Sloboda ne pripada čovjeku samim time što je netko rođen kao čovjek, ona nije nužnost, nego mogućnost. Kada bi sloboda bila nužnost, ona bi bila banalna i ni po čemu posebna, jer bi svi ljudi nužno bili slobodni.
Istina, takav svijet bi bio svijet bez ratova, sukoba i mržnje. Rat, sukob i mržnja počivaju na želji da se nad drugima uspostavi dominacija, odnosno da se druge liši mogućnosti da budu slobodni.
Ratovi, sukobi, mržnja, pohlepa i netrpeljivost proizlaze iz neslobode. Svijet nužnosti slobode bi, zbog mira, nesumnjivo bio poželjniji svijet od svijeta mogućnosti slobode.
No kada nužnost slobode promatramo s razine pojedinačne egzistencije, ona bi nas lišila mogućnosti da sami sebe stvaramo kao bića slobode, jednostavno stoga što bismo bili slobodni samim time što se nalazimo u svijetu kao ljudska bića.
Nužnost slobode je, dakle, kada se promatra unutar horizonta pojedinačne egzistencije, lišavanje mogućnosti da čovjek stvara sebe samoga, odnosno da bude, u smislu početka slobode, mlađi od vlastitog biološkog organizma.
Sloboda bi tada proizlazila iz biologije i djelovala bi kao neosviješteni, prikriveni, ali zato ništa manji, očaj uslijed nemogućnosti da sami sebe stvaramo kao nova bića. Taj očaj bi bio humaniji od očaja bića koja su imala mogućnost biti slobodna, ali ta mogućnost nikada nije realizirana.
U sadašnjem svijetu, čovjeku se nude mnoge, više ili manje, usustavljene priče o tome što bi čovjek nužno trebao biti.
U Hrvatskoj je dominantna priča o čovjeku koji bi, ako želi ostvariti puninu čovještva, nužno trebao biti kršćanin.
Ta nužnost ostvarenja čovjeka kao kršćanina ne ogleda se samo u najnovijem primjeru javne rasprave o tome smije li trudnica, kojoj su utvrđene malformacije ploda u tolikoj mjeri da nastavak održavanja trudnoće, čak i ako je on moguć, zasigurno rezultira dvostrukom patnjom – patnjom djeteta i patnjom majke, realizirati zakonom zajamčenu mogućnost prekida trudnoće, nego se ogleda i u svim ostalim pogledima vezanim za moral, društvo, politiku, povijest i, naravno, financije.
Kada neka ideja čovjeku dolazi izvana, bez mogućnosti da on tu ideju propitkuje, riječ je o očaju nužnosti koji čovjeka otuđuje od mogućnosti da preuzme autorstvo nad vlastitim životom, odnosno da bude autonoman u donošenju bitnih egzistencijalnih odluka.
Izvanjska ideja je ta koja zna bolje od samoga čovjeka što je za njega dobro. Društvo koje je formirano pod okriljem te ideje, vrši pritisak na pojedinca da tu ideju ili prihvati ili da, u suprotnom, krene putem disidentstva.
Takvo društvo, budući da pojedinca lišava mogućnosti autonomnog djelovanja, nastupa kao ono koje je ”trudnije” od pojedinačne trudnice. Budući da je društvo prvotno, univerzalno i istinski trudno, jer je u njemu realizirana ideja trudnoće, ono nalaže pojedinačnoj trudnici kako njezina trudnoća treba izgledati.
Takve ideje, iako nastupaju u formi borbe za drugoga i njegovu slobodu, negiraju čovjeka, ruše njegovu autonomiju i pretvaraju ga ili u poslušnika ili u prognanika.
U konkretnom slučaju, antropološki očaj otuđenog kršćanstva navedenu trudnicu tjera iz svijeta majčinstva, oduzima joj ljubav i brigu, a sve kako bi pristaše antropološkog očaja mogli biti prikazani kao zabrinuti, univerzalni roditelji koji će učiniti sve terapijski uzaludne postupke koje održavaju patnju djeteta jer je ta patnja dokaz da su oni moralni i sućutni.
Univerzalno roditeljstvo je naprosto takvo, ono traži djecu kako bi djeca mogla patiti. Univerzalno roditeljstvo je iznad patnje, patnja je iznad djeteta, a iznad svih je bog koji traži patnju.
Ovo je razlog zbog čega se desetljećima i stoljećima šuti o patnji seksualno zlostavljane djece od strane svećenika i ostalih crkvenih službenika.
Bitno je da se sačuva hijerarhija na čijem je dnu dijete koje pati, a na vrhu bog patnje, odnosno njegovi službenici. I to je, naravno, humano.
Društvu patnje univerzalnog roditeljstva i otuđenog kršćanstva moguće se suprotstaviti realizacijom mogućnosti individualne slobode, odnosno rađanjem sebe kao slobodnog ljudskog bića, potpuno neovisnog od svakog naloga da se ostvari neka izvanjska ideja koja dolazi u formi imperativa.
Moralne probleme postavljene pred nekom pojedinačnom egzistencijom ne rješava društvo, nego upravo taj pojedinac. Država donosi zakone, a ne moralne preporuke ili moralne imperative.
Ne postoji jedinstveni moral, iz jednostavnog razloga što postoji bitna razlika između utemeljenja različitih moralnih sustava – neki proizlaze iz heterenomnih izvora, kao što je to, primjerice, objava, dok neki proizlaze iz autonomije uma.
Kada država, neovisno o kojem segmentu države je riječ, sebe poima kao instrument ostvarivanja religijski utemeljenog morala, u toj državi nastaje antropološki pakao. Taj pakao je, razumije se, političko-teološki utemeljen. Smisao svakog pakla je da u njemu pati pobunjeni čovjek.
Država ne postoji kako bi promovirala, a posebice ne kako bi provodila, religijski nauk o čovjeku i svijetu, tome služi religija.
Takva država je, u odnosu na religiju, poslušna ili nepobunjena. Ona pobunjenom čovjeku – a to je čovjek koji je, na temelju svijesti o sebi, sebe samoga stvorio kao slobodno biće – osigurava izvjesnost političkog, javnog, društvenog i institucionalnog pakla.
Nikada nisam donosio moralne sudove umjesto nekog drugog bića, jer bih tada nastupao s pozicije nužnosti, univerzalnosti i depersonalizacije, odnosno, tada bih demonstrirao posluh jednodimenzionalnoj ideji o čovjeku. Jednodimenzionalnost je isto što i nesloboda.
Moja moralna prosudba obvezuje isključivo mene, i zbog toga neću donositi moralne sudove umjesto drugih, baš kao što neću dopustiti ni da mi drugi nameću njihov vrijednosni sustav.
Protiv takvih ću se pobuniti, baš kao što ću se buniti protiv države koja građanima uskraćuje njihova prava koja im je, budući da je riječ o državi a ne o derivatu neke religijske jednodimenzionalne ideje, dužna osigurati.
