U mjesecu tuge i sjećanja na žrtvu Vukovara potrebno nam je zajedništvo, dostojanstvo i mir, a ne podjela i netrpeljivost – rekao je splitski gradonačelnik, hadezeovac Tomislav Šuta, osuđujući “incident” na Blatinama. “Incidentom” je nazvan organizirani pohod stotinjak crnokošuljaša koji su, uz skandiranje ustaškog pokliča “Za dom spremni” i uzvike tipa “smeća srpska”, u ponedjeljak navečer razjurili učesnike folklorno-dramske večeri, među njima i srednjoškolce iz Novog Sada, kojom su u dvorani gradskog kotara trebali biti otvoreni Dani srpske kulture u organizaciji SKD-a Prosvjeta.
Budući da su se pripadnici jurišne fašističke trupe prilikom napada na Srbe poslužili istom sentimentalnom izlikom – naime, “mjesecom tuge i sjećanja na žrtvu Vukovara”, kada lokalni Srbi valjda ne bi smjeli ni izlaziti na ulicu, a kamoli se odavati komornim folklornim provokacijama – gradonačelnik Splita je upravo savršeno predočio poziciju stranke koja obnaša vlast u Hrvatskoj: u sam jezik osude nasilja ugrađeno je njegovo opravdavanje. Tomislav Šuta ne odobrava siledžijske napade na pripadnike srpske nacionalne manjine i potpuno razumije agresiju isprovociranu “u mjesecu tuge i sjećanja na žrtvu Vukovara”. Apelirajući na očuvanje “zajedništva, dostojanstva i mira”, on iskazuje puno suosjećanje prema onima koji ih razaraju.
Isti gard, uz mnogo više riječi, demonstrirao je premijer Andrej Plenković na izvanrednoj konferenciji za štampu. “Incident” je oštro osudio i sljedećih sat vremena iskoristio za obračun s ljevičarima (i, usput, sa Zoranom Milanovićem) koji ga bez ikakvih osnova optužuju za ustašizaciju Hrvatske. Takve napade kategorično odbacuje jer “nisu normalni”. Štoviše, histeriji predana ljevica je “generator govora mržnje”, pa onda, logično, i stvarni uzročnik nemiloga “incidenta”.
Da je sastav postavljača pitanja bio drugačiji, da ga nisu činili žurnalisti profila Ivana Hrstića, Plenković bi se vjerojatno znojio i ulagao prilične napore da se čupa iz govana, ali ovako, u suočenju s jatom pitomih hrstića, koje sve zna po imenu, mogao si je dopustiti ležerno ćaskanje, dociranje i pljuvanje po onima koji mu nepravedno pripisuju odgovornost za to što se Hrvatska pod njegovom vlašću pretvara u odurnu proustašku jazbinu. Tako je i konstatacija da njegova vlada nije promijenila odnos prema nacionalnim manjinama nakon koalicije s Domovinskim pokretom ostala lepršati u zraku (kao “rukav invalida na vjetru”, rekao bi G. B.), dakle bez neizbježnog upita: tko je onda, pobogu, “srpskim Novostima” ukinuo budžetska sredstva?
No, vrag je jezik. U premijerovu slučaju najdojmljivije se artikulirao kroz “riječi jedne pjesme”. Bilo je to u odgovoru na pitanje novinarke (očito odbjegle od jata) je li mu danas možda žao što je išao obići Thompsona uoči koncerta na Hipodromu. Naravno da mu nije žao, rekao je. On voli Thompsonovu muziku, rekao je. Vole je njegova djeca i njegova familija. I “nije normalno”, rekao je, da se “riječi jedne pjesme” – nastale prije toliko godina, usred rata – “dovedu u pitanje”!
“Riječi jedne pjesme” su, naravno, retoričko pakiranje za ustaški pozdrav “Za dom spremni”, hrvatsku inačicu nacističkog Sieg Heila. Kako se ustaški pozdrav ugnijezdio u “riječi jedne pjesme”? Zašto ga “nije normalno” dovoditi u pitanje, bez obzira na to kada se, u kojoj formi i pod kakvim okolnostima koristio? I što učiniti s činjenicom da je horda crnokošuljaša obavila svoju operaciju na splitskim Blatinama uz “riječi jedne pjesme”, dajući im ama baš isto značenje kakvo im je namijenio Marko Perković Thompson početkom devedesetih, naime – protjerajmo Srbe, “goni bandu preko izvora”? Ili kakvo je sažeo Neprežaljeni, kada je u kolovozu 1995., nakon slavne “Oluje”, zagrmio prema masi okupljenoj na splitskoj rivi: “Neka im je sretan put!”
Preko “riječi jedne pjesme” – fraze koju je na konferenciji za novinare ponovio nekoliko puta, uvijek uz napomenu da ih “nije normalno dovoditi u pitanje” – Andrej Plenković normalizira abnormalno, štoviše, nastoji prikazati nenormalnima sve koji se drznu da “riječi jedne pjesme” shvate onako kako se jedino mogu shvatiti: kao ustašku agitaciju. Jezik s dvostrukim diskursom (to je ono kad se masovna ubijanja Židova nazivaju “konačnim rješenjem”, ili kada se likvidacije Srba uz Dravu evidentiraju kao “slučaj selotejp”) samo je leksička nadopuna famozne “dvostruke konotacije”, cinične formule preko koje će ustaštvo biti u isti mah osuđivano i podržavano.
Hrvatski premijer dakle čini isto što je u devedesetima činio utemeljitelj njegove stranke: pokušava osigurati demokratski ugođaj za fašistički marš, i to tek kada stvar zagusti do te mjere da počinje lučiti negativne efekte. Međutim, Thompson je bio i ostao ustaški pjevač – i u ratu i nakon rata – kao što su HOS-ovci Marka Skeje i u ratno vrijeme njegovali ideale Endehazije. Kao što je, naposljetku, HDZ bio i ostao stranka kroz čiji krvotok kola topla fašistoidna supstanca. Najdraži je pokojnik, sjetimo se, također bio “dvostruko konotiran”: pozivao se na Franca kad je u Jasenovcu namjeravao izmiješati kosti logorskih žrtava i njihovih ubojica, a onda naložio sudski progon novinara koji su ga nazvali frankistom. Danas njegovi nasljednici, pod firmom “slobode govora” i “poštivanja procedure”, omogućuju nesputano orgijanje negatora ustaškoga genocida u Hrvatskom saboru. Kada se uklone pseudoznanstvena ambalaža i fingirana “težnja za istinom”, osnovni tonus toga skupa najbolje je razumjeti kao jasenostalgiju, ekstatični žal za izgubljenim stratištem.
Jedno od važnijih pitanja oko kojega bi minimalno civilizirana zajednica trebala uspostaviti konsenzus glasi: Što je to što ne možemo tolerirati? Zadržimo li se na poprištu svježeg “incidenta”, dakle u Splitu, ispostavit će se da je već decenijama riječ o izrazito tolerantnoj sredini (gradonačelnik Šuta bi tome dodao i “uključivost”), premda slično stoje stvari i u drugim hrvatskim gradovima. Na primjer, u kvartu gdje je u ponedjeljak priređen napad na Srbe, na Blatinama, svojedobno su iz stotina “srpskih stanova” protjerani dotadašnji stanari, da bi se u njih uselili Hrvati, a tadašnja hadezeovska vlast ne samo što je tu otimačinu tolerirala, nego ju je i organizirala. Danas, par stotina metara istočnije od mjesta “incidenta”, u Ulici Ruđera Boškovića, koči se spomenik IX. bojni HOS-a na kojemu je uklesan ustaški pozdrav: stotine građana prolaze kraj te mramorne psovke svakoga dana i uredno je toleriraju, u većem broju slučajeva s grčem u želucu i strahom u kostima. Par kilometara u smjeru sjeverozapada, pred ulazom u Vojnu luku Lora, gdje su tokom rata bili zatvarani, zvjerski mučeni, a ponekad i ubijani civili srpske nacionalnosti, podignut je spomenik logorskim čuvarima: zajednica i to poslušno tolerira, makar gromada kamenoga kiča nedvosmisleno poručuje da se etnički motivirani zločini imaju smatrati herojskim djelima.
Zašto bi onda pripadnici trupe crnokošuljaša, dok sprječavaju održavanje srpske kulturne manifestacije, protjerujući djecu i starce iz prostorija gradskog kotara, pomislili da društvo neće tolerirati njihov postupak? Zato što će gelom obloženi predsjednik Vlade na iznuđenoj konferenciji za štampu reći “fuj, fuj” i još jednom ih poučiti kada je “Za dom spremni” neprihvatljivi ustaški poklič, a kad su to “riječi jedne pjesme” koju on i njegova obitelj vole slušati?
Ivana Penavu, ustašofila iz vladajuće koalicije, muči drugo pitanje: “Zašto u Hrvatskoj nijedna manjina nema problema, osim Srba?” I stvarno: kojim su se to čudom – i do kada? – spasili Židovi i Romi?
