Politologinja Mirjana Kasapović napisala je nedavno za tjednik Globus tekst pod naslovom „Ako je Hrvatska propala država, trebamo li se svi iseliti“. Naslov ne završava upitnikom, nego nekakvim hibridom leada i podnaslova koji sadrži informaciju da „na ljestvici 178 država, od najugroženijih do najstabilnijih, stojimo vrlo dobro“ (ljestvica Fonda za mir op. a.) i time je zapravo izneseno sve što autorica ima za reći na tu temu.
Zaista, sve do kraja teksta Kasapović se jednim jedinim indeksom, objavljenim u Foreign Policyju prošle godine, uzdiže iznad „naracije o Hrvatskoj kao propaloj državi“ za koju u uvodu kaže da je „doduše skromna“, a ispleli su je „neki književnici i novinari, filmski, književni i kazališni kritičari, poneki glumac i pjevač, pokoji član akademske zajednice te medijski propagatori iseljavanja“. Nešto poslije tvrdi da je “oko naracije postignut široki konsenzus”, no o toj nejasnoći u nastavku teksta. I kaže: „Tek što je naracija počela cirkulirati medijskim prostorom, uvelike zahvaljujući vlastitim tvorcima koji je stalno opetuju kako bi se održala na životu, već je obznanjeno da je postignut širok konsenzus o tome da je Hrvatska propala država. U sljedećoj fazi ove političko-medijske manipulacije, prožete neshvatljivom zlobom i zlovoljom prema 'svemu postojećemu' u ovoj zemlji, to bi trebalo postati činjenicom o kojoj se više ne razgovara nego se od nje polazi kao od utvrđenog stanja stvari.“
Kasapović drži da je „neshvatljiva zloba i zlovolja“ prema Hrvatskoj posljedica toga „što pojedini akteri ocjenjuju stanje u zemlji iz vlastitih parcijalnih i pristranih političkih i svjetonazorskih perspektiva“, dok stručni politološki pristup potpuno mijenja tu perspektivu i pokazuje da je Hrvatska prilično daleko od propale države. U nastavku donekle pojašnjava da su nositelji naracije tri ideološke/svjetonazorske grupacije, ljevičari, desničari i neoliberali, koji stanje u zemlji ocjenjuju iz vlastitih parcijalnih i pristranih političkih i svjetonazorskih perspektiva, pa izlazi da je Hrvatska propala jer je istodobno premalo socijalistička, premalo nacionalistička i klerikalna i/ili premalo kapitalistička.
Zapravo ovim je već izneseno sve što autorica ima za reći na tu temu (SCREENSHOT: Globus)
„Svi donekle, više ili manje, imaju pravo. Ova Hrvatska nije po isključivoj mjeri i ukusu nijedne strane“, tvrdi Kasapović. Autorica objašnjava da je, međutim, sve to daleko od realnog stanja koje vjerodostojno odražavaju međunarodni indeksi fragilnosti, napravljeni „na temelju kohezijskih, ekonomskih političkih i socijalnih indikatora“ i da sama činjenica da ovako egzaltirane i zlonamjerne ocjene nisu kriminalizirane, nego slobodno kolaju u javnom prostoru, po sebi svjedoči o stabilnosti ove države. „Čak se i dramatična apokaliptičnost naracije o 'propaloj državi' može svrstati u okvire demokratske politike. Stabilna država može podnijeti tu naraciju zato što je ona, u biti, ne pogađa. Takve se dijagnoze, naoko paradoksalno, politički i pravno kriminaliziraju samo u doista propalim ili u egzistencijalno vrlo ugroženim državama upravo zato što izriču istinu.“
Imajući u obzir da po Fondu za mir među najnestabilnije zemlje spada čak 15 afričkih država, cijeli tekst zapravo izgleda kao znanstvena verifikacija Plenkovićeve izjave da bi „u Africi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj“, no ne pada mi na pamet tvrditi da Kasapović zaista ima tajnu realpolitičku agendu da na stranačkoj sceni podrži desni centar. Za ovu priliku, radije ću vjerovati njezinom dosadašnjem radu, nego vlastitim očima. Također, ne želim isključiti mogućnost da se masovna raspoloženja neutraliziraju uz pomoć činjenica; tako se nešto u svakom slučaju može probati.
U tekstu me se zapravo najviše dojmio njegov potencijal da nas uvjeri kako je Hrvatska zaista propala država, čak i kad do te fraze ne držiš mnogo, ni kad je samo retorička figura/floskula, ni kad je politološki koncept. Prvi je razlog odbijajuća konfuzija oko elementarnih pretpostavki na kojima se gradi argumentacija. Je li za Kasapović priča o propaloj državi samo „skromna naracija“ ili nešto oko čega postoji širok konsenzus? Autorica u tekstu tvrdi i jedno i drugo, a te su opcije bitno različite i traže sasvim drugačiji pristup. Zatim, je li ijedan društveni trend, npr. iseljavanje, posljedica pesimističke pristranosti (autorica tvrdi da „narativ“ plasiraju i zagovaratelji iseljavanja) ili je društveni trend objektivizirao pesimizam? Jesu li naracija i trend povezani na bilo koji način? Po naslovu teksta bi se dalo zaključiti da autorica smatra da diseminacija pesimizma putem masovnih medija potiče iseljavanje, ali to nije ni razrađeno, ni dokazano. Zatim bi trebalo pojasniti po čemu je „narativ“ isti, ako jednu retoričku figuru svi koriste misleći totalno drugačije koncepte (nacionalistički, kapitalistički, ljevičarski) i – posljedično – kako je moguće da svi budu u pravu. Npr. ako jedna grupacija iz svoje parcijalne, ideološko-svjetonazorske perspektive tvrdi da u Hrvatskoj ima premalo antifašizma, a druga iz dijametralno suprotne parcijalne perspektive tvrdi da ima premalo nacionalizma, kako je moguće da obje grupacije budu u pravu?
Drenaža stanovništva u bogatije EU zemlje (FOTO: Lupiga.Com)
Analizom javnog diskursa može se dokazati je li „propali projekt“ izgrađen na premalo antifašizma ili na premalo nacionalizma. Zatim, za koga je Hrvatska stabilna zemlja, ako nije ni za jednog krupnog ideološkog dioničara? Čime se u takvoj situaciji pravda dobar kohezijski status? Da bismo to razmotrili, treba se vratiti na „narativ“ o Hrvatskoj kao propaloj državi i tretirati ga kako spada, kao retoričku figuru i/ili floskulu čije značenje i polemički potencijal može iznijeti samo onaj koji je izgovara.
Pravo na autorske tantijeme pripada književniku i Lupiginom povremenom kolumnistu, Igoru Mandiću, koji je prije točno četiri godine u emisiji Nu2 kazao da je Hrvatska neuspjela država, a u Novom Listu dodatno pojasnio na što točno misli: „Možemo reći da je Hrvatska bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna državica, počela rastakati“
Drugim riječima, Mandić je priču o propaloj državi bazirao a) na uvjerenju da hrvatsku državnu ideologiju nije moguće afirmirati; b) da to, unatoč svim okolnostima, nije do kraja uspjelo. Međutim, u četiri godine otkako je Mandić dao taj intervju, kompaktna nacionalistička državica s ekonomijom u neprekidnom propadanju počela je konzumirati one prednosti članstva u EU koje joj unutarnji resursi dopuštaju – drenažu stanovništva u bogatije EU zemlje, raspad državotvorno-koruptivnog projekta Agrokor i, konačno, jačanje samosvijesti desnih političkih opcija koje se šire i po drugim zemljama EU.
Tako smo najednom došli do točke u kojoj se u Hrvatskoj naprosto mora vratiti na ratno stanje, jer druge supstance osim ideje o Big Bangu Velike Nacije – velika je samo po tome što se ratosiljala Srba i Balkana – nema, naprosto se nije imala prilike razviti. Hrvatski se nacionalisti tako danas bore za jačanje i intelektualnu verifikaciju nacionalnih mitova s početka devedesetih, i to ne više „kamufliranim“ političkim porukama iz devedesetih poput jezične prakse, „neslužbenog“ protjerivanja Srba iz većih gradova, sotonizacije Drugog, Jugoslavije, Balkana, itd.
Pored širenja sasvim eksplicitnih referenci na simbole i poruke iz NDH i prijedloga da se antifašizam izbaci iz izvorišnih osnova Ustava i/ili tumači drugačije, podmetanja klerikalizma i konzervativizma kao recepta za spas nacije, tu je i javni obračun sa svim antifašističkim inicijativama, pod egidom njihovog izjednačavanja s komunizmom, a komunizma s fašizmom. Takvi su trendovi, da ne bi bilo zabune, dio političkog i medijskog mainstreama i vrlo su bitni za ono što se događa ispod žita, a to je ekonomska preraspodjela snaga oko koje vlada opći kaos.
Riječju, dok se glavinja s osnovnim javnim politikama, politička kontrola i nadmoć stvara se udarom na temeljne humanističke vrijednosti, a ne na parcijalne ljevičarske političke perspektive. U takvoj situaciji, svatko ima pravo posegnuti za metaforom raspada, misleći ga u moralnom i intelektualnom smislu, a ne u smislu npr. „alokacije javnih resursa u školstvu Hrvatske u odnosu na Jemen“. Možda postoji održiva intelektualna strategija kojom bi se obranila teza da je i to što desničarske i revizionističke inicijative jačaju „dokaz stabilnosti ove države, zato što je one, u biti ne pogađaju“. Npr. da konstatiramo da su odluke ZAVNOH-a i dalje upisane u ustavno-pravni temelj suvremene Republike i da će tako ostati, a da jačanje fašistoidnih ili ustašofilnih inicijativa treba biti tretirano kao neugrožavajući dio razmjene ideja u pluralističkom demokratskom društvu, ali takvoj bi perspektivi nedostajalo: a) iskazivanje moralne obaveze da se na jačanje takvih inicijativa nikada ne gleda benevolentno; b) anticipativni potencijal, analiza jesu li takve inicijative zaista neugrožavajuće.
Pravo na autorske tantijeme na retoričku figuru pripada Igoru Mandiću (FOTO: Lupiga.Com)
Mandićeva retorička figura je u svakom slučaju nesumjerljiva s politološkim konceptom, pa se ničim iz njegovog arsenala ne može pobijati, ali je činjenica da u njoj ima više egzaktnosti, pa čak i znanosti, nego u ijednom politološkom kriteriju na koji se Kasapović poziva da bi dokazala egzaltaciju i zlobu u katastrofičnim ocjenama hrvatskog stanja stvari. To je ujedno i razlog zašto ovdje ne iznosim neke druge statistike (stanje u zdravstvu, visokom obrazovanju, stopa relativnog siromaštva, stopa nezaposlenosti, itd.), koje bi pokazale da Hrvatska po nekim parametrima ipak propada iako se, naravno, ne može mjeriti sa zemljama u kojima je očekivani životni vijek 40 godina i niže, a stopa pismenosti od 21 do 28 posto.
Pesimizam antifašista proizlazi iz moralne otvorenosti prema razgovoru i činjenicama o temeljima ove države i predviđanje da se greške započete devedesetih ne mogu ispraviti, ni u ideološkom, ni u ekonomskom smislu. To još nitko, nažalost, nije oborio. To što su desničari, poput Ive Stiera i Višnje Starešine, preuzeli ovaj izraz od liberala, već spada u notorne i prepoznatljive strategije inverzije, poput preuzimanja ljudsko-pravaške retorike za potrebe inicijativa koje smjeraju na smanjenje ljudskih prava.
Izjednačavanje ovih dviju struja kao jednako „perceptivno suženih“ neodrživo je nakon analize današnje političke i medijske prakse, a posebno je suspektna tvrdnja da obje ničim ne pogađaju stabilnu državu. Svi koji se ozbiljno bave medijima uočavaju i prate kulturnu revoluciju koju je desnica pokrenula od dolaska Tomislava Karamarka na premijersko mjesto i vide požarište koje je ona ostavila u masovnim medijima, posebno na HRT-u. Kriminalizacija javnog govora, koja bi kao bila ultimativni dokaz fragilnosti države, u nominalno demokratskim društvima nije jedina metoda da se pluralizam efikasno uguši, no moramo reći da je bilo i takvih inicijativa.
„Svatko će u kući moći misliti što hoće, ali javno morat će poštivati temeljne vrijednosti hrvatske države: Domovinski rat, branitelje, naše poginule, Franju Tuđmana i Gojka Šuška“, kazao je 2014. godine tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, dok je godinu kasnije predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić predložio da se korištenje izraza „građanski rat“ umjesto Domovinski rat, penalizira zatvorskim kaznama.
Užasan je, uostalom, problem što antifašistički osjećaj „propalosti“ Hrvatske ipak ne pogađa „stabilnu državu“ do te mjere da bi se civilizacijske moralne norme napokon poklopile s javnim moralom koji je integriran u mit o hrvatskoj državotvornosti. Cijeli taj projekt zapravo je stranački HDZ-ov projekt i zamalo jedina službena politika, a HDZ-u su ovaj tren konkurencija samo njegove vlastite frakcije. Ako ova država ima dobre šanse da zaglavi u borbi za i protiv elementarnih civilizacijskih vrijednosti, sve dok je neki novi kapitalistički ciklus ne naplavi na neko bolje ili lošije mjesto – kao što se dogodilo u odnosu prema Todoriću – onda je naprosto red da se kaže da su HDZ-ovi mitovi i legende propali projekt, neovisno o tome što ćemo mi još dugo i stabilno grcati u njemu. Da je takav paradoks demokracije moguć, još je bolje teorijski obrađeno od koncepta propale države.
lupiga
Zaista, sve do kraja teksta Kasapović se jednim jedinim indeksom, objavljenim u Foreign Policyju prošle godine, uzdiže iznad „naracije o Hrvatskoj kao propaloj državi“ za koju u uvodu kaže da je „doduše skromna“, a ispleli su je „neki književnici i novinari, filmski, književni i kazališni kritičari, poneki glumac i pjevač, pokoji član akademske zajednice te medijski propagatori iseljavanja“. Nešto poslije tvrdi da je “oko naracije postignut široki konsenzus”, no o toj nejasnoći u nastavku teksta. I kaže: „Tek što je naracija počela cirkulirati medijskim prostorom, uvelike zahvaljujući vlastitim tvorcima koji je stalno opetuju kako bi se održala na životu, već je obznanjeno da je postignut širok konsenzus o tome da je Hrvatska propala država. U sljedećoj fazi ove političko-medijske manipulacije, prožete neshvatljivom zlobom i zlovoljom prema 'svemu postojećemu' u ovoj zemlji, to bi trebalo postati činjenicom o kojoj se više ne razgovara nego se od nje polazi kao od utvrđenog stanja stvari.“
Kasapović drži da je „neshvatljiva zloba i zlovolja“ prema Hrvatskoj posljedica toga „što pojedini akteri ocjenjuju stanje u zemlji iz vlastitih parcijalnih i pristranih političkih i svjetonazorskih perspektiva“, dok stručni politološki pristup potpuno mijenja tu perspektivu i pokazuje da je Hrvatska prilično daleko od propale države. U nastavku donekle pojašnjava da su nositelji naracije tri ideološke/svjetonazorske grupacije, ljevičari, desničari i neoliberali, koji stanje u zemlji ocjenjuju iz vlastitih parcijalnih i pristranih političkih i svjetonazorskih perspektiva, pa izlazi da je Hrvatska propala jer je istodobno premalo socijalistička, premalo nacionalistička i klerikalna i/ili premalo kapitalistička.
Zapravo ovim je već izneseno sve što autorica ima za reći na tu temu (SCREENSHOT: Globus)
„Svi donekle, više ili manje, imaju pravo. Ova Hrvatska nije po isključivoj mjeri i ukusu nijedne strane“, tvrdi Kasapović. Autorica objašnjava da je, međutim, sve to daleko od realnog stanja koje vjerodostojno odražavaju međunarodni indeksi fragilnosti, napravljeni „na temelju kohezijskih, ekonomskih političkih i socijalnih indikatora“ i da sama činjenica da ovako egzaltirane i zlonamjerne ocjene nisu kriminalizirane, nego slobodno kolaju u javnom prostoru, po sebi svjedoči o stabilnosti ove države. „Čak se i dramatična apokaliptičnost naracije o 'propaloj državi' može svrstati u okvire demokratske politike. Stabilna država može podnijeti tu naraciju zato što je ona, u biti, ne pogađa. Takve se dijagnoze, naoko paradoksalno, politički i pravno kriminaliziraju samo u doista propalim ili u egzistencijalno vrlo ugroženim državama upravo zato što izriču istinu.“
Imajući u obzir da po Fondu za mir među najnestabilnije zemlje spada čak 15 afričkih država, cijeli tekst zapravo izgleda kao znanstvena verifikacija Plenkovićeve izjave da bi „u Africi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj“, no ne pada mi na pamet tvrditi da Kasapović zaista ima tajnu realpolitičku agendu da na stranačkoj sceni podrži desni centar. Za ovu priliku, radije ću vjerovati njezinom dosadašnjem radu, nego vlastitim očima. Također, ne želim isključiti mogućnost da se masovna raspoloženja neutraliziraju uz pomoć činjenica; tako se nešto u svakom slučaju može probati.
U tekstu me se zapravo najviše dojmio njegov potencijal da nas uvjeri kako je Hrvatska zaista propala država, čak i kad do te fraze ne držiš mnogo, ni kad je samo retorička figura/floskula, ni kad je politološki koncept. Prvi je razlog odbijajuća konfuzija oko elementarnih pretpostavki na kojima se gradi argumentacija. Je li za Kasapović priča o propaloj državi samo „skromna naracija“ ili nešto oko čega postoji širok konsenzus? Autorica u tekstu tvrdi i jedno i drugo, a te su opcije bitno različite i traže sasvim drugačiji pristup. Zatim, je li ijedan društveni trend, npr. iseljavanje, posljedica pesimističke pristranosti (autorica tvrdi da „narativ“ plasiraju i zagovaratelji iseljavanja) ili je društveni trend objektivizirao pesimizam? Jesu li naracija i trend povezani na bilo koji način? Po naslovu teksta bi se dalo zaključiti da autorica smatra da diseminacija pesimizma putem masovnih medija potiče iseljavanje, ali to nije ni razrađeno, ni dokazano. Zatim bi trebalo pojasniti po čemu je „narativ“ isti, ako jednu retoričku figuru svi koriste misleći totalno drugačije koncepte (nacionalistički, kapitalistički, ljevičarski) i – posljedično – kako je moguće da svi budu u pravu. Npr. ako jedna grupacija iz svoje parcijalne, ideološko-svjetonazorske perspektive tvrdi da u Hrvatskoj ima premalo antifašizma, a druga iz dijametralno suprotne parcijalne perspektive tvrdi da ima premalo nacionalizma, kako je moguće da obje grupacije budu u pravu?
Drenaža stanovništva u bogatije EU zemlje (FOTO: Lupiga.Com)
Analizom javnog diskursa može se dokazati je li „propali projekt“ izgrađen na premalo antifašizma ili na premalo nacionalizma. Zatim, za koga je Hrvatska stabilna zemlja, ako nije ni za jednog krupnog ideološkog dioničara? Čime se u takvoj situaciji pravda dobar kohezijski status? Da bismo to razmotrili, treba se vratiti na „narativ“ o Hrvatskoj kao propaloj državi i tretirati ga kako spada, kao retoričku figuru i/ili floskulu čije značenje i polemički potencijal može iznijeti samo onaj koji je izgovara.
Pravo na autorske tantijeme pripada književniku i Lupiginom povremenom kolumnistu, Igoru Mandiću, koji je prije točno četiri godine u emisiji Nu2 kazao da je Hrvatska neuspjela država, a u Novom Listu dodatno pojasnio na što točno misli: „Možemo reći da je Hrvatska bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna državica, počela rastakati“
Drugim riječima, Mandić je priču o propaloj državi bazirao a) na uvjerenju da hrvatsku državnu ideologiju nije moguće afirmirati; b) da to, unatoč svim okolnostima, nije do kraja uspjelo. Međutim, u četiri godine otkako je Mandić dao taj intervju, kompaktna nacionalistička državica s ekonomijom u neprekidnom propadanju počela je konzumirati one prednosti članstva u EU koje joj unutarnji resursi dopuštaju – drenažu stanovništva u bogatije EU zemlje, raspad državotvorno-koruptivnog projekta Agrokor i, konačno, jačanje samosvijesti desnih političkih opcija koje se šire i po drugim zemljama EU.
Tako smo najednom došli do točke u kojoj se u Hrvatskoj naprosto mora vratiti na ratno stanje, jer druge supstance osim ideje o Big Bangu Velike Nacije – velika je samo po tome što se ratosiljala Srba i Balkana – nema, naprosto se nije imala prilike razviti. Hrvatski se nacionalisti tako danas bore za jačanje i intelektualnu verifikaciju nacionalnih mitova s početka devedesetih, i to ne više „kamufliranim“ političkim porukama iz devedesetih poput jezične prakse, „neslužbenog“ protjerivanja Srba iz većih gradova, sotonizacije Drugog, Jugoslavije, Balkana, itd.
Pored širenja sasvim eksplicitnih referenci na simbole i poruke iz NDH i prijedloga da se antifašizam izbaci iz izvorišnih osnova Ustava i/ili tumači drugačije, podmetanja klerikalizma i konzervativizma kao recepta za spas nacije, tu je i javni obračun sa svim antifašističkim inicijativama, pod egidom njihovog izjednačavanja s komunizmom, a komunizma s fašizmom. Takvi su trendovi, da ne bi bilo zabune, dio političkog i medijskog mainstreama i vrlo su bitni za ono što se događa ispod žita, a to je ekonomska preraspodjela snaga oko koje vlada opći kaos.
Riječju, dok se glavinja s osnovnim javnim politikama, politička kontrola i nadmoć stvara se udarom na temeljne humanističke vrijednosti, a ne na parcijalne ljevičarske političke perspektive. U takvoj situaciji, svatko ima pravo posegnuti za metaforom raspada, misleći ga u moralnom i intelektualnom smislu, a ne u smislu npr. „alokacije javnih resursa u školstvu Hrvatske u odnosu na Jemen“. Možda postoji održiva intelektualna strategija kojom bi se obranila teza da je i to što desničarske i revizionističke inicijative jačaju „dokaz stabilnosti ove države, zato što je one, u biti ne pogađaju“. Npr. da konstatiramo da su odluke ZAVNOH-a i dalje upisane u ustavno-pravni temelj suvremene Republike i da će tako ostati, a da jačanje fašistoidnih ili ustašofilnih inicijativa treba biti tretirano kao neugrožavajući dio razmjene ideja u pluralističkom demokratskom društvu, ali takvoj bi perspektivi nedostajalo: a) iskazivanje moralne obaveze da se na jačanje takvih inicijativa nikada ne gleda benevolentno; b) anticipativni potencijal, analiza jesu li takve inicijative zaista neugrožavajuće.
Pravo na autorske tantijeme na retoričku figuru pripada Igoru Mandiću (FOTO: Lupiga.Com)
Mandićeva retorička figura je u svakom slučaju nesumjerljiva s politološkim konceptom, pa se ničim iz njegovog arsenala ne može pobijati, ali je činjenica da u njoj ima više egzaktnosti, pa čak i znanosti, nego u ijednom politološkom kriteriju na koji se Kasapović poziva da bi dokazala egzaltaciju i zlobu u katastrofičnim ocjenama hrvatskog stanja stvari. To je ujedno i razlog zašto ovdje ne iznosim neke druge statistike (stanje u zdravstvu, visokom obrazovanju, stopa relativnog siromaštva, stopa nezaposlenosti, itd.), koje bi pokazale da Hrvatska po nekim parametrima ipak propada iako se, naravno, ne može mjeriti sa zemljama u kojima je očekivani životni vijek 40 godina i niže, a stopa pismenosti od 21 do 28 posto.
Pesimizam antifašista proizlazi iz moralne otvorenosti prema razgovoru i činjenicama o temeljima ove države i predviđanje da se greške započete devedesetih ne mogu ispraviti, ni u ideološkom, ni u ekonomskom smislu. To još nitko, nažalost, nije oborio. To što su desničari, poput Ive Stiera i Višnje Starešine, preuzeli ovaj izraz od liberala, već spada u notorne i prepoznatljive strategije inverzije, poput preuzimanja ljudsko-pravaške retorike za potrebe inicijativa koje smjeraju na smanjenje ljudskih prava.
Izjednačavanje ovih dviju struja kao jednako „perceptivno suženih“ neodrživo je nakon analize današnje političke i medijske prakse, a posebno je suspektna tvrdnja da obje ničim ne pogađaju stabilnu državu. Svi koji se ozbiljno bave medijima uočavaju i prate kulturnu revoluciju koju je desnica pokrenula od dolaska Tomislava Karamarka na premijersko mjesto i vide požarište koje je ona ostavila u masovnim medijima, posebno na HRT-u. Kriminalizacija javnog govora, koja bi kao bila ultimativni dokaz fragilnosti države, u nominalno demokratskim društvima nije jedina metoda da se pluralizam efikasno uguši, no moramo reći da je bilo i takvih inicijativa.
„Svatko će u kući moći misliti što hoće, ali javno morat će poštivati temeljne vrijednosti hrvatske države: Domovinski rat, branitelje, naše poginule, Franju Tuđmana i Gojka Šuška“, kazao je 2014. godine tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, dok je godinu kasnije predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić predložio da se korištenje izraza „građanski rat“ umjesto Domovinski rat, penalizira zatvorskim kaznama.
Užasan je, uostalom, problem što antifašistički osjećaj „propalosti“ Hrvatske ipak ne pogađa „stabilnu državu“ do te mjere da bi se civilizacijske moralne norme napokon poklopile s javnim moralom koji je integriran u mit o hrvatskoj državotvornosti. Cijeli taj projekt zapravo je stranački HDZ-ov projekt i zamalo jedina službena politika, a HDZ-u su ovaj tren konkurencija samo njegove vlastite frakcije. Ako ova država ima dobre šanse da zaglavi u borbi za i protiv elementarnih civilizacijskih vrijednosti, sve dok je neki novi kapitalistički ciklus ne naplavi na neko bolje ili lošije mjesto – kao što se dogodilo u odnosu prema Todoriću – onda je naprosto red da se kaže da su HDZ-ovi mitovi i legende propali projekt, neovisno o tome što ćemo mi još dugo i stabilno grcati u njemu. Da je takav paradoks demokracije moguć, još je bolje teorijski obrađeno od koncepta propale države.
lupiga
