Gospođa Marija Boban vrlo je striktna u pogledu odijevanja: “Imam definiranu odjeću za posao, za privatna druženja, kao i za kazalište, pa me prilično žalosti kada u kazalištu vidim nekoga u sportskoj odjeći. Uvijek se znalo što je za kazalište i za crkvu, a što je za slobodno vrijeme.”
Osim toga: “Budući da volim usklađenost odjeće i obuće, najčešće nosim štikle. Ustvari non-stop sam u visokim petama jer zapravo imam samo dva para patika i dva para balerinki. Ostalo su cipele na petu.”
Osim toga: “Imam kapute u svim bojama, pa tim ‘šarenilom’ razbijam onaj poslovni ‘look’ bijelo-crno-tamne nijanse. E da, obožavam šešire i kape, koje kupujem u zagrebačkom obrtu ‘Kobali’ na Cvjetnom trgu. Njegujem tu tradiciju, kao i nakit koji je kod mene uvijek onaj tradicionalni…”
Što je s hobijima? “Na prvom mjestu su putovanja, a na drugom degustacija kvalitetnih vina kroz žensku udrugu koja promovira upravo hrvatska vina.”
Gospođa Marija Boban, nastavnica na splitskome Pravnom fakultetu, savjesna aktivistica HDZ-a, bivša voditeljica stranačke Zajednice žena “Katarina Zrinska”, odnedavno je na dužnosti predsjednice Kazališnog vijeća HNK-a Split, tijela koje je – nakon što je Partija preuzela gradsku vlast – po hitnome postupku organiziralo smjenu dosadašnjeg intendanta Vicka Bilandžića, na pola mandata, a to je pak Slobodna Dalmacija naznačila kao povod za veliki nastupni intervju.
Ukupni utisak prilično dobro dočarava omiljeni model uzurpiranja kulturnih institucija: najprije provedemo političku egzekuciju, a onda pričamo o štiklama, kaputima i šeširima. U prvi plan dolazi pitanje ambalaže. Visoke pete tu su da odvuku pažnju od visokih komesarskih čizama u kojima se realizira “kulturna politika” vladajuće stranke. To što su ruke do lakata u krvi samo je razlog više da progovorimo o kvaliteti i dezenima laka za nokte.
Uloga serioznog informativnog glasila, kakvo je Slobodna Dalmacija, u tom je smislu nezamjenjiva. Refleksno slijedeći želje vladalaca, jer je odavno u fazi kada izravni nalozi nisu neophodni, ono preuzima odgovornu zadaću da čin nedvojbenoga političkog nasilja kamuflira dostatnom količinom konzervativno-malograđanskog preseravanja.
Novinarka na početku pita: “Što ovu majku dvoje djece, suprugu Hrvoja, inženjera prometa, poznatog nogometnog suca, te stručnjakinju iz sfere informacijske sigurnosti i zaštite osobnih podataka uopće veže uz kulturu?” Gospođa Boban odgovara da je “u jednom periodu volonterski bila predsjednica kulturne udruge”, i da osim toga “obožava kazalište”, kao što obožava šešire i kape, te joj “nije nepoznat taj svijet umjetnosti” koji je “zavoljela zahvaljujući svojoj obitelji”. Novinarka na kraju pita: “A kako sve ovo stiže majka, supruga, profesorica, predavačica, predsjednica Kazališnog vijeća HNK-a Split?” Odgovor potražite na našoj web-stranici…
Smjena intendanta Bilandžića, za čijeg je mandata splitski teatar nakon dugogodišnje hibernacije napokon prodisao i uspostavio umjetničku i kritičku komunikaciju sa stvarnošću, nikoga nije iznenadila, jer HDZ-ova strategija okupiranja kulturnih punktova od nacionalnog značaja, čim se za to steknu iole povoljne političke pretpostavke, ne priznaje iznimke. Ipak, makar u arhivske svrhe, vrijedi još jednom evidentirati tu uvježbanu praksu provedbe kulturnoga zlodjela u kojoj je pitanje ambalaže od presudnog značaja, sav taj silan napor da se skroji i izradi apolitična krinka za politički napad, onu vrstu pregalaštva gdje agresivna depolitizacija predstavlja samu suštinu političkog akta.
Najzornije ga je demonstrirala gospođa Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture, kada je u srpnju ove godine došla na otvorenje Splitskog ljeta i – prije nego je kulturna manifestacija započela! – izložila sud da ono “ni produkcijski, ni sadržajno nije na razini koju očekujemo”. Splitsko ljeto na kraju je ispraćeno jednodušnim pohvalama kritičara, no đon-obraz gospođe Koržinek podnio je tu nezgodnu okolnost bez težih oštećenja. Napokon, stvarni razlog njezina posjeta bio je drugi: oformiti streljački stroj za uklanjanje intendanta koji se ne uklapa u hadezeovski obrazac odgovornoga kulturnog rukovodioca. Prodavati maglu o “produkciji i sadržaju”, palamuditi o “nestručnosti” i “nekompetenciji”, dok na umu ima jasan – egzekutivan – politički cilj.
Očito je u gospođi Boban pronađen odgovarajući zapovjednik naoružane trupe. Zadatak pritom nije bio sasvim lak: kako smaknuti uspješnoga kazališnog ravnatelja nakon uspješne kazališne sezone i istovremeno proširiti glas da se to čini u interesu struke, a ne stranke? Čarobna kombinacija visokih peta i niskih političkih pobuda, međutim, uspješno preskače sve prepreke. Izvještaj Vijeća pod komandom gospođe Boban, na osnovu kojeg je gradonačelnik Tomislav Šuta proveo smrtnu presudu, jedva da može biti tendenciozniji, s krivotvorenim podacima, konstruiranim statistikama, neevidentiranim premijerama, zatajenim teatarskim gostovanjima… ali što to ima veze kada svi ionako znaju da se radi o ambalaži, o loše sklepanom šeširu pod kojim pulsira usijana glava.
Stvarni grijeh Vicka Bilandžića u tome je što je otvorio prostor slobode na nedoličnome mjestu, pa su se dogodile neke neželjene iritacije, neke nesnosno provokativne predstave, koje kritički progovaraju o “aktualnim prilikama”, koje izazivaju rasprave i sporenja, koje ne previđaju političku zbilju, čak se s njom i sprdaju, pa se dogodio veličanstveni antiratni “Woyzeck” Boruta Šeparovića, koji se ne drži zadane podjele na žrtvu i agresora, pa su u hrvatskoj nacionalnoj instituciji gostovali i redatelji iz Srbije – čak iz Beograda! – poput Pakovića i Mladenovića, pa su igrani tekstovi raznoraznih penovića, pavičića, ivaniševića, savičevićki, ugrešićki, čeljadi koju je najrevnosniji stražar nad hadezeovskom kulturnom barom, gospodin A. K. Opara, katkad i na ćirilici, etiketirao kao “škovace” i “jugoslavensku gamad”… A uz to se namjestio niz drugih otežavajućih faktora: gledalište je bilo mahom ispunjeno, kritičari su mnogo češće hvalili nego kudili, deset nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta – više od svih drugih kazališta u zemlji – naposljetku, za vraga, i komedija što ju je žiri Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa proglasio najboljom predstavom u sezoni.
U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji gospođa Marija Boban obećava da će se sada, u novim, čistim okolnostima, sve te devijacije ispraviti, problemi ukloniti i stvari dovesti u nekadašnje stanje. “Nanovo ćemo”, kaže, “staviti HNK Split na pijedestal vrhunskog hrama kulture”, ponosno najavljujući premijere opere “Ero s onoga svijeta” i baleta “Giselle”. Ona će dati sve od sebe da dokine kulturnu agoniju i, skupa s Erom i Giselle, vrati nacionalnoj kući staru slavu.
Kada nadire iz odabranih usta, taj je “hram kulture” bolje razumjeti doslovno, nego kao otrcanu metaforu. Umjesto živog i angažiranog teatra, Split će dakle opet dobiti “hram kulture”, odnosno kulturu hrama, jer je hram zadnje mjesto na kojemu je dopušteno propitivati svetinje, odavati se blasfemičnim ispadima i, uopće, bilo koga uznemiravati. Predsjednica Kazališnog vijeća to podupire i na odjevnome planu: “Uvijek se znalo što je za kazalište i za crkvu”, naime – za jedno te isto.
Političko nasilje je, može se reći, nužna investicija u filistarski spokoj. A onda će povorka malograđana, s gospođom Koržinek na čelu i gospođom Boban tik iza nje, pohrliti u kazalište kao što se ide na bolji pogreb, obilno parfimirana, primjereno skockana, sjekirica u torbici, čakijica pod bluzicom, crveni pliš pod guzicom, dok Giselle leprša nad pozornicom… Who is next? Tko još treba biti sahranjen da bi kultura ostala zahramljena?
