Ništa nećeš postići zabranama, moj Tomaševiću! – napisao je Ivo Sanader u kolumni koju smo mu ovoga tjedna ljubazno ustupili, najprije zato što nam se ne piše, a zatim i zbog toga što nekadašnji premijer i predsjednik HDZ-a poslije dužega boravka u zatvoru gori od želje da se očituje o aktualnim prilikama. Referirao se, da i to pojasnimo, na najavu zagrebačkoga gradonačelnika kako će, bude li se Marko Perković Thompson na prednovogodišnjem nastupu u hali Arena opet poslužio ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, zabraniti njegov sljedeći koncert na istome mjestu.
Osim što je rečena ideja glupa, polovična, kalkulantska i neprincipijelna, nastavio je Sanader, formalne zabrane uvijek nose onaj loš okus zbog kojega možeš jedino nadrljati. Ako si htio da Thompson u Zagrebu ne nastupi – jer kod baš svakoga nastupa mobilizira masu da uzvikuje ustaški poklič – mogao si se povesti za mojim primjerom i lijepo mu platiti da ne pjeva, te sve riješiti mirno i u tišini. Kao što znaš, ja sam tome Thompsonu u izbornoj 2007. godini platio nešto više od pola milijuna eura da ne reve ni za jednu političku stranku, a on je svoj dio ugovora korektno od-ne-radio (dobra igra riječi, a?) i apstinirao od koncerata. Dogovor i transakciju pritom je obavio jedan pop, te se i Crkva konstruktivno uključila u cijelu stvar.
Da si ustaškom pjevaču ponudio sličan aranžman – uz nešto veći iznos, ali i veću krajnju korist – sigurno je da te ne bi odbio (još od vremena Wehrmachta zna se da ustaše krasi plaćenički mentalitet), no nije ti, dakako, takvo što padalo na pamet. Jedan od ozbiljnijih felera takozvane hrvatske ljevice leži u tome što uporno zanemaruje i previđa koruptivni aspekt hrvatskog fašizma, te kriminalna obilježja njegovih glavnih aktera. Ovako, doveo si se u situaciju da prijetiš praznom puškom i dobacuješ argumente onima koji će te hitro optužiti da u hrvatskome demokratskom ozračju zagovaraš totalitarna rješenja. A pritom ćeš i samome Thompsonu, vraćajući mu auru žrtve koje se taman bio odrekao, držati ljestve čvršće nego što mu ih trenutno drži HDZ. Da zaključim: uz ostale nedostatke, takozvanoj hrvatskoj ljevici oduvijek je manjkalo kriminalne supstance preko koje će modelirati svoje tekuće političke preferencije.
Tada, 2007. godine, HDZ-u nije odgovaralo da Marko Perković ustašuje pod stranačkom zastavom, jer bi to usporilo putovanje Hrvatske ka Europskoj uniji, ali mu je još manje odgovaralo da se taj ustaški potencijal profućka i da ga prigrabe neki drugi igrači iz radikalno desnog dijela političke scene. S pišljivih pola milijuna problem je riješen (vjerujem da ih je Thompson mudro investirao), profašistički resurs zadržan, a također i “dvostruka konotacija” kao dugoročna metoda partijskog djelovanja. Andrej Plenković je tu “dvostruku konotaciju” samo nemušto verbalizirao, no ona je otpočetka činila samu bit cinične politike, iliti – evo metafore – paukove mreže kojom HDZ zarobljava hrvatsko društvo. Nadam se da ne moram podsjećati kako sam i sȃm, kao nekadašnji premijer i šef stranke, bio u stanju pojaviti se na proslavi pravoslavnog Božića, trgati pogaču i cvrkutati “Hristos se rodi”, a prije toga na splitskoj rivi veličati ratnoga zločinca Mirka Norca, koji je slavu stekao pucajući u potiljak starici srpske nacionalnosti. Ili i prije nego što su me dopale najviše funkcije, kad sam se kao specijalni namjesnik brinuo o etničkome čišćenju kulturnih institucija i realizirao, na primjer, progon Srba iz Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu.
Danas, 2025. godine, prilike su značajno drugačije nego 2007. Nema za nas više biča iz Bruxellesa, a i Europska unija je ozbiljno podesnila, valjda i pod hrvatskim utjecajem, što će reći da izostaju razlozi za mimikriju i inhibicije. I pogledaj kakvi se prizori samo u zadnjih nekoliko dana odvijaju na političkoj pozornici: Plenković kao predsjednik Vlade brani ustašu Thompsona od crvene cenzure (“Budi frajer, Tomislave, pa zabrani sve, a ne ovako cici-mici.”), novi šef zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević upozorava na opasnost od “ekstremno lijeve sekte” koja namjerava zbrisati “hrvatski kršćanski identitet” i zamijeniti ga “zvijezdom petokrakom i woke ideologijom”, crkveni dostojanstvenici urlaju na “Jugoslavene” i “komuniste” jer su se drznuli promijeniti naziv ulice koja se zvala po ljubitelju Endehazije, antisemitu i katoličkom svećeniku Ivanu Šariću, a u zgradi Hrvatskog sabora održava se “znanstveni skup” čiji učesnici, sve redom afirmirani revizionisti, udarnički negiraju ustaške zločine u logoru Jasenovac, dotle da se stječe dojam kako je i sam Franjo Tuđman, premda je stvarni broj jasenovačkih žrtava u svojim radovima umanjio barem trostruko, ispao iz šinjela velikosrpske propagande.
Čak i ako zanemarimo informacije nižeg intenziteta – recimo drakonsku presudu protiv četvero aktivista koji su na par sekundi prekinuli vojnu paradu u Zagrebu i, po obrazloženju suda, “omalovažili i oskvrnuli sjećanja” okupljenih građana na žrtve i učesnike Domovinskog rata, ili pak odluku državnog tužioca da kaznenome progonu izloži novinarku jer je radila svoj posao i pritom inkomodirala ustaškog pjevača – pokazuje se da praktički sve vijesti, izuzev vremenske prognoze i poraza Dinama u Vukovaru, svjedoče o sveobuhvatnoj, ubrzanoj i neumoljivoj fašizaciji Hrvatske.
Pažljiviji čitatelji – a nadam se da spadaš u takve, Tomaševiću – primijetit će jednu stvar: kao pokretači zbivanja ne pojavljuju se članovi Domovinskog pokreta. Hadezeovci, suci, hadezeovci, popovi, hadezeovci, tužitelji… nigdje zajapurenih domovinaca koji brane svete ustaške tekovine od jugokomunističkih krvopija i podmazuju sustav domovinske represije, mada su se upravo takvim zadaćama trsili kada su pristupali vladajućoj koaliciji. Oni više nisu potrebni. Oni su potrošeni. HDZ i DP su naizgled zamijenili ideološke položaje, a zapravo vratili stroj na početne postavke. Istini za volju, pristojniji primjerci hrvatskoga građanstva, uključujući takozvane ljevičare, otpočetka su slutili da će se DP vrlo brzo utopiti u HDZ-u, ali su – optimistični po prirodi – očekivali da će vodeća partija pripitomiti i kultivirati onu satelitsku, a ne da će DP postati obesmišljen zbog toga što je njegov ekstremizam vraćen izvornome vlasniku. Nisu shvatili da imaju posla s crnim tijestom, čiji se oblik prilagođava prilikama, ali mu sastav ostaje nepromjenjiv.
Ista se zabluda očituje i u brojnim reakcijama na pornografsku seansu negatora genocida u zgradi nacionalnog parlamenta. Documenta, primjerice, prigovara predsjedniku toga tijela, Njonji Jandrokoviću, hadezeovcu do kosti, što “pasivno promatra kako revizionisti koriste časni prostor Hrvatskog sabora”. Molim te lijepo: časni prostor Hrvatskog sabora?! Zar nije u prvome sazivu časnoga Hrvatskog sabora kao časni zastupnik HDZ-a sjedio član vlade nekadašnje NDH? Zar nije poslije toga časni Sabor osnovao nekakvu komisiju pod komandom Vice Vukojevića koja je “znanstveno” i časno ustvrdila da je za vrijeme pretprošloga rata u konclogoru Jasenovac život bio mnogo udobniji nego u ostatku Hrvatske, a i da je procent smrtnosti bio znatno niži? Zar se nakon koncerta na Hipodromu u časnome prostoru Hrvatskog sabora ustaški pozdrav nije mogao čuti češće nego na nogometnima stadionima, pa je rečeni prostor nalikovao na okupljalište s lanca puštenih tinejdžera koji se – ha, opet metafora – odaju zajedničkoj onaniji?
Njonjo dakle ne promatra pasivno, već vrlo aktivno. Da je imao namjeru riješiti se revizionista, uklonio bi ih istom metodom kakvom smo se 2007. kao stranka rješavali Marka Perkovića Thompsona, samo mu ne bi trebalo pola milijuna, nego par desetaka eura, koliko već koštaju začepljene gubice Vukića, Banića, Peternela i kompanije. Fašizam uglavnom podrazumijeva prazne glave, ali skoro nikad prazne džepove, a ta kombinacija, kad bolje pogledaš, sažima politički program HDZ-a. I to je glavna stvar na koju sam htio skrenuti pažnju, Tomaševiću: malo je što naivnije, patetičnije i tuplje od zahtjeva takozvane hrvatske ljevice da ustašizaciju Hrvatske spriječe oni koji su je uzrokovali.
Na kraju želim zahvaliti redovnom korisniku ove rubrike u Novostima što mi je ustupio prostor, a čitatelje zamoliti da štivu pristupe bez predrasuda: ako sam zbog kriminala završio u zatvoru, to samo znači da sam bio spreman robijati za stranačke ideale.
Srdačno,
Ivo Sanader
