Ulozi su jučer podignuti, znatno podignuti. Ukrajinska kriza pokazala je svoj nepredvidljivi karakter nakon što su regionalne vlasti na Krimu najavile referendum za 10 dana na kojem će se stanovnike pitati žele li se odvojiti od Ukrajine i postati dio Rusije.

Da se ovo pitanje provelo prije nekoliko mjeseci, većina bi vjerojatno birala veću autonomiju kao idealni scenarij, no, to pitanje 16-og ovoga mjeseca neće biti postavljeno.

Zašto je došlo do ovakvog prijedloga? Prije nego pokušamo odgovoriti na to pitanje, nužno je konstatirati kako on gotovo sigurno nije proizvod lokalnog političkog promišljanja već odraz signala koji je stigao iz Moskve. Simferopol je danas politički produžena ruka Moskve, isto kao što je i Kijev platforma putem koje progovaraju sve Moskvi suprotstavljene sile Zapada. Bilo kakve iluzije o neovisnom vodstvu jednog ili drugog centra su upravo to, iluzije.

Otkako je referendum najavljen mnogi ističu kako bi se Ukrajina mogla raspasti. No, Ukrajina se u nacionalno autonomnom smislu već raspala prije nekoliko mjeseci - trenutak kada je autentično narodno nezadovoljstvo postalo kontrolirana poluga stranih sila bio je ujedno i trenutak spoznaje o nedostatku ukrajinskog narodnog suvereniteta.

Ironična je činjenica da će svrgnuti Janukovič - čija je loša i korumpirana vladavina otvorila vrata intervencionizmu Istoka i Zapada - biti upamćen kao možda i zadnji "autonomni" ukrajinski lider, unatoč svim svojim nedostacima. Možda on jest "srcem" bio bliži Moskvi, no daleko od toga da je bio "ruski igrač" - pravi ruski igrači su ljudi koji danas upravljaju Krimom - Janukovič je bio politički oportunist koji je imao relativno dobru ideju kako "izvući" najbolji interes i od Zapada i Istoka.

Problem je bio u tome što je njegovo promišljanje o strategiji vjerojatno polazilo od pretpostavke koliko će koji dogovor nadograditi njegovo luksuzno zdanje, a tek onda eventualno biti pozitivno za razvoj zemlje.

Da mu nisu nedostajale te ključne državničke osobine, mogao je biti heroj, ovako je ispao akter koji je pridonio raspadu i u ključnim trenucima ubrzao ga. Da je zaista bio ruski čovjek u Kijevu, ili "diktator" kako ga neki danas nazivaju, učlanio bi se u rusku Carinsku uniju te ugušio svaki otpor silom. Ne mora nam Janukovič biti drag i možemo - i trebamo - ga smatrati odgovornim za ovaj kaos koji je nastao, no to ne znači da imamo pravo na revizionizam povijesti koja se zbila pred svega nekoliko mjeseci.

Janukovič nije odbacio EU trgovinski pakt, već ga je stavio "na čekanje" - štoviše, on i njegov tadašnji premijer Azarov poručili su Bruxellesu kako ne mogu prihvatiti takvu ponudu zbog očitih ekonomskih nedostataka iste, ali će je ponovno razmotriti ukoliko EU ponudi bolje uvjete. U tom trenutku su iz EU-a trebali i ponuditi te bolje uvjete (sve se svodi na količinu novca, jer Rusija je u tom trenutku ponudila znatno više) i Ukrajina bi vjerojatno danas već bila članica EU trgovinskog pakta.

Tada su uslijedile masovne demonstracije koje su bile očito politički motivirane od samog početka - koji narod na svijetu prosvjeduje protiv ekonomske pomoći jedne strane umjesto (slabije) ekonomske pomoći druge strane? Odgovor je jasan - onaj narod kojemu se takav potez prikaže kao sudbonosna raskrsnica povijesnih puteva, a u Ukrajini itekako nije nedostajalo povijesnih opterećenja.

Ono što se desilo u narednim danima i mjesecima je povijest. Janukovič je srušen u oružanom državnom udaru koji se desio na prepad nakon potpisivanja sporazuma s opozicijom 21. veljače. Tu nema ništa sporno, oružani puč koji se desio u Kijevu nije ni prvi ni zadnji u povijesti, štoviše, državni ustroji i povijest nacija je oblikovana oružanim pučevima. No, problem je ako se takav prevrat naziva "zorom demokracije", to je čista ludost koja nam pokazuje kako se revizionizam danas ne primjenjuje na događaje prije nekoliko godina, pa čak ni na događaje od prije nekoliko mjeseci, već doslovno od prije nekoliko sati.

Tako nešto danas se lako može izvesti, donedavno to nije bilo moguće, ali danas jest - medijski totalitarizam omogućava prikazivanje situacije i do 180 stupnjeva drugačije interpretacije. U vremenu kada se izvještavanje svodi na kvantitetu, sve je moguće. Evo očiglednog primjera - 2 ili 3 izvora prenose kako "treća strana" snajperima ubija pripadnike policije i pripadnike prosvjeda, dok u isto vrijeme tisuće i tisuće izvora prenose kako prosvjednika ubijaju "Janukovičevi snajperisti". Kome će nesvrstani promatrač prije vjerovati?

Ovog tjedna se pojavila snimka razgovora između estonskog ministra i Catherine Ashton u kojoj on otvoreno izražava sumnju po pitanju snajperista te sugerira kako iza njih vjerojatno stoji netko iz opozicije (vidi: Procurila snimka koja bi mogla znatno utjecati na tijek Ukrajinske krize - Catherine Ashton i estonski ministar na telefonu: "Postaje sve jasnije kako snajperiste nije angažirao Janukovič, nego lideri Maidana"). Ova nevjerojatno senzacionalna vijest je toliko "mlitavo" i beznačajno popraćena u Zapadnim medijima da je u manje od 24 sata potpuno nestala u "bespućima" medijske propagande.

Pokušajmo na trenutak zamisliti da na snimci nisu Ashton i njen estonski kolega, nego recimo ruski MVP Sergej Lavrov i predstavnik Janukovičeve Vlade. Zamislimo sada da Lavrov poruči: "Bilo bi dobro na krovove rasporediti snajperiste", ili bilo koji sličan scenarij. Ta vijest bi toliko "vrištala", da bi vjerojatno "pregrijala" sam internet.

Osviješteni pratitelj zbivanja do sada je toliko upoznat da zna kako je suludo slijepo vjerovati izvorima koji imaju pro-zapadnu ili pro-rusku agendu, ali negdje mora postojati sredina i prostor za zdravi razum. Ova kontroverzna snimka ne može se tek tako odbaciti jer su je "prvi prenijeli ruski mediji". Kako može ta činjenica umanjiti kredibilitet sporne snimke, za koju je estonski MVP kasnije priznao da je autentična?

Vratimo se na osnovnu kronologiju - Janukovič je svrgnut, vlast u Kijevu preuzima opozicija, zemlja i svijet gledaju što će se iduće dogoditi. Na istoku Ukrajine je mirno, nema proslave, ali ni nemira, Krim također šuti i gleda. Nova vlast se organizira točno prema američkom naputku (vidi: "J*beš EU" agenda u primjeni: radikalni desničari i neo-nacisti dobivaju visoke funkcije u kabinetu nove Vlade u Kijevu, ali ne i "njemački čovjek" Kličko) i kreće munjevita provedba novih zakonskih odredba u parlamentu koji nema legitimitet.

To što nema legitimitet još ni nije toliki problem, nema legitimitet ni prijelazna vlast u Egiptu pa se nitko (osim MB-a i njihovih sponzora) previše ne buni. Kako bi mogao imati legitimitet odmah nakon državnog udara? Logično je da će biti formirana prijelazna Vlada i da će tehnički voditi državu do novih izbora. Ukrajina je na rubu bankrota, no koje su prve odredbe nove vlasti? Ekonomske, financijske? Ne! Prvi potez je bio ukidanje prava stanovnicima na ruskom govornom području, dakle za oko pola stanovništva njihove zemlje.

Shvaća li danas itko magnitudu ludosti ovakvog poteza? Nakon puča logično bi bilo da se krene s hitnim smirivanjem tenzija, bar nekakvom iluzijom nacionalnog jedinstva. To se u Kijevu nije dogodilo, već se krenulo s nazadnim i opasnim revanšizmom protiv ruskog i pro-ruskog dijela stanovništva.

Možda opozicija nije "neo-nacistička" kako tvrde danas sve žešći ruski izvori, ali je itekako opasna, isključiva, ekstremna i izuzetno neodgovorna. Figure u vrhu vlasti, kao što su Jatsenjuk, doimaju se relativno umjereno, no ispod njih nalazimo strukturu koja je itekako gonjena nacionalnom mržnjom i opasnim namjerama.

Budimo posve iskreni oko situacije u Ukrajini i nemojmo zazirati od nazivanja stvari pravim imenom - ukrajinski narod je izgubio svoju autonomiju i danas je samo figura na geopolitičkog šahovskoj ploči velikih sila. Rekli smo kako referendum na Krimu ne bi bio moguć bez signala iz Moskve - no, treba reći i ovo, raspad sporazuma između Janukoviča i opozicije od 21. veljače i njegovo rušenje silom dan nakon ne bi moglo biti moguće bez signala sa Zapada, točnije iz SAD-a, jer Europska Unija nije htjela raspad sporazuma kojeg je ona i sastavila.

Radikali koji su dan nakon ugrabili vlast, osjećajući kako iza sebe imaju potporu cijelog Zapada, krenuli su u agresivnu anti-rusku propagandu na razini nove parlamentarne vlasti. Osjećali su da to sada mogu učiniti, a možda da se od njih to i očekuje.

Fizičke prijetnje autonomiji Krima ostale su samo na riječima, no Rusija više nije željela ništa prepustiti slučaju te je uskoro u Moskvi, na zahtjev Putina, donijeta odluka o mogućnosti uporabe vojne sile u Ukrajini. Neposredno zatim Krim je "okupiran" od strane pro-ruskih skupina, a nova vlast u Simferopolu izvršava što Moskva poruči.

Zapadni svijet nariče o ruskoj agresiji, a Putina se otvoreno uspoređuje s Hitlerom. Spomenimo pritom kako od tzv. ruske agresije još nismo vidjeli ništa - na Krimu nije ispaljen niti jedan metak, a vojska koja se trenutačno tamo nalazi je u sklopu ugovora o korištenju vojne baze u Sevastopolju. Nema nikakvih provjerenih izvora o dodatnom ulasku ruske vojske na bilo koji dio u Ukrajini, ili na prostor autonomne pokrajine Krim.

Rusija plaća korištenje vojne baze u Sevastopolju, a ugovor vrijedi do 2042. Prema istom ugovoru ruska vojska na ovom prostoru može imati do: 25,000 vojnika, 24 artiljerijskih sistema, 132 oklopna vozila i 22 vojna zrakoplova.

Drugim riječima, sve unutar gore spomenutih granica nije "invazija", bar ne u pravnom smislu. Kako će se stvari razvijati, to nitko ne može reći, ali na temelju aktualne situacije uspoređivati ovu rusku "agresiju" s američkim agresijama te tvrditi kako je "ovo dokaz" kako su te stvari iste, je apsolutno pogrešno. U zadnjoj američkoj vojnoj agresiji, u Libiji 2011., nedužni civili počeli su ginuti već u prvim satima raketnih napada s mora i zraka, uspoređivati takve strašne tragedije s ruskom kontrolom Krima je krajnje licemjerno.

SAD su tada intervenirali također s ciljem "zaštite stanovnika" - zašto nisu ušli tada vojskom u Bengazi, kao sada Rusi na Krim? Ne, odmah se počelo s raketiranjem Tripolija, to je kao da sada Rusija bomabrdira Kijev. Takve komparacije su nedopustive.

Hoće li se Krim odvojiti?
Parlament na Krimu jučer je već donio odluku o pripojenju Rusiji, no pitanje će biti postavljeno i stanovnicima na referendumu 16-og ovoga mjeseca. Da Moskva aktivno stoji iza ovog poteza pokazuje činjenica kako ruski parlament već priprema novi zakon koji bi "olakšao proceduru" priključenja vanjskog teritorija Ruskoj Federaciji.

No, koji je Putinov plan? Prije svega nekoliko dana je tvrdio kako Rusija uopće nema takvih ambicija. Neki stručnjaci spekuliraju kako je Putina naljutila činjenica da Zapad i dalje odbija sagledati rusku zabrinutost oko aktualne situacije, a i prijetnje sankcijama, kao i brojne uvrede, mogle bi imati veze s time.

Želi li Kremlj po pitanju Krima ići do kraja ili samo želi svijetu demonstrirati da može? "Samo zato što su pozvali na priključenje Rusiji, ne znači da se Putin mora složiti. On jednostavno opcije drži otvorene", rekao je Sergej Strokan, kolumnist za vanjsku politiku pri ruskom dnevnom listu Kommersant. "To je signal. Putin nije nekonzistentan. Ono što je ranije rekao i dalje vrijedi, no on sada traži novu polugu u jednoj jako žestokoj igri", rekao je.Strokan se slaže s idejom da bi za ruske interese najbolje bilo da Krim ostane nominalno unutar Ukrajine, ali da bude de facto pod ruskom kontrolom.

"Pripojenje Krima Rusiji bio bi samo problem, a Kremlj to zna. S druge strane, kontrola nad Krimom koji je i dalje u sklopu Ukrajine dala bi Moskvi ogromne mogućnosti poluge kontra Kijeva. Zašto odustati od toga?", ističe Strokan.

Pripojenje teritoriju Rusije u ovom slučaju je zadnja opcija, no možda je situacija već i došla do toga. Naime, ironično, ali istinito, nove vlasti u Kijevu tvrde kako se na Krimu desio puč te prijete kako će uhititi lokalne političke lidere optužujući ih da su separatisti. Iz perspektive Moskve, dugoročno se ne nazire stabilnost Krima, osim ako eventualno Krim ne postane dio Rusije.

Koliko je povijest argument za takve pretenzije, to je upitno. Ako idemo dovoljno daleko u povijest, svatko će imati teritorijalne pretenzije na teritorije svojih susjeda. Krim je nekoć bio dio Carske Rusije, u sklop sovjetske Ukrajine dolazi tek 1954. kada je sovjetska Vlada donijela takvu odluku iz pojedinih praktičkih razloga - očito ne misleći da bi se SSSR mogao za manje od 40 godina raspasti.

Stanovništvo je većinom rusko. Ako im se ovaj referendum prikaže kao jedina garancija stabilnosti, gotovo je sigurno da će ga i prihvatiti.

Moskovski politički komentator Fjodor Lukjanov ističe: "Mislim da je Putin zaista uvrijeđen prijetnjama sankcijama, kao i ljudima koji ga danas nazivaju nekakvim diktatorom. Putin je ljut jer Zapad ne želi slušati njegove argumente, pa stoga je sada odlučio reagirati".

Teško je povjerovati da Putin donosi ovakvu odluku iz "ljutnje".

Što o svemu misli narod?
Rusi u Rusiji nisu pretjerano bili zainteresirani za uplitanje u situaciji oko Ukrajine, no podaci pokazuju kako je Putinu naglo skočila popularnost nakon što je odobrio slanje vojske u Ukrajinu (podaci agencije VTsIOM):

Anketa organizacije Levada pokazuje kako se 63% stanovnika Rusije ne simpatizira niti s jednom stranom u Ukrajini, a stavovi prema Maidanu bili su slični kao i u Ukrajini. 34% Ukrajinaca krivi opoziciju za eskalaciju, kao i 33% Rusa, dok 49% Ukrajinaca drži Janukoviča odgovornim, kao i 44% Rusa.

Posebno je zanimljiva anketa koju je proveo kijevski Razumkov Center, nevladin "think-tank", u siječnju ove godine. Pritom treba imati na umu kako je ovo anketa provedena prije zadnjih eskalacija, unatoč tome, pojedini podaci olakšavaju nam shvaćanje kompleksne situacije u Ukrajini.

Koja je Vaša domovina?
Zanimljiv rezultat - prema ovoj anketi oko 20% stanovnika južne i istočne Ukrajine svoju "domovinu" i dalje smatra SSSR. Na Krimu je taj podatak donekle manji, oko 10%, no zato vidimo kako preko 50% stanovnika Krima svoju regiju smatra svojom domovinom, što je itekako indikativno. Ako su ovi podaci točni, većina stanovnika Krima ne želi biti dio Rusije, već želi nezavisnost Krima. Koliko se taj postotak promijenio otkako se desio puč u Kijevu, to bi sada itekako trebalo istražiti u nekoj novoj anketi.

Geopolitička orijentacija
Zapad Ukrajine i Krim dva su oprečna pola zemlje, to najbolje pokazuje ovo pitanje. Zapadna Ukrajina želi snažnu geopolitičku orijentaciju prema Europskoj Uniji, dok Krim u gotovo istom postotku želi orijentaciju prema Rusiji. Jug, centar i istok zemlje je poprilično još uvijek neodlučan po tom pitanju - ovo je još jedan argument u prilog ideji da je u Ukrajini trebalo provesti referendum o pitanju EU trgovinskog pakta, nažalost to se nije dogodilo.

Etnička pripadnost i jezik
Očekivani rezultati - na Krimu gotovo svi govore ruskim jezikom, kao što na Zapadu gotovo svi govore ukrajinskim (mada su dva jezika jako slična). Službena diskriminacija ruskog jezika očekivano je doživljena kao napad na njih od strane stanovnika Krima.

Ruski kao državni jezik
Pitanje koje izaziva tenzije u Ukrajini već godinama - treba li ruski također biti državni jezik kao i ukrajinski? Zapad se žestoko protivi, dok na Krimu žele ruski kao državni jezik preko 90% ispitanika.

Zaključak
Ovi podaci još nam jednom potvrđuju koliko je situacija u Ukrajini kompleksna. Jedan od ključnih problema ako dođe do otcijepljenja Krima je činjenica da će se te tendencije proširiti i na druge dijelove zemlje. No, kako nam podaci i pokazuju, teško je definirati gdje u Ukrajini počinje "istok", a gdje "zapad" - u svakom smislu te riječi.

Krim i zapadna Ukrajina imaju gotovo dijametralno suprotne poglede na neka od ključnih pitanja koja im definiraju sudbinu. Gotovo je nemoguće zadovoljiti jedne i druge, tj. da zapad ikada pristane na Carinsku Uniju, ili da Krim pristane na Europsku Uniju.

Zato je nesvrstanost Ukrajine bila toliko važna, ali njenoj nestvarnosti došao je kraj kada se izvan njenih granica odlučilo da je vrijeme za taj kraj. Ukrajina svakako nije ni prva ni zadnja zemlja čije se jedinstvo ovako razbija, a podjele sistematski potenciraju. Čim je Bruxelles počeo pričati u pristupanju Ukrajine EU-u i čim je Moskva počela krojiti planove za Ukrajinu kao buduću članicu Carinske Unije, ukrajinska nesvrstanost je razbijena.

Šteta je da u Ukrajini nije postojala adekvatna politička snaga koja je na prvo mjesto mogla postaviti nacionalno jedinstvo koje bi očuvalo nesvrstanost, a samim time i autonomiju. No, Ukrajina nas još jednom podsjeća kako raspadi ne dolaze sami od sebe, već su gotovo uvijek inducirani u jeku velike ekonomske krize. Ukrajina je ekonomski jednostavno bila preslaba da se održi u neutralnom prostoru.

Ukrajinu je slomila njihova vlastita pro-zapadna (Timošenko) i pro-istočna (Janukovič) oligarhija, a sada će proces, izgleda, nastaviti obje strukture, svaka na svojoj strani teritorija. Radni narod je pokraden, osiromašen i sada doveden na rub rata. Šteta je što mnogi ne vide sile koje ih drobe i uništavaju.

Ako se Ukrajina podijeli, ono što joj se sprema na Zapadu je daleko gore od onog što je učinjeno narodu Grčke - na pomolu su brutalne štednje, MMF-ove mjere strukturalne prilagodbe koje će učiniti život neizdrživim.

Istok, barem Krim, vjerojatno će završiti s pošasti druge naravi - korumpiranom oligarhijom koja će vladati autoritarno i za svoje interese. "Dobra" stvar je u ovoj posve tragičnoj situaciji da protiv korumpirane oligarhije postoje adekvatne metode borbe, dok još nitko nije otkrio kako se suprotstaviti diktatima "Trojke".

Ukrajina je tragedija, žrtva eksploatacije velikih interesa. Dočekala je ovaj ponor bez snaga koje bi bile spremne oduprijeti se ovom grabežu s jedne i druge strane, sada se može samo nadati da će ova okrutna rabota završiti barem mirno i da neće povrh svega još potonuti u pakao rata, ali čak ni to im danas nitko ne može sa sigurnošću obećati.

Izvori / reference:
Do Crimeans actually want to join Russia?
http://www.washingtonpost.com/blogs/monkey-cage/wp/2014/03/06/do-crimeans-actually-want-to-join-russia/

Razumkov Center
http://www.razumkov.org.ua/eng/

A New Poll Shows That Putin's Approval Increased After Sending Troops To Crimea
http://www.forbes.com/sites/markadomanis/2014/03/06/a-new-poll-shows-that-putins-approval-increased-after-sending-troops-to-crimea/

Отношение жителей Украины и России к событиям в Украине
http://www.levada.ru/03-03-2014/otnoshenie-zhitelei-ukrainy-i-rossii-k-sobytiyam-v-ukraine

«РЕЙТИНГ ПУТИНА - НА ДВУХЛЕТНЕМ МАКСИМУМЕ ВТОРУЮ НЕДЕЛЮ ПОДРЯД»
http://wciom.ru/index.php?id=459&uid=114734

Russian opinion divided over seizure of Crimea but majority likely to back Putin
http://www.theguardian.com/world/2014/mar/03/russian-opinion-split-crimea-ukraine-most-back-putin

Does Putin really want Crimea within Russia? Maybe not
http://www.csmonitor.com/World/Security-Watch/2014/0306/Does-Putin-really-want-Crimea-within-Russia-Maybe-not.-video

Russia’s 25,000-troop allowance & other facts you may not know about Crimea
http://rt.com/news/russian-troops-crimea-ukraine-816/

Analysis: With Crimean Appeal, Putin Goes Head-to-Head with West over Ukraine
http://www.voanews.com/content/reu-with-crimean-appealputin-goers-head-to-head-with-west/1865914.html

Izvor: advance