Lišen potrebe za zametanjem tragova – Ivan Penava (foto Robert Anić/PIXSELL)
Što to uopće znači da se netko neće miješati u autonomiju sveučilišta? – pita samoga sebe Ivan Penava u intervjuu Novom listu. A zatim, u pokušaju da kroz iščuđavanje što jasnije markira odgovor, pitanje produbljuje: "Ako sutra netko na nekom fakultetu odluči promovirati četnički pokret, hoće li se reći da im to autonomija sveučilišta omogućava?"
Predsjednik Domovinskog pokreta referirao se na novinarev upit o pokušaju pokretanja diplomskoga programa Rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, čemu se njegova stranka žestoko usprotivila, a partnerska partija u vladajućoj koaliciji – HDZ – zabranu provela u djelo oprobanom metodom, pronašavši "proceduralnu grešku" zbog koje je registracija studija stornirana.
Lišen potrebe za licemjerjem i zametanjem tragova, vođa domovinaca je dakle omraženu "rodnu ideologiju", čijem su širenju Rodni studiji navodno imali služiti, sasvim prostodušno i sasvim očekivano izjednačio s četništvom. Jezivi motivi akademske inicijative za njega su usporedivi s paklenskim namjerama nekoga tko "odluči promovirati četnički pokret".
Samo zbog jednog detalja – i to detalja koji upadljivo izostaje – takav je gard vrijedan novinskog osvrta.
Naime: što ćemo s ustaškim pokretom?
Možemo li zamisliti Ivana Penavu da, nakon što se upita "što to uopće znači da se netko neće miješati u autonomiju sveučilišta", novinara Novog lista suoči s dilemom: "Ako sutra netko na nekom fakultetu odluči promovirati ustaški pokret, hoće li se reći da im to autonomija sveučilišta dozvoljava?"
Bi li prvi čovjek stranke koja boravi na vlasti i upravo razmješta armiju partijskih grebatora po državnim ministarstvima i javnim ustanovama ikada sebi dopustio da promoviranje ustaškog pokreta tretira s istom ili sličnom averzijom kao i promoviranje četničkog pokreta?
Naravno da ne bi. Jer ponajveći doprinos promoviranju ustaškog pokreta daju upravo Domovinski pokret i njegov starješina.
Koncem prošle godine, na primjer, Penava je u svojstvu gradonačelnika Vukovara isposlovao čak i to da famozna "kolona sjećanja", s kontingentom tronutih vladajućih njuški u prvim redovima, korača iza crnih zastava na kojima je lepršao ustaški pozdrav, što je nazočna politička klika, mora se priznati, podnijela dostojanstveno i šutke. A to je tek sitna ilustracija permanentnih težnji i sistematskog "rada na terenu". Bez obzira na kurtoazna izmotavanja, nema tog člana Domovinskog pokreta – a o samome Penavi da se i ne govori – koji duboko u sebi neće osjetiti ponos ako mu se napomene da "promovira ustaški pokret".
Lakonski bi se moglo reći da je za pripadnike DP-falange razlika između četnika i ustaša duboka poput razlike između žena i muškaraca: točno se zna tko nosi biblijski pečat grijeha, i nikakvi rodni studiji ili propartizanski historiografi neće te ideološko-biološki nespojive skupine svoditi na istu ravan.
No, uzmemo li u obzir entitet koji, skupa s pljuvačkom, domovinci najčešće valjaju po ustima – dakle "hrvatski narod" – stvar se pokazuje dosta neobičnom. S racionalnog stanovišta, naime, Hrvatima je u prvoj polovini prošloga stoljeća više nesreće nanio ustaški nego četnički pokret. Četnici su klali, a ustaše, osim što su klali (i to ne samo Srbe, Rome i Židove, već i ustašama nesklone Hrvate), još su i predavali sveti domovinski teritorij stranim okupatorima. Četnički pokret sijao je zlo iz šume, a ustaški iz Banskih dvora i zagrebačke prvostolnice, što je za Hrvate bilo mnogo pogubnije. Iz perspektive hude sudbine hrvatskoga naroda, Đujićevi četnici bili su humanitarna udruga u odnosu na Pavelićeve ustaše.
Prema uvriježenim domoljubnim kriterijima, ne postoji strašniji čin nacionalne izdaje od dobrovoljnog prepuštanja svoje zemlje stranom zavojevaču – što je nedvojbeno činio ustaški pokret – a ipak vođa Domovinskog pokreta, ne prestajući se zaklinjati u "hrvatski narod", prema toj veleizdaji pokazuje toliki respekt da mu ne pada na pamet mračnu i odurnu "rodnu ideologiju" usporediti s promoviranjem ustaškog pokreta, nego je uspoređuje s promocijom četništva.
Zašto hrvatski nacionalizam posjeduje tako snažan antihrvatski naboj? Koliko god čovjek dobrohotan bio, teško je izbjeći zaključku da su najvatreniji hrvatski nacionalisti esencija narodne samodestruktivnosti i da ih se treba bojati više od možebitnih okupacijskih snaga. Političke formacije poput Domovinskog pokreta grade svoje operativne programe na najjednostavnijoj matrici: kakve sve štete Hrvatskoj i Hrvatima možemo nanijeti da se njima potvrdi uzorna mjera našega hrvatstva?
S druge strane, treba pošteno reći kako bi eventualni (mada nezamislivi) pokušaj Ivana Penave da argumentira udar na autonomiju sveučilišta i dolično demonizira pokretanje Rodnih studija usporedbom s groznom eventualnošću da "sutra netko na nekom fakultetu odluči promovirati ustaški pokret" zvučao prilično besmisleno, i to ne njegovom krivnjom. Promoviranje ustaškog pokreta, avaj, prakticira se u Hrvatskoj od osnovnih škola do fakulteta, otprilike takvim intenzitetom da nije pretjerano govoriti o obrazovnom standardu.
Ako bi se dakle "promoviranje ustaškog pokreta" postavilo ka poredbeni kriterij, hrvatska bi mladež bila nemilosrdno silovana zloglasnom "rodnom ideologijom" od vrtićke dobi. A ako se uzme u obzir cjeloživotno obrazovanje, tj. proizvodnja poželjnih članova društva, fenomen uvelike nadilazi skučeni teritorij školskih i fakultetskih učionica. U Hrvatskoj, kao što znamo, skoro da više nema spomenika, ulica ili trgova s imenima onih koji su se protiv ustaša borili. Sve je to pedantno zbrisano s domovinskog ozemlja, tobože zbog raskida s totalitarnom prošlošću, a zapravo radi prikrivenog ili otvorenog promoviranja ustaškog pokreta.
Ivan Penava, međutim, nema ništa s tim, osim što je kao maloljetnik izložen školskom drilu i lošem kućnom odgoju začetak projekta možda ispratio aplauzom. Projekt je u cijelosti djelo stranke čiji utemeljitelj, Franjo Tuđman, danas figurira kao polivalentni (muški) roditelj, pa ga kao bezgrešna političkog oca ističu i u HDZ-u i u Domovinskom pokretu. A to je osovina koja drži vlast.
S tim u vezi se postavlja pitanje tko je taj koji uistinu destruira autonomiju sveučilišta i normalizira fašizaciju hrvatskoga društva: onaj koji traži zabranu rodnih studija i njihove inicijatore uspoređuje s četničkim pokretom, ili pak onaj koji njegov zahtjev provodi u djelo, uz obrazloženje da to čini iz proceduralnih razloga i da ne dovodi u pitanje autonomiju sveučilišta, kako je izvolio izjaviti HDZ-ov ministar obrazovanja Radovan Fuchs? U čijim je rukama ekonomija vlasti – Penave koji proizvodi nervozu ili Fuchsa koji prodaje bozu?
Ili Andrej Plenković: "Imate ustavno načelo autonomije sveučilišta, imate zakonske propise koji to reguliraju, tu je točka."
Gdje je točka? Točka je točno na kraju odluke da nepoželjni studiji ne idu, kako je Domovinski pokret tražio, a HDZ realizirao.
Odakle onda stiže stvarna fašistoidna prijetnja – od Penavine proustaške otvorenosti ili od Plenkovićeve proeuropske hipokrizije i čuvene "dvostruke konotacije"? Ili: čega se Hrvati trebaju više plašiti – zbornog uzdizanja desnica ka nebu ili ležernog odmahivanja opranim rukama?
Prilikom razmatranja te dvojbe ne bi bilo pametno previdjeti onaj element nacionalističkog očinstva i držati se iluzije da potpuno isti roditeljski uzor mogu dijeliti iole različita politička tijela, tim više ako su još i povezana interesnim lancem vlasti.
Odgovor stoga glasi: svejedno, odnosno – sve je jedno.
