Fokusiranost na ustrajnost, a ne na kratkoročnu učinkovitost – karakteristika je obiteljskog poslovanja.
Za mnoge sintagma „obiteljsko poduzeće“ uključuje malo ili srednje poduzeće lokalnog fokusa i niz obiteljskih problema, od prepirki do sukcesija. Mnogo tih „mama i tata“ poduzeća odgovara ovom opisu, ali ne odražava snažnu ulogu koje obiteljska poduzeća imaju u svjetskom gospodarstvu. Ne samo da uključuju korporacije poput Walmarta, Samsunga, Tata Group i Porchea, već čine više od 30% poduzeća s prodajom većom od milijardu dolara, prema analizi Boston Consulting Group.
Dok određena istraživanja nalažu da zbog jedinstvene strukture vlasništva obiteljska poduzeća imaju dugoročniju orijentaciju nego tradicionalna, javna poduzeća, te u prosjeku dugoročno nadmašuju druga poduzeća, druga istraživanja pokazuju suprotno.
U čemu su stvarno obiteljska poduzeća drugačija?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, istraživači Centra za ekonomska i management istraživanja, Ecole Polytechnique, proveli su istraživanje na 149 javnih trgovačkih društava u obiteljskom vlasništvu s prihodima višim od milijarde dolara. Sjedišta su im u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Meksiku. Članovi obitelji uključeni su i u nadzorne odbore i upravu poduzeća. Napravljena je usporedna grupa poduzeća u istim državama i sektorima, slične veličine, ali nisu obiteljski kontrolirane.
Rezultati pokazuju da u dobrim ekonomskim uvjetima obiteljska poduzeća ne zarađuju više od kompanija koje imaju raspršenije vlasničke strukture. Ali u vrijeme ekonomskog pada, obiteljska poduzeća nadmašuju „vršnjake“. Ako se uzmu u obzir poslovni ciklusi od 1997. – 2009. može se otkriti kako je prosječna dugoročna financijska izvedba viša za obiteljska poduzeća nego za ona koja to nisu, u svakoj zemlji gdje se provelo istraživanje. Izvršni direktori obiteljskih poduzeća često investiraju tijekom 10 ili 20 godina, koncentrirajući se na sve što mogu učiniti kako bi sljedećoj generaciji bilo uspješnije poslovanje. U istraživanju je identificirano nekoliko korporacija s raspršenom vlasničkom strukturom koje oponašaju strategije obiteljskih poduzeća. Djeluje kao obiteljsko poduzeće, ali ipak to nije – Nestle. Očigledno je da se obiteljska poduzeća fokusiraju na održivost i ustrajnost umjesto na izvedbu, ali zašto ostale kompanije ne mogu „oponašati“ takvu strategiju? Neke mogu, primjerice Nestle. Kompanija se manje oslanja na akvizicije, a godišnje na nove akvizicije ostvaruje prosječno prihod od 3,9%, nasuprot prosjeku od 7,8% svojih konkurenata. Nestle je, u geografskim terminima, diverzificiranija od svojih najvećih konkurenata (čak 67% svoje prodaje ostvaruje izvan svoje regije u usporedbi s 56% koje ostvaruju konkurenti).
Pristupi u poslovanju obiteljskih poduzeća:
Štedljivi su u dobrim i lošim vremenima. Istraživanja su pokazala razliku u poslovanju na vrlo jednostavnom primjeru – ulazak u predvorja sjedišta kompanija. Za razliku od mnogih multinacionalnih korporacija, većina obiteljskih poduzeća nemaju luksuzno opremljene urede.
Oprezni su s kapitalnim izdacima. Obiteljski kontrolirana poduzeća su izrazito razumna kada je u pitanju kapitalno ulaganje. Jedan vlasnik obiteljskog poduzeća navodi kako imaju vrlo jednostavno pravilo, a ono glasi da ne troše ono što nisu zaradili. Jednostavno pravilo, ali u stvarnosti takvo pravilo ne iznose korporacijski direktori koji nisu vlasnici kompanija. Obiteljska poduzeća pažljivo ulažu i ako ulažu takav oblik investiranja ide u izrazito jake projekte, gdje zbog toga postoji mogućnost da propuste neke prilike. U vrijeme krize njihova ulaganja su ograničena i ugrožena nestabilnim i neostvarivim projektima.
Podnose malo duga. U modernim korporativnim financijama razumna količina duga se podrazumijeva kao pozitivna stvar jer povećava stvaranje vrijednosti. Ali obiteljsko poduzeće poistovjećuje dug s krhkosti i rizikom. Kompanije koje je Boston Consulting Group istražio od 2001. do 2009. imale su u prosjeku kapitalni dug od 37%, dok su ne-obiteljska poduzeća imala u prosjeku 47% kapitalnog duga. Obiteljska se poduzeća u vrijeme recesije nisu morala financijski žrtvovati kako bi ostvarile financijske zahtjeve. „Ljudi često misle da smo bogati i hrabri,“ navodi vlasnik obiteljske kompanije i poručuje kako su ustvari kukavice jer ostavljaju većinu gotovine u kompaniji kako ne bi preveliku moć davali bankama.
Akviziraju malo i manje kompanije. Obiteljska poduzeća preferiraju manje akvizicije, po mogućnosti srodne njihovu ključnom poslovanju ili jednostavno geografsko širenje. U prosjeku, od akvizicija ostvaruju 2% godišnje prihoda dok je u ne-obiteljskim poduzećima taj prosjek 3,7% - gotovo dvaput veći. Obiteljska poduzeća preferiraju organski rast i češće se odlučuju na partnerstva ili zajednička ulaganja umjesto akvizicija. Kako je jedan HR direktor vodećeg obiteljskog poslovanja luksuznih proizvoda opisao, ne vole velike akvizicije jer su prevelik integracijski rizik, krivo vrijeme, loše investiranje i mijenjanje kulture.
Međunarodni uspjesi. Istraživanje o obiteljskom poslovanju koje je proveo PwC 2012. godine uključivalo je oko 2000 poduzeća iz cijeloga svijeta, različitih sektora, od proizvodnje, preko maloprodaje do građevinarstva. 65% obiteljskih poslovanja je povećalo prodaju u prošloj godini i postali su izrazito jaki u područjima istočne Europe, Latinske Amerike i Srednjeg istoka. Više od 80% poduzeća očekuje isti rast ili čak agresivniji porast u sljedećih pet godina za poduzeća koja posluju u Indiji, Singapuru i Južnoj Africi. Veliki broj ispitanih obiteljskih poduzeća želi povećati prodaju izvozom. Razlike u izvoznim tržišta su iznimno široke, od 60% koje ostvaruje Singapur do 7% SAD ili 5% Australija.
Zadržavanje talenata. Obiteljska poduzeća na godišnjoj razini imaju manji postotak fluktuacije nego poduzeća koja to nisu. Zanimljivo je to da se ne oslanjaju na financijske poticaje kako bi zadržali zaposlenike. Fokus stavljaju na: stvaranje organizacijske kulture predanosti, pripadnosti i smislenosti, interno promoviranje zaposlenika, ulaganje u zaposlenike i izbjegavaju otpuštanja. Prema istraživanju BCG, obiteljska poduzeća ulažu više u edukaciju svojih zaposlenika, prosječno čak 885 eura godišnje po zaposleniku, naspram prosječno 336 eura u ne-obiteljskim poduzećima.
Godinama menadžeri savjetuju „ponašajte se i razmišljajte kao vlasnik“. Pravila i načela obiteljskih poslovanja pokazuju kako se takvo razmišljanje prevodi u stvarnu strategiju. Obiteljska poduzeća i druge korporacije imaju još puno toga naučiti jedni od drugih, ali linija između njih počinje blijediti. Potrebno je stvoriti konstruktivnije i pozitivnije okružje u kojima različita područja poslovanja mogu razmjenjivati ideje i surađivati. Obiteljska poduzeća su vitalan dio globalne ekonomije i mogu donijeti značajan doprinos rastu i oporavku gospodarstva ako im se da pravilna i potrebna potpora u pravo vrijeme.
Thinkstock
Za mnoge sintagma „obiteljsko poduzeće“ uključuje malo ili srednje poduzeće lokalnog fokusa i niz obiteljskih problema, od prepirki do sukcesija. Mnogo tih „mama i tata“ poduzeća odgovara ovom opisu, ali ne odražava snažnu ulogu koje obiteljska poduzeća imaju u svjetskom gospodarstvu. Ne samo da uključuju korporacije poput Walmarta, Samsunga, Tata Group i Porchea, već čine više od 30% poduzeća s prodajom većom od milijardu dolara, prema analizi Boston Consulting Group.
Dok određena istraživanja nalažu da zbog jedinstvene strukture vlasništva obiteljska poduzeća imaju dugoročniju orijentaciju nego tradicionalna, javna poduzeća, te u prosjeku dugoročno nadmašuju druga poduzeća, druga istraživanja pokazuju suprotno.
U čemu su stvarno obiteljska poduzeća drugačija?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, istraživači Centra za ekonomska i management istraživanja, Ecole Polytechnique, proveli su istraživanje na 149 javnih trgovačkih društava u obiteljskom vlasništvu s prihodima višim od milijarde dolara. Sjedišta su im u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Meksiku. Članovi obitelji uključeni su i u nadzorne odbore i upravu poduzeća. Napravljena je usporedna grupa poduzeća u istim državama i sektorima, slične veličine, ali nisu obiteljski kontrolirane.
Rezultati pokazuju da u dobrim ekonomskim uvjetima obiteljska poduzeća ne zarađuju više od kompanija koje imaju raspršenije vlasničke strukture. Ali u vrijeme ekonomskog pada, obiteljska poduzeća nadmašuju „vršnjake“. Ako se uzmu u obzir poslovni ciklusi od 1997. – 2009. može se otkriti kako je prosječna dugoročna financijska izvedba viša za obiteljska poduzeća nego za ona koja to nisu, u svakoj zemlji gdje se provelo istraživanje. Izvršni direktori obiteljskih poduzeća često investiraju tijekom 10 ili 20 godina, koncentrirajući se na sve što mogu učiniti kako bi sljedećoj generaciji bilo uspješnije poslovanje. U istraživanju je identificirano nekoliko korporacija s raspršenom vlasničkom strukturom koje oponašaju strategije obiteljskih poduzeća. Djeluje kao obiteljsko poduzeće, ali ipak to nije – Nestle. Očigledno je da se obiteljska poduzeća fokusiraju na održivost i ustrajnost umjesto na izvedbu, ali zašto ostale kompanije ne mogu „oponašati“ takvu strategiju? Neke mogu, primjerice Nestle. Kompanija se manje oslanja na akvizicije, a godišnje na nove akvizicije ostvaruje prosječno prihod od 3,9%, nasuprot prosjeku od 7,8% svojih konkurenata. Nestle je, u geografskim terminima, diverzificiranija od svojih najvećih konkurenata (čak 67% svoje prodaje ostvaruje izvan svoje regije u usporedbi s 56% koje ostvaruju konkurenti).
Pristupi u poslovanju obiteljskih poduzeća:
Štedljivi su u dobrim i lošim vremenima. Istraživanja su pokazala razliku u poslovanju na vrlo jednostavnom primjeru – ulazak u predvorja sjedišta kompanija. Za razliku od mnogih multinacionalnih korporacija, većina obiteljskih poduzeća nemaju luksuzno opremljene urede.
Oprezni su s kapitalnim izdacima. Obiteljski kontrolirana poduzeća su izrazito razumna kada je u pitanju kapitalno ulaganje. Jedan vlasnik obiteljskog poduzeća navodi kako imaju vrlo jednostavno pravilo, a ono glasi da ne troše ono što nisu zaradili. Jednostavno pravilo, ali u stvarnosti takvo pravilo ne iznose korporacijski direktori koji nisu vlasnici kompanija. Obiteljska poduzeća pažljivo ulažu i ako ulažu takav oblik investiranja ide u izrazito jake projekte, gdje zbog toga postoji mogućnost da propuste neke prilike. U vrijeme krize njihova ulaganja su ograničena i ugrožena nestabilnim i neostvarivim projektima.
Podnose malo duga. U modernim korporativnim financijama razumna količina duga se podrazumijeva kao pozitivna stvar jer povećava stvaranje vrijednosti. Ali obiteljsko poduzeće poistovjećuje dug s krhkosti i rizikom. Kompanije koje je Boston Consulting Group istražio od 2001. do 2009. imale su u prosjeku kapitalni dug od 37%, dok su ne-obiteljska poduzeća imala u prosjeku 47% kapitalnog duga. Obiteljska se poduzeća u vrijeme recesije nisu morala financijski žrtvovati kako bi ostvarile financijske zahtjeve. „Ljudi često misle da smo bogati i hrabri,“ navodi vlasnik obiteljske kompanije i poručuje kako su ustvari kukavice jer ostavljaju većinu gotovine u kompaniji kako ne bi preveliku moć davali bankama.
Akviziraju malo i manje kompanije. Obiteljska poduzeća preferiraju manje akvizicije, po mogućnosti srodne njihovu ključnom poslovanju ili jednostavno geografsko širenje. U prosjeku, od akvizicija ostvaruju 2% godišnje prihoda dok je u ne-obiteljskim poduzećima taj prosjek 3,7% - gotovo dvaput veći. Obiteljska poduzeća preferiraju organski rast i češće se odlučuju na partnerstva ili zajednička ulaganja umjesto akvizicija. Kako je jedan HR direktor vodećeg obiteljskog poslovanja luksuznih proizvoda opisao, ne vole velike akvizicije jer su prevelik integracijski rizik, krivo vrijeme, loše investiranje i mijenjanje kulture.
Međunarodni uspjesi. Istraživanje o obiteljskom poslovanju koje je proveo PwC 2012. godine uključivalo je oko 2000 poduzeća iz cijeloga svijeta, različitih sektora, od proizvodnje, preko maloprodaje do građevinarstva. 65% obiteljskih poslovanja je povećalo prodaju u prošloj godini i postali su izrazito jaki u područjima istočne Europe, Latinske Amerike i Srednjeg istoka. Više od 80% poduzeća očekuje isti rast ili čak agresivniji porast u sljedećih pet godina za poduzeća koja posluju u Indiji, Singapuru i Južnoj Africi. Veliki broj ispitanih obiteljskih poduzeća želi povećati prodaju izvozom. Razlike u izvoznim tržišta su iznimno široke, od 60% koje ostvaruje Singapur do 7% SAD ili 5% Australija.
Zadržavanje talenata. Obiteljska poduzeća na godišnjoj razini imaju manji postotak fluktuacije nego poduzeća koja to nisu. Zanimljivo je to da se ne oslanjaju na financijske poticaje kako bi zadržali zaposlenike. Fokus stavljaju na: stvaranje organizacijske kulture predanosti, pripadnosti i smislenosti, interno promoviranje zaposlenika, ulaganje u zaposlenike i izbjegavaju otpuštanja. Prema istraživanju BCG, obiteljska poduzeća ulažu više u edukaciju svojih zaposlenika, prosječno čak 885 eura godišnje po zaposleniku, naspram prosječno 336 eura u ne-obiteljskim poduzećima.
Godinama menadžeri savjetuju „ponašajte se i razmišljajte kao vlasnik“. Pravila i načela obiteljskih poslovanja pokazuju kako se takvo razmišljanje prevodi u stvarnu strategiju. Obiteljska poduzeća i druge korporacije imaju još puno toga naučiti jedni od drugih, ali linija između njih počinje blijediti. Potrebno je stvoriti konstruktivnije i pozitivnije okružje u kojima različita područja poslovanja mogu razmjenjivati ideje i surađivati. Obiteljska poduzeća su vitalan dio globalne ekonomije i mogu donijeti značajan doprinos rastu i oporavku gospodarstva ako im se da pravilna i potrebna potpora u pravo vrijeme.
