Ljudi od kojih imamo što naučiti zaslužuju da žive nakon smrti. Stipe Šuvar je bio takav čovjek. Štoviše, on to jest.
Krajem prošlog mjeseca, točnije dvadeset i devetog lipnja, navršilo se točno dvadeset godina od smrti Stipe Šuvara (1936 – 2004), sveučilišnog profesora sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i političara. Riječ je o javnoj ličnosti koja je i u vrijeme kad je politički bila aktivna, ali i nakon svoje smrti, u velikim količinama u javnosti proizvodila ono što se danas uobičajilo nazivati polarizirajućim stavovima. Krenemo li u taj ping-pong oko onoga što je Šuvarova pojedina politička akcija značila za jedne, a što za druge, odmah ćemo naletjeti na školsku reformu, tu arhi-neprijateljicu za domaće komentatore, političku akciju koju je dominantno pripremao, provodio i facilitirao Šuvar od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina, kad je više-manje od svega digao ruke, rezignirano procijenivši da se spoj škole i svijeta rada nije ostvario. Ustvrdio je tom prilikom da i dalje proizvodimo šegrte, a to se htjelo izbjeći i da društvena inercija zapravo koči svaki napredak. “Nakon početnog poleta došlo je do restrikcije i sada se sve uglavnom svodi na privatnu borbu pojedinaca da završe ovo i ono”, zaključit će Šuvar 1986. na jednom skupu u Varaždinu.
Iako, danas se tu i tamo zna naći i pokoja pozitivna ocjena te reforme. Prije nekih sedam-osam godina, baš u trenutku kad se pokušavala implementirati jedna druga kurikularna reforma 2016. godine, jedan je tjednik sproveo anketu među bivšim reformatorima i, začudo, nije Šuvarova socijalistička školska reforma tada ni tako loše prošla. Recimo, Jakša Miličić, direktor Građevinskog školskog centra u Splitu iz osamdesetih godina je ustvrdio: “Smisao je bio u tome da se budući tehničari približe praksi, da ne slušaju o armaturi i betonu samo priče. Ideja je bila da to ne budu samo radnici koji će donositi plaću da bi familija preživjela, nego pismeni građani zemlje koji ne misle svojom cokulom, nego glavom. Željeli smo radnike koji neće biti samo broj nego i mislioci koji moraju preuzeti odgovornost za razvoj društva.”
Malograđanska prenemaganja oko školske reforme
Kad je ta reforma u pitanju, interesantnima su se činile još neke Šuvarove ideje, od kojih su se neke pokušale ostvariti, a neke nikad nisu napustile formu ideala na papiru. Naime, Šuvarova važna ideja (uz još neke poput protivljenja tzv. dualnom obrazovanju ili inzistiranje na općoj demokratizaciji školstva), bila je da se novim tipom obrazovanja suprotstavi zastarjeloj pedagogiji školskog sata, razreda i klupe, da se novim školskim modelom svladaju barijere tutorskog pristupa i da nastavnike i đake odmakne od zaparloženosti usko shvaćenih predmeta. Svi bez iznimke trebali su se tokom školovanja izložiti različitim iskustvima, pa su gimnazijalci, barem zakratko, bili uključeni u svijet proizvodnog rada, a đaci iz strukovnih škola dobili su šansu da se približe intelektualnijim sadržajima. Tako u jednom svom ranom tekstu o novom školstvu objavljenom 1976. godine u beogradskom NIN-u govori na gotovo iličevski (Ivan Illich – autor bestselera “Dolje škole”) ili na samerhilovski načina (iako sam Šuvar prema novoljevičarskim idejama, pa ni onima u školstvu, nije gajio neku sklonost). Kaže: “… kako nastavnika učiniti voditeljem, organizatorom, mentorom, a ne tutorom… kako postići likvidaciju nastavnika eks katedra… kako da on radi u timovima… ta pitanja odmah prelaze u druga, kako da učenik i student – jer bez toga neće biti ni samoobrazovanja – postanu ravnopravni učesnici cijelog procesa rada u školi…”.
Ovako retrospektivno gledano, šansi da spomenuta reforma uspije jedva da je uopće bilo. S jedne je strane protiv nje bila troma pedagoška birokracija koja je bila alergična na svako političko petljanje u njihov vrtić i koja je podmetala reformi nogu kad god je stigla. S druge strane povika na proizvodnu praksu i snebivanje nad tim što se razmažena deriščad iz centra grada morala neko vrijeme ustajati ranije da bi stigla u pogone i proizvodne hale Končara, Gredelja ili Prvomajske, služila je samo kao zvučna kulisa za jednu puno bitniju stvar. Naime, nabrušena javnost i građanski slojevi promptno su graknuli na reformu, ali ne zato što su ukinuti (ili barem reducirani) sati latinskog jezika, a pridodani sati proizvodne prakse, nego zato što im se tom reformom dokidao jedan njima dobro poznati sustav koji im je služio kao uhodani kanal za karijerno napredovanje njihove mladunčadi, pa u njemu mjesta za obrazovanje siromašne seljačke i radničke djece nije smjelo biti. Na kraju, na reformu je i sam partijski aparat reagirao apatično, jedva čekajući da se Šuvar sa svojim idealizmom ispuše sam od sebe.
Ishodišna izdaja
Šuvar je u kasnijim tumačenjima postao žrtva tzv. post-hoc logičke pogreške u kojoj se jedna pojava smatra uzrokom druge samo zato što se dogodila prije. Tako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Šuvar bio optužen, ni manje-ni više, nego za ono što se tada nazivalo “ishodišnom izdajom”. Konstrukcija je to kojom je tadašnji glavni urednik Vjesnika Hidajet Biščević počastio Šuvara u vrijeme pada Vukovara, jer da ju je Šuvar počinio (dakle, tu “ishodišnu izdaju”), u ono vrijeme “kad se Zlo još moglo zaustaviti”, dakle u vrijeme “boba i popa”. Kasnije je Šuvar pojasnio da je doista pred 20. sjednicu početkom 1989. bio pripremio referat u kojem je to i napisao (o bobu, popu i Miloševiću), “ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…”.
Šuvar je osamdesetih godina doista često politički solirao. Nije nalazio saveznike u partiji ni u društvu oko Mike Špiljka, ni u onom oko Ivice Račana. Prvi su već počeli aktivno sekundirati nacionalistima, recimo, doturajući pasoš Tuđmanu kako bi ovaj čim prije krenuo put Kanade i Njemačke gdje se on sam kao bivši partizan kanio slizati s ustaškom emigracijom, nakon čega bi, tako usklađeni i ujedinjeni na bušić-luburićevskoj liniji pomirenja sinova partizana i ustaša, prionuli na demontiranje komunističke vlasti. Ovi drugi okupljeni oko Račana, svi ti družići, baltići, stojčevići, sardelići i ini, zapravo su svojom kukavičkom pasivnošću i oportunizmom samo čekali trenutak kad će vodstvo dragovoljno predati nacionalistima u ruke i tako se otarasiti vlasti.
Druga politička akcija koju je Šuvar poduzeo 1984. bila je jednodnevna konferencija o nacionalističkim tendencijama u književnosti, publicistici i kritici kojoj je podlogu predstavljao partijski dokument poznat pod nazivom “Bijela knjiga”. U tom su dokumentu umnoženom na ciklostilu manje-više evidentirana sva ideološka zastranjenja u domaćoj, a djelomično i stranoj književnosti u tom razdoblju. Danas bi se jedna takva hemeroteka slobodno mogla nazvati primjerom evidentiranja hate speecha, međutim tada se nacionalistička opozicija okupljena, prije svega, oko srpskog društva književnika i tamošnje akademije, digla na zadnje noge i Šuvarovu akciju proglasila, citiramo: “intelektualnim Golim otokom”, “crnim ideološkim registrom”, “registrom živih i mrtvih duša”, za kritičare iz nje provijava “homeinijevski duh”, Šuvara se nazivalo “ideološkim Gargamelom”, a za Bijelu knjigu se govorilo da za nju važi “Cogito ergo – SUP”. Međutim, valja se vratiti na početke osamdesetih godina kad je eksplodirala sva ta nacional-šovinistička literatura i rascvjetala se antikomunistička publicistika. U svoj toj produkciji literarnog opskurantizma izdvajali su se stihovi, recimo, Gojka Đoge koji je netom preminulom Titu spjevao pjesmu-rugalicu u kojoj ga je nazvao “štakorom s Dedinja”, za što je kratko zaglavio u bajbuku u Padinskoj Skeli. Sve je to, razumljivo, diskreditiralo tadašnje vlastodršce, jer, eto, napadaju pjesničku nejač, a opet, takva crna kabala koja se nakotila oko pjesničkih udruženja, peticionih odbora i opozicionih glasila nije mogla ostati bez Šuvarovog odgovora, koji je pazio da iz njegovog herbarija ipak ne proizađe nikakva posljedica po popisane.
Djelovanje s političke margine
Kad se ustrojila nezavisna Hrvatska Šuvara su u ljeto 1990. vladajući ekspresno smijenili s mjesta potpredsjednika Jugoslavije (na njegovo mjesto je instaliran drugi Stipe, Mesić), nakon čega je Šuvar, de facto, eskortiran na političku marginu s koje se nije uspio maknuti sve do kraja. Njegova Socijalistička radnička partija (SRP), iako prva koja se otvoreno zalagala za reafirmaciju socijalističkih ideja u nas nakon 1990., ipak nikad nije ostvarila neki upečatljiviji izborni rezultat. Prag za ulazak u Sabor nikad nisu prešli, da bi se na kraju i posvađali i raskolili u dvije frakcije, te tako postali politički još neznatniji. Sam Šuvar platio je visoku cijenu za svoju političku nepopustljivost i dosljednost. Odmah po nacionalističkom prevratu krenuo je tražiti saveznike za novu socijalističku agendu. Najprije je s Goranom Babićem, još jednim izgnanikom iz domaće kulture i politike, zakucao na vrata druge Srbije, ali su mu od tamo poručili da usluge bivših komunjara ne trebaju. Zatim je 1994., kad je pokretao “Hrvatsku ljevicu”, zakucao na Soroseva vrata ne bi li mu udijelili koji dinar za novi medijski projekt, ali su mu od tamo poručili da bivše komunjare ne financiraju i da je on svoje prilike za borbu za slobodno novinarstvo odavno prokockao. Uza sve to još su ga tukli po zagrebačkim krčmama, od kojih je najpoznatije bilo prebijanje u “Purgeru”, gdje su Šuvar i njegovo društvo popili dobre batine od grupe probisvijeta. Tu je zanimljivo da dotična krčma leži točno preko puta policijske stanice, pa kad su napadnuti nekako doteturali da prijave napad, nadajući se brzoj reakciji, dežurni su policajci lijeno zaprimili prijavu i nisu se nešto posebno pretrgli da pronalazak vinovnika nereda ubrzaju. Napadali su ga na ulici, jednom prilikom su mu pištoljem razbili sljepoočnicu (ne treba ni reći da napadač nikad nije pronađen), gazili ga autom, ali uporni Šuvar od svojih ideja nije odustajao.
Što na kraju zaključiti o Šuvaru? Ovaj puta neću pametovati ja, nego ću riječ prepustiti bistrijem od sebe – Borisu Budenu. Najprije da kažem da su se Buden i Šuvar gadno zakačili početkom devedesetih kad je ovaj prvi Šuvara, sve na liniji kritike njegovih gore spomenutih polìtīkā, izvrijeđao preko svake mjere. Kasnije je ozbiljno reterirao oko svega toga i u jednom još uvijek neobjavljenom tekstu ovako zaključio: “Kasnije, polovicom devedesetih, nije mi bilo teško sprijateljiti se sa Stipom Šuvarom i njegovom suprugom Mirom. Nisam, kao što sam već rekao, bio opterećen nikakvim osobnim resantimanom prema njemu. A u međuvremenu, naučio sam poštivati ljude koji stoje iza svojih uvjerenja, a kojih je u onom vremenu bilo malo, zapravo, tragično premalo. Pišući jednom o Lichtenbergu Walter Benjamin je istaknuo da nije važno ono u što smo uvjereni. Važno je, što to uvjerenje čini od čovjeka. To ‘što’ Brecht je nazivao: Haltung, ‘držanje’. To ‘držanje’ je po sebi nešto ‘novo’, dodaje Benjamin, ‘a najnovije na njemu je to da se ono dade naučiti.’ Samo čovjek od kojega imamo što naučiti zaslužuje da živi nakon svoje smrti. Šuvar je to bio. Štoviše, on to jest.”
