Fašizam ne dolazi u uniformama prošlosti, nego u jeziku mržnje, politikama isključenja, normalizaciji nasilja i ravnodušnosti prema zločinu
„Who controls the past now controls the future
Who controls the present now controls the past
Who controls the past now controls the future
Who controls the present now?“
„Tko kontrolira prošlost, sada kontrolira budućnost.
Tko kontrolira sadašnjost, sada kontrolira prošlost.
Tko kontrolira prošlost, sada kontrolira budućnost.
Tko sada kontrolira sadašnjost?“
Tim Commerford, Zack de la Rocha, Tom Morello, Brad Wilk
Ne znam kako vi, ali odrastao sam u uvjerenju da je otpor prema zlu nešto što se podrazumijeva. Da zlo treba prepoznati i suprotstaviti mu se, čak i kad prevladava. Nikada biti kukavica, šutljivi oportunist. Ili hulja, lešinar na tuđem poniženju. Nisam se pokolebao. Odrastao sam u uvjerenju da je fašizam, ideja i praksa, jedna od onih pojava kod koje nema sivo ni bijelo. Samo crno. Fašizam, njegove inačice, druga je riječ za zlo. Zločin. Bezuvjetan, bez opravdanja. Koji iziskuje borbu, takvu koja nije samo iskaz ljudske hrabrosti već i nužan oblik građanske odgovornosti. Antifašizam.
U školi sam učio o herojima, ofenzivama i ustancima bivše države. Okićeno jedinom ispravnom ideološkom formom. Za obiteljskim stolom razgovaralo se drugačije, spominjale su se povijesne zbrke, navodile etičke dileme, razumjele političke tragedije. No crno je bilo – crno. Nikad sivo. Nimalo relativno. Jer riječ je o civilizacijskom odnosu. Ne idealiziranju. Ili idoliziranju.
Antifašizam. Ustavno referenciran spominjanjem odluka ZAVNOH-a, podcrtan je najvišim vrednotama ustavnog poretka. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka i vladavina prava temeljne su vrijednosti antifašizma. Ali taj se antifašizam danas banalizira, prešućuje, poriče. Mada je potreban više no ikada. Ne kao povijesna epizoda, već upozorenje da fašizam ne dolazi u uniformama prošlosti, nego u jeziku mržnje, politikama isključenja, normalizaciji nasilja, ravnodušnosti prema zločinu. Dakle, uveden u Ustav, potreban, ali sustavno negiran. Ne samo kao pogrešan izbor blagdana, već i kroz osporavanje njegova utemeljenja društva. Osporavaju ga oni koji žele da se zaboravi njegova borba. A reduciraju i oni koji ga koriste samo kao ritualnu matricu samolegitimiranja, gestualnu ideologiju simboličkog moraliziranja.
Krenimo od ovog – antifašizam nikada nije bio jedna ideologija, nego zajednički otpor. Bio je zbroj neslaganja s diktaturom, nasiljem, poniženjem. U tom neslaganju našli su se komunisti i konzervativci, anarhisti i kršćani, vojnici i pjesnici. Fašizam nije birao žrtve pa ni antifašizam ne može birati saveznike.
Nekad jasan otpor povijesnoj pošasti, antifašizam je u očima kritičara postao simbol. Ideološki fetiš. Kritika – osobito zdesna – ne temelji se na odbacivanju nasilja, već uvjerenju da se antifašizam izrodio u ono protiv čega se navodno borio: autoritarnu dogmu koja guši pluralizam, ušutkava neslaganje. Tom optikom, on nije etički stav, već instrument hegemonije, sredstvo moralnog obračuna elita, ideološki aparat za ovladavanje. Paradoks je očit: ako je antifašizam tako represivan, kako to da je njegova kritika sveprisutna i dominira? Na utakmicama, na koncertima više je onih koji kliču „za dom – spremni!“ no onih koji obilježavaju Brezovicu 22. lipnja. U toj se konstrukciji fašizam predstavlja kao žrtva – poželjna pozicija u doba globalne nesigurnosti, ekonomskih kriza i tehnoloških strahova.
Kritičari tvrde da antifašizam izmišlja fantomskog neprijatelja kako bi opravdao vlastito postojanje – proizvodeći fašiste koji to nisu. Fašizam, tvrde, nije realna prijetnja, već fiktivni neprijatelj preko kojega se upravlja društvom. U konačnici: ne prijeti fašizam, već inflacija antifašizma. U svijetu poluobrazovanja i fake newsa – to prolazi.
Točno je, ipak, ono što i najgori kritičari antifašizma ponekad pogode: postao je poželjan do besmisla. Simbol ispravnosti koji češće služi kao zaklon no stvarno uvjerenje. Što se češće izgovara, to je manje jasno što znači. Takav antifašizam ne traži ni program ni djelovanje. Dovoljna je poza, parola, objava. Dokazuje status „pravednika“. Samo takav antifašizam nije antifašizam. Ni išta drugo. Kao da se hvalite da ste najbolji nogometaš jer – imate sve sličice nogometaša s prvenstva.
Što je onda antifašizam? Kroz povijest stvaran politički refleks. Ne sustav, nego savez. Nesređen, proturječan, no etički jasan. U njemu su se našli socijalisti, anarhisti, komunisti, kršćanski humanisti, liberali i slobodnjaci, svatko s vlastitom vizijom, ali svi s istim neprijateljem: tiranijom, cenzurom, nasiljem. Fragmentiran, nerijetko naivan, idealističan do autodestrukcije. I, da, ponekad pervertiran u novu dogmu. Danas, pak, antifašizam je sve manje temelj okupljanja. Više dekontekstualizirana identifikacija. Ne propituje, ali sudi. Nije platforma političke borbe, već simbolički znak pripadnosti. Sve više i isključivosti. Nameće se stoga neugodno pitanje: nije li suvremeni antifašizam postao oblik kulturne hegemonije? Ne kao zavjera nego kao refleks klase koja je izgubila vjeru u političku promjenu pa nudi moralnu superiornost umjesto programa. Kad ne znaš kako svijet mijenjati, počneš ga osuđivati. Tako antifašizam prestaje biti borba za svijet i postaje poza ispravnosti. Estetika etike, bez stvarne političke ambicije. Alibi umjesto otpora.
U svojim najživljim trenucima antifašizam je bio platforma susreta nade i očaja. Prostor u kojem je, pisali su pjesnici, „sve bilo moguće“. Bilo je i izdaje i herojstva, i dogme i otpora. Danas, međutim, malo toga jest moguće. Sve je imenovano, katalogizirano, pretvoreno u hashtag i slogan: suvremeni antifašizam ne teži ni revoluciji ni opasnosti – nego statusu moralne distinkcije. Upravo zato, ne odustajući od borbe protiv neofašizma, ksenofobije i nasilja, valja postaviti pitanje gdje su granice antifašističkog imaginarija? Ne da bismo ga odbacili – nego da bismo ga uzeli ozbiljno. Jer ako antifašizam postane retorička maska vlastite nemoći, moralni alibi za političku pasivnost – tad više ne brani demokraciju. Samo je kulisa njezina tihog kraja. Zato i pišem kolumnu. Ne zbog kalendara. Ni obljetnica. Nego zato što se prije desetak dana dogodilo nešto ozbiljno pogrešno.
Kad Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – institucija koja bi trebala biti mjera razuma – objavi Deklaraciju o hrvatskome povijesnom grbu kojom izjednačuje sve njegove povijesne varijante, to nije tek znanstvena opservacija. Već simbolički čin pasivnog revizionizma. Jer ako sve vrijedi jednako – ništa ne nosi odgovornost. Možda grb i ne mora biti jednoobrazan, ali savjest bi morala biti. A upravo to odgovara onima koji bi da se sve zaboravi, ništa ne imenuje. O toj atmosferi možda najbolje govori izjava jednoga govornika: „Neki žele da se mi bavimo samima sobom. To traže oni koji ne mogu podnijeti hrvatski grb ni hrvatsku slobodu. Hrvatski grb je naša istost, to je ono što jesmo, to je naša sloboda, naša budućnost i naša prošlost.“
Zamislite: istost, ne različitost. Zajedništvo, ne dijalog. Refleks, ne propitivanje. Odmah potom prokazivanje onih „koji ne mogu podnijeti hrvatski grb ni hrvatsku slobodu“. Dakle, neprijatelji. To nije jezik povjesničara. Ni Akademije. To je jezik isključenja. Prinude, ne argumenata. Retorika prisilnog konsenzusa. Ne demokracije, već straha, prijetnje i konformizma. Autoritarnosti!
Zbog toga antifašizam. Koji nije relikt prošlosti, već pitanje koje kuca na vrata savjesti. Ne spomenik – živi refleks. Svakog puta kad se netko usprotivi sili koja tlači, sustavu koji isključuje ili jeziku koji dehumanizira – to je antifašizam. Ne pripada ideologiji ni protokolu. On je ono posljednje što mora ostati kad sve drugo zakaže. Ljudska civilizacija koja odbija šutjeti. Ako išta razlikuje čovjeka od stroja, to je sposobnost da kaže: „Ovo nije u redu.“ Sve ostalo samo je algoritamski dekor kalendara.
U svojoj srži antifašizam je refleks etičke intuicije, otpor sistematiziranom poniženju. Danas, kad nova lica starog autoritarizma – trumpističke instrumentalizacije moći, putinovskog poricanja odgovornosti, netanjahuovske dehumanizacije naroda – ponovno osporavaju temeljna načela pravde, ravnopravnosti i dostojanstva, podsjećanje na izvorni, iskonski antifašizam nije čin nostalgije. Već nužna obrana u doba post-istine.
Zato antifašizam! Oni koji misle da će ostati po strani kad fašizam ojača, griješe. Fašizam ne traži neprijatelje – stvara ih. Njegova moć leži u proizvođenju unutarnjih drugih. I kad završi s njima, uzima one koji su šutjeli. Jer ako si šutio, znači da si bio slab. A slabost se ne oprašta. Jedan moj pokojni prijatelj bi rekao: „Antifašizam nije fraza. On počinje kad kažeš: ne pristajem.“ Ovo je jedan od tih trenutaka.
