Novinarsko vijeće časti HND-a legitimiralo je jednu tipično hrvatsku novinsku hajku. Otprilike: nema ničega etički spornog u tome što je građanin Cingel izveden na stratište, jer su mu profesionalci iz Glasa Slavonije omogućili da prije izvršenja kazne izgovori posljednje riječi
Kako odbaciti trice i kučine o slobodi govora i drugim demokratskim pravima (foto Davor Puklavec/PIXSELL)
Svojedobni Globusov difamatorski feljton o Miri Furlan (iz 1992.) bio je započet napomenom uredništva o tome kako su novinari "investigativnog tima" pokušali stupiti u kontakt s glumicom, ne bi li se i ona "izjasnila o skandalu". Pokušaj dobivanja izjave, kao izraz spremnosti da se prokazanoj pruži šansa za očitovanje o optužbama, predstavljao je neku vrstu "profesionalne" licence za čerečenje slobodnim stilom kakvo je uslijedilo u nekoliko nastavaka novinske potjernice.
Dobro je na to podsjetiti povodom zaključka sa 20. sjednice Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, usvojenog prije skoro tri mjeseca, a objavljenog ovih dana. Vijeće je razmatralo prijavu osječkog arhitekta i esejista Ivana Cingela protiv Tomislava Prusine i Bojana Divjaka, novinara i glavnog urednika Glasa Slavonije, zbog teksta "Za šefa Društva osječkih arhitekata proslava Oluje je proslava zločina", što ga je taj list objavio 14. kolovoza prošle godine. Premoćnom većinom glasova Vijeće je zaključilo da rečenim člankom "nisu prekršena univerzalna novinarska etička načela" (šestero od prisutnih članova glasalo je za, a jedan protiv), dok obrazloženje plijeni šturim sadržajem i lakonskim tonom: "Novinar Tomislav Prusina dao je prostora Ivanu Cingelu da odgovori na optužujuće navode u tekstu, što je on i učinio." Točka.
Za svakoga tko makar i ovlašno poznaje asortiman hrvatskih medijskih opačina, zaključak je zapanjujući, tim više što se HND – organizacija prilično neslavne tradicije – kroz nekoliko zadnjih godina relativno dosljedno zalagao za slobodu javne riječi i dignitet žurnalističke struke, a i u Vijeću časti sjedi nekoliko renomiranih novinara. Sada je to sudište uložilo gotovo tragikomični napor da sporni tekst liši konteksta i – ponudivši obrazloženje za koje ne znaš je li lapidarnije ili besmislenije – legitimira jednu tipično hrvatsku novinsku hajku. Otprilike: nema ničega etički spornog u tome što je građanin Cingel izveden na stratište, jer su mu novinarski profesionalci omogućili da prije izvršenja kazne izgovori posljednje riječi.
To je u svom izdvojenom mišljenju primijetio i Hrvoje Šimičević, jedini član Vijeća časti koji je glasao protiv usvojene odluke, konstatiravši da je prilog Glasa Slavonije "huškački i nacionalistički napis maskiran pod nepristrano novinarstvo", te da je osječki dnevnik u ovom slučaju "poslužio kao protočni bojler za kanaliziranje najsirovijeg nacionalizma".
Dramaturgija samog članka, plasiranog na trećoj, udarnoj stranici lista, spada u goničke klišeje: poticaj je, objašnjava novinar čitateljima, pristigao od nepoznata "ogorčenog sugrađanina" koji je, vidjevši objavu Ivana Cingela na njegovu privatnom Facebook profilu – "Čestit dan pobjede nad etničkim nečišćenjem svima koji slave zločin." – ostao zgrožen činjenicom da je "autor te objave profesor na Studiju građevinarstva i arhitekture u Osijeku te predsjednik Društva arhitekata Osijeka". Kako netko takav može odgajati mladež i primati plaću od države, veli "ogorčeni sugrađanin" bez imena, a citira ga novinar, ako "ne poštuje ni temeljne odrednice na kojima je nastala ova država".
Novinar potom traži odgovore na adresama gdje je Cingel profesionalno angažiran. Fakultet je zatvoren zbog ljetne pauze, pa ostaje bez izjave, a kada mu iz Društva arhitekata odgovore da osobne političke stavove stručna udruga ne komentira, jer oni nemaju nikakve veze s njenim stručnim djelovanjem, on to kvalificira "domobranskim ograđivanjem i izbjegavanjem stava". Cinično pita članove društva bi li se jednako postavili i da se njihov predsjednik referirao na "neke manjinske društvene skupine", ili je pak "jedino nazivanje Oluje i svih njezinih sudionika zločincima nedostatno diskriminirajuće za neku aktivniju reakciju". Gnjevno domoljubno štivo završava pozivom na policijski i sudski progon, po uzoru na "slučaj načelnika Borova Zorana Baćanovića", čija je objava također "uznemirila hrvatsku javnost", a s istom težnjom ka zavođenju nacionalnog reda sročen je i nadnaslov teksta: "Nakon načelnika Borova novi Facebook napad na Dan pobjede".
Dramaturgija onog što se zbivalo nakon toga opet slijedi mnogo puta oprobanu šprancu: na Facebook stranicu Glasa Slavonije pristiže više stotina smrtnih prijetnji i najgorih uvreda na Cingelov račun – kojima on dokumentira svoju prijavu Novinarskom vijeću časti – zatim autor inkriminiranog statusa na društvenoj mreži u rujnu biva pozvan na ispitivanje u policijsku stanicu, da bi mu ovih dana stigao Optužni prijedlog Općinskoga državnog odvjetništva, gdje se veli da je njegov "uvredljivi tekst" od jedne rečenice "povrijedio osjećaj dostojanstva branitelja i građana RH" i da je kao takav "kažnjiv po članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije".
Ta optužnica, koja se poziva na tekst Glasa Slavonije, u svom je sadržaju toliko sumanuta, pravno nepodnošljivo glupa (što bi to bio "osjećaj dostojanstva građana RH"?) i natopljena duhom staljinističke odlučnosti – dotle da izvrće smisao zakona na koji se poziva – da ju je, umjesto analiziranja, primjerenije s gađenjem zgužvati i hitnuti u koš, no to, za vraga, može učiniti jedino sudac osječkoga Općinskog suda na raspravi koja će biti održana 18. veljače.
Smisao cijelog pothvata, međutim, savršeno je jasan: treba vratiti verbalni delikt u okvire redovne sudske prakse. Treba kriminalizirati misaona nedjela. Treba odbaciti trice i kučine o slobodi govora i drugim demokratskim pravima, pribilježenima čak i u hrvatskom ustavu. Treba utvrditi paket ratnih mitova i legendi koje nije dopušteno skrnaviti u javnom općenju. Treba, u najkraćem, policijskim i pravosudnim angažmanom učvrstiti i učiniti obavezujućim stanje duha kakvo u Hrvatskoj ionako odavno prevladava: patridiotizam.
Harangistička dinamika pritom se razvija preko provjerenih punktova: informativni medij – raspištoljena ulica – represivni aparat; naime: od huškanja, preko spontanoga, do sistemskog nasilja. U ovom je slučaju to nadopunjeno ulogom Novinarskog vijeća časti koje retroaktivno izdaje etičku vjerodajnicu za početak lova, pa je ugođaj kompletan, takav da jamči mlazni progon.
Zavođenje sudišta je uspjelo, jer se domoljubno osviješteni žurnalist u tehničkoj izvedbi drži pseudoobjektivističke kamuflaže. Tomislav Prusina, podržan od urednika Bojana Divjaka – inače nećaka Vladimira Šeksa – najprije potpali lomaču, a zatim preuzima ulogu "neutralnog promatrača" koji osluškuje pucketanje vatrice i marno prikuplja izjave dostupnih aktera, uključujući žrtvu. Od kojeg trenutka on postaje novinar – kada ideološki konstruira temu ili kad o njoj "objektivno izvještava"?
Tema je bez dvojbe konstrukt redarstvenog uma, jer Prusina nema ambiciju polemizirati s Cingelovim stavom oko Oluje, nego problematizirati činjenicu da netko s takvim stavom može biti profesor na fakultetu i predsjednik društva arhitekata, dovesti dakle u pitanje profesionalnu i socijalnu egzistenciju vlasnika nepoželjna političkog mišljenja. On ne propituje je li Cingel u pravu ili nije, već istražuje i priziva mogućnosti društvene odmazde prema onome koji se drznuo blatiti naše svetinje.
Tako funkcionira nacionalžurnalizam. Opslužujući fond zadanih kultova, on stremi tome da domoljublju prida normativnu snagu i učvrsti patridiotizam kao uvjet pripadništva zajednici. A "kad je ovakva briga za domovinu maksima novinarskog posla", kaže u svom izdvojenom mišljenju Šimičević, "onda je neminovno i otklizavanje u nebrigu za etički pristup novinarskom poslu".
Nezgoda je što je to otklizavanje ovjereno odlukom tijela nacionalne cehovske organizacije. Istini za volju, koliko god to djelovalo šizofreno, HND ima dovoljno manevra da popravi stvar i spasi čast od zaključka vlastita Vijeća časti: na primjer tako što će se – povodom podignute optužnice – oglasiti protiv policijskog i sudskog tiraniziranja građanina Cingela i ustati u obranu njegova prava na slobodu izražavanja.
Kada je pak riječ o onom što je izraženo, ovaj potpisnik može tek izložiti svoje mišljenje, koje je identično Cingelovu: da, osim oslobađanja okupiranih teritorija, tokom Oluje je provođeno etničko čišćenje. A i nakon nje, ubijanjem više stotina staraca srpske nacionalnosti. Da, bio je to ratni zločin.
Pozivam policiju i tužilaštvo da odgovorno pristupe gornjoj tvrdnji i postupe po protokolu.
portalnovosti
Kako odbaciti trice i kučine o slobodi govora i drugim demokratskim pravima (foto Davor Puklavec/PIXSELL)
Svojedobni Globusov difamatorski feljton o Miri Furlan (iz 1992.) bio je započet napomenom uredništva o tome kako su novinari "investigativnog tima" pokušali stupiti u kontakt s glumicom, ne bi li se i ona "izjasnila o skandalu". Pokušaj dobivanja izjave, kao izraz spremnosti da se prokazanoj pruži šansa za očitovanje o optužbama, predstavljao je neku vrstu "profesionalne" licence za čerečenje slobodnim stilom kakvo je uslijedilo u nekoliko nastavaka novinske potjernice.
Dobro je na to podsjetiti povodom zaključka sa 20. sjednice Novinarskog vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, usvojenog prije skoro tri mjeseca, a objavljenog ovih dana. Vijeće je razmatralo prijavu osječkog arhitekta i esejista Ivana Cingela protiv Tomislava Prusine i Bojana Divjaka, novinara i glavnog urednika Glasa Slavonije, zbog teksta "Za šefa Društva osječkih arhitekata proslava Oluje je proslava zločina", što ga je taj list objavio 14. kolovoza prošle godine. Premoćnom većinom glasova Vijeće je zaključilo da rečenim člankom "nisu prekršena univerzalna novinarska etička načela" (šestero od prisutnih članova glasalo je za, a jedan protiv), dok obrazloženje plijeni šturim sadržajem i lakonskim tonom: "Novinar Tomislav Prusina dao je prostora Ivanu Cingelu da odgovori na optužujuće navode u tekstu, što je on i učinio." Točka.
Za svakoga tko makar i ovlašno poznaje asortiman hrvatskih medijskih opačina, zaključak je zapanjujući, tim više što se HND – organizacija prilično neslavne tradicije – kroz nekoliko zadnjih godina relativno dosljedno zalagao za slobodu javne riječi i dignitet žurnalističke struke, a i u Vijeću časti sjedi nekoliko renomiranih novinara. Sada je to sudište uložilo gotovo tragikomični napor da sporni tekst liši konteksta i – ponudivši obrazloženje za koje ne znaš je li lapidarnije ili besmislenije – legitimira jednu tipično hrvatsku novinsku hajku. Otprilike: nema ničega etički spornog u tome što je građanin Cingel izveden na stratište, jer su mu novinarski profesionalci omogućili da prije izvršenja kazne izgovori posljednje riječi.
To je u svom izdvojenom mišljenju primijetio i Hrvoje Šimičević, jedini član Vijeća časti koji je glasao protiv usvojene odluke, konstatiravši da je prilog Glasa Slavonije "huškački i nacionalistički napis maskiran pod nepristrano novinarstvo", te da je osječki dnevnik u ovom slučaju "poslužio kao protočni bojler za kanaliziranje najsirovijeg nacionalizma".
Dramaturgija samog članka, plasiranog na trećoj, udarnoj stranici lista, spada u goničke klišeje: poticaj je, objašnjava novinar čitateljima, pristigao od nepoznata "ogorčenog sugrađanina" koji je, vidjevši objavu Ivana Cingela na njegovu privatnom Facebook profilu – "Čestit dan pobjede nad etničkim nečišćenjem svima koji slave zločin." – ostao zgrožen činjenicom da je "autor te objave profesor na Studiju građevinarstva i arhitekture u Osijeku te predsjednik Društva arhitekata Osijeka". Kako netko takav može odgajati mladež i primati plaću od države, veli "ogorčeni sugrađanin" bez imena, a citira ga novinar, ako "ne poštuje ni temeljne odrednice na kojima je nastala ova država".
Novinar potom traži odgovore na adresama gdje je Cingel profesionalno angažiran. Fakultet je zatvoren zbog ljetne pauze, pa ostaje bez izjave, a kada mu iz Društva arhitekata odgovore da osobne političke stavove stručna udruga ne komentira, jer oni nemaju nikakve veze s njenim stručnim djelovanjem, on to kvalificira "domobranskim ograđivanjem i izbjegavanjem stava". Cinično pita članove društva bi li se jednako postavili i da se njihov predsjednik referirao na "neke manjinske društvene skupine", ili je pak "jedino nazivanje Oluje i svih njezinih sudionika zločincima nedostatno diskriminirajuće za neku aktivniju reakciju". Gnjevno domoljubno štivo završava pozivom na policijski i sudski progon, po uzoru na "slučaj načelnika Borova Zorana Baćanovića", čija je objava također "uznemirila hrvatsku javnost", a s istom težnjom ka zavođenju nacionalnog reda sročen je i nadnaslov teksta: "Nakon načelnika Borova novi Facebook napad na Dan pobjede".
Dramaturgija onog što se zbivalo nakon toga opet slijedi mnogo puta oprobanu šprancu: na Facebook stranicu Glasa Slavonije pristiže više stotina smrtnih prijetnji i najgorih uvreda na Cingelov račun – kojima on dokumentira svoju prijavu Novinarskom vijeću časti – zatim autor inkriminiranog statusa na društvenoj mreži u rujnu biva pozvan na ispitivanje u policijsku stanicu, da bi mu ovih dana stigao Optužni prijedlog Općinskoga državnog odvjetništva, gdje se veli da je njegov "uvredljivi tekst" od jedne rečenice "povrijedio osjećaj dostojanstva branitelja i građana RH" i da je kao takav "kažnjiv po članku 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije".
Ta optužnica, koja se poziva na tekst Glasa Slavonije, u svom je sadržaju toliko sumanuta, pravno nepodnošljivo glupa (što bi to bio "osjećaj dostojanstva građana RH"?) i natopljena duhom staljinističke odlučnosti – dotle da izvrće smisao zakona na koji se poziva – da ju je, umjesto analiziranja, primjerenije s gađenjem zgužvati i hitnuti u koš, no to, za vraga, može učiniti jedino sudac osječkoga Općinskog suda na raspravi koja će biti održana 18. veljače.
Smisao cijelog pothvata, međutim, savršeno je jasan: treba vratiti verbalni delikt u okvire redovne sudske prakse. Treba kriminalizirati misaona nedjela. Treba odbaciti trice i kučine o slobodi govora i drugim demokratskim pravima, pribilježenima čak i u hrvatskom ustavu. Treba utvrditi paket ratnih mitova i legendi koje nije dopušteno skrnaviti u javnom općenju. Treba, u najkraćem, policijskim i pravosudnim angažmanom učvrstiti i učiniti obavezujućim stanje duha kakvo u Hrvatskoj ionako odavno prevladava: patridiotizam.
Harangistička dinamika pritom se razvija preko provjerenih punktova: informativni medij – raspištoljena ulica – represivni aparat; naime: od huškanja, preko spontanoga, do sistemskog nasilja. U ovom je slučaju to nadopunjeno ulogom Novinarskog vijeća časti koje retroaktivno izdaje etičku vjerodajnicu za početak lova, pa je ugođaj kompletan, takav da jamči mlazni progon.
Zavođenje sudišta je uspjelo, jer se domoljubno osviješteni žurnalist u tehničkoj izvedbi drži pseudoobjektivističke kamuflaže. Tomislav Prusina, podržan od urednika Bojana Divjaka – inače nećaka Vladimira Šeksa – najprije potpali lomaču, a zatim preuzima ulogu "neutralnog promatrača" koji osluškuje pucketanje vatrice i marno prikuplja izjave dostupnih aktera, uključujući žrtvu. Od kojeg trenutka on postaje novinar – kada ideološki konstruira temu ili kad o njoj "objektivno izvještava"?
Tema je bez dvojbe konstrukt redarstvenog uma, jer Prusina nema ambiciju polemizirati s Cingelovim stavom oko Oluje, nego problematizirati činjenicu da netko s takvim stavom može biti profesor na fakultetu i predsjednik društva arhitekata, dovesti dakle u pitanje profesionalnu i socijalnu egzistenciju vlasnika nepoželjna političkog mišljenja. On ne propituje je li Cingel u pravu ili nije, već istražuje i priziva mogućnosti društvene odmazde prema onome koji se drznuo blatiti naše svetinje.
Tako funkcionira nacionalžurnalizam. Opslužujući fond zadanih kultova, on stremi tome da domoljublju prida normativnu snagu i učvrsti patridiotizam kao uvjet pripadništva zajednici. A "kad je ovakva briga za domovinu maksima novinarskog posla", kaže u svom izdvojenom mišljenju Šimičević, "onda je neminovno i otklizavanje u nebrigu za etički pristup novinarskom poslu".
Nezgoda je što je to otklizavanje ovjereno odlukom tijela nacionalne cehovske organizacije. Istini za volju, koliko god to djelovalo šizofreno, HND ima dovoljno manevra da popravi stvar i spasi čast od zaključka vlastita Vijeća časti: na primjer tako što će se – povodom podignute optužnice – oglasiti protiv policijskog i sudskog tiraniziranja građanina Cingela i ustati u obranu njegova prava na slobodu izražavanja.
Kada je pak riječ o onom što je izraženo, ovaj potpisnik može tek izložiti svoje mišljenje, koje je identično Cingelovu: da, osim oslobađanja okupiranih teritorija, tokom Oluje je provođeno etničko čišćenje. A i nakon nje, ubijanjem više stotina staraca srpske nacionalnosti. Da, bio je to ratni zločin.
Pozivam policiju i tužilaštvo da odgovorno pristupe gornjoj tvrdnji i postupe po protokolu.
portalnovosti
