Iako su političari najveći hazarderi, oni ne vole slučajnost. Prepustiti se hazarderskim odlukama uvijek je rizično i može biti pogubno. No njihov bi strah bio legitiman kada bi oni sami bili razumni i dosljedni. Sjetim se riječi Anaksagore: „Na početku bijaše kaos, a poslije dolazi razum koji je sve uskladio i razbistrio.“ S obzirom na svakodnevni spektakl globalne političke, gospodarske i duhovne dezorijentiranosti, razum se nije baš dokazao, a moglo bi se reći da svijet opstaje zahvaljujući nekom čudnovatom kaosu. Međutim i kod grčkih mitova, slučajnost uvijek proizlazi iz „viših nadnaravnih prauzroka“. Tragom takve metode, može se ustanoviti kako postoji uska povezanost između svjetskih događaja i današnje društveno-političke i duhovne situacije u Hrvatskoj, slijed stvari koje možemo protumačiti kao čudnovat rezultat komplementarnosti između makro- i mikrorazine.
Mnogo je toga u Hrvatskoj u službenim medijima predstavljeno javnosti kao plod neizvjesnosti, fatalnosti ili slučajnosti, što dovodi do stvaranja stanovite društvene rezignacije. No uvijek postoji uzročno-posljedična veza između društvenih, političkih i duhovnih fenomena i vidljivih ili prikrivenih postupaka određenih centara moći.
Postoji uvijek dimenzija koherentnosti aktualnoga društvenog konteksta koju treba spoznati i znati iščitavati. Na našoj mikrorazini, spoznaja „tranzicijske“ sadašnjosti pune društvenih, političkih i moralnih poremećaja nije moguća bez razumijevanje prošlosti, ali i izazova bliske budućnosti kako bismo mjerodavno znali interpretirati pečat suvremenoga doba.
„Lukavštine razuma i povijesti“ ili pak „smjer povijesti“, kao i neoliberalna „nevidljiva ruka“, metafore su jedne te iste mentalne, tipično zapadne bolesti: mesijanskoga vjerovanja u neprestani napredak.
Govoreći o krajnjim posljedicama velikih ideoloških sustava 20. stoljeća – komunizma, nacionalsocijalizma i kapitalizma – filozof Augusto del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice. Pa tako i na ovim prostorima, nakon raspada Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti, Hrvatska možda grabi istim putem, jer je s bolnim porođajem demokracije i slobode iznjedrila najgore oblike moralne i društvene korupcije, i turbokapitalističke grabežljivosti.
Patološke pojave u društvu tek su vidljivi fenomen koncepcijske metastaze koja se odvija u dugim vremenskim lukovima. Pa su tako, primjerice, korupcija, kriminal, moralna kriza, nasljeđe dugoročnoga procesa kulturološkog rastvaranja poimanja svijeta i bitka. Nije ni čudo da se svijet i Hrvatska vrte ukrug kao miševi u kotlovnici jer se samo reaktivno dotiču simptoma političkih bolesti, a ne njihovih korijena. U lijevim medijima već se neko vrijeme provlači fraza koja Hrvatsku opisuje kao „slučajnu zemlju“, što je još jedan u nizu pokušaja obmane javnosti i oduzimanja legitimiteta opstojnosti hrvatske države.
Za neke povjesničare, poput Kennetha Pomeranza ili Fernanda Braudela, slučajnost igra važnu ulogu u nastanku i budućnosti ljudskih zajednica. Primjerice, bez vanjskoga čimbenika, otkrivanja američkog kontinenta i bogatih prirodnih resursa na tom kontinentu, Engleska ne bi nikada doživjela industrijsku revoluciju, dok primjerice zbog udaljenosti bazena rijeke Yangtze i rezervi rude na nepristupačnom sjeverozapadnom dijelu zemlje, Kina nije mogla krenuti putem industrijalizacije u to doba. Sreća je u tom kontekstu favorizirala Albion više nego Carstvo Sredine.
Moderno doba s pojavom velikih ideologija impregniranih povijesnim determinizmom odbacilo je svaku moguću ulogu slučajnosti te su tako marksizam i lenjinizam reducirali povijest čovječanstva na ekonomsko-društvene odnose i dijalektiku historijskoga materijalizma. Nikolaj Buharin posvetio je cijeli tekst „povijesnoj slučajnosti“, istaknuvši kako ne postoji ništa akcidentalno i neovisno o uzroku. Zapravo je pitanje slučajnosti filozofsko i metafizičko pitanje smjera povijesti. Povijest ponekad sliči fatalnom procesu i slijedu događaja kojih nam uzroci ponekad promaknu. Sudbina na neki način obilježava činjenicu da su isti uzroci vječno djelatni i ponavljaju se u povijesti generirajući slične posljedice. Po tome bi se povijest vječno ponavljala, dok bi ljudska volja i sloboda bile zabluda. Tu je riječ o religioznom poimanju i ideji povijesti koja paradoksalno zahvaća i ateističke teorije. Historijski materijalizam Engelsa i Marxa tu se pretvorio u političku religiju, doktrinu spasa koja je obećavala ukidanje i kraj povijesti onako kako je devedesetih to navješćivao i Francis Fukuyama, u svojoj verziji trijumfa tržišne demokracije na planetarnoj razini.
Teleološkim se koncepcijama povijesti suprotstavljaju uvjerenja da je povijest proizvod slučajnosti. Primjerice, poznata je tvrdnja filozofa Blaisea Pascala: da je Kleopatrin nos bio kraći, svijet bi bio drukčiji jer se Cezar ne bi zaljubio u nju.
Veliki svjetski događaji i poremećaji u ovakvoj koncepciji ovise o sitnim detaljima. Slučajnost jednog susreta odlučuje o sudbini milijuna ljudi. Minijaturni uzrok može prouzročiti divovske učinke, kao što je to slučaj u povijesnim romanima i distopijama, ili s fenomenom leptirova učinka (butterfly effect) u teoriji determinističkoga kaosa, kada treptaj leptirova krila u amazonskoj prašumi pokreće uragan na drugoj strani svijeta.
Povijest je rezultat prevrtljive imanentnosti i puke kontingencije jer je budućnost nepredvidiva bez obzira na naše napore kako bi se ustanovio njezin tijek. U tom kontekstu ljudi ne stvaraju povijest, nego su samo igračke u rukama sudbine. Filozofi poput Spinoze smatrali su da je božja volja „utočište neznanja“, a protivnici ideje slučajnosti u povijesti drže da bi Rimsko Carstvo ionako osvojilo Egipat, bez obzira na Cezarov ukus.
Svakako ne treba simplificirati i reducirati povijest isključivo na uzročno-posljedičnu shemu ni na hazardersku igru jer riječ je o suptilnom odnosu između čovjeka i povijesti. S druge strane, čovjek je pozvan aktualizirati svoje potencijale u vremenu i prostoru te ima moralnu obvezu djelovati unutar povijesti za pravdu i istinitost, što čini ono što Merleau Ponty naziva suvremenim junaštvom.
Svaki ustavotvorni poredak crpe legitimitet iz neposrednog izražavanja narodne volje. U slučaju Hrvatske, to se dogodilo ne samo u Domovinskom ratu s frontalnim sukobom JNA sa Zborom narodne garde, nego i saborskim proglašenjem raskida svih državnopravnih veza s tadašnjom jugoslavenskom zajednicom i raskidom s tadašnjim ustavom SFRJ te proglašenjem novog ustava, što je okončalo raspad Jugoslavije i označilo konačni i stvarni raskid sa sustavom vrijednosti na kojemu je ona počivala.
Taj trenutak znači početak tranzicije iz autoritarnog u demokratski politički poredak, što već samo po sebi, sa stanovišta teorije ustavnog prava, jest neka vrsta legitimacije svih prošlih revolucionarnih domoljubnih pothvata i aspiracija, koji su postupno nastojali prekinuti državnopravni kontinuitet sa starim jugoslavenskim režimom i njegovom ustavnošću. Društveni i politički konsenzus hrvatskog naroda iskazan na izborima 1991. i davanje političkog mandata novim demokratskim nacionalnim snagama dodatni su dokaz postojanja i izražaja čvrste političke volje za državnom emancipacijom, koja je prisutna u hrvatskom narodu desetljećima, na manje-više latentan ili eksplicitan način. Ta će volja biti dodatno potkrijepljena obrambenim Domovinskim ratom, kada je Hrvatska postigla jedan od najvećih stupnjeva nacionalne homogenizacije i jedinstva koje se nipošto ne može nazvati „slučajnim“.
U tom kontekstu, nijedna narodna skupina u kojoj postoje tri ključna elementa nacionalnog državotvorstva u međunarodnom pravu: teritorij, narod i suverenitet, ne može biti nazvana slučajnom državom ili nacijom. Naravno, danas se u međunarodnim odnosima pojavljuje širok spektar diskvalificirajućih neokolonijalnih sintagmi poput „promašene države“, no one također ne nastaju slučajno, a plod su geopolitičkog inženjeringa svjetskih velesila koje tako nastoje bolje kontrolirati neko područje koje ne prihvaća strano tutorstvo ili vojnu okupaciju.
Treba također imati na umu da je tijek i smjer velikih razdoblja, pogotovo u povijesti velikih carstava, bivao preokrenut pod utjecajem i velikih vojnih bitaka, čije je često ishodište ovisilo ne samo o herojstvu manjih skupina boraca nego i o klimatskim, terenskim i drugim prirodnim i slučajnim uvjetima na koje čovjek nije mogao utjecati. Međutim, unatoč neizvjesnosti vojnih bitaka, kojih ishodi podliježu određenim varijablama, jedna konstanta u povijesti jest da idealizam, vjera u opravdanost i legitimitet pružanja otpora u slučaju nasilnog osvajanja i napada često čini ključni čimbenik pobjede. Herojstvo inferiornih skupina boraca u broju i tehnici često su pokazatelj čvrste volje za nacionalni i kolektivni opstanak nekog naroda, kao što je to bilo i u hrvatskom slučaju u Bitci za Vukovar.
Govoriti o „slučajnosti“ hrvatske zemlje, koja nastaje u postkomunističkom i posttotalitarnom okružju devedesetih nakon pada Berlinskog zida, također bi značilo da su sve postkomunističke zemlje bivšega sovjetskog bloka „slučajne države“, što je jedan politološki nonsens. Problemi nastali s tranzicijom, gospodarskom i institucionalnom nefunkcionalnošću ne mogu se reducirati ili poistovjetiti s legitimnim državnopravnim kontinuitetom i povijesnim činjenicama.
Naime, nakon raspada sovjetskog bloka, oživotvorenje novih mladih demokratskih i suverenih država, a posebice onih proizišlih iz višenacionalnih totalitarnih sustava, kakav je bila Jugoslavija, bilo je zahvaćeno onim što se naziva „sindromom iznenađenja“. Posebice se to odnosilo na društveni sloj koji je kolaborirao s prošlim totalitarnim sustavom, a i na prešutne neopredijeljene mase. To iznenađenje stvorilo je dojam da je novonastala država djelomično posljedica državotvornoga vakuuma komunističkog sustava. Zbog toga su mnoge novonastale države same sebe doživljavale kao konstrukcije sui generis, kao svojevrsne institucionalne i pravne pokuse. Uzrok je tom problemu raskorak u procesu održavotvorenja iz devedesetih godina i paralelnoga nužnog procesa nacionalnog osvješćivanja i homogenizacije u svim segmentima društva, koji je dugoročno izostao.
Unatoč teorijskoj valjanosti postkomunističkih politoloških paradigmi, povijesna je činjenica da je komunizam kao zasebni mentalni sklop, iako se sovjetski komunistički sustav i blok raspao, i dalje živ i utjecajan kod elita postkomunističkih sustava Srednje i Istočne Europe. Opstanak komunističkoga mentaliteta u postkomunističkim demokratskim zemljama može se objasniti onim što filozof Alain Badiou naziva podsvjesnom naslijeđenom „procedurom istine“, koja se opire novim demokratskim građanskim procedurama istine, što snažno utječe na individualno i kolektivno društveno ponašanje.
Dakako, nema dvojbe da Hrvatska ostaje zemlja-slučaj po pitanju provođenja nužnoga procesa suočavanja s totalitarnom prošlošću, kao i zakona o lustraciji, s obzirom da su gotovo sve postkomunističke zemlje Europe već odavno provele takav zakon, kao nužnu pretpostavku dalje pluralizacije i demokratizacije društva. Danas je vidljivo da je naivno i pogrešno bilo vjerovati kako je raskid s jugoslavenskim ustavom i državnopravnim poretkom te uspostava neovisne hrvatske države bila ujedno izraz potpunoga raskida s prirodom i mentalnom infrastrukturom propaloga režima. Naime, simptomatično je da izrežirani napadi na hrvatsku nacionalnu državotvornu opstojnost i njezino oslovljavanje „slučajnom zemljom“ proizlaze iz postkomunističkih recikliranih elita koje se nisu pomirile s hrvatskom državnom i demokratskom zbiljom i u tom će možda biti zaboravljeni u ropotarnici „povijesne slučajnosti“, koja nikada nije sasvim slučajna.
jure vujic
Mnogo je toga u Hrvatskoj u službenim medijima predstavljeno javnosti kao plod neizvjesnosti, fatalnosti ili slučajnosti, što dovodi do stvaranja stanovite društvene rezignacije. No uvijek postoji uzročno-posljedična veza između društvenih, političkih i duhovnih fenomena i vidljivih ili prikrivenih postupaka određenih centara moći.
Postoji uvijek dimenzija koherentnosti aktualnoga društvenog konteksta koju treba spoznati i znati iščitavati. Na našoj mikrorazini, spoznaja „tranzicijske“ sadašnjosti pune društvenih, političkih i moralnih poremećaja nije moguća bez razumijevanje prošlosti, ali i izazova bliske budućnosti kako bismo mjerodavno znali interpretirati pečat suvremenoga doba.
„Lukavštine razuma i povijesti“ ili pak „smjer povijesti“, kao i neoliberalna „nevidljiva ruka“, metafore su jedne te iste mentalne, tipično zapadne bolesti: mesijanskoga vjerovanja u neprestani napredak.
Govoreći o krajnjim posljedicama velikih ideoloških sustava 20. stoljeća – komunizma, nacionalsocijalizma i kapitalizma – filozof Augusto del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice. Pa tako i na ovim prostorima, nakon raspada Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti, Hrvatska možda grabi istim putem, jer je s bolnim porođajem demokracije i slobode iznjedrila najgore oblike moralne i društvene korupcije, i turbokapitalističke grabežljivosti.
Patološke pojave u društvu tek su vidljivi fenomen koncepcijske metastaze koja se odvija u dugim vremenskim lukovima. Pa su tako, primjerice, korupcija, kriminal, moralna kriza, nasljeđe dugoročnoga procesa kulturološkog rastvaranja poimanja svijeta i bitka. Nije ni čudo da se svijet i Hrvatska vrte ukrug kao miševi u kotlovnici jer se samo reaktivno dotiču simptoma političkih bolesti, a ne njihovih korijena. U lijevim medijima već se neko vrijeme provlači fraza koja Hrvatsku opisuje kao „slučajnu zemlju“, što je još jedan u nizu pokušaja obmane javnosti i oduzimanja legitimiteta opstojnosti hrvatske države.
O slučajnosti u povijesti
Za neke povjesničare, poput Kennetha Pomeranza ili Fernanda Braudela, slučajnost igra važnu ulogu u nastanku i budućnosti ljudskih zajednica. Primjerice, bez vanjskoga čimbenika, otkrivanja američkog kontinenta i bogatih prirodnih resursa na tom kontinentu, Engleska ne bi nikada doživjela industrijsku revoluciju, dok primjerice zbog udaljenosti bazena rijeke Yangtze i rezervi rude na nepristupačnom sjeverozapadnom dijelu zemlje, Kina nije mogla krenuti putem industrijalizacije u to doba. Sreća je u tom kontekstu favorizirala Albion više nego Carstvo Sredine.
Moderno doba s pojavom velikih ideologija impregniranih povijesnim determinizmom odbacilo je svaku moguću ulogu slučajnosti te su tako marksizam i lenjinizam reducirali povijest čovječanstva na ekonomsko-društvene odnose i dijalektiku historijskoga materijalizma. Nikolaj Buharin posvetio je cijeli tekst „povijesnoj slučajnosti“, istaknuvši kako ne postoji ništa akcidentalno i neovisno o uzroku. Zapravo je pitanje slučajnosti filozofsko i metafizičko pitanje smjera povijesti. Povijest ponekad sliči fatalnom procesu i slijedu događaja kojih nam uzroci ponekad promaknu. Sudbina na neki način obilježava činjenicu da su isti uzroci vječno djelatni i ponavljaju se u povijesti generirajući slične posljedice. Po tome bi se povijest vječno ponavljala, dok bi ljudska volja i sloboda bile zabluda. Tu je riječ o religioznom poimanju i ideji povijesti koja paradoksalno zahvaća i ateističke teorije. Historijski materijalizam Engelsa i Marxa tu se pretvorio u političku religiju, doktrinu spasa koja je obećavala ukidanje i kraj povijesti onako kako je devedesetih to navješćivao i Francis Fukuyama, u svojoj verziji trijumfa tržišne demokracije na planetarnoj razini.
Teleološkim se koncepcijama povijesti suprotstavljaju uvjerenja da je povijest proizvod slučajnosti. Primjerice, poznata je tvrdnja filozofa Blaisea Pascala: da je Kleopatrin nos bio kraći, svijet bi bio drukčiji jer se Cezar ne bi zaljubio u nju.
Veliki svjetski događaji i poremećaji u ovakvoj koncepciji ovise o sitnim detaljima. Slučajnost jednog susreta odlučuje o sudbini milijuna ljudi. Minijaturni uzrok može prouzročiti divovske učinke, kao što je to slučaj u povijesnim romanima i distopijama, ili s fenomenom leptirova učinka (butterfly effect) u teoriji determinističkoga kaosa, kada treptaj leptirova krila u amazonskoj prašumi pokreće uragan na drugoj strani svijeta.
Povijest je rezultat prevrtljive imanentnosti i puke kontingencije jer je budućnost nepredvidiva bez obzira na naše napore kako bi se ustanovio njezin tijek. U tom kontekstu ljudi ne stvaraju povijest, nego su samo igračke u rukama sudbine. Filozofi poput Spinoze smatrali su da je božja volja „utočište neznanja“, a protivnici ideje slučajnosti u povijesti drže da bi Rimsko Carstvo ionako osvojilo Egipat, bez obzira na Cezarov ukus.
Svakako ne treba simplificirati i reducirati povijest isključivo na uzročno-posljedičnu shemu ni na hazardersku igru jer riječ je o suptilnom odnosu između čovjeka i povijesti. S druge strane, čovjek je pozvan aktualizirati svoje potencijale u vremenu i prostoru te ima moralnu obvezu djelovati unutar povijesti za pravdu i istinitost, što čini ono što Merleau Ponty naziva suvremenim junaštvom.
Demokracija – izraz volje naroda
Svaki ustavotvorni poredak crpe legitimitet iz neposrednog izražavanja narodne volje. U slučaju Hrvatske, to se dogodilo ne samo u Domovinskom ratu s frontalnim sukobom JNA sa Zborom narodne garde, nego i saborskim proglašenjem raskida svih državnopravnih veza s tadašnjom jugoslavenskom zajednicom i raskidom s tadašnjim ustavom SFRJ te proglašenjem novog ustava, što je okončalo raspad Jugoslavije i označilo konačni i stvarni raskid sa sustavom vrijednosti na kojemu je ona počivala.
Taj trenutak znači početak tranzicije iz autoritarnog u demokratski politički poredak, što već samo po sebi, sa stanovišta teorije ustavnog prava, jest neka vrsta legitimacije svih prošlih revolucionarnih domoljubnih pothvata i aspiracija, koji su postupno nastojali prekinuti državnopravni kontinuitet sa starim jugoslavenskim režimom i njegovom ustavnošću. Društveni i politički konsenzus hrvatskog naroda iskazan na izborima 1991. i davanje političkog mandata novim demokratskim nacionalnim snagama dodatni su dokaz postojanja i izražaja čvrste političke volje za državnom emancipacijom, koja je prisutna u hrvatskom narodu desetljećima, na manje-više latentan ili eksplicitan način. Ta će volja biti dodatno potkrijepljena obrambenim Domovinskim ratom, kada je Hrvatska postigla jedan od najvećih stupnjeva nacionalne homogenizacije i jedinstva koje se nipošto ne može nazvati „slučajnim“.
U tom kontekstu, nijedna narodna skupina u kojoj postoje tri ključna elementa nacionalnog državotvorstva u međunarodnom pravu: teritorij, narod i suverenitet, ne može biti nazvana slučajnom državom ili nacijom. Naravno, danas se u međunarodnim odnosima pojavljuje širok spektar diskvalificirajućih neokolonijalnih sintagmi poput „promašene države“, no one također ne nastaju slučajno, a plod su geopolitičkog inženjeringa svjetskih velesila koje tako nastoje bolje kontrolirati neko područje koje ne prihvaća strano tutorstvo ili vojnu okupaciju.
Treba također imati na umu da je tijek i smjer velikih razdoblja, pogotovo u povijesti velikih carstava, bivao preokrenut pod utjecajem i velikih vojnih bitaka, čije je često ishodište ovisilo ne samo o herojstvu manjih skupina boraca nego i o klimatskim, terenskim i drugim prirodnim i slučajnim uvjetima na koje čovjek nije mogao utjecati. Međutim, unatoč neizvjesnosti vojnih bitaka, kojih ishodi podliježu određenim varijablama, jedna konstanta u povijesti jest da idealizam, vjera u opravdanost i legitimitet pružanja otpora u slučaju nasilnog osvajanja i napada često čini ključni čimbenik pobjede. Herojstvo inferiornih skupina boraca u broju i tehnici često su pokazatelj čvrste volje za nacionalni i kolektivni opstanak nekog naroda, kao što je to bilo i u hrvatskom slučaju u Bitci za Vukovar.
Vakuum komunizma
Govoriti o „slučajnosti“ hrvatske zemlje, koja nastaje u postkomunističkom i posttotalitarnom okružju devedesetih nakon pada Berlinskog zida, također bi značilo da su sve postkomunističke zemlje bivšega sovjetskog bloka „slučajne države“, što je jedan politološki nonsens. Problemi nastali s tranzicijom, gospodarskom i institucionalnom nefunkcionalnošću ne mogu se reducirati ili poistovjetiti s legitimnim državnopravnim kontinuitetom i povijesnim činjenicama.
Naime, nakon raspada sovjetskog bloka, oživotvorenje novih mladih demokratskih i suverenih država, a posebice onih proizišlih iz višenacionalnih totalitarnih sustava, kakav je bila Jugoslavija, bilo je zahvaćeno onim što se naziva „sindromom iznenađenja“. Posebice se to odnosilo na društveni sloj koji je kolaborirao s prošlim totalitarnim sustavom, a i na prešutne neopredijeljene mase. To iznenađenje stvorilo je dojam da je novonastala država djelomično posljedica državotvornoga vakuuma komunističkog sustava. Zbog toga su mnoge novonastale države same sebe doživljavale kao konstrukcije sui generis, kao svojevrsne institucionalne i pravne pokuse. Uzrok je tom problemu raskorak u procesu održavotvorenja iz devedesetih godina i paralelnoga nužnog procesa nacionalnog osvješćivanja i homogenizacije u svim segmentima društva, koji je dugoročno izostao.
Unatoč teorijskoj valjanosti postkomunističkih politoloških paradigmi, povijesna je činjenica da je komunizam kao zasebni mentalni sklop, iako se sovjetski komunistički sustav i blok raspao, i dalje živ i utjecajan kod elita postkomunističkih sustava Srednje i Istočne Europe. Opstanak komunističkoga mentaliteta u postkomunističkim demokratskim zemljama može se objasniti onim što filozof Alain Badiou naziva podsvjesnom naslijeđenom „procedurom istine“, koja se opire novim demokratskim građanskim procedurama istine, što snažno utječe na individualno i kolektivno društveno ponašanje.
Dakako, nema dvojbe da Hrvatska ostaje zemlja-slučaj po pitanju provođenja nužnoga procesa suočavanja s totalitarnom prošlošću, kao i zakona o lustraciji, s obzirom da su gotovo sve postkomunističke zemlje Europe već odavno provele takav zakon, kao nužnu pretpostavku dalje pluralizacije i demokratizacije društva. Danas je vidljivo da je naivno i pogrešno bilo vjerovati kako je raskid s jugoslavenskim ustavom i državnopravnim poretkom te uspostava neovisne hrvatske države bila ujedno izraz potpunoga raskida s prirodom i mentalnom infrastrukturom propaloga režima. Naime, simptomatično je da izrežirani napadi na hrvatsku nacionalnu državotvornu opstojnost i njezino oslovljavanje „slučajnom zemljom“ proizlaze iz postkomunističkih recikliranih elita koje se nisu pomirile s hrvatskom državnom i demokratskom zbiljom i u tom će možda biti zaboravljeni u ropotarnici „povijesne slučajnosti“, koja nikada nije sasvim slučajna.
jure vujic
