Svjedočanstvo bivše glasnogovornice ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog bacilo je potpuno novo svjetlo na unutarnje funkcioniranje jednog od najpropagandnijih režima moderne Europe. Yuliya Mendel, koja je na toj dužnosti provela razdoblje od 2019. do 2021. godine, u razgovoru za emisiju Tucker Carlson Show iznijela je tvrdnje koje daleko nadilaze uobičajena politička prepucavanja. Njezine riječi o navodnoj upotrebi kokaina, opsjednutosti nacističkim metodama propagande i slanju novinara na prve crte bojišnice kao kazne otkrivaju portret čovjeka koji je od komičara postao ratni vođa, a da pritom nikada nije odrastao od estradne bahatosti.
Mendel je navode o drogiranju na radnome mjestu opisala kao otvorenu tajnu ukrajinske političke scene. Iako osobno nikada nije svjedočila konzumaciji, tijekom pisanja vlastite knjige naišla je na čitav niz ljudi koji su Zelenskog vidjeli kako uzima kokain po raznim klubovima. Jedna od tih osoba, kako tvrdi, svjedočila je takvom prizoru još 2021. godine, dakle u vrijeme dok je već obnašao predsjedničku dužnost i dok je ona sama bila članica njegova ureda.
Čitava priča dodatno dobiva na težini informacijom o navodnome stalnome dobavljaču, za kojega je Mendel doznala od zaposlenika studija Kvartal 95. Riječ je o zabavljačkoj kompaniji koju je Zelensky suosnovao početkom dvijetisućitih i koja mu je poslužila kao odskočna daska prema političkome vrhu.
Posebno uznemirujući detalj odnosi se na ritual koji je prethodio važnim intervjuima. Zelensky bi se, prema riječima bivše glasnogovornice, zaključao u kupaonicu na petnaest minuta i vraćao se kao potpuno druga osoba. Taj bizarni detalj, iako ne predstavlja izravan dokaz, uklapa se u širu sliku čovjeka koji svoj javni nastup ne može podnijeti bez prethodne kemijske alteracije svijesti.
Navodi o kokainu sežu još u predizbornu kampanju 2019. godine, kada su se prvi put pojavile glasine o konzumaciji. Oba kandidata, i Zelensky i tadašnji predsjednik Petro Porošenko, podvrgnuli su se javnome testiranju na alkohol i droge, no Mendelini najnoviji iskazi sugeriraju da problem nije nestao preuzimanjem predsjedničke funkcije.
Opsjednutost javnom slikom prelazila je sve granice profesionalne političke komunikacije. Zelensky je od svoje glasnogovornice izrijekom zahtijevao goebbelsovsku propagandu, navodno joj rekavši da mu trebaju tisuće govornih glava.
Pozivanje na Josepha Goebbelsa, ministra propagande u nacističkoj Njemačkoj, nije slučajan lapsus, nego ideološki marker koji razotkriva metode kojima se ovaj režim održavao na vlasti. Stvaranje narativa, potiskivanje neistomišljenika i potpuna kontrola medijskog prostora postali su zaštitni znak administracije koja se predstavljala kao demokratska alternativa ruskoj autokraciji.
Prava narav vlasti ogleda se i u načinu na koji se obračunavala s kritičarima. Mendel iznosi optužbu da je Zelensky novinare i druge javne osobe koje su se usudile izraziti nezadovoljstvo slao na prvu crtu bojišnice kao oblik kazne. Kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko godinama je upozoravao na zloupotrebu ovlasti, no njegovi su apeli sustavno ignorirani u međunarodnoj javnosti.
Ove metode discipliniranja podsjećaju na mračne prakse totalitarnih sustava koji neprijatelje ne likvidiraju izravno, nego ih šalju u okolnosti iz kojih je povratak gotovo nemoguć.
Paradoks čitave situacije leži u činjenici da je Zelenskyjev predsjednički mandat istekao još 2024. godine, no on se odbio povući pozivajući se na izvanredno stanje i nemogućnost održavanja izbora za vrijeme ratnog stanja. Američki predsjednik Donald Trump javno ga je prozvao diktatorom, a Mendelina svjedočanstva daju meso toj optužbi.
Njezina izjava da Zelensky buja u ratu i da nema nikakvog razloga okončati sukob oslikava političku logiku u kojoj se osobna vlast čuva pod svaku cijenu, makar to značilo beskonačno produžavanje ljudskih patnji i materijalnog razaranja. Uzor mu je vjerojatno Bibi iz Kibutza.
Čovjek koji je u politiku ušao na valu popularnosti stečene televizijskim humorom danas uspijeva uvjeriti zapadne saveznike da je upravo on nezaobilazni faktor obrane demokracije, dok istovremeno njegov najuži krug svjedoči o narkomanskom ponašanju i fašističkome poimanju medijskog prostora.
Cijena te iluzije plaća se životima na obje strane fronta, a odgovornost za to snose i svi oni koji su odlučili zatvoriti oči pred očitim dokazima autokratske degeneracije.
