“Mi smo svi jedna porodica, ma kako da mislimo.”
To je između ostaloga izjavio Aleksandar Vučić nakon vijesti da su u noći sa subote na nedjelju u Novom Sadu trojica muškaraca maskiranih fantomkama demolirali automobil Davida Gruhonjića, sina Dinka Gruhonjića, novinara, sveučilišnog profesora i dosljednoga kritičara srbijanske vlasti. Predsjednik Srbije time je redefinirao i stavio u odgovarajući kontekst sada već sistematsku okrutnost režima prema svojim političkim protivnicima. Radi se o obračunima unutar porodice. Na djelu je obiteljsko nasilje.
Vučić je, naravna stvar, rekao da misli “sve najgore” o Gruhonjićevim političkim stavovima, ali i dodao kako to “ne znači da bilo ko ima pravo da se s njim i njegovom porodicom obračunava na taj način”. On zahtijeva od nadležnih organa da pronađu počinitelje. On osuđuje svaku vrstu nasilja. On je Gandhi s boljom frizurom. On je zakleti protivnik upotrebe sile čak i kada Gruhonjić potiče nasilje protiv aktualne, demokratske i slobodarski nastrojene vlasti. On razumije “oca koji je video da se nešto dogodilo njegovom sinu i koji emotivno reaguje”. Uostalom: “Mi smo svi jedna porodica, ma kako da mislimo.”
Tip govora što ga Vučić njeguje običava se kvalificirati papagajskim. Potpuno je isto, naime, deklamirao prije dvije godine, kada je nakon jednoga prozirnog falsifikata pokrenuta histerična hajka na Dinka Gruhonjića. “Sve najgore mislim o njegovim izjavama, ali ću svim silama da štitim njegov fizički integritet”, kazao je tada. U pogledu “izjava”, bio je nešto izdašniji: “Sram ga bilo za Dinka Šakića. Ustaški zlikovac koji je poklao desetine hiljada Srba. Sram te bilo za to. To ne znači da neko sme da ugrožava njegov fizički integritet.”
I sad, dvije godine i dvije tisuće kletvi kasnije, pokazuje se da predsjednik Srbije nije ispunio preuzetu zadaću. Iako je svim silama štitio fizički integritet onoga koji bi se trebao sramiti zbog svojih izjava, anonimna je trojka razlupala automobil besramnikova sina i taj fizički integritet opako ugrozila. Ispostavilo se da sila državnog vladara nije dorasla sili nositelja pajsera, kamena, bejzbol palice ili već nečega sličnog.
Postoji li zorniji dokaz da Dinko Gruhonjić i nitkovi slični njemu podlo obmanjuju javnost kada tvrde da je Vučić u Srbiji svemoćan? Da je uspostavio apsolutnu vlast i da već duži niz godina gospodari životom i smrću? On, koji nije u stanju ni zaustaviti metak koji je vlastoručno ispalio, iako u to ulaže maksimalne napore? Što drugo zavrjeđuju takvi klevetnički izrodi nego da budu zbrisani s lica svete srpske zemlje?
Do trenutka kada nastaje ovaj zapis nadležni organi nisu otkrili napadače, pa se o njihovu identitetu može samo špekulirati. Ovaj potpisnik špekulira da je jedan od njih – onaj koji je uputio dva udarca u prednje vjetrobransko staklo, ne uspjevši ga do kraja skršiti – Pavle Kosović, poznat po nadimku Nikodim, inače mitropolit dalmatinski i arhiepiskop zadarsko-šibenički.
Još prošloga ljeta Nikodim je demonstrirao otvoreni antagonizam prema Gruhonjiću, izdavši saopćenje koje je započinjalo ovako: “Pravoslavna Eparhija dalmatinska i ja kao Mitropolit dalmatinski, ograđujemo se od učestvovanja Dinka Šakića, pardon Gruhonjića, na festivalu FALIŠ u Šibeniku. A pogotovo, moram da naglasim, od njegovih stavova, javnog i bilo kakvog drugog delovanja.” U nastavku se ogradio od cijele manifestacije “zbog prisustva i učestvovanja jedne tako kontroverzne osobe, koja se u prethodnom periodu pokazala kao veliki neprijatelj srpskog naroda”.
Motiv je dakle tu, a na nadležnim organima je da uz pomoć forenzičkih nalaza potvrde osnovane sumnje i špekulacije ovoga potpisnika. Ako nije Nikodim, onda je netko kome je Nikodim napunio glavu i dodao mu pajser. I zna se što poslije slijedi – ne možeš s glavom punom govana i rukom punom gvožđa uspostavljati prijateljski odnos prema neprijatelju naroda.
Drugi počinitelj – onaj što je odvalio retrovizore i devastirao žmigavce – možda je Aleksandar Vulin, poznat po nadimku Lopata, znamo li da je preklani Gruhonjića nazvao “ološem” koji “predaje našoj deci” i “truje ih mržnjom koju oseća prema Srbima i Srbiji”. Motiv je tu, povijest neprijateljstva također, i na nadležnim je organima da dovrše posao. Ako nije Vulin, onda je netko kome je Vulin punio glavu i dodao mu pajser.
S druge strane, nije sasvim pravedno, a valjda ni profesionalno od ovoga potpisnika što se upušta u nagađanja, jer su se u crtanju mete na Gruhonjićevim leđima osim nekadašnjeg ministra i današnjega mitropolita iskazali nebrojeni udarnici iz crkvene i državne nomenklature, dok je ljudstvo iz nižih ešalona, gdje nije manjkalo prijetnji smrću, bolje i ne spominjati. Osim svega, suštinski je svejedno tko je konkretno smjestio tikvu pod fantomku – Aleksandar Vulin Lopata, Milutin Bulović Pacov ili Pavle Kosović Nikodim – imamo li u vidu ono što propovijeda Dobri Otac: “Mi smo svi jedna porodica.” A porodica, ako po balkanskim kriterijima išta vrijedi, nema milosti prema onome tko podriva autoritet pater familiasa.
Fašistička haranga protiv Dinka Gruhonjića, kao što znamo, inicirana je izmišljotinom: tabloidni mediji u službi vlasti uz pomoć video-montaže optužili su ga da se na jednoj tribini identificirao s Dinkom Šakićem, iako je on govorio posve suprotno – da ga s ustašom namjerava izjednačiti Vučićev režim. Obmana je lako raskrinkana, no to nije usporilo dinamiku linča, te je prokletnik ostao “Dinko Šakić, pardon Gruhonjić”. Žudnja za povodom bila je prevelika da bi robovala prostim činjenicama. Tada smo na ovim stranicama pisali da je putanja terora stalno ista – krivotvorina u startu, krvotvorina u svečanom finalu.
U Hrvatskoj, sličnom je procedurom teklo javno ozloglašavanja Borisa Dežulovića, kada je bio opanjkan da “vrijeđa žrtve Vukovara” zbog teksta u kojemu – posve suprotno – žestoko kritizira političku zloupotrebu vukovarskih ratnih žrtava. Krivotvorinu je poturilo Ministarstvo branitelja, a hajka praktički ne prestaje do danas: baš kada su novosadski razbijači pripremali fantomke za napad na imovinu Gruhonjićevih, Dražen Keleminec je sa svojim ustašama opet priredio festival psovki pred splitskim stanom Dežulovićevih roditelja, dok su nadležni organi pakosno uživali u svojoj nemoći.
Keleminec, doduše, nastupa otkrivena lica, no iza čeone kosti je zgužvana fantomka umjesto mozga. Kako to da Nikodim, koji se na prvi pogled doimlje inteligentnijim, postupa uvlas isto? Zbog čega se čini da mučki sabotira vlastite mentalne mogućnosti radi najprizemnijeg vrijeđanja istine? Očito postoje misije, u pravilu od plemensko-nacionalne važnosti, tokom kojih se pamet odlaže radi višega cilja. Ekstremist u jurišu oslobođen je potrebe za razmišljanjem, čak i u rijetkim slučajevima kada je za to sposoban. Zdravi fašistički refleks ne dopušta da razum remeti akciju.
Proglasiti nekoga neprijateljem naroda – čak “velikim neprijateljem srpskog naroda”, kako je arhiepiskop opisao novinara – naizgled jest idiotski, no idiotizam tu nije samome sebi svrha, već ima namjenu da dopre do recipijenata s odgovarajućim kognitivnim limitima, do idiota koji ga neće dovoditi u pitanje i koji će obaviti ono što se od njih očekuje. Vladarevu vrtnom popu, pak, ostaje mogućnost za kvalitetno slijeganje ramenima: što ja imam s tim?
Ideja da “mi smo svi jedna porodica” služi upravo tome. Unutar porodice razvija se kompleksan i oscilirajući odnos između počinitelja i inspiratora, takav da ih – ovisno o političkim potrebama – čas povezuje čelično zajedništvo, a čas dijeli nepremostiv jaz. Aleksandar Vučić, tako, bez prestanka pere ruke od vlastitih nedjela, a da nema potrebu objasniti (niti to itko od njega očekuje) zbog čega zlodjela ne jenjavaju. Štoviše, razvio je sposobnost da to čini doslovno u isti mah, da potiče nasilje prekoravajući nasilnike.
Porodica je drugo ime za pakao kada je definira pretendent na ulogu nedodirljiva očinskog autoriteta.
Vučićev režim učinit će sve da Dinku Gruhonjiću i njegovoj obitelji život u Srbiji učini nepodnošljivim. S obzirom na dugogodišnje iskustvo s progonima neprijatelja naroda u ovim državicama, to nije tema oko koje možemo imati bilo kakvih dilema, poznati su nam odgovori na sva pitanja. Osim na jedno:
Gdje je bio Pavle Kosović Nikodim u noći sa subote na nedjelju?
