“Da nije bilo mene, možda bi 50-ak ljudi znalo što se tada događalo na Zagrebačkom velesajmu. Mučenja, silovanja…”
Pod tim je naslovom u Jutarnjem listu objavljen intervju s Nenadom Puhovskim, redateljem dokumentarnih filmova, osnivačem producentske kuće Factum, pokretačem filmskog festivala ZagrebDox, te donedavnim profesorom na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Štivo je poduža žalopojka zbog institucionalnog i javnog nepriznavanja nedvojbenih postignuća intervjuiranoga. Gotovo iz svakog retka izbija gorka ozlojeđenost stvaraoca koji danas samuje u prvome licu jednine, lišen šire verifikacije svoga djela, i to zato što se u olovnim vremenima usuđivao svjetlošću istine odvažno prodirati u društveni mrak.
Vidjevši naslov, pomislio sam da se zaigrano uredništvo, kako je to već danas običaj, poslužilo senzacionalističkim trikovima ne bi li privuklo pažnju čitalaca, a sugovornika elegantno krivotvorilo. Međutim, prevario sam se. U dijelu razgovora gdje za sebe tvrdi da je “zasigurno osoba s najmanje nagrada u ovoj zemlji”, da je “zapravo žrtvovao dobar dio osobne karijere”, jer je mogao “nastaviti snimati filmove o umjetnicima, režirati kazališne predstave, komedije, zafrkancije i sasvim pristojno živjeti”, ali, eto, nikako nije mogao “stvarati bez društvenog angažmana”, Nenad Puhovski niže misli i sjećanja koja osiguravaju punu vjerodostojnost naslovu teksta:
“Znate, da nisam napravio ‘Paviljon 22’, mislim da bi u Hrvatskoj možda pedesetak ljudi znalo što se tijekom rata događalo u Zagrebu, da je na Velesajmu postojao nezakoniti sabirni i tranzitni logor gdje su ljudi mučeni, žene silovane… Kada smo film prikazali na ZagrebDoxu, ljudi su izlazili iz kina zaprepašteni. Nisu mogli vjerovati.”
Uglavnom, šokantnim otkrivanjem dotad nepoznate istine redatelj je sebi trasirao put u socijalnu izolaciju i priuštio neprijateljski odnos institucija i šire zajednice prema njegovome radu. Ljubav prema istini vodila ga je od nedaće do nedaće. Uključujući nedaću s memorijom koja, kada se pusti s lanca, slobodnim stilom uspijeva romantizirati jednu privatnu historijsku rolu.
Istina je da je istina o zločinima u Pakračkoj Poljani, a onda i onima na Zagrebačkom velesajmu, s bezbroj degutantnih detalja, prodrla u medijsko polje sedam-osam godina prije nego što je načinjen dokumentarni film “Paviljon 22”, premijerno prikazan 2002. Tjednici Globus i Feral Tribune, svaki s nakladom od više desetaka tisuća primjeraka (pri čemu je Globusova bila valjda i dvostruko veća), dotad su već objavili serije iscrpnih dosjea o rečenim zvjerstvima, skupa s policijskim zapisnicima koji su sadržavali priznanja počinitelja zločina, da bi se potom teme dohvatili Nacional i neki drugi tiskani mediji.
To u malo drugačiji kontekst smješta redateljeva sjećanja na ljude koji su “izlazili iz kina zaprepašteni”, jer “nisu mogli vjerovati” onome što su vidjeli na ekranu i jer je do trenutka svečane premijere sa strašnom istinom bilo upoznato “možda pedesetak” stanovnika Hrvatske.
Tekst Drage Hedla “Polja smrti u Pakračkoj Poljani”, objavljen u siječnju 1994., rezultirao je odštetom od 130 tisuća tadašnjih kUna koje je Feral, prema sudskoj odluci, morao uplatiti Tomislavu Merčepu – zbog “duševnih boli” što ih je ovaj navodno pretrpio – a bila je to tek prva od više penalizacija preko kojih je tjednik, suočen s neumoljivim stavom hrvatskoga pravosuđa da “istina košta”, punio bankovni račun ratnoga zločinca. Sjećam se kako smo početkom kolovoza 1995. pripremili poseban prilog na 16 stranica s dokumentima iz istrage o ratnim zločinima na Zagrebačkom velesajmu i u Pakračkoj Poljani, pa ga povukli uoči štampanja – jer je taman bila krenula Oluja – i objavili dva tjedna kasnije, da ne bude baš sasvim progutan u pobjedničkoj histeriji. Feral od 1. rujna 1997., sa svjedočenjem Mira Bajramovića, pripadnika Merčepova eskadrona smrti, nakon kojeg su uslijedila hapšenja i suđenja nekima od mučitelja i ubojica, tiskan je u 80 tisuća primjeraka i rasprodan u par sati, te nema dvojbe da su Bajramovićevi podrobni opisi zlodjela, zahvaljujući naknadnim prenošenjima, doprli do više stotina tisuća hrvatskih građana.
Sve ovo ne navodim da bih umanjio vrijednost filma “Paviljon 22” iz 2002. godine: naprotiv, smatram ga neprocjenjivo važnim – o čemu na svoj način svjedoči i činjenica da ga je Hrvatska televizija najprije otkupila, a onda jedanaest godina držala u bunkeru – kao što ne može biti sumnje da je Nenad Puhovski pripadao maloj skupini pojedinaca koji su imali hrabrosti govoriti o “našim” zločinima u tzv. Domovinskom ratu.
Na reakciju me ponukala žilava redateljeva iluzija o blaženo neupućenim građanima, o ljudima koji su tobože “izlazili iz kina zaprepašteni”, koji “nisu mogli vjerovati” onome što vide, jer bi u protivnome – da su naime bili upućeni u ono što će vidjeti – zbilja: što bi se tada dogodilo? Ili: do kakvih je poremećaja u javnome mnijenju dovela projekcija dokumentarnog filma? Otkud ta sigurnost da su u mraku kino-sale gledatelji zaista progledali?
Više od konstrukta proizašlog iz samohvale (uostalom, sasvim ljudske), intrigira konstrukt građanstva koje će, nakon suočenja s neugodnom istinom, podesiti svoje moralne senzore i djelovati u skladu s tim. Da nije kiseljenja u narcističkoj osami, ne bi li bilo prirodnije da se Nenad Puhovski danas upita kako to ljudi “nisu mogli vjerovati” onome što im je bilo dobro poznato? O kakvome se fenomenu tu radi? Jer ogromna je većina gledalaca njegova filma itekako dobro znala za događaje koji čine osnovu njegova sadržaja, ili – da to formuliram blagonaklono – tko god je htio, mogao je znati.
Što dakle ako je u pogledu moralne orijentacije i moralnog postupanja na kolektivnom planu relativno svejedno da li za zločine na Velesajmu zna pedeset ili pedeset tisuća ljudi? O institucionalnome krilu javne sfere da se i ne govori: godinu i pol dana nakon što je “Paviljon 22” prikazan na Hrvatskoj televiziji, Tomislav Merčep bio je počasni gost na inauguraciji predsjednice Republike Hrvatske.
Članak Zvonimira Krstulovića pod naslovom “Slučaj građanina Đ. K.”, ispunjen prikazima jezive torture u splitskoj Lori, objavljen je već 1992. u Slobodnoj Dalmaciji – koja se tada štampala u preko sto tisuća primjeraka – a usprkos tome je gradski logor nastavio neometano “raditi” do kraja rata. Ako je i moguće razumjeti masovnu šutnju i ustrašenost pod ratnom tenzijom, kako objasniti činjenicu da godinama kasnije, kada o mučenjima i ubojstvima svi sve znaju, podizanje spomenika logorskim čuvarima pred ulazom u Loru ne izaziva nikakav javni građanski otpor, a ni prosvjede političke opozicije? Kako izbjeći oporu dijagnozu Hermanna Brocha iz ’45. o zločinu ravnodušnosti?
Komplikacije s istinom i njenom recepcijom, kako god okreneš, ne mogu se zanemariti. Redateljev lakonski opis stanja traži preciziranje: ljudi “nisu mogli vjerovati” naročito onda kada su znali punu istinu, jer ta istina nije nosila državni pečat, nije bila opremljena prerogativom da slobodno cirkulira u javnom prostoru i da se o njoj slobodno i bez rizika raspravlja. Imamo posla s javnim tajnama, a njih odlikuje to da, ni nakon što su bezbroj puta razotkrivene, ne gube karakter tajne, o čemu se uz vladajuću moć brine i poslušna društvena većina. Da bi to prestale biti, valjalo bi skršiti ideološku hegemoniju koja vodi u zločin, ili ga, u fazi kada krv ne teče u potocima, prešutno odobrava.
Dosljedno se suprotstavljajući takvoj prisili, Nenad je Puhovski svoj “društveni angažman” odradio časno, kao jedan od rijetkih, i nema nikakva razloga da ga jalova taština odvuče u vjerovanje kako je pionirskim trudom uspijevao hrvatskoj građanskoj masi otvoriti oči. Te su oči, bez brige, ostale širom zatvorene.
