Prošlog utorka se navršilo dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Tom je prilikom zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić izrekao zaista nevjerojatne stvari poput toga da je Tuđman ”veliki graditelj naše državne suvremenosti”, da je ”prvi hrvatski predsjednik bio je promicatelj hrvatske pomirbe”.

Ime dr. Franje Tuđmana, naglasio je Bozanić, upisano je u povijest hrvatske državnosti ”kao utemeljitelja suvremene hrvatske države”. Za Bozanića, Tuđman je ”jedan od ustrajnih i strpljivih graditelja koji je predvodio oslobođenje zemlje i oblikovao temeljne državne institucije, od kojih neke u kasnijem razdoblju nisu bile pošteđene od osporavatelja upitne dobronamjernosti. Međutim, što vrijeme više odmiče, to njegovo djelo postaje prepoznatljivije. Priznaju mu to sve više i zahvalni poštovatelji i nekadašnji osporavatelji”.

Kardinal je od prilike rekao što i hrvatska predsjednica koju je vrlo jasno podržao u toj propovijedi. Kolinda Grabar-Kitarović smatra da je Tuđman, ”duboko vjerujući u svoj narod, ujedinio domovinsku i iseljenu Hrvatsku na programu ostvarenja povijesnog cilja – stvaranja slobodne i neovisne hrvatske države. Bio je čovjek – rekla je – jasne političke vizije, strateg i državnik”.
Istina, stvaranjem neovisne države Hrvati u RH i svi građani dobili su politički okvir za njezino ispunjenje i za stvaranje društva u kojemu će dostojanstvo i prava svake osobe biti zaštićena u zajedničkoj odgovornosti promicanja općega dobra. Ali perverzno je i baš idiotski povezivati Franju Tuđmana s kulturom ljudskih prava jer je Tuđman bio, i to žestoko, generator sustava koji je negirao i gazio ljudska prava

Za nas je važno da se Tuđmana sjećamo na Međunarodni dan ljudskih prava (10. prosinca), koji je ustanovljen kao spomen na donošenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Istina, stvaranjem neovisne države Hrvati u RH i svi građani dobili su politički okvir za njezino ispunjenje i za stvaranje društva u kojemu će dostojanstvo i prava svake osobe biti zaštićena u zajedničkoj odgovornosti promicanja općega dobra. Ali perverzno je i baš idiotski povezivati Franju Tuđmana s kulturom ljudskih prava jer je Tuđman bio, i to žestoko, generator sustava koji je negirao i gazio ljudska prava.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ga, uostalom (u predmetu Prlić i drugi), tereti za udruženi zločinački pothvat s ciljem da razbije Bosnu i Hercegovinu i anektira neke njene dijelove, to jest za planiranje aktivnosti koji se nisu mogle izvesti bez zločinačkih radnji.

Itekako su nam poznate izjave Franje Tuđmana koje su poslužile haškim tužiteljima. Knjiga “Stenogrami o podjeli Bosne”, koju su ukoričili Feral Tribune i Dani, sastavljena je od autentičnih razgovora koje je vodio Franjo Tuđman. Budući da je riječ o službenim stenogramima, otklonjena je svaka sumnja da bi neka od izjava mogla biti falsificirana.

Zašto je Franjo Tuđman ove krunske dokaze ostavio iza sebe? Kolega Marinko Čulić u tjedniku Novosti je napisao: ”Tuđman je bio samoljubivi lajavac koji je snimao zatvorene sastanke kojima je predsjedao, uvjeren da je riječ o epohalnim istupima i vjerojatno je bio potajno zainteresiran da budu objavljeni, što se nedugo poslije njegove smrti i dogodilo. Pa smo tako mogli čitati njegove izjave ovakvog tipa: ‘Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili poslije Drugog svjetskog rata, čak su Muslimane proglasili nacijom, zato da bi tobože riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda.’

Govorio je i ovako: ‘Naš cilj od početka nije bio održanje BiH kakva je danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi na taj način neprestano bila frustrirana demografskim i teritorijalnim gubitkom u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku.’

A kazao je i ovo: ‘Perspektiva suverenosti BiH nema nikakvog izgleda. Čak kada bi se mogla održati Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Hoćemo li uspostaviti granicu između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku, ili ovaj Hrvat tamo’.”

Tuđman je bio, u to nema nikakve sumnje, ratni zločinac i sve je pomno isplanirao: on je želio ostvariti Pavelićevu viziju ustaške države etnički očišćene od Srba i to barem u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Pažljivo pročitajte i sljedeću izjavu: ”Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Ante Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50 posto Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50 posto ili postati Hrvati ili nestati!’.
Prošlog utorka se navršilo dvadeset godina od smrti Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Tom je prilikom zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić izrekao zaista nevjerojatne stvari poput toga da je Tuđman ”veliki graditelj naše državne suvremenosti”, da je ”prvi hrvatski predsjednik bio je promicatelj hrvatske pomirbe”

Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus ‘Viva la muerte’ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti ‘sretne i presretne’ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!” (Identitet, br. 61, 2003., str. 8-11, razgovor Mire Šuvar s Edom Murtićem).

Bio je Franjo Tuđman, zaista, osoba izvrnuta uma: ”Mene će povijest smjestiti – bok uz bok – s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije!” (za The New York Times u travnju 1998.).

Bio je ”sretan” što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka; veselio se masovnom odlasku Srba nakon ”Oluje”; prema priznanju Paddyja Ashdowna vidio je Banja Luku u Hrvatskoj, a Tuzlu u Srbiji (glasoviti jelovnik s banketa u Londonu 6. svibnja 1995. – imam i kopiju iste); urlao je na opoziciju i na nas neovisne novinare koje je mrzio iz dna duše…

Franjo Tuđman, da zaokružim, sam je sebe optužio; spasila ga je od međunarodnog suda samo činjenica da je umro.

Tom i takvom Tuđmanu ja se neću ni po koju cijenu klanjati. Neću ga veličati i neću ga uzdizati kao što to čini Josip Bozanić. Dovoljno mi je poniženje što moram letjeti, zahvaljujući vladi Zorana Milanovića, s aerodroma koje nosi njegovo ime.

A to što ga Kolinda Grabar-Kitarović veliča i glorificira i što kaže da svi mi Hrvati moramo misliti i osjećati kao ona, to je njena sramota.

Odbijam teret kolektivne krivnje koji predsjednica i kardinal svaljuju na sve hrvatske građane, premda sam svjestan da moram nositi breme moralne odgovornosti za Tuđmanove zločine u onom smislu u kojem je Karl Jaspers pisao 1946. u odnosu na moralnu odgovornost Nijemaca.

Ali ja taj teret nosim kao kršćanin i kao teolog pozivajući moje sugrađane da se očiste od mržnje i od fašizma koji su bili karakteristika Tuđmanova ponašanja.
Tuđman je bio, u to nema nikakve sumnje, ratni zločinac i sve je pomno isplanirao: on je želio ostvariti Pavelićevu viziju ustaške države etnički očišćene od Srba i to barem u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine

Ja taj teret nosim jer prihvaćam riječi Ivana Pavla II. o praštanju i kardinala Franje Kuharića o pokajanju:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Franjo Tuđman – čovjek jasne političke vizije, strateg i državnik, uzor za promociju kulture ljudskih prava?

Ne!

Franjo Tuđman je sramotna epizoda u povijesti Hrvata: šovinist, nacionalist, fašist, otac korupcije… Sve samo ne državnik.

S njime se može identificirati samo ništarija, oni koji gaze ljudska prava. S njime se identificiraju i nadahnjuju Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić.

autograf