Pitanje koje nitko ne postavlja jedino je koje ima smisla postaviti – zašto bi se, dođavola, redovnicima uopće podizala spomen-skulptura u gradskom parku? Zbog čega svećenstvo, koje je okupiralo društveni i politički život ove zemlje, zauzima i teritorij spomeničke plastike? I zašto se, uzgred budi rečeno, poprište umjetničke intervencije zove Trg Ivana Pavla Drugog?
Prvi spomenički redovnik pljunuti je Čehok (foto Vjeran Žganec-Rogulja/PIXSELL)
Svako društvo nosi svoj križ, a u hrvatskome slučaju križ nosi svoje društvo.
Ista stvar, doduše, važi i za srpski slučaj, no ovoga puta se – haleluja! – njime ne bavimo.
"Ja sam u nedjelju navečer otišao pogledati spomenik i nisam bio zadovoljan, pa sam javio da neću doći na otvorenje jer ne mogu stati iza nečeg takvog. Uz to što su odjeveni kao da umiru, kipovi redovnika su izrađeni tako da se ne razaznaje koji je kapucin, koji franjevac, a koji pavlin. Zasmetalo mi je i to što je na prvom redovniku napravljen prorez za ubacivanje kovanica. Za koga je to napravljeno? Nije se konzultiralo s nama."
Tako novinaru Večernjeg lista govori gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu fra Mijo Šarčević, a povodom odgođenog otvorenja već postavljene skulpture "Varaždinski redovnici" na Trgu Ivana Pavla Drugog u tome gradu. On veli (Mijo, ne Ivan Pavao) da cijela ta priča od početka nije išla "kako Bog zapovijeda". Osim što se tri kipa u protuprirodnoj veličini ne mogu razlikovati po pripadnosti crkvenome redu, skulptor Nikola Šanjek stavio im je kapuljače (kapuce) kakve svećenici nose u smrtnome času – pa na spomeniku, ispada, izgledaju kao da su mrtvi, umjesto da, u dobroj socrealističkoj tradiciji, budu "kao živi" – i kad se sve uzme u obzir, "to je li lice jednog od kipova sliči Ivanu Čehoku je najmanje sporno", podvlači gvardijan.
No upravo ono "najmanje sporno" dalo je najveće ubrzanje varaždinskoj farsi. Mnogi su građani, naime, primijetili da prvi od tri redovnika na skulpturi neodoljivo nalikuje bivšem gradonačelniku Čehoku, na čiju inicijativu je, inače, spomenik naručen i postavljen. Glas da je spomenički redovnik pljunuti Čehok (mada je bilo i suprotnih mišljenja – da je Čehok pljunuti redovnik – ali u manjem broju) ubrzo se proširio i po lokalnim medijima, te je naposljetku, uoči svečanog otvorenja kipareva djela, aktualni gradonačelnik Neven Bosilj zbog krizne situacije – "s obzirom na medijske napise posljednjih dana" – organizirao hitan sastanak između predstavnika općinskih i biskupijskih vlasti.
Nakon toga je izdano saopćenje u kojem se kaže da su "predstavnici Crkve izrazili nezadovoljstvo" postavljenim radom, te je zajednički "zaključeno da se uvaže primjedbe". Skulptura se, elem, uklanja i ide na doradu & preradu. "Nedostaci će se nastojati ukloniti o čemu će, kao i o novom terminu postavljanja skulpture, javnost biti obaviještena."
Ražalovani gradonačelnik Čehok, međutim, događaje vidi drugačije. "Bosilj mi plaća face lifting!" objavio je na svome Facebook profilu. "Umjesto da se bave ulicama, raskrižjima, investicijama, da idu u susret potrebama građana, oni su danas naredili kiparu da mora sklesati nos skulpturi jer previše podsjeća na mene!!!"
Istini za volju, upada u oči kako Čehok, dok je još bio u sedlu općinskog šerifa, nije davao prioritet "ulicama", "raskrižjima" i "investicijama", niti je bio fokusiran na to da ide "u susret potrebama građana" kada je neposredno uoči izbora svečano obznanio da će se podignuti spomen-skulptura tipiziranim pripadnicima klera i svečano zatajio da će jedna od statua u spomeničkoj koloni biti pljunuti on. "Ulica", "raskrižja", "investicija" i "potreba građana" sjetio se tek kada je odlučeno da se spomenutoj statui promijeni lični opis.
Čehok, s druge strane, oštro odbacuje mogućnost da ga je angažirani kipar portretirao, a pogotovo da je on kao naručilac djela to zatražio. Na stvari je naprosto njegov "židovsko-grčki profil", kaže, koji je valjda univerzalan u svekolikom kršćanskom svijetu, od Mojsija do Ivana. "Naravno da skulptura uopće ne prikazuje mene, ali oni su toliko opsesivno opterećeni sa mnom, znajući da nikad neće napraviti ni deset posto onoga što smo mi u gradu, da su čak naredili uklanjanje i doradu skulpture."
U svakom slučaju, javni život spomenika varaždinskom kleru naprasno je obustavljen. U znak sjećanja na blaženopočivše djelo Branke Kamenski igrokaz bi se mogao zvati "Pola ure skulpture", mada se trajanje farse broji u danima, a ne u minutama.
Sada ostaje niz otvorenih pitanja kojima se lokalno javno mnijenje intenzivno bavi: hoće li, prihvaćajući se "uklanjanja nedostataka", kipar predvodničkoj statui potkresati i izravnati nos kako bi prepravio "židovsko-grčki profil" karakterističan za Čehoka, ili će mu dlijetom odvaliti bradu da izbjegne svaku sličnost, hoće li kukuljice u kakvima se kapucini sahranjuju zamijeniti nekima drukčijeg dizajna, ili će za svaki slučaj kipove ostaviti gologlavima, hoće li kakvim modnim detaljima naglasiti razlike među crkvenim redovima, ili je ipak praktičnije svakom od nositelja na leđima uklesati kojem redu pripada, pa da jedan bude "kapucin", drugi "franjevac", a treći "pavlin", nije li možda radi uštede truda i novca dovoljno da im se oko vratova izvjese kartonske table s natpisima, hoće li na prvome kipu gipsom začepiti onaj prorez za ubacivanje kovanica koji zbunjuje gvardijana Šarčevića...?
Pitanje koje nitko ne postavlja, međutim, jedino je koje ima smisla postaviti – zašto bi se, dođavola, redovnicima uopće podizala spomen-skulptura u gradskom parku? Zbog čega svećenstvo, koje je okupiralo društveni i politički život ove zemlje, zauzima i teritorij spomeničke plastike? I zašto se, uzgred budi rečeno, poprište umjetničke intervencije zove Trg Ivana Pavla Drugog?
Naravno da takvi upiti zvuče šuplje u zemlji izgubljene svjetovnosti. Ipak, odluka o "doradi" i "uklanjanju nedostataka" pruža stanovite šanse. Da imam utjecaja, moj bi savjet skulptoru i nadležnima u Varaždinu bio da kipove redovnika preprave tako da ih se teškim čekićima zdrobi i baci u smeće. Što ako depolitizacija crkve započinje deponizacijom njena simboličkog blaga? Pogled na odlagalište otpada bi ljubitelje građanske egzistencije bez sumnje ushitio: Evo klera na svom mjestu! Mogli bi čak parafrazirati Porfirija: Postojanje ovog smetlišta je djelo pravde!
Umjesto dakle da varaždinska lakrdija posluži kao povod za raspravu o općem klerikalnom zagađenju, mediji i lokalni političari bave se finesama, od toga da se crkvenim vlastima ne dopada pomalo gotički ugođaj skulpture, pa do portretiranja bivšeg vlastodršca i naručitelja, kao da je u postsekularnom dobu uopće moguće naći kipara koji bi bio u stanju isklesati tikvu popa koja će se bitnije razlikovati od tikve političara.
"Varaždinski redovnici", dorađeni ili nedorađeni, ilustriraju takvo stanje stvari. Na ovim sam stranicama već pisao o tome da realnu ambiciju vladajuće religijske institucije treba tražiti u činjenici da ona zapravo ne želi biti Katolička crkva u Hrvatskoj, već Crkva u katoličkoj Hrvatskoj. Nju ne zanima trivijalna tema položaja crkve u društvu, nego praktička problematika položaja društva u crkvi. Hrvatska bi se, prema toj viziji, bez ostatka imala smjestiti pod freskama ukrašenu kupolu, s pastvom koja pokorno kleči na hladnome kamenom tlu i prebire krunice u znojnim dlanovima.
Daleko iza nas su vremena s ostacima sekularnih tekovina i više nema ni najosnovnijih pretpostavki da se, umjesto likovno-religijskim tričarijama – tipa: Zašto kip redovnika u Varaždinu sliči na Ivana Čehoka? – bavimo svjetovnim pitanjima. Recimo: Zašto spomenik Franji Tuđmanu u Splitu sliči na debila?
portalnovosti
Prvi spomenički redovnik pljunuti je Čehok (foto Vjeran Žganec-Rogulja/PIXSELL)
Svako društvo nosi svoj križ, a u hrvatskome slučaju križ nosi svoje društvo.
Ista stvar, doduše, važi i za srpski slučaj, no ovoga puta se – haleluja! – njime ne bavimo.
"Ja sam u nedjelju navečer otišao pogledati spomenik i nisam bio zadovoljan, pa sam javio da neću doći na otvorenje jer ne mogu stati iza nečeg takvog. Uz to što su odjeveni kao da umiru, kipovi redovnika su izrađeni tako da se ne razaznaje koji je kapucin, koji franjevac, a koji pavlin. Zasmetalo mi je i to što je na prvom redovniku napravljen prorez za ubacivanje kovanica. Za koga je to napravljeno? Nije se konzultiralo s nama."
Tako novinaru Večernjeg lista govori gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu fra Mijo Šarčević, a povodom odgođenog otvorenja već postavljene skulpture "Varaždinski redovnici" na Trgu Ivana Pavla Drugog u tome gradu. On veli (Mijo, ne Ivan Pavao) da cijela ta priča od početka nije išla "kako Bog zapovijeda". Osim što se tri kipa u protuprirodnoj veličini ne mogu razlikovati po pripadnosti crkvenome redu, skulptor Nikola Šanjek stavio im je kapuljače (kapuce) kakve svećenici nose u smrtnome času – pa na spomeniku, ispada, izgledaju kao da su mrtvi, umjesto da, u dobroj socrealističkoj tradiciji, budu "kao živi" – i kad se sve uzme u obzir, "to je li lice jednog od kipova sliči Ivanu Čehoku je najmanje sporno", podvlači gvardijan.
No upravo ono "najmanje sporno" dalo je najveće ubrzanje varaždinskoj farsi. Mnogi su građani, naime, primijetili da prvi od tri redovnika na skulpturi neodoljivo nalikuje bivšem gradonačelniku Čehoku, na čiju inicijativu je, inače, spomenik naručen i postavljen. Glas da je spomenički redovnik pljunuti Čehok (mada je bilo i suprotnih mišljenja – da je Čehok pljunuti redovnik – ali u manjem broju) ubrzo se proširio i po lokalnim medijima, te je naposljetku, uoči svečanog otvorenja kipareva djela, aktualni gradonačelnik Neven Bosilj zbog krizne situacije – "s obzirom na medijske napise posljednjih dana" – organizirao hitan sastanak između predstavnika općinskih i biskupijskih vlasti.
Nakon toga je izdano saopćenje u kojem se kaže da su "predstavnici Crkve izrazili nezadovoljstvo" postavljenim radom, te je zajednički "zaključeno da se uvaže primjedbe". Skulptura se, elem, uklanja i ide na doradu & preradu. "Nedostaci će se nastojati ukloniti o čemu će, kao i o novom terminu postavljanja skulpture, javnost biti obaviještena."
Ražalovani gradonačelnik Čehok, međutim, događaje vidi drugačije. "Bosilj mi plaća face lifting!" objavio je na svome Facebook profilu. "Umjesto da se bave ulicama, raskrižjima, investicijama, da idu u susret potrebama građana, oni su danas naredili kiparu da mora sklesati nos skulpturi jer previše podsjeća na mene!!!"
Istini za volju, upada u oči kako Čehok, dok je još bio u sedlu općinskog šerifa, nije davao prioritet "ulicama", "raskrižjima" i "investicijama", niti je bio fokusiran na to da ide "u susret potrebama građana" kada je neposredno uoči izbora svečano obznanio da će se podignuti spomen-skulptura tipiziranim pripadnicima klera i svečano zatajio da će jedna od statua u spomeničkoj koloni biti pljunuti on. "Ulica", "raskrižja", "investicija" i "potreba građana" sjetio se tek kada je odlučeno da se spomenutoj statui promijeni lični opis.
Čehok, s druge strane, oštro odbacuje mogućnost da ga je angažirani kipar portretirao, a pogotovo da je on kao naručilac djela to zatražio. Na stvari je naprosto njegov "židovsko-grčki profil", kaže, koji je valjda univerzalan u svekolikom kršćanskom svijetu, od Mojsija do Ivana. "Naravno da skulptura uopće ne prikazuje mene, ali oni su toliko opsesivno opterećeni sa mnom, znajući da nikad neće napraviti ni deset posto onoga što smo mi u gradu, da su čak naredili uklanjanje i doradu skulpture."
U svakom slučaju, javni život spomenika varaždinskom kleru naprasno je obustavljen. U znak sjećanja na blaženopočivše djelo Branke Kamenski igrokaz bi se mogao zvati "Pola ure skulpture", mada se trajanje farse broji u danima, a ne u minutama.
Sada ostaje niz otvorenih pitanja kojima se lokalno javno mnijenje intenzivno bavi: hoće li, prihvaćajući se "uklanjanja nedostataka", kipar predvodničkoj statui potkresati i izravnati nos kako bi prepravio "židovsko-grčki profil" karakterističan za Čehoka, ili će mu dlijetom odvaliti bradu da izbjegne svaku sličnost, hoće li kukuljice u kakvima se kapucini sahranjuju zamijeniti nekima drukčijeg dizajna, ili će za svaki slučaj kipove ostaviti gologlavima, hoće li kakvim modnim detaljima naglasiti razlike među crkvenim redovima, ili je ipak praktičnije svakom od nositelja na leđima uklesati kojem redu pripada, pa da jedan bude "kapucin", drugi "franjevac", a treći "pavlin", nije li možda radi uštede truda i novca dovoljno da im se oko vratova izvjese kartonske table s natpisima, hoće li na prvome kipu gipsom začepiti onaj prorez za ubacivanje kovanica koji zbunjuje gvardijana Šarčevića...?
Pitanje koje nitko ne postavlja, međutim, jedino je koje ima smisla postaviti – zašto bi se, dođavola, redovnicima uopće podizala spomen-skulptura u gradskom parku? Zbog čega svećenstvo, koje je okupiralo društveni i politički život ove zemlje, zauzima i teritorij spomeničke plastike? I zašto se, uzgred budi rečeno, poprište umjetničke intervencije zove Trg Ivana Pavla Drugog?
Naravno da takvi upiti zvuče šuplje u zemlji izgubljene svjetovnosti. Ipak, odluka o "doradi" i "uklanjanju nedostataka" pruža stanovite šanse. Da imam utjecaja, moj bi savjet skulptoru i nadležnima u Varaždinu bio da kipove redovnika preprave tako da ih se teškim čekićima zdrobi i baci u smeće. Što ako depolitizacija crkve započinje deponizacijom njena simboličkog blaga? Pogled na odlagalište otpada bi ljubitelje građanske egzistencije bez sumnje ushitio: Evo klera na svom mjestu! Mogli bi čak parafrazirati Porfirija: Postojanje ovog smetlišta je djelo pravde!
Umjesto dakle da varaždinska lakrdija posluži kao povod za raspravu o općem klerikalnom zagađenju, mediji i lokalni političari bave se finesama, od toga da se crkvenim vlastima ne dopada pomalo gotički ugođaj skulpture, pa do portretiranja bivšeg vlastodršca i naručitelja, kao da je u postsekularnom dobu uopće moguće naći kipara koji bi bio u stanju isklesati tikvu popa koja će se bitnije razlikovati od tikve političara.
"Varaždinski redovnici", dorađeni ili nedorađeni, ilustriraju takvo stanje stvari. Na ovim sam stranicama već pisao o tome da realnu ambiciju vladajuće religijske institucije treba tražiti u činjenici da ona zapravo ne želi biti Katolička crkva u Hrvatskoj, već Crkva u katoličkoj Hrvatskoj. Nju ne zanima trivijalna tema položaja crkve u društvu, nego praktička problematika položaja društva u crkvi. Hrvatska bi se, prema toj viziji, bez ostatka imala smjestiti pod freskama ukrašenu kupolu, s pastvom koja pokorno kleči na hladnome kamenom tlu i prebire krunice u znojnim dlanovima.
Daleko iza nas su vremena s ostacima sekularnih tekovina i više nema ni najosnovnijih pretpostavki da se, umjesto likovno-religijskim tričarijama – tipa: Zašto kip redovnika u Varaždinu sliči na Ivana Čehoka? – bavimo svjetovnim pitanjima. Recimo: Zašto spomenik Franji Tuđmanu u Splitu sliči na debila?
portalnovosti
