito generalno procjenjuje da odgovor dosadnim muhama nije politički koristan. Osim toga, on smatra da bi time dao dodatnu vidljivost kritičarima ili nastavio temu o kojoj oni žele raspravljati.. To je taktika „ne hraniti temu”.
On dugo ima stabilnu poziciju, i njegov stav glasi: „građani su me izabrali, ne moram odgovarati na svaku kritiku”. To može izgledati kao podcjenjivanje, osobito ako se radi o ozbiljnim pitanjima.
U Brodu se vlast shvaća kao upravljanje, a ne kao stalni dijalog s građanima. Tada se kritika doživljava kao napad, a ne kao dio demokratskog procesa.
Ako se radi o učestalim, argumentiranim, javnim i pristojnim kritikama na koje nikada nema odgovora, građani to s razlogom mogu protumačiti kao ignoriranje. Ali, većini građana u Brodu je to svejedno. Oni su na Dusparin stil naviknuli, kao konj na batine. Gotovo da to graniči s mazohizmom
Radi se i o podcjenjivanju. Kritičari i dio javnosti mogu steći dojam da se njihovo mišljenje ne smatra vrijednim odgovora.
U demokratskom sustavu odgovor nije nužno obveza na svaku objavu ili polemiku, ali kod pitanja koja se tiču javnog novca, urbanizma, razvoja grada, odluka vlasti, zagađenog zraka i dugoročnih posljedica, očekivanje objašnjenja je razumno. Vlast ne duguje svima slaganje, ali duguje obrazloženje.
Šutnja, namjerna mutavost, može, dakle, biti politička strategija, ali dugotrajna šutnja prema argumentiranim sugovornicima često izgleda kao zatvaranje prostora za dijalog.
Gdje su veliki pisci? Pitanje ambicije Gradske knjižnice Slavonski Brod
To znaju i malo pametniji vrapci oko Gradske knjižnice u Brodu. U Brod ne dolaze, ne gostuju veliki autori, autori koji svojim djelom imaju prepoznatljiv književni utjecaj, široku čitateljsku i kritičku potvrdu, te trajnu vrijednost koja nadilazi trenutnu popularnost. Nisu to samo najprodavaniji pisci, nego autori čije su knjige obilježile književnost, javni prostor i način na koji razumijemo vrijeme u kojem živimo. Nisu to imena koja se dovode radi protokola i fotografije, nego autori čiji dolazak pretvara knjižnicu u mjesto javnog razgovora o idejama, društvu i čovjeku. Evo tek nekih imena: Miljeno Jergović, Slobodan Šnajder, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Ivana Bodrožić, Kristijan Novak, Zoran Ferić, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Edo Popović, Ante Tomić, Olja Savičević Ivančević, Sanja Modrić. Drago Hedl, Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Josip Užarević, Ivo Balenović, Sibila Petlevski, Marko Pogačar, Sinan Gudžević, Drago Glamuzina...
Kod knjižnice veličine i značaja Gradska knjižnica Slavonski Brod očekivanje javnosti da dovodi relevantne autore nije neobično. Knjižnica inače ima različite programe i književna događanja (primjerice razgovore s književnicima u sklopu manifestacija), ali pitanje koliko često dolaze najpoznatija imena jest pitanje ambicije i programske politike. Najveći problem često nije novac, nego pitanje što želimo kao grad biti? Knjižnica se zadovoljava time da održava redoviti program, radionice, ugošćuje lokalne autore, održava prigodna događanja i pokatkad dovede ponekog viđenijeg gosta. GK Slavonski Brod ne gradi reputaciju mjesta gdje se susreću važni pisci, intelektualci i javne osobe.
A velika imena znače: honorar autora, put i smještaj, dobru promociju, organizaciju događaja. Nije svaka književna večer pitanje velikog proračuna. Dobre knjižnice često imaju osobu koja aktivno prati književnu scenu, čita nove knjige, održava kontakte s izdavačima i agentima. Gostovanja se često ne događaju sama od sebe. Pozvati poznatog autora znači riskirati: hoće li doći publika? Hoće li biti medijskog odjeka? Neke ustanove radije biraju sigurnije formate.
Budući da je knjižnica gradska ustanova, nije potpuno odvojena od kulturne politike grada. Grad koji želi biti kulturno vidljiv obično potiče ustanove da rade programe koji nadilaze lokalnu razinu. U Brodu to nije slučaj. Njegova kulturna birokracija to jednostavno ne razumije.
Zašto ne dolaze velika imena, možda nije pravo pitanje, nego, postoji li uopće želja da Gradska knjižnica Slavonski Brod bude mjesto od nacionalnog kulturnog značenja, ili je njezina uloga zamišljena samo kao lokalni servis? Jer velika književna imena rijetko dolaze kao ukras. Ona su posljedica toga da neka sredina šalje poruku: ovdje se ozbiljno razgovara o književnosti. Ako ta poruka nije dovoljno jaka, ni autori ni publika ne stvaraju se sami od sebe.
_____________
