Premijer Zoran Milanović izjavio je u subotu u središnjem Dnevniku HTV-a da ono što se tog dana moglo čuti na skupu u Bleiburgu nije govor tolerancije i razuma te da mu se čini da tamo neki prije svega održavaju sjećanje na vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim Reichom. On je sam, kazao je, prije četiri godine bio u Bleiburgu, ali bi danas razmislio kad vidi za što neki ljudi Bleiburg koriste. Premijer i predsjednik SDP-a zaključio je da oni koji danas koriste Bleiburg za takve stvari prije svega komemoriraju predaju jedne vojske koja se borila zajedno s nacistima poručivši da u tome ne želi sudjelovati.
Dakle, dobro je da je Milanović konačno shvatio bit hodočašća na Bleiburg, ali još nije kazao ono što bi morao: da je njegov odlazak (baš kao i Račanov ili Josipovićev) bio prvorazredni politički i civilizacijski promašaj. Jer, što su učinili Račan, Milanović i Josipović (posljednji još gore jer je to obavio u ime države)? Položili su vijence, zapalili svijeće i poklonili se ispred ustaškog spomenika na kojem piše "U čast i slavu poginule hrvatske vojske - svibanj 1945." (zanimljivo je da na tom istom kamenu prijevod na njemački glasi "U spomen palim Hrvatima - svibanj 1945."). Svih ovih godina komemoracije na Bleiburgu su bile samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine, a onda i, sve do 1991., izraz težnje Hrvata za vlastitom slobodnom državom.
Može nam biti smiješno kada bivši kapetan JNA na Bleiburgu grmi o tomu da Hrvatsku predstavlja sin Titova partizana i kada se Josipovića s oltara proziva zbog toga što je ukazao na postojanost ustaške propagande i političke filozofije (Šišljagić, osim toga, baštini krvavi trag neoustaša u Domovinskome ratu), ali kada se cijela Vlada proglašava komunjarskom, kada se zagovara ukidanje sekularnog karaktera države i kada se posredstvom HRT-a ustaštvo nudi kao legitimna i jedina ispravna opcija za naše društvo, tada mjesta za šale više nema.
Usput budi rečeno: kada takvom diskursu dekor i kulisa čine čelni ljudi HSLS-a Darinko Kosor i Dorica Nikolić, prisutni na komemoraciji i vidno dobro raspoloženi, bez obzira na to što je ta stranka u potpunosti uništena i marginalizirana, onda je jasno da je odluka predsjedništva Sabora o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom tzv. bleiburškoj tragediji, o kojoj sam pisao u prethodnoj kolumni, i više nego opravdana jer je odgojna, iako nedorečena mjera.
Nedorečena ili nepotpuna jer nije ponudila alternativu za iskazivanje pijeteta onim žrtvama koje su se dogodile nakon kapitulacije NDH (ako ćemo pošteno, Drugi svjetski rat završava upravo na Bleiburgu 15. svibnja 1945. jer su ustaške formacije u povlačenju pucale do dan prije na partizane), jer je dala još jednu tranšu novca neoustaškim političkim i crkvenim strukturama i zato jer se nastavlja praksa financiranja te nacionalističke histerije sve dok građani budu financirali radijski i televizijski prijenos.
"Na Bleiburškom polju nisu se okupili ’izabrani’, kao što je rekao jedan od govornika, nego izopćeni, uključujući i predstavnike lokalnih vlasti i nekih političkih stranaka zastupljenih u Saboru, svi oni koji su sami sebe izopćili od činjenica, od stvarnosti u kojoj živimo, ali i od europske budućnosti kojoj za Republiku Hrvatsku alternative nema", poručio je bivši predsjednik Stjepan Mesić odmah nakon komemoracije u oštrom i vrlo potrebnom priopćenju dostavljenom medijima. Ali treba jasno kazati da se sve to događa, u prvom redu, zbog podrške Katoličke crkve ne samo one u RH već i one u BiH.
Obje biskupske konferencije šalju svojega predstavnika na Bleiburg (ove godine je to bio šibenski biskup Ante Ivas, a ne sisački biskup Vlado Košić, kako je to naznačio vrhunski diletant Tomislav Karamarko u govoru koji je namjeravao održati na Bleiburgu, a onda i objavio na web stranici svog izbornog stožera), ali su i suorganizatori tog ’’ustaškog pridea’’ preko Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu, odnosno Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu.
Subotnja komemoracija tzv. bleiburškoj tragediji najjasnije je pokazala na koji način Katolička crkva održava na životu nostalgiju za ustaštvom koje i dalje, jer ga se ne odriče, smatra adekvatnim otporom komunista. Biskup Ivas, prihvaćajući i dajući svoj glas "antikomunističkoj" harangi koja se u subotu čula, kaže: "Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: ’Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!’", pa se pitao: "Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!"
Ne, nije tako. Crkva bi željela da "većina" bude uz nju kada relativizira ustaške zločine i zločince, one iste koji su masu doveli do Bleiburškog polja uz laži da ih tamo čeka "saveznička vojska". Ali većina nas, u to sam uvjeren, ne prihvaća manipulaciju sa žrtvama bilo koje strane. Ako biskupima treba Šišljagićeva galama da održe svoj diskurs, ako oni s Glavaševcima sačinjavaju neku "većinu", rekao bih, situacija i nije tako loša.
Glas Istre
Drago Pilsel
Preuzeto s portala: www.zamirzine.net
Dakle, dobro je da je Milanović konačno shvatio bit hodočašća na Bleiburg, ali još nije kazao ono što bi morao: da je njegov odlazak (baš kao i Račanov ili Josipovićev) bio prvorazredni politički i civilizacijski promašaj. Jer, što su učinili Račan, Milanović i Josipović (posljednji još gore jer je to obavio u ime države)? Položili su vijence, zapalili svijeće i poklonili se ispred ustaškog spomenika na kojem piše "U čast i slavu poginule hrvatske vojske - svibanj 1945." (zanimljivo je da na tom istom kamenu prijevod na njemački glasi "U spomen palim Hrvatima - svibanj 1945."). Svih ovih godina komemoracije na Bleiburgu su bile samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine, a onda i, sve do 1991., izraz težnje Hrvata za vlastitom slobodnom državom.
Može nam biti smiješno kada bivši kapetan JNA na Bleiburgu grmi o tomu da Hrvatsku predstavlja sin Titova partizana i kada se Josipovića s oltara proziva zbog toga što je ukazao na postojanost ustaške propagande i političke filozofije (Šišljagić, osim toga, baštini krvavi trag neoustaša u Domovinskome ratu), ali kada se cijela Vlada proglašava komunjarskom, kada se zagovara ukidanje sekularnog karaktera države i kada se posredstvom HRT-a ustaštvo nudi kao legitimna i jedina ispravna opcija za naše društvo, tada mjesta za šale više nema.
Usput budi rečeno: kada takvom diskursu dekor i kulisa čine čelni ljudi HSLS-a Darinko Kosor i Dorica Nikolić, prisutni na komemoraciji i vidno dobro raspoloženi, bez obzira na to što je ta stranka u potpunosti uništena i marginalizirana, onda je jasno da je odluka predsjedništva Sabora o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom tzv. bleiburškoj tragediji, o kojoj sam pisao u prethodnoj kolumni, i više nego opravdana jer je odgojna, iako nedorečena mjera.
Nedorečena ili nepotpuna jer nije ponudila alternativu za iskazivanje pijeteta onim žrtvama koje su se dogodile nakon kapitulacije NDH (ako ćemo pošteno, Drugi svjetski rat završava upravo na Bleiburgu 15. svibnja 1945. jer su ustaške formacije u povlačenju pucale do dan prije na partizane), jer je dala još jednu tranšu novca neoustaškim političkim i crkvenim strukturama i zato jer se nastavlja praksa financiranja te nacionalističke histerije sve dok građani budu financirali radijski i televizijski prijenos.
"Na Bleiburškom polju nisu se okupili ’izabrani’, kao što je rekao jedan od govornika, nego izopćeni, uključujući i predstavnike lokalnih vlasti i nekih političkih stranaka zastupljenih u Saboru, svi oni koji su sami sebe izopćili od činjenica, od stvarnosti u kojoj živimo, ali i od europske budućnosti kojoj za Republiku Hrvatsku alternative nema", poručio je bivši predsjednik Stjepan Mesić odmah nakon komemoracije u oštrom i vrlo potrebnom priopćenju dostavljenom medijima. Ali treba jasno kazati da se sve to događa, u prvom redu, zbog podrške Katoličke crkve ne samo one u RH već i one u BiH.
Obje biskupske konferencije šalju svojega predstavnika na Bleiburg (ove godine je to bio šibenski biskup Ante Ivas, a ne sisački biskup Vlado Košić, kako je to naznačio vrhunski diletant Tomislav Karamarko u govoru koji je namjeravao održati na Bleiburgu, a onda i objavio na web stranici svog izbornog stožera), ali su i suorganizatori tog ’’ustaškog pridea’’ preko Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu, odnosno Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu.
Subotnja komemoracija tzv. bleiburškoj tragediji najjasnije je pokazala na koji način Katolička crkva održava na životu nostalgiju za ustaštvom koje i dalje, jer ga se ne odriče, smatra adekvatnim otporom komunista. Biskup Ivas, prihvaćajući i dajući svoj glas "antikomunističkoj" harangi koja se u subotu čula, kaže: "Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: ’Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!’", pa se pitao: "Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!"
Ne, nije tako. Crkva bi željela da "većina" bude uz nju kada relativizira ustaške zločine i zločince, one iste koji su masu doveli do Bleiburškog polja uz laži da ih tamo čeka "saveznička vojska". Ali većina nas, u to sam uvjeren, ne prihvaća manipulaciju sa žrtvama bilo koje strane. Ako biskupima treba Šišljagićeva galama da održe svoj diskurs, ako oni s Glavaševcima sačinjavaju neku "većinu", rekao bih, situacija i nije tako loša.
Glas Istre
Drago Pilsel
Preuzeto s portala: www.zamirzine.net
