Zašto hrvatski građani jedu lošiju i puno skuplju hranu od ostalih u Uniji? I zašto im se iz siromaških džepova uzima cca šest milijardi eura za 65 posto onoga što se domaćim obiteljima iz uvoza servira na tanjurima?
Ili, zašto je hrana dvostruko poskupjela otkad je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena 1. srpnja 2013. primljena u Europsku uniju (EU), tzv. europsku obitelj kojoj oduvijek pripada? Sic transit, stoljećima je pripadala i od toga povijesnog nadnevka opet neokolonijalno pripada – „napokon svoja na svomu“ – kao izdašan izvor materijalnih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima. Zbirno, zašto je RH europski (i šire) razvojni, životnostandardni fenjeraš u svemu što solidan, makar prosječno dobar život znači?
Zato što su CRO vlade u prošlih 12 godina vodile promašenu, podaničku i nesuverenističku politiku uvlačenja Bruxellesu u neku stvar – kao, „dio smo zajedničkoga europskog tržišta“, gdje vrijede tržišni zakoni ponude i potražnje te konkurencija po pravilima Europske komisije – tako da se RH zbog loše ispregovaranih (Vladimir Drobnjak) pristupnih dokumenata, poštivanja pravila tzv. obitelji i megakorporativnih interesa članica tzv. prve/druge brzine postupno u korist godišnje rastućeg uvoza bio odricao domaće proizvodnje („preskupa“, „nekonkurentna“, itsl.) svih vrsta mesa, kruha, mlijeka, ulja, voća, povrća, sjemena, umjetnih gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, agrarne i stočarske tehnologije…
Tko je kriv za to da je Hrvatska postala samonedostatan, neokolonijalni bantustan koji više ni u europskoj tzv. obitelji ne odlučuje o vlastitoj sudbini?S manje od dvije milijarde eura za uvoz hrane prije 12 godina, došlo se na cca šest milijardâ danas plus iks milijardâ, pokazalo se promašenih, tzv. poticaja OPG-ima radi veće, kvalitetnije i konkurenrnije proizvodnje. To je i razdoblje toksične ekonomske politike, koja je lišila Hrvatsku – u tzv. socijalističkomu mraku industrijski treće srednjerazvijene europske zamlje! – ozbiljnije domaće proizvodnje odjeće, obuće, bijele tehnike i inih kućanskih pomagala, energenata, trgovine, banaka, telekomunikacijskih sustava, najvrednijih turističkih kapaciteta i lokacija.
Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (tek grbom, zastavom i himnom) danas hrani svoje žitelje mesom iz Njemačke, Nizozemske, Mađarske, Poljske, Brazila, Argentine…, kruhom i pekarskim proizvodina iz EU-a i čak SAD-a, povrćem iz Srbije, Italije, Egipta…, mlijekom iz BiH, Austrije, Slovenije…, voćem iz Španjolske, Italije, Poljske… Sramota do neba, jer su isti hrvatski ljudi u tzv. socijalističkomu mraku (Proljećarsko: „Hrvatska radi, Srbija se gradi“, sic transit) te iste proizvode u velikim količinama bili izvozili u cijeli svijet. Plus raznovrsne industrijske (od traktora, generatora za hidroelektrane, lokomotiva i brodova do tenkova, namještaja, odjeće i obuće, vadili naftu u Angoli, Siriji, Sibiru, gradili po Iraku, SSSR-u, etc.) i bili respektabilna, industrijski i hranom samodostatna, izvozna zemlja.
„Pa tko nam, majku mu, upali svjetlo u mraku“, nerijetko se može čuti među politički neostrašćenim CRO žiteljima zlatnih godina, prokazanim jugonostalgičarima, kao da je grijeh sjećati se ili žaliti za nečim boljim!? Od tih 12 prošlih godina barem 10-postotodnoga godišnjeg rasta uvoza hrane, devet i kusur je HDZ-ovih, je li, s već trećemandatnim uzastopnim premijerom Andrejem Plenkovićem nakon smiješne, kratke i promašene epizode 2016. godine kanadskog dojdeka Tihomira Oreškovića. Koji je Hrvat mucao hrvatski jezik, ali udomaćio u političkom kokošinjcu strani glagol komunicirati, što ga danas rabi svaka šuša kad želi ostaviti dojam javne važnosti i učenosti. A ne zna bar pet-šest hrvatskih istoznačnica.
Bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje CRO premijera Andreja Plenkovića sugrađanima o tomu zašto moraju jesti i zlatom plaćati uvozni kruh, meso, mlijeko, voće, povrće i inu hranu po diktatu stranih trgovačkih lanacaNetko mora biti temeljito prepariran u vladajućem političkom laboratoriju, totalno neupućen u jadno prehrambeno stanje nacije ili zlonamjeran pa, poput odnedavno ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva iz DP-ove kvote Davida Vlajčića, kazati da je zadovoljan odnosom vrijednosti uvoza i izvoza hrane (navodno, cca tri milijarde eura). I ne vidjeti, je li, da je RH svojim resursima bio desetljećima prije preokretne 1990. godine ne samo prehrambeno samodostatan, da je proizvodio za potrebe vlastitih žitelja i izvoz svu ključnu hranu ovog podneblja već po jednoj japanskoj procjeni kadar prehranjivati 20-25 milijuna ljudi. A danas, pretvorena u kontejner EU-a, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nije kadra na svojoj zelenoj i plavoj njivi prehraniti ni manje od 3,9 milijuna još neiseljenih ljudi.
Za to tragično i sve tragičnije stanje nisu krivi poljodjelci, stočari i ribari, nego politički neznalice, nesavjesnici i polit-ideološki kameleoni što sjede u vladi i udaraju razvojni ritam zemlji, koja je srozana na niske grane te sramotno čuči s prosjačkim šeširom pred bruxelleskim staklenjakom. RH izvozi pšenicu i kukuruz, a uvozi meso, kruh, mlijeko i jaja. RH krči šume i izvozi trupce, daske i letve, a uvozi namještaj, građevinsku stolariju i drvnu galanteriju. RH izvozi žitarice, a zbog uvoza njihovih prerađevina je za 40-60 posto poskupjela hrana za životinje i perad, a kruha, životno najvažnija prehrambena namirnica, u Hrvatskoj je najskuplja u Uniji…
Na stranu sad rijetki trenuci kada nacionalno općinstvo masovno svršava zbog tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu ili se povremeno ima razloga pozivati na sunarodništvo s iseljenim pojedincima, koji su nekim znanstvenim, umjetničkim… uspjehom bljesnuli globalno. I zadivili Kuglu. Kad je pak riječ o problemu hrane i nacionalne samodostatnosti, što u ovim turbulentnim vremenima postaje conditio sine qua non svake iole razumnije državne politike, hrvatska vlada, opčinjenija Bruxellesom i protupoljoprivrednim diktatima tamošnjeg činovništva, sljepački tapka u mjestu. OPG-ovcima je puknuo film zbog nenormalnog birokratiziranja i administriranja, koje je em skupo, em nije učinkovito, em odvlači ljude od temeljne zadaće: proizvodnje hrane.
RH je na EU-listi izvoznika hrane pri samom dnu, a krvna slika agrara je, zahvaljujući (namjernom?) političkom zanemarivanju – katastrofalna„Hrvatska je među najvećim uvoznicima hrane u EU“, istaknuo je HRT-u predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović te kazao da se uvoz, indikativno, znatno povećavao baš nakon ulaska RH u Uniju. „Najkritičnije je u sektoru mesa – prije 12 godina uvezli smo 99.000 tona, a 2024. godine 180.000 tona. Uvoz kruha i pekarskih proizvoda se u tom razdoblju povrćao s 95.000 tona na 202.000 tona, a mlijeka i mliječnih proizvoda sa 187.000 na 340.000 tona. Pojednostavljeno bi objašnjenje tog uvoza hrane bilo kako je dohodak poljoprivrednika bio sve manji, pa su odustajali od proizvodnje, no problem je znazno složeniji. Osnovni su problemi, parametri, na dvije strane: u primarnoj proizvodnji te u tržišnim izazovima. Prvi se odnose na nesređeno pitanje zemljišta i vrlo usitnjene, nerentabilne parcele. Drugi pak na činjenicu da su domaći proizvođači i prerađivači najslabije karike u trgovačkim lancima, uglavnom stranim, jer većinu poljoprivrednih proizvoda/hrane uvoze iz svojih matičnih zemalja.“
A ne treba objašnjavati, je li, čiji su svi ti Kaufladi, Eurospini, Lidli, Bille, Sparovi, injsl., odnosno kakva je kvaliteta hrane, ali i svih inih artikala što ih prodaju tzv. običnima/malim CRO potrošačima i po zapanjujuće višim cijenama no u svojima matičnim zemljama. Ili u susjednoj Sloveniji. Da se i ne spominju susjedne države BiH i Srbija. A HDZ-Plenkovićva vlada godinama šutke gleda javnu pljačku i trovanje boflom građana za koje je izborno, tvrdi, „preuzela punu odgovornost“. Sic transit. Nema logike, ali jest kako jest. Da jad bude veći, nijedan poljoprivredni ministar/ica u tih prošlih 12 godina eskalazije uvoza hrane – stranački instalirani političari spremni ponizno slušati premijera, pa nestručnost nije važna – nije bio izobrazbom ili radnim iskustvom kvalificiran za voditi resor samoodržive proizvodnje hrane. Strateški presudan za svaku zemlju.
„Sigurno ne može biti jednake kakvoće, npr. meso jučer zaklane životinje u domaćoj klaonici (à propos, već godinama programirano zatvorene, op. a.) i ono što je, duboko zamrznuto, danima, tjednima i mjesecima putovalo, nerijetko s drugog kraja svijeta“, tvrdi Jakopović. „Ta je usporedba jasna svakom našem potrošaču. Zaokret je moguć nacionalnim subvencijama, jačom zaštitom domaće proizvodnje, ali i promjenom našeg potrošačkog ponašanja tako da gledamo otkud je neka namirnica i koje kakvoće.“
Zahvaljujući dozlaboga kvarnoj, a preskupoj HDZ-Plenkovićevoj uvoznoj politici bez izgleda u skorašnje promjene – ne samo glede&unatoč hrane – pa vodeći se prvenstveno najtanjim novčanikom u Uniji, očekivati je do daljnjega živost tzv. logike CRO preživljavanja: kupuj na akcijama i ne pitaj za kakvoću. Budući da Mladen Jakopović spada u kategoriju à la premijer Andrej Plenković i DP-ov ministar David Vlajčić – odnosno, je li, njegov kratkotrajan prethodnik Josip Dabro ili pak njegova neuspješna prethodnica Marija Vučković (HDZ), sada instalirana „stručnjakinja“ za zaštitu okoliša i zelenu tranziciju, sic transit, i takvi s plaćom ne manjom od 4000 eura, populistička bajka o promjeni potrošačkog ponašanja ne pije vodu. Jer, i to ponašanje bitno, ako ne i presudno, ovisi o ponašanju Banskih dvora. A njihovim novčanicima nijedna cijena nije previsoka.
U krajnjem ili pak početno: ponašanje onih sa zelene i plave hrvatske njive prema potrošačkom ponašanju ovisi o ponašanju gazde Banskih dvora prema ponašanju na bruxelleskom sljemenu. Ako škripi među karikama u tom lancu, a škripi, zaglušujući, ne od jučer, već od prekjučer i odranije, pa poljodjelci iz cijelog EU-a svako malo traktorima probijaju policijske barikade i pale gume pred staklenjakom u Bruxellesu, problem hrane je tempirana bomba s kojom se nije igrati. Ljudi nešto moraju jesti, a politička naklapanja u frazerskom celofanu nisu jestiva.
„Poljoprivreda nam je nekonkurentna, visoko zadužena i neproduktivna“, zaključak je neki dan Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede u sklopu Hrvatske udruge poslodavaca. „Svi se kunemo u povećanje proizvodnje, ali bez prihvaćanja činjenica o tomu gdje smo i zašto smo, RH neće napraviti potrebne iskorake te će dugoročno biti ovina o uvozu hrane i sirovina za prehrambenu industriju. Samo još jedan poremećaj u poljoprivrednoj proizvodnji zbog ‘više sile’ tipa lockdowna ili eskalacije globalnih tarifnih sukoba suočio bi hratsku poljoprivredu i opskrbu žitelja hranom s nepremostivim preprekama.“
RH je na EU-listi izvoznika hrane pri samom dnu, a krvna slika agrara je, zahvaljujući (namjernom?) političkom zanemarivanju – katastrofalna. Od cca 50.000 traktora, 35.000 ih je (70 posto) prosječne starosti 40 godina, a na 164.000 registriranih OPG-ova je tek 400 traktora snažnijih od 400 kilovata. A da su milijarde eura ulupane u uvoz problematične hrane bile ciljano uložene u osuvremenjivanje/razvoj prehrambene samodostatnosti danas bi se pričala sasvim druga priča. I možebitno europarlamentarka Biljana Borzan (SDP) ne bi imala razloga optužiti strane trgovačke lance da se protuzakonito udružuju u kartele i dogovorom o istim cijenama za iste artikle kako ne bi konkurirali jedni drugima pljačkaju hrvatske kupce. Prema Eurostovim podacima na koje se oslanjala u istraživanju, cijene hrane su u RH od 2021. godine porasle 44,8 posto ili osam posto više od europskog prosjeka. Od 2000 inspekcijskih nadzora hrane kojoj je vlada ograničila cijene, u četvrtini su utvrđeni prekršaji u korist trgovaca.
Bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje CRO premijera Andreja Plenkovića sugrađanima o tomu kako je moguće da tri desetljeća „napokon svojih na svomu“ moraju jesti i zlatom plaćati uvozni kruh, meso, mlijeko, voće, povrće i inu hranu po diktatu stranih trgovačkih lanaca. Ali i o tomu zašto više nemaju dovoljno liječnika, medicinskih sestara, učitelja, mjesta u vrtićima i domovima za starije, zidara, kuhara, konobara, poštara, čak i profesionalnih vozača… I kako je moguće da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena – kojom, sic transit, „više ne vladaju ni Beograd, ni Pešta niti Beč“, nego „najvrsniji hrvatski muževi, domoljubi i katolici“ (te pokoja im bolja polovica) više nema ni za vlastite potrebe hrane i inih dobara što ih je imala u izobilju, i za izvoz!?
Tko je kriv za to da je Hrvatska postala samonedostatan, neokolonijalni bantustan koji više ni u europskoj tzv. obitelji, je li, ne odlučuje o vlastitoj sudbini koliko je, npr. Socijalistička Republika Hrvatska odlučivao u SFR Jugoslaviji odlučivala o sebi za tzv. socijalističkog mraka? Građanima je bilo obećano i trebalo biti puno bolje, ne puno gore!?
