Zašto ministar vanjskih poslova inzistira na političkoj podobnosti budućega diplomatskog osoblja kad je njegov šef riješen da u diplomaciju pošalje upravo one koji su mu politički nepoželjni? Ako Plenković ambasade drži deponijima za zbrinjavanje političkog otpada, zašto bi se od otpada tražila politička ispravnost?
Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman (foto Boris Šćitar/PIXSELL)
"To je apsurdno. Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može predstavljati državu?"
Tu je misao pred kamerama RTL-a zajapureno izložio ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, referirajući se na kandidate za ambasadore što ih je predložio predsjednik države, odnosno na tekući pičvajz između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko izbora političkih olupina kojima će biti udijeljene inozemne sinekure i devizne plaće.
Kao što je poznato, dogovor se zasad ne nazire. Plenković je odbio dati suglasnost listi Milanovićevih ambasadorskih favorita, na kojoj se navodno nalaze Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović i Ivo Goldstein, a Milanović uskratio potpis pod spisak Plenkovićevih pulena, gdje su imena Davora Ive Stiera, Mira Kovača i Vladimira Drobnjaka.
Sada je ministar vanjskih poslova atmosferu hladnog rata između dva zagrebačka brda obogatio prizivanjem Najdražeg Mrtvaca kao punkta preko kojeg se ima obaviti ideološko razvrstavanje. Logika Grlića Radmana krajnje je jednostavna: budući da je Franjo Tuđman "utemeljio" hrvatsku državu, pa između države i pokojnog državnika postoji toliko snažna povezanost da oni predstavljaju jedan te isti simbolički entitet, svatko tko je bio protiv Franje Tuđmana ujedno je i protivnik hrvatske države, te je kao takav, logično, ne može reprezentirati. Bilo bi to apsurdno, smatra ministar.
Samo je stjecaj okolnosti razlog što se Grlić Radman zadržava tek na odricanju legitimacije za diplomatsku službu: da je rat, umjesto hladnoga, nešto topliji, dometi invektive znatno bi se povećali, tako da bi oni koji su bili protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države, u zamjenu za slanje u diplomaciju mogli biti poslani u ustanove zatvorena tipa gdje će njihov antituđmanizam, tj. njihova protudržavnost, prouzročiti najmanju društvenu štetu.
Moguće je da bi u demokratskom duhu sami mogli sudjelovati u izboru poželjne destinacije. Kamo bi gospoda nesuđeni ambasadori, pošto su bili protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države, najradije proboravili na duže vrijeme? U Jasenovcu? Ili možda u Lori? Ili ipak u Dretelju?... A i asortiman "apsurda" koji Grliću Radmanu stoje na raspolaganju naglo bi se proširio, te uz diplomatsku zahvatio i ostale sfere. Na primjer: Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može držati nastavu hrvatskoj školskoj omladini? Ili pisati za hrvatske novine? Ili nastupati u hrvatskim teatrima? Ili liječiti hrvatske građane?
Rat je, srećom, hladni. To ostavlja prostor da ukažemo na neke apsurde koje je Gordan Grlić Radman izostavio. Recimo: Zbog čega ministar vanjskih poslova inzistira na političkoj podobnosti budućega diplomatskog osoblja ako je njegov pretpostavljeni, predsjednik Vlade RH, riješen da u diplomaciju pošalje upravo one koji su mu politički nepoželjni?
Nema, naime, sumnje da Andrej Plenković ambasade doživljava kao deponije za zbrinjavanje političkog otpada, a nejasno je zašto bi se od otpada tražila politička ispravnost. Naumivši poslati Davora Ivu Stiera u Vatikan, a Mira Kovača u Pariz, on se nastoji riješiti svojih unutarstranačkih protivnika koji su mu prije nekog vremena ozbiljno radili o glavi – točnije rečeno: kupiti ih udobnim i masno plaćenim položajima izvan hrvatskog ozemlja, da tamo zadovoljno istrunu i okane se daljnjeg rovarenja – pa je posve očigledno da se spomenuti dvojac preporučio za diplomatsku službu time što je premijeru politički neprihvatljiv.
Otkud dakle ministru vanjskih poslova odvažnost da, dezavuirajući kandidate Zorana Milanovića, zavitla kriterijem političke podobnosti, kada hadezeovci završavaju na ambasadorskim mjestima nakon što se s nadležnog mjesta procijeni da su politički nepodobni? Zar to nije apsurdno?
Ukoliko, pak, pretpostavimo kako Grlić Radman ima u vidu nešto poput temeljne političke higijene koja je preduvjet da građanin uopće stekne pravo na disanje hrvatskog zraka – dakle da nije bio protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države – ukazuje se novi apsurd: zašto bi se, do đavola, protivnikom Franje Tuđmana smatrao sastavljač diplomatske liste Zoran Milanović ako je u bezbroj navrata pokazao da u disciplini tuđmanofilije za tri koplja nadmašuje i Plenkovića i Grlića Radmana?
Aktualni je korisnik vile na Pantovčaku svojedobno izgubio već dobivene parlamentarne izbore upravo zbog toga što je krenuo udarnički kovati Tuđmana u sveca – s kulminacijom u onome prijedlogu da se po njemu nazove Markov trg u Zagrebu – nošen bizarnom zamišlju kako će smlaviti HDZ-ovu zločinačku organizaciju veličajući lik i djelo njezina osnivača. Bio je to jedinstven slučaj pokušaja otmice moštiju suparničkog vođe, doduše neuspjeli (jer, što reče jedan slabo poznati autor s početka 21. stoljeća, "ne možeš tuđim Tuđmanom gloginje mlatiti"), no ni nakon izbornog debakla Milanovića nije napustio entuzijazam, pa Najdražeg Mrtvaca kojeg je ranije od HDZ-a kidnapirao danas loše imitira, postupcima poput dodjeljivanja državnih ordena ratnim zločincima. Od sudbine klona štite ga višak nekonzistentnosti, manjak formalnih ovlasti i kreativnija retorička artikulacija bijesa, jer je, kako god okreneš, "opušak" daleko uspjeliji (a i istinitiji) difamatorski artikl od "žutih vragova" ili "jalnuških diletanata".
Za razliku od Plenkovića, s druge strane, Milanović nema ambiciju slati u diplomatske udaljenosti svoje političke neprijatelje, već prijatelje i bolje znance, kako to već ide po klasičnome nepotističkom obrascu. On naprosto brine da staro partijsko gvožđe hrđa u kvalitetnijim uvjetima i da njegovi pajdaši, kada ih je već napustila politička sreća, poprave privatne prilike o javnome trošku.
Sve je to toliko povezano s takozvanim javnim interesom da čovjek može poželjeti jedino da se tekući pičvajz nastavi u nedogled, da hladni rat između dvaju provincijalnih brda preživi globalno zatopljenje, da Plenković i Milanović sa svojim uslužnim osobljem i programski osvijeste činjenicu kako su svojoj naciji najkorisniji kada jedan drugome vezuju ruke, da dakle blokada sustava poluči maksimalne rezultate i da se na dugi rok oformi nacionalna diplomatska mreža s ambasadama bez veleposlanika, jer bi tek to dostojno reprezentiralo stvarnu težinu i važnost vanjske politike Republike Hrvatske, a i Republike Hrvatske uopće.
U kratkoj rečenici kojom ministar vanjskih poslova inkvizicijskom prostodušnošću ukazuje na nečuveni apsurd – "Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može predstavljati državu?" – tako su se smjestile barem tri religiozno intonirane fikcije: prva se tiče "Franje Tuđmana", druga upućuje na "državu", a treća uobličuje tlapnju da ovu treba "predstavljati". Sve one temelje svoja značenja na potpunoj otrgnutosti od sure hrvatske realnosti. Uz sabotažu koja bi unijela tek poneko zrnce zbilje u sadržaj tih svečanih imenica i glagola, cijela se konstrukcija dramatično mijenja, na primjer ovako:
Tko je bio protiv Franje Tuđmana – koji je u svijetu slovio kao operetni diktator, koji je tek zahvaljujući preranoj smrti izbjegao optuženičku klupu u Haagu, koji je bez milosti kriminalizirao političku opoziciju, koji je naložio prisluškivanje i uhođenje više od stotinu novinara, koji je proveo sveobuhvatnu reustašizaciju Hrvatske, koji je organizirao etnička čišćenja i ratnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koji se sa Slobodanom Miloševićem dogovarao kako tu zemlju prekrojiti i raskomadati, koji je amenovao koncentracione logore i pobrinuo se da ratni zločini ostanu nekažnjeni, koji je pod firmom pretvorbe i privatizacije legalizirao najveću pljačku hrvatskog naroda u njegovoj bogatoj i slavnoj povijesti… – taj je opravdano strahovao da će hrvatsku državu jednoga dana predstavljati Gordan Grlić Radman, s ministarskom titulom i mentalnim dometom kakav je sažet u naslovu ovoga teksta.
portalnovosti
Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman (foto Boris Šćitar/PIXSELL)
"To je apsurdno. Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može predstavljati državu?"
Tu je misao pred kamerama RTL-a zajapureno izložio ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, referirajući se na kandidate za ambasadore što ih je predložio predsjednik države, odnosno na tekući pičvajz između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko izbora političkih olupina kojima će biti udijeljene inozemne sinekure i devizne plaće.
Kao što je poznato, dogovor se zasad ne nazire. Plenković je odbio dati suglasnost listi Milanovićevih ambasadorskih favorita, na kojoj se navodno nalaze Ranko Ostojić, Mihael Zmajlović i Ivo Goldstein, a Milanović uskratio potpis pod spisak Plenkovićevih pulena, gdje su imena Davora Ive Stiera, Mira Kovača i Vladimira Drobnjaka.
Sada je ministar vanjskih poslova atmosferu hladnog rata između dva zagrebačka brda obogatio prizivanjem Najdražeg Mrtvaca kao punkta preko kojeg se ima obaviti ideološko razvrstavanje. Logika Grlića Radmana krajnje je jednostavna: budući da je Franjo Tuđman "utemeljio" hrvatsku državu, pa između države i pokojnog državnika postoji toliko snažna povezanost da oni predstavljaju jedan te isti simbolički entitet, svatko tko je bio protiv Franje Tuđmana ujedno je i protivnik hrvatske države, te je kao takav, logično, ne može reprezentirati. Bilo bi to apsurdno, smatra ministar.
Samo je stjecaj okolnosti razlog što se Grlić Radman zadržava tek na odricanju legitimacije za diplomatsku službu: da je rat, umjesto hladnoga, nešto topliji, dometi invektive znatno bi se povećali, tako da bi oni koji su bili protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države, u zamjenu za slanje u diplomaciju mogli biti poslani u ustanove zatvorena tipa gdje će njihov antituđmanizam, tj. njihova protudržavnost, prouzročiti najmanju društvenu štetu.
Moguće je da bi u demokratskom duhu sami mogli sudjelovati u izboru poželjne destinacije. Kamo bi gospoda nesuđeni ambasadori, pošto su bili protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države, najradije proboravili na duže vrijeme? U Jasenovcu? Ili možda u Lori? Ili ipak u Dretelju?... A i asortiman "apsurda" koji Grliću Radmanu stoje na raspolaganju naglo bi se proširio, te uz diplomatsku zahvatio i ostale sfere. Na primjer: Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može držati nastavu hrvatskoj školskoj omladini? Ili pisati za hrvatske novine? Ili nastupati u hrvatskim teatrima? Ili liječiti hrvatske građane?
Rat je, srećom, hladni. To ostavlja prostor da ukažemo na neke apsurde koje je Gordan Grlić Radman izostavio. Recimo: Zbog čega ministar vanjskih poslova inzistira na političkoj podobnosti budućega diplomatskog osoblja ako je njegov pretpostavljeni, predsjednik Vlade RH, riješen da u diplomaciju pošalje upravo one koji su mu politički nepoželjni?
Nema, naime, sumnje da Andrej Plenković ambasade doživljava kao deponije za zbrinjavanje političkog otpada, a nejasno je zašto bi se od otpada tražila politička ispravnost. Naumivši poslati Davora Ivu Stiera u Vatikan, a Mira Kovača u Pariz, on se nastoji riješiti svojih unutarstranačkih protivnika koji su mu prije nekog vremena ozbiljno radili o glavi – točnije rečeno: kupiti ih udobnim i masno plaćenim položajima izvan hrvatskog ozemlja, da tamo zadovoljno istrunu i okane se daljnjeg rovarenja – pa je posve očigledno da se spomenuti dvojac preporučio za diplomatsku službu time što je premijeru politički neprihvatljiv.
Otkud dakle ministru vanjskih poslova odvažnost da, dezavuirajući kandidate Zorana Milanovića, zavitla kriterijem političke podobnosti, kada hadezeovci završavaju na ambasadorskim mjestima nakon što se s nadležnog mjesta procijeni da su politički nepodobni? Zar to nije apsurdno?
Ukoliko, pak, pretpostavimo kako Grlić Radman ima u vidu nešto poput temeljne političke higijene koja je preduvjet da građanin uopće stekne pravo na disanje hrvatskog zraka – dakle da nije bio protiv Franje Tuđmana, tj. protiv hrvatske države – ukazuje se novi apsurd: zašto bi se, do đavola, protivnikom Franje Tuđmana smatrao sastavljač diplomatske liste Zoran Milanović ako je u bezbroj navrata pokazao da u disciplini tuđmanofilije za tri koplja nadmašuje i Plenkovića i Grlića Radmana?
Aktualni je korisnik vile na Pantovčaku svojedobno izgubio već dobivene parlamentarne izbore upravo zbog toga što je krenuo udarnički kovati Tuđmana u sveca – s kulminacijom u onome prijedlogu da se po njemu nazove Markov trg u Zagrebu – nošen bizarnom zamišlju kako će smlaviti HDZ-ovu zločinačku organizaciju veličajući lik i djelo njezina osnivača. Bio je to jedinstven slučaj pokušaja otmice moštiju suparničkog vođe, doduše neuspjeli (jer, što reče jedan slabo poznati autor s početka 21. stoljeća, "ne možeš tuđim Tuđmanom gloginje mlatiti"), no ni nakon izbornog debakla Milanovića nije napustio entuzijazam, pa Najdražeg Mrtvaca kojeg je ranije od HDZ-a kidnapirao danas loše imitira, postupcima poput dodjeljivanja državnih ordena ratnim zločincima. Od sudbine klona štite ga višak nekonzistentnosti, manjak formalnih ovlasti i kreativnija retorička artikulacija bijesa, jer je, kako god okreneš, "opušak" daleko uspjeliji (a i istinitiji) difamatorski artikl od "žutih vragova" ili "jalnuških diletanata".
Za razliku od Plenkovića, s druge strane, Milanović nema ambiciju slati u diplomatske udaljenosti svoje političke neprijatelje, već prijatelje i bolje znance, kako to već ide po klasičnome nepotističkom obrascu. On naprosto brine da staro partijsko gvožđe hrđa u kvalitetnijim uvjetima i da njegovi pajdaši, kada ih je već napustila politička sreća, poprave privatne prilike o javnome trošku.
Sve je to toliko povezano s takozvanim javnim interesom da čovjek može poželjeti jedino da se tekući pičvajz nastavi u nedogled, da hladni rat između dvaju provincijalnih brda preživi globalno zatopljenje, da Plenković i Milanović sa svojim uslužnim osobljem i programski osvijeste činjenicu kako su svojoj naciji najkorisniji kada jedan drugome vezuju ruke, da dakle blokada sustava poluči maksimalne rezultate i da se na dugi rok oformi nacionalna diplomatska mreža s ambasadama bez veleposlanika, jer bi tek to dostojno reprezentiralo stvarnu težinu i važnost vanjske politike Republike Hrvatske, a i Republike Hrvatske uopće.
U kratkoj rečenici kojom ministar vanjskih poslova inkvizicijskom prostodušnošću ukazuje na nečuveni apsurd – "Kako netko tko je bio protiv Franje Tuđmana može predstavljati državu?" – tako su se smjestile barem tri religiozno intonirane fikcije: prva se tiče "Franje Tuđmana", druga upućuje na "državu", a treća uobličuje tlapnju da ovu treba "predstavljati". Sve one temelje svoja značenja na potpunoj otrgnutosti od sure hrvatske realnosti. Uz sabotažu koja bi unijela tek poneko zrnce zbilje u sadržaj tih svečanih imenica i glagola, cijela se konstrukcija dramatično mijenja, na primjer ovako:
Tko je bio protiv Franje Tuđmana – koji je u svijetu slovio kao operetni diktator, koji je tek zahvaljujući preranoj smrti izbjegao optuženičku klupu u Haagu, koji je bez milosti kriminalizirao političku opoziciju, koji je naložio prisluškivanje i uhođenje više od stotinu novinara, koji je proveo sveobuhvatnu reustašizaciju Hrvatske, koji je organizirao etnička čišćenja i ratnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koji se sa Slobodanom Miloševićem dogovarao kako tu zemlju prekrojiti i raskomadati, koji je amenovao koncentracione logore i pobrinuo se da ratni zločini ostanu nekažnjeni, koji je pod firmom pretvorbe i privatizacije legalizirao najveću pljačku hrvatskog naroda u njegovoj bogatoj i slavnoj povijesti… – taj je opravdano strahovao da će hrvatsku državu jednoga dana predstavljati Gordan Grlić Radman, s ministarskom titulom i mentalnim dometom kakav je sažet u naslovu ovoga teksta.
portalnovosti
