„Pravda nije jednokratni politički cilj to je koncept razvoja društva”, citiramo aktualnog predsjednika Ivu Josipovića. I u pravu je. Pravda zaista nije jednokratni politički cilj već treba biti koncept razvoja društva. Prosječni građanin Hrvatske gotovo na svakom koraku može čuti nekoga kako u manje ili više vulgarnoj varijanti parafrazira uzvik “Gdje je tu pravda?”. Ivo Josipović pojam pravde koristio je kao parolu na prošlim izborima kada je izabran za predsjednika. Tada je inzistirao na strogom razlikovanju pojmova pravo i pravda. I opet je u pravu jer ima ljudi koji nepravedno raspolažu brojnim pravima.
Također čovjek ne može poreći da je Ivo Josipović obavljanjem svojih predsjedničkih dužnosti podigao ugled naše države u međunarodnoj zajednici. Ipak se radi o Predsjedniku koji je i sveučilišni profesor sa zavšena dva fakulteta čime se ne može pohvaliti baš svaka država.
Kao profesor prava Josipović predobro poznaje ovlasti koje institut Predsjednika ima te je svoj program rada ukalupio u okvire realnog. Možda je greška što nije krenuo stazama populizma i pričanja bajki kakve se moglo čuti i pročitati kod njegovih oponenata. Što nije svoj program ukrasio jeftinim parolama i praznim obećanjima, već se drži projekta ustavnih promjena koji se čini prilično dalekim za prosječnog građanina. No pogleda li se unatrag valja reći da u ostvarenju koncepta pravednosti 2010. godine Josipović s pozicije Predsjednika je također pokrenuo promjene Ustava koje sprečavaju zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva. Posljedično došlo je do osuđujuće presude za bivšeg premijera Ivu Sanadera i još neke njegove ministre iz tadašnje HDZove vlade. Dakle tadašnje ustavne promjene dale su rezultata.
Što nam se nudi ovaj put? Što se veliko I važno može izdvojiti iz četrdeset stranica teškog teksta. Da ne umaramo evo četiri stavke:
1. Projekt ustavnih promjena trebao bi spriječiti slučajeve Merzel, Bandić i slične u kojima nosioci izvršne vlasti pod istragama i istražnim zatvorima mogu zadržati svoje funkcije. Josipović novim Ustavom planira osigurati da političari pod službenim istragama automatizmom ostaju bez svojih mandata. Može se reći da je ovo na tragu pravednosti.
2. Predlaže se izmjena izbornog zakona na način da se uvede preferencijalno glasovanje – građani će zastupnike birati imenom i prezimenom na taj način prekrajajući stranačke liste I sprečavajući da isti ljudi sebe guraju na prva mjesta.
3. Planiran je preustroj smanjujući broj od sada gotovo 600 teritorijalnih jedinica na razuman broj regija. Previše teritorijalnih jedinica znači previše činovnika koji ne mogu iz prireza sebi osigurati plaću. Stranke koje su protiv stvaranja regija zapravo ne žele ukinuti bazu svoga financiranja. Vrijeme je da se tome stane na kraj – ne može stranka biti ispred regije i države.
4. Novim ustavom planira se jasno ograničiti zaduživanje države. Tako će se izbjeći izborne pobjede političkih elita koje podilaze javnosti i zaduživanjem kupuju socijalni mir.
Bilo bi dobro vidjeti kako bi Hrvatska izgledala u uvjetima tog novog Ustava. Čini se bolje nego sada. Možda vrijedi pokušati.
Također čovjek ne može poreći da je Ivo Josipović obavljanjem svojih predsjedničkih dužnosti podigao ugled naše države u međunarodnoj zajednici. Ipak se radi o Predsjedniku koji je i sveučilišni profesor sa zavšena dva fakulteta čime se ne može pohvaliti baš svaka država.
Kao profesor prava Josipović predobro poznaje ovlasti koje institut Predsjednika ima te je svoj program rada ukalupio u okvire realnog. Možda je greška što nije krenuo stazama populizma i pričanja bajki kakve se moglo čuti i pročitati kod njegovih oponenata. Što nije svoj program ukrasio jeftinim parolama i praznim obećanjima, već se drži projekta ustavnih promjena koji se čini prilično dalekim za prosječnog građanina. No pogleda li se unatrag valja reći da u ostvarenju koncepta pravednosti 2010. godine Josipović s pozicije Predsjednika je također pokrenuo promjene Ustava koje sprečavaju zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva. Posljedično došlo je do osuđujuće presude za bivšeg premijera Ivu Sanadera i još neke njegove ministre iz tadašnje HDZove vlade. Dakle tadašnje ustavne promjene dale su rezultata.
Što nam se nudi ovaj put? Što se veliko I važno može izdvojiti iz četrdeset stranica teškog teksta. Da ne umaramo evo četiri stavke:
1. Projekt ustavnih promjena trebao bi spriječiti slučajeve Merzel, Bandić i slične u kojima nosioci izvršne vlasti pod istragama i istražnim zatvorima mogu zadržati svoje funkcije. Josipović novim Ustavom planira osigurati da političari pod službenim istragama automatizmom ostaju bez svojih mandata. Može se reći da je ovo na tragu pravednosti.
2. Predlaže se izmjena izbornog zakona na način da se uvede preferencijalno glasovanje – građani će zastupnike birati imenom i prezimenom na taj način prekrajajući stranačke liste I sprečavajući da isti ljudi sebe guraju na prva mjesta.
3. Planiran je preustroj smanjujući broj od sada gotovo 600 teritorijalnih jedinica na razuman broj regija. Previše teritorijalnih jedinica znači previše činovnika koji ne mogu iz prireza sebi osigurati plaću. Stranke koje su protiv stvaranja regija zapravo ne žele ukinuti bazu svoga financiranja. Vrijeme je da se tome stane na kraj – ne može stranka biti ispred regije i države.
4. Novim ustavom planira se jasno ograničiti zaduživanje države. Tako će se izbjeći izborne pobjede političkih elita koje podilaze javnosti i zaduživanjem kupuju socijalni mir.
Bilo bi dobro vidjeti kako bi Hrvatska izgledala u uvjetima tog novog Ustava. Čini se bolje nego sada. Možda vrijedi pokušati.
