Pattonov zakon glasi: Bolje dobar plan danas nego savršen plan sutra. Vanja Krnić i ja skovali smo dobar plan - susresti se i, uz kapućino (Vanja) i biru (moja malenkost), neobavezno ćakulati. Tako je i bilo. Da smo se susreli „sutra“, vjerojatno bi dogovarali o zamornim, ali savršenim detaljima njegove daljnje suradnje na portalu sbperiskop. Ovog puta našli smo se, stjecajem okolnosti, na „mom terenu“, u Naselju Andrije Hebranga. Inače, dobre planove ostvarujemo kod njega u Naselju Slavonija I. Tom prilikom poklonio mi je svoju tek izašlu knjigu Dnevnik Bolesnika (mnogi njeni dijelovi objavljeni su na sbperiskopu) i friški broj Zvjezdice, glasnik Udruge osoba s invaliditetom Loco-Moto Slavonski Brod, čiji je Vanja glavni i odgovorni urednik, te pisac velikog broja članaka.
Sjedili smo u jednom od ugodnih kvartovskih kafića. S obzirom da ni Vanja ni ja nismo imali olovku, posudio nam ju je konobar. Uslijedila je posveta: Mladom drugu Veljku i prijatelju od Vanje Krnića. Vanja pojma nema da ovo „mladom“ u posveti zapravo nije nikakvo štosno pretjerivanje. Ozbiljno to tvrdim… hahaha… Za knjigu sam napisao pogovor koji je već objavljen pod naslovom Optimizmom protiv inhibicija. Kako stvari zasada stoje, pogovor ću pročitati na promociji knjige, a koja će se održati 4. prosinca.
Doma, u svojoj „radionici“, s više usredotočenosti razgledao sam knjigu i Zvjezdicu. Tvrde korice, cjelokupni knjižni blok, idejno rješenje naslovnice koja je u dojmljivoj podudarnosti sa sadržajem, u brutalnoj harmoniji s njegovim statusom invalida, i drugi detalji grafičkog dizajna, knjizi (277 stranica) Dnevnik bolesnika osiguravaju uočljivot, ozbiljnost i relativno dobru čitljivost. Za sve pozitivno, kada je riječ o grafičkom oblikovanju i dizajnu i oblikovanju ovitka, zaslužna je Irena Vukoja. No, isto tako odogovorna je i za sitne početničke nedosljednosti u koje spada pogrešni početak stranica knjige. Naime, prema standardu na desnoj stranici počinje: predgovor, sadržaj, uvod, zahvala, bilješke, riječnik, dodatak, posveta, bibliografija. Na lijevu ide: copyright, ostala djela autora i eventualno autorov citat. Neki od ovih standarda nisu ispoštovani.
[caption id="attachment_122265" align="alignleft" width="250"]
Vanja se ne može nadiviti svojoj Zvjezdici[/caption]
I dvadest i drugi broj Zvjezdice tiskan je kao godišnjak na kvalitetnom i skupom papiru. Glasilom je ponovo ispunjena obveza Udruge Loco-Moto da svoje članovi na jednom mjestu, na atraktivan način, informira o aktivnostima udruge, zakonima kojima se regulira njihov status, socijalnoj skrbi, društvenim i kulturnim aktivnostima udruge u cjelini i pojedinih članova, te o rekreativnim sadržajima. Zvjezdica na 44 stranice oslikava svijet ljudi koji jesu hendikapirani u smislu kretanja i izvršavanja nekih životnih i društvenih fukncija zbog bolesti i povreda koje za posljedicu imaju duševna ili tjelesna oštećenja, ali koji se uključuju u društvo, koji svojim aktivnostima i postignućima često nimalo ne zaostaju za zdravima. Zvjezdica je predivni dokaz, prezentiran na zanimljiv način, neuništivosti volje, hrabrosti i napora da se, uz nužnu pomoć institucija, živi život dostojan ljudskih nada. Vladimiru Jurasu, grafičkom uredniku, pored nekih vještih rješenja, može se zamjeriti to što miješa fontove i njihovu veličinu, što je na na nekim stranicama nagomilao toliko fotografija da se ne može sa sigurnošću uočiti što je uopće na njima, a druge je ostavio gole, bez ikakvih ilustracija, što je – u jednu riječ – glasilo učinio grafički pomalo nekonzistentnim.
Po mom skromnom mišljenju Zvjezdicu bi trebalo tiskati četiri puta godišnje, na jeftinijem papiru i na manje stranica. Time bi dobili na aktualnosti, više bi se približili svrsi informiranja, a, mislim, da bi i smanjili troškove.
Vidimo se na promociji Vanjine knjige.
