Riječki KBC mora isplatiti čak pet milijuna i šesto tisuća kuna pacijentici koja je zbog liječničke pogreške postala doživotni invalid. Jučerašnja je to odluka Županijskog suda u Rijeci, čime je nakon 13 godina sudske parnice pravomoćno okončan slučaj 56-godišnje Riječanke.
Vanja Krnić (39) tužio je još 2010. godine Opću bolnicu u Slavonskom Brodu, također zbog liječničke pogreške. Suđenje još traje. U jeku trenutno najveće dosuđene odštete u Hrvatskoj, ispričao nam je svoju šokantnu priču.
"Toga 14. prosinca 2009. sam uživao u divnim očima moje bebe Tee, ne sluteći da ću par sati poslije imati moždani i da će moje kćeri morati upoznati sasvim novog tatu. Ako bi nešto želio vratiti to je vrijeme. Samo zbog jednog razloga - da im mogu pružiti normalno djetinjstvo s zdravim tatom", priča nam Krnić, koji je imao dva moždana udara u dobi od 29 godina, operaciju srca, godinama nije mogao gutati slinu, jesti, iz njega su virili kateteri, bio je zarobljenog tijela, ali bistrog uma koji je zapamtio svaki trenutak bolesti.
Vanja je danas stopostotni invalid. U vještačenju je navedeno da je radno nesposoban, a da bi možda mogao raditi u nekoj fotokopiraoni.
"Zanimljivo bi to bilo za vidjeti kako fotokopiram s jednom rukom", kaže ironično Krnić, inače diplomirani politolog.
"Kod mene je slučaj o liječničkoj greški, višekratno potvrđenoj vještačenjima. Kultna Kafkina knjiga Proces u odnosu na moj spis debljinom je slikovnica. Liječena mi je bolest koju nikad nisam imao. Nemarom mi je totalno uništen život. Liječnik koji je istu liječio otišao je daleko. Ne bih ni želio da on bude kažnjen, ali ispriku sam očekivao", kaže nam Krnić.
"Postupak Krnića protiv bolnice traje od 2010. i nije još donesena niti prvostupanjska odluka", rekli su nam u Odvjetničkom društvu Bandalo&Labavić, koji ga zastupa.
Njegova agonija je počela u ljeto 2009. godine, naglo je gubio na klaži i bio je kronično umoran.
14. prosinca starija kćer je došla iz škole i zamolila me da je odvezem kod prijatelja. Na izlasku iz zgrade osjetio sam da totalno nerazumljivo pričam. Hitna je došla u rekordnom vremenu. U bolnici sam se vidio u ogledalu: ‘Pa meni visi lijeva strana lica!’. Pomislio sam da su to moji zadnji trenuci.
Kad je u bolnici pokušao popiti čaj, grlo mu je bilo kao blokirano. Uslijedila je štucavica.
15.12. bi, kaže, najradije preskočio. Došao mu je dr. Nenad Pandak, šef brodske infektologije, i rekao da će ga premjestiti na zaraznu i da sumnja na pravu dijagnozu.
Svako jutro u viziti doktor je bio oduševljen njegovim čudesnim oporavkom, priča Krnić. No, one je bio sve mršaviji i mršaviji... Svakodnevno je povraćao tuberkolostatike.
Šef infektologije, tvrdi Krnić, nikada mu nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da je kardiološki bolesnik i da je 1989. godine kao dječak operirao stenozu aorte.
U to vrijeme postajao sam opet febrilan i počele su mi se pojavljivati crvene mrlje po tijelu. Na moje pitanje što je, liječnik je rekao da su to akne. Rekao je da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu.
U to vrijeme je liječnik otišao na skijanje. Nikad mu nije izvadio hemokulturu. Krnić je tada već imao ispod 50 kilograma.
"Na dan moga odlaska na MR u Medikol probao sam se dići, ali mi je pred očima bio samo mrak. Liječnik je baš tad došao i rekao 'Dajte mu apaurin , on je samo razmažen'. I takvog me polumrtvog poslao u Zagreb. U kolima hitne sam pred mamom, koja je išla sa mnom, ostao oduzet na lijevu stranu.
U Medikolu su me stavili u kolica, doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski", priča u dahu.
Moždane udare dijagnosticirali su mu nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to je kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada mu je određena terapiju tuberkulostaticima.
Tad ga je preuzela, kako kaže Krnić, njegova spasiteljica, šefica reanimacije. Izvadila mu je hemokulturu i poslala ga u Zagreb u Kliniku Fran Mihaljević. Tamo odmah uspostavljaju ispravnu dijagnozu: streptokok (infektivni endokarditis).
"Provedena je unutarnja kontrola kojom je utvrđeno da nije bilo propusta u liječenju imenovanog pacijenta te nije počinjena liječnička greška", odgovorili su na upit o slučaju iz brodske bolnice.
Dr. Nenad Pandak, kojeg Krnić smatra najodgovornijim za pogrešnu dijagnozu i liječenje, od prošlog ožujka više ne radi u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu.
"Nakon svega ostao sam bez supruge, djela razuma, a onaj upitni dio koji mi je ostao, kaže - idi dalje. Želim presudu i da napokon znam ako već je tako zašto pravo i pravda u ovoj državi jedno s drugim nemaju veze. Ne da mi se odustati, nisam takav tip. Dosadan sam do bola. Čak sam i knjigu usput napisao. Knjigu bez kraja. Kraj bi trebala bit presuda, a nje nema”, kaže Krnić, koji je krajem prošle godine objavio je i knjigu ‘Dnevnik bolesnika’.
100posto
Vanja Krnić (39) tužio je još 2010. godine Opću bolnicu u Slavonskom Brodu, također zbog liječničke pogreške. Suđenje još traje. U jeku trenutno najveće dosuđene odštete u Hrvatskoj, ispričao nam je svoju šokantnu priču.
"Toga 14. prosinca 2009. sam uživao u divnim očima moje bebe Tee, ne sluteći da ću par sati poslije imati moždani i da će moje kćeri morati upoznati sasvim novog tatu. Ako bi nešto želio vratiti to je vrijeme. Samo zbog jednog razloga - da im mogu pružiti normalno djetinjstvo s zdravim tatom", priča nam Krnić, koji je imao dva moždana udara u dobi od 29 godina, operaciju srca, godinama nije mogao gutati slinu, jesti, iz njega su virili kateteri, bio je zarobljenog tijela, ali bistrog uma koji je zapamtio svaki trenutak bolesti.
Zavezan za krevet, razmišljao je i zapisao: 'Umro sam, a nemam groba'.
Vanja je danas stopostotni invalid. U vještačenju je navedeno da je radno nesposoban, a da bi možda mogao raditi u nekoj fotokopiraoni.
"Zanimljivo bi to bilo za vidjeti kako fotokopiram s jednom rukom", kaže ironično Krnić, inače diplomirani politolog.
"Kod mene je slučaj o liječničkoj greški, višekratno potvrđenoj vještačenjima. Kultna Kafkina knjiga Proces u odnosu na moj spis debljinom je slikovnica. Liječena mi je bolest koju nikad nisam imao. Nemarom mi je totalno uništen život. Liječnik koji je istu liječio otišao je daleko. Ne bih ni želio da on bude kažnjen, ali ispriku sam očekivao", kaže nam Krnić.
Krnić na promociji svoje knjige 'Dnevnik bolesnika'
"Postupak Krnića protiv bolnice traje od 2010. i nije još donesena niti prvostupanjska odluka", rekli su nam u Odvjetničkom društvu Bandalo&Labavić, koji ga zastupa.
Želim mir, ali ne želim se prodati. Svoj život nisam dao, kao ni razum, a ne dam se, najviše zbog toga što bih prodao sebe. Nagodba? Na prvu sam pomislio zašto ne? Umoran sam i ja, kao i moje kćeri, da imaju tatu koji se tuži. Od rođenja do fakulteta. S čim ću kćerima pomoći da idu danas sutra na fakultete? Pojma nemam, kao ni to koja je objektivna istina, kao ni verzija od bolnice.
Njegova agonija je počela u ljeto 2009. godine, naglo je gubio na klaži i bio je kronično umoran.
14. prosinca starija kćer je došla iz škole i zamolila me da je odvezem kod prijatelja. Na izlasku iz zgrade osjetio sam da totalno nerazumljivo pričam. Hitna je došla u rekordnom vremenu. U bolnici sam se vidio u ogledalu: ‘Pa meni visi lijeva strana lica!’. Pomislio sam da su to moji zadnji trenuci.
Kad je u bolnici pokušao popiti čaj, grlo mu je bilo kao blokirano. Uslijedila je štucavica.
15.12. bi, kaže, najradije preskočio. Došao mu je dr. Nenad Pandak, šef brodske infektologije, i rekao da će ga premjestiti na zaraznu i da sumnja na pravu dijagnozu.
Pomislio sam tko sam ja da sumnjam, ipak je on taj koji zna. Izboli su me i punktirali. Liječnik me obavijestio da bolujem od tuberkoloznog menigitisa. Rekao mi je da je liječenje dugotrajno i da će se gutanje vratiti kad se moždane ovojnice oporave. Prešutio mi je da su svi nalazi na TBC bili negativni. Ne znam zašto nije rekao istinu? Uvijek će mi nad glavom visiti to zašto??
Svako jutro u viziti doktor je bio oduševljen njegovim čudesnim oporavkom, priča Krnić. No, one je bio sve mršaviji i mršaviji... Svakodnevno je povraćao tuberkolostatike.
Šef infektologije, tvrdi Krnić, nikada mu nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da je kardiološki bolesnik i da je 1989. godine kao dječak operirao stenozu aorte.
U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji.
U to vrijeme postajao sam opet febrilan i počele su mi se pojavljivati crvene mrlje po tijelu. Na moje pitanje što je, liječnik je rekao da su to akne. Rekao je da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu.
U to vrijeme je liječnik otišao na skijanje. Nikad mu nije izvadio hemokulturu. Krnić je tada već imao ispod 50 kilograma.
"Na dan moga odlaska na MR u Medikol probao sam se dići, ali mi je pred očima bio samo mrak. Liječnik je baš tad došao i rekao 'Dajte mu apaurin , on je samo razmažen'. I takvog me polumrtvog poslao u Zagreb. U kolima hitne sam pred mamom, koja je išla sa mnom, ostao oduzet na lijevu stranu.
U Medikolu su me stavili u kolica, doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski", priča u dahu.
Grozan je gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava.
Moždane udare dijagnosticirali su mu nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to je kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada mu je određena terapiju tuberkulostaticima.
Tad ga je preuzela, kako kaže Krnić, njegova spasiteljica, šefica reanimacije. Izvadila mu je hemokulturu i poslala ga u Zagreb u Kliniku Fran Mihaljević. Tamo odmah uspostavljaju ispravnu dijagnozu: streptokok (infektivni endokarditis).
Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
"Provedena je unutarnja kontrola kojom je utvrđeno da nije bilo propusta u liječenju imenovanog pacijenta te nije počinjena liječnička greška", odgovorili su na upit o slučaju iz brodske bolnice.
Dr. Nenad Pandak, kojeg Krnić smatra najodgovornijim za pogrešnu dijagnozu i liječenje, od prošlog ožujka više ne radi u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu.
"Nakon svega ostao sam bez supruge, djela razuma, a onaj upitni dio koji mi je ostao, kaže - idi dalje. Želim presudu i da napokon znam ako već je tako zašto pravo i pravda u ovoj državi jedno s drugim nemaju veze. Ne da mi se odustati, nisam takav tip. Dosadan sam do bola. Čak sam i knjigu usput napisao. Knjigu bez kraja. Kraj bi trebala bit presuda, a nje nema”, kaže Krnić, koji je krajem prošle godine objavio je i knjigu ‘Dnevnik bolesnika’.
100posto
