Uvrede & podmetanja: Jezik za očnjacima

Vremena su ozbiljna. Nužno je odazvati se gromkim jednoglasjem i punim emotivnim angažmanom. Ukrajinskim izbjeglicama valja pružiti siguran smještaj i humanitarnu pomoć, ukrajinskim braniteljima poslati oružje i borbenu opremu, a jednima i drugima osigurati pune torbe solidarnog šovinizma. Nije dovoljno zadržati se u protuputinovskom raspoloženju. Traže se i proturuski osjećaji.

Stoga su i udarne hrvatske lektorske brigade proglasile opću mobilizaciju. Jutarnji list u ponedjeljak na naslovnoj stranici masnim slovima obznanjuje: "Harkiv, a ne više Harkov!" A u podnaslovu daje sažeto objašnjenje: "Nećemo koristiti jezik agresora i zato ukrajinske gradove odsad pišemo kao što ih pišu Ukrajinci."

"Jezik agresora", to mu dođe kao eksplozivno punjenje granata. Tri dana ranije program koncerta Zagrebačke filharmonije u dvorani Lisinski izmijenjen je "u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom", tako što su s repertoara skinute skladbe Petra Iljiča Čajkovskog i zamijenjene onima Ludwiga van Beethovena. Čajkovski je također u bojevim glavama? "Glazba agresora"?

Na istoj naslovnici Jutarnjeg lista gdje je gordo oglašena nova jezična politika – "Harkiv, a ne više Harkov!" – najavljena je reportaža "s izbjeglicama u Lavovu", kao i intervju s kirurgom koji se javlja "ekskluzivno iz Kijeva". Zašto ne Kijiv, ako je već Harkiv? Zašto ne Ljviv? Zašto ipak ostaci ruskoga kulturnog zagađenja ako odsad "nećemo koristiti jezik agresora"?

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, naime, u prošlu je subotu pozvao "sve medijske kuće u Hrvatskoj" da se – "iskazujući solidarnost s ukrajinskim narodom", dakako – "u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja". Prema tome, ne samo da treba biti Harkiv, nego i Kijiv, i Ljviv, i Dnjipro, i Doneck, i Luhansk…

Objašnjenje je, u tekstu preko dvije stranice, ponudio redakcijski jezični tutor Inoslav Bešker, naglasivši najprije da je Jutarnji list svoj leksički zaokret poduzeo "neovisno o sličnome sadašnjem stavu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje" – što bi nas imalo uvjeriti da slobodarski nastrojeni dnevnik ne slijedi upute državne institucije, nego ih samostalno primjenjuje dva dana nakon što su upute isporučene – a zatim i da su bili neizbježni minimalni kompromisi, jer "svako pravilo ima iznimke": tako Kijev i Lavov ostaju na "jeziku agresora", sam vrag zna zbog čega, a usvajaju se Doneck, Dnjipro, Luhansk, Sevastopol i tome slično.

Zašto se, međutim, uopće išlo u brzopoteznu jezičnu reformu? "Odluka je", piše Bešker, "u ovom času motivirana zapravo emotivno. Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga".

Lektorska se policija, dakle, odala osjećajima. Komesarijat je preplavljen emocijama, do te mjere da i pseudoznanstvena elaboracija u Jutarnjem listu, pošto je bliža srcu nego razumu, zvuči prilično stupidno. A ispod svih tih slojeva uzavrelih strasti – mržnje prema okupatoru, suosjećanja prema žrtvi – drhturi objekt udružene skrbi, poput zatočenika mentalne sobe za mučenje: jezik kao polje nesputanoga ideološkog iživljavanja.

Piše li se ili govori Harkov ili Harkiv, da ne bude zabune, ovome je potpisniku savršeno svejedno, tim više što se u korištenju jezičnih resursa ne osjeća obaveznim slijediti propise i zadane konvencije, no kad se uzme u obzir obrazloženje odluke po kojoj je odsad "umjesno" da bude Harkiv, a ne Harkov, čovjek koji odbija podleći ideološkoj prisili – odnosno šovinistički nadahnutoj komandi – nekako se refleksno opredjeljuje za Harkov.

Bit će da je stvar u nedostatku emotivnosti, jer Bešker je u tom pogledu neumoljiv. "Pored lingvistike i tradicije", veli, "i čuvstva imaju svoju logiku. Kriterij nam ne može biti ruski."

Kriterij nam, drugim riječima, ima biti antiruski. I to čuvstveno antiruski. Etienne Balibar je slične strategije nazivao "metarasističkim", polazeći od toga da je metarasist onaj koji zagovara rasističke metode kao sredstva u borbi protiv rasizma. No hrvatski jezični tutori u pravilu se ne obaziru na čudnovate optužbe, te ih ne brine ni ono meta dok god su u prilici da metu: da čiste kulturni teritorij od pogubnih neprijateljskih utjecaja, što već decenijama pasionirano čine, i u tu svrhu politički instrumentaliziraju takozvani materinji jezik. Promijenilo se tek to što je neprijatelj nekoć bio lokalni, a danas je globalni.

Zbog nabujalih negativnih emocija prema "jeziku agresora" u Hrvatskoj je tokom devedesetih uništeno blizu tri milijuna knjiga (oko 14 posto ukupnoga knjižnog fonda), a tiha izlika intelektualne kreme za kulturocid dotad neviđenih razmjera svodila se valjda na to da je u nacionalnim bibliotekama "neumjesno koristiti nomenklaturu okupatora". Zbog uskovitlanih čuvstava prema "pismu agresora" barbari su čekićima razbijali table ispisane ćirilicom u Vukovaru.

Zbog mračnih osjećaja prema "jeziku agresora" šefica Upravnog odbora korčulanske knjižnice – nakon što je petstotinjak knjiga s njenih polica završilo u obližnjem kontejneru – uvjeravala je općinske vijećnike da školsku omladinu valja zaštititi od zaraze, jer bi djevojčice i dječaci u protivnome mogli "da nauče šta je to, recimo, tačka, ili da govore zapeta, da nauče riječi kao što je sirće ili sulundar", što je bilo stilski tako različito od Beškerovih učenih lingvističkih propovijedi, a tako slično u izvornoj motivaciji.

Nije mi namjera izjednačavati beznačajnu simboličku preobrazbu Harkova u Harkiv, ili Dnjepra u Dnjipro, ili Kijeva u Kijev s težim vidovima kulturnoga nasilja, niti je dovoditi na isti nivo s onim paničnim strahom uz koji je "tok" uzmicao pred "tijekom", a "hiljada" bježala od "tisuće". Podsjećam tek na istu staru metodologiju leksičkog žigosanja i na tamnu stranu takvih zanosa, nastalih iz svijesti kako je jezik, kao sirovina za ideološku obradu, podoban da se od njega skroji uniforma. Zašto bi bilo neophodno solidarnost sa žrtvama agresije – zaista potrebnu, važnu i plemenitu – obogatiti provincijalnom šovenskom euforijom?

Osim svega, mnogo je bolje kada čovjek govori ono što misli, nego kad misli kako govori, navođen strepnjom da će ga vlastiti jezik odati kao vlasnika nedopuštena mišljenja. Ne treba precjenjivati domete hrvatskoga kulturnog topništva, ali ni zaboraviti da hrvatskom inteligencijom, čim onjuši miris baruta u zraku, upravlja nagon ka postrojavanju.

Jurica Pavičić, na primjer, požurio je u istome Jutarnjem listu detektirati "tri Putinove sljedbe u Hrvatskoj", pa uskoro možemo očekivati i razrađenije analize petokolonaških i saboterskih odstupanja od općeusvojena stava. Po njemu, u rečene "tri sljedbe" otprilike spadaju tuplji među desničarima, gluplji među ljevičarima i ciničniji među centristima, kakav je Zoran Milanović. A zapravo bi se svi – i desni, i lijevi, i srednji – trebali ujediniti u pružanju otpora zlostavljanju, smatra autor. "Suprotstaviti se nasilniku – to je nulta točka i polazište čestitosti, jednako u geopolitici kao i u školskom dvorištu."

Samo što se ta "čestitost", uvjetovana figurom definirana neprijatelja, lokalnog ili globalnog, skupa sa svojom "nultom točkom" znade iskazati i u veselim pozadinskim harangama. Kada je u devedesetim godinama u našem "školskom dvorištu" krenulo ujedinjeno kamenovanje pripadnika nepoćudnih "sljedbi" i izdajnika nacionalne stvari – Rade Šerbedžije, Lordana Zafranovića ili Rade Iveković – Pavičić je imao toliko naglašen zazor prema nasilništvu da mu se srčano pridružio.

Kao mudriji i odgovorniji, Bešker je u ta doba barem držao jezik za zubima. Perspektiva je sada nešto izoštrenija. Nosi se jezik za očnjacima.

portalnovosti