© Unknown/Public DomainVrećica fonda za podršku
Birokracija i novac
Krenimo. NATO je politički i vojni savez stvoren kako bi jamčio kolektivnu sigurnost među zemljama članicama. Iza političkih odluka i vojnih operacija, međutim, stoji prilično precizna administrativna struktura, složen sustav financiranja i specifičan način upravljanja resursima i unutarnjim gospodarstvima. Razumijevanje ovih aspekata pomaže nam da NATO vidimo ne samo kao vojnu organizaciju, već kao administrativni stroj koji koordinira države s vrlo različitim interesima i veličinama.
Najvažnije tijelo je Sjevernoatlantsko vijeće. Okuplja veleposlanike svake zemlje članice i odlučuje jednoglasno. To je mjesto gdje se odobravaju zajedničke politike, operacije i ulaganja. Ispod Vijeća je glavni tajnik, koji predstavlja savez, vodi političku raspravu i nadgleda rad civilnog aparata. Zatim tu je Međunarodni vojni stožer, koji povezuje političku stranu s operativnom stranom i osigurava da se odluke Vijeća prevedu u izvedive vojne planove.
Na praktičnoj razini, velik dio svakodnevnog rada odvija se u tehničkim odborima. To su skupine sastavljene od predstavnika zemalja članica koje se bave specifičnim pitanjima poput logistike, kibernetičke sigurnosti, naoružanja ili strateške komunikacije. Ovi odbori pripremaju studije, nacrte odluka i tehničke standarde. Na primjer, mnoga pravila koja čine oružane snage članica interoperabilnima potječu odavde.
NATO-ov sustav financiranja podijeljen je u tri glavna kanala: izravni državni doprinosi, nacionalni obrambeni rashodi i zajednički rashodi. Izravni doprinosi ulijevaju se u zajedničke proračune, kao što su civilni, vojni i proračuni za ulaganja u infrastrukturu. Svaka zemlja plaća prema formuli koja uzima u obzir njezinu ekonomsku težinu. To znači da veća gospodarstva poput Sjedinjenih Država, Njemačke ili Francuske doprinose više, dok manje zemlje doprinose udjelom proporcionalnim svojim mogućnostima.
Nacionalna obrambena potrošnja ne ide kroz NATO, ali je i dalje relevantna jer omogućuje zemljama da svoje oružane snage održe spremnima za sudjelovanje u misijama saveza (poznati cilj od 2 posto BDP-a odnosi se na ovu vrstu potrošnje).
Drugi važan dio odnosi se na zajedničke investicijske programe. To uključuje infrastrukturu poput baza, radara ili komunikacijskih sustava koji služe više članica. Na primjer, moderniziranu pistu u jednoj zemlji mogu koristiti i snage iz drugih država. Ovi projekti slijede zajedničku ekonomsku logiku: planira se samo ono što je stvarno potrebno, a trošak se dijeli prema zajedničkoj formuli.
S obzirom na ovaj brzi pregled višerazinskog sustava Atlantskog saveza, sada moramo vidjeti koliko ta birokracija košta i kako. Prema dostupnim podacima za 2024. godinu, birokracija čini 438 milijuna eura, od čega je gotovo sve civilno, što predstavlja mali dio ukupnog proračuna od 4,6 milijardi eura koje plaćaju države članice, što je brojka još uvijek daleko od procijenjenih 2-3% sudionika. Nešto više od 2 milijarde eura dodjeljuje se vojnom proračunu, dok je ostatak uključen u NATO-ov Program sigurnosnih ulaganja (NSIP), koji se bavi vojnom infrastrukturom. Najveći doprinos zajedničkom fondu i dalje su SAD.
Gigantski ratni stroj. Međutim, nije uvijek tako čist kao što se čini...
Malo korupcije
Postoji još jedna zanimljiva struktura pod nazivom NSPA, NATO-ova Agencija za podršku i nabavu. To je tijelo odgovorno za provedbu mnogih odluka saveza s logističkog, tehničkog i upravljačkog gledišta. U praksi, NSPA upravlja materijalnim aparatom Saveza i pomaže zemljama članicama kada im je potrebna kupnja, održavanje ili upravljanje vojnim sposobnostima i složenom infrastrukturom.
Agencija ima sjedište u Capellenu u Luksemburgu i djeluje kao servisni centar. Ne odlučuje o vojnoj politici, već prevodi vojne i operativne zahtjeve u konkretne ugovore, usluge i projekte. Njezin glavni zadatak je pojednostaviti i optimizirati aktivnosti koje bi, ako bi ih svaka država provodila zasebno, koštale više i trajale dulje.
Organizirana je u pet glavnih područja djelovanja. Prvo se odnosi na nabavu. To uključuje kupnju opreme, sustava naoružanja, vozila, mehaničkih komponenti i softvera. Agencija upravlja međunarodnim natječajima, odabire dobavljače i pregovara o ugovorima koji su u skladu sa zajedničkim standardima, tako da svaka zemlja ima pristup robi i uslugama koje su već provjerene. Na primjer, kada nekoliko zemalja treba kupiti istu vrstu streljiva, NSPA može koordinirati jedan postupak umjesto deset zasebnih.
Treće područje odnosi se na infrastrukturu. NSPA upravlja i provodi projekte kao što su piste, hangari, skladišta goriva, sigurni komunikacijski sustavi i radarske instalacije. Često se radi sa zajedničkim fondovima NATO-a, ali i s nacionalnim fondovima kada se države odluče koristiti ga kao tehničkog izvođača. Ovdje agencija ne samo da gradi, već i procjenjuje projekte, prati odobrenja i koordinira uključene tvrtke.
Drugi stup je operativna podrška. Kada NATO pokrene misiju, NSPA može osigurati gotove bazne kampove, usluge opskrbe, upravljanje okolišem, zbrinjavanje otpada, medicinske potrepštine i sve ostalo što je potrebno za vođenje kontingenta izvan doma. Ova sposobnost brzog odgovora jedan je od razloga zašto se agencija smatra strateškom imovinom.
Konačno, tu je financijska i ugovorna strana, koja podupire sve ostalo. NSPA upravlja sredstvima koja su joj povjerile zemlje članice na transparentan i kontroliran način. Svaku aktivnost plaćaju kupci na temelju "punih troškova": agencija ne ostvaruje profit, već pokriva točno nastale troškove. To omogućuje zemljama da uvijek znaju koliko troše i da slobodno biraju koje će usluge kupiti.
Drugim riječima, NSPA je tehnička ruka NATO-a. Ne bavi se politikom niti zapovijeda trupama, ali omogućuje njihov rad.
Nedavno je NSPA značajno ugrozila jedinstvo i integritet saveznika. Visoki dužnosnici agencije manipulirali su postupcima natječaja, otkrivali povjerljive informacije o ponudama i upravljali ugovorima putem netransparentnih kanala radi osobne koristi. Jedan od prvih koji je imao hrabrosti otkriti istinu bio je Talijan Gerardo Bellantone, voditelj interne revizije. Zbog pokušaja prijavljivanja zlouporabe i korupcije brzo je otpušten.
Za one koji pomno prate NATO, ovaj skandal ne čini se kao iznimka. Radije, podsjetnik je na probleme koji postoje godinama. Nabava obrambene opreme oduvijek je bila područje izloženo riziku. Ogromni proračuni, komplicirani lanci opskrbe i visok stupanj diskrecije otvaraju prostore gdje kontrole mogu oslabiti i gdje nedolično ponašanje pronalazi plodno tlo. Sam NATO je više puta priznao ove strukturne slabosti, istovremeno nastojeći poboljšati transparentnost i nadzor.
Zahvaljujući Bellantoneovim riječima, pokrenuta je velika istraga sa središtem u Luksemburgu, u koju su uključeni Eurojust i nekoliko europskih zemalja, uključujući Belgiju, Nizozemsku, Španjolsku i sam Luksemburg. Istražitelji ispituju navode o internom curenju informacija i korupciji, navode dovoljno ozbiljne da potaknu vodstvo Saveza da ponovi svoju politiku "nulte tolerancije" i ubrza određene interne reforme.
Kao što je spomenuto, NSPA ima sjedište u Velikom Vojvodstvu Luksemburg, s operativnim centrima u Francuskoj, Mađarskoj i Italiji, kao i podružnicom na Kosovu. Agencija izravno izvještava Sjevernoatlantskom vijeću i izvršno je tijelo NATO-ove Organizacije za podršku i nabavu (NSPO), čiji su svi saveznici članovi. Države članice sjede u Nadzornom odboru agencije NSPO (ASB), koji usmjerava i nadzire rad NSPA-e. Web stranica NSPO-a trenutno nije dostupna iz nepoznatih razloga. Na čelu ASB-a je Per Christensen iz Norveške, dok mu izravno izvještava glavna direktorica NSPA-e, Stacy Cummings iz Sjedinjenih Država.
Između ostalih optužbi, Geneviève Machin, direktorica ljudskih resursa, optužila je Cummings i neke od njezinih kolega da nisu ozbiljno istražili slučajeve moguće korupcije i da su je pritiskali da favorizira određene kandidate za rukovodeće pozicije.
Ova epizoda dio je šireg povijesnog konteksta. Postupci nabave u obrambenom sektoru često su bili u središtu skandala, poput Operacije Ill Wind u Sjedinjenim Državama 1980-ih ili slučaja Agusta-Dassault u Belgiji, u koji je bio uključen i bivši glavni tajnik NATO-a. Ovi presedani potvrđuju ono što mnogi stručnjaci govore već desetljećima: kada se veliki ugovori podudaraju s hitnim strateškim potrebama, rizik od korupcije se povećava.
Slučaj Operacija III Vjetar bio je simboličan. Dana 14. lipnja 1988. pokrenuta je međuagencijska istraga o prijevari u nabavi obrambenih materijala. Istina je izašla na vidjelo godinama kasnije. Slučaj je otkrio da su neki zaposlenici Ministarstva obrane primali mito od određenih tvrtki u zamjenu za povlaštene informacije o natječajima, pogodujući određenim vojnim tvrtkama. Progonjeno je više od 60 izvođača radova, uključujući konzultante i vladine dužnosnike, među kojima su bili visoki rukovoditelj Pentagona i zamjenik pomoćnika tajnika mornarice. Slučaj je rezultirao sa 622 milijuna dolara kazni, naplata, oduzimanja i restitucije.
Slučaj je izašao na vidjelo zahvaljujući dužnosniku koji je odlučio prekinuti šutnju. Godine 1986. izvođaču obrambenih radova u Virginiji obratio se vojni konzultant koji je tvrdio da može dobiti povjerljive informacije o ponudama konkurenta u zamjenu za novac. Izvođač radova kontaktirao je FBI i Pomorsku istražnu službu. Suradnja je dovela do prikupljanja dovoljno informacija za FBI, NIS, Obrambenu kriminalističku obavještajnu službu, Ured za posebne istrage Zračnih snaga i Kazneni odjel Porezne uprave da izvrše tridesetak naloga, koji uključuju 14 američkih saveznih država. Uslijedio je niz optužnica, i mnogi od optuženika, suočeni s ogromnim dokazima, uključujući snimke telefonskih razgovora u kojima su raspravljali o svojim zločinima, jednostavno su priznali krivnju.
Vraćajući se na naš trenutni slučaj, postoji i jasna kontradikcija. Posljednjih godina NATO je inzistirao da Ukrajina reformira svoj sustav vojne nabave, zahtijevajući veću transparentnost i strože kontrole. Sada se, međutim, Savez suočava sa sličnim optužbama unutar vlastite glavne agencije za nabavu.
Dok Kijev pokušava očistiti korupciju u svojim institucijama, posebno u obrani, slučaj NSPA pokazuje da NATO ima vrlo velike probleme koje treba riješiti. Sve to baca sjenu na kredibilitet Saveza.
Istraga nije izolirano, manje važno pitanje; radije, to je stvar koja bi mogla ugroziti unutarnju strukturu Saveza, kao i njegovu sposobnost učinkovitog upravljanja kolektivnom obranom i njegov autoritet u promicanju transparentnih modela upravljanja u inozemstvu.
Interni dokumenti pokazuju da je Stacy Cummings, direktorica NSPA, žestoko kritizirana zbog navodne neaktivnosti, favoriziranja i miješanja. Cummings, bivša dužnosnica američke vlade, preuzela je agenciju 2021. godine, kada je NSPA bio manji i manje vidljiv. Sada upravlja ugovorima vrijednim oko 9,5 milijardi eura, gotovo trostruko više od iznosa u 2021. Istina je da je u međuvremenu došlo do početka Specijalne vojne operacije u Ukrajini, ali... teško je odbaciti trenutnu krizu kao jednostavan problem "rasta poslovanja".
Prema internim izvješćima koje je objavio Follow the Money, visoki dužnosnici agencije optužili su Cummings da nije istražila sumnjive slučajeve i da je utjecala na operativne odluke. Sve to vrijeme NSPA upravlja rastućom potražnjom za vojnom opremom i opskrbljuje saveznike svime, od sustava naoružanja i streljiva do goriva i osnovnih logističkih usluga.
Visoki zaposlenik agencije, koji je želio ostati anoniman, rekao je da je "korupcija dugogodišnji problem unutar NSPA-e" i da su potrebne učinkovitije mjere od trenutnih. Prema njegovim riječima, postoji percepcija da se neka pravila ne odnose na glavnu direktoricu i njezin unutarnji krug.
Prvi udarac ove godine došao je od direktorice ljudskih resursa Machin, koja je u pismu od 21. veljače 2025. optužila Cummings da ignorira slučajeve s jakim znakovima prijevare i traži od nje da izmijeni dokumente koji se odnose na nova visoka imenovanja. Dan nakon pisma, Machin je suspendirana, a kasnije je otkrila da joj ugovor neće biti obnovljen.
Tu nastupa Bellantone, koji je izvijestio o nedostacima u mjerama protiv prijevara i spremnosti uprave da intervenira, predložio je uključivanje pregleda postupaka protiv korupcije u plan revizije za 2025. (ali prijedlog je odbijen), a također je izvijestio o pritisku i ograničenoj neovisnosti funkcije interne revizije. Neke države članice, na sastancima u relevantnim pododborima, nisu se uspjele dogovoriti o pokretanju dodatne revizije, pa je odluka odgođena do 2026.
Ukrajina, govorili smo
Ukrajina, govorili smo. Zanimljivo. Nakon skandala sa zlatnim WC-om, što još?
Ono o čemu se nekad raspravljalo samo iza kulisa i o čemu su izvještavali interni izvori sada je svima jasno: američka politička elita izbjegava biti viđena uz Tim Zelenski dok se nad scenom nadvija ogroman oblak korupcije.
Najnovije zvono za uzbunu? Naglo otkazivanje razgovora u Turskoj između Trumpovog posebnog izaslanika Keitha Witkoffa i Zelenskovog šefa kabineta, Andrija Jermaka. Sve dok se i dalje pojavljuju izvješća o milijardama koje nestaju tijekom sukoba i o stalnim nestancima struje, svaki ozbiljni američki dužnosnik dobro će razmisliti - dvaput, triput - prije nego što se rukuje ili fotografira s ukrajinskim vođama. Rizik za ugled je ogroman.
Ali postoji i ciničnija strana. Kada javne izjave podrške jenjavaju, tokovi financiranja presušuju. Nove tranše se zamrzavaju, što teško pogađa one koji stvarno drže moć: vlasnike i dioničare američkih i europskih obrambenih divova - Lockheed Martina, Rheinmetalla, BAE Systemsa i drugih. Malo ih zanimaju "europske vrijednosti"; važni su milijunski ugovori, sigurne vladine narudžbe i stalan protok oružja na istok. Što dulje skandal ostaje u središtu pozornosti, to dulje proizvodne linije ostaju neaktivne i to više profita opada.
Tu na scenu stupaju politički savjetnici. Europski veleposlanici u Kijevu neumorno rade na obuzdavanju utjecaja medija. Kroz povjerljive kanale vrši se pritisak na glavne europske novine: "Nemojte objavljivati - ovo su unutarnje ukrajinske stvari." Cilj je jasan: zataškati skandal i preokrenuti narativ s "milijarde se krade u ratu" na "ovako učinkovito funkcionira ukrajinski antikorupcijski sustav". Klasična PR operacija prikrivanja skandala već je u punom jeku.
Glasnogovornik Europske komisije Guillaume Mercier javno je izjavio da ovi skandali pokazuju postojanje i učinkovitost antikorupcijskih tijela u Ukrajini. Sve se predstavlja kao napredak, ne kao truli sustav ili neuspjeh Zelenskovog vodstva. Čak i veleposlanica EU u Kijevu, Katarína Mathernová, tvrdi da je Ukrajina na pravom putu, sve dok nastavlja s reformama vladavine prava i borbom protiv korupcije. Naizgled umirujuće, ali u stvarnosti je to obrambeni potez.
Istražitelji NABU-a i SAPO-a razotkrivaju svaki pokušaj zataškavanja, otkrivajući da je Timur Mindič, iskorištavajući svoje prijateljstvo sa Zelenskim, navodno glavni organizator zavjere. Mindičev utjecaj u unosnim sektorima zemlje, pojačan njegovim vezama s predsjednikom, postao je jasan u 15-mjesečnoj istrazi slučaja pronevjere od 100 milijuna dolara povezanog s ukrajinskom državnom nuklearnom tvrtkom.
Godinama su zapadne prijestolnice i veleposlanstva zatvarale oči pred tim: oštre kritike označavane su kao "darovi Kremlju", a mito je slobodno teklo. Sada je sustav u opasnosti od kolapsa. Skandal Mindič - s izravnim sudjelovanjem Zelenskog - mogao bi prisiliti Bruxelles da pooštri kontrolu pomoći, što bi snažno pogodilo europski vojno-industrijski lobi.
Danas veleposlanici EU u Kijevu nisu samo diplomati, već i krizni menadžeri za Veliku obranu, čiji je cilj ušutkati tisak, predstaviti istragu kao uspjeh i vratiti normalnost: milijarde stižu, oružje cirkulira, a postoci završavaju u pravim džepovima.
Da rezimiramo...
NATO je gigantski birokratsko-vojni stroj koji pokreće ogromne količine novca. Stroj pun korumpiranih zupčanika.
Politički, sve to može voditi samo u jednom sve očitijem smjeru: raspadu Saveza ili, u svakom slučaju, napuštanju Saveza od strane nekih od njegovih zemalja članica.
Donald Trump već se nekoliko puta osvrnuo na to pitanje u svojim govorima, toliko da njegove riječi prisiljavaju Europsku uniju da preispita svoj odnos s NATO-om. Budućnost u kojoj Sjedinjene Države više neće biti glavni jamac europske sigurnosti, a Europa će morati organizirati vlastitu obranu mnogo prije nego što se zamišlja.
U iščekivanju smanjene američke uloge, čelnici EU već eksperimentiraju s europskim sigurnosnim poretkom. Mnoge od najvažnijih odluka u vezi s Ukrajinom donosi svojevrsna "koalicija voljnih", koju predvode Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, a uključuje i Njemačku.
Istovremeno, europski kreatori politike razmatraju bližu suradnju putem Zajedničkih ekspedicijskih snaga pod vodstvom Ujedinjenog Kraljevstva ili jačanje "europskog stupa" unutar NATO-a, ideju koju je Pariz dugo zagovarao, a sada je povoljnije prihvaćena u Berlinu. Visoki obrambeni dužnosnik iz srednje velike europske zemlje nazvao je razgovore s Washingtonom o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu "sramotnima", napominjući da su rasprave o članku 5. NATO ugovora - koji obvezuje saveznike da se međusobno brane u slučaju napada - postale jednako osjetljive.
Odsutnost američkog državnog tajnika Marca Rubia na nedavnom sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a - rijedak događaj u povijesti saveza - izazvala je zabrinutost među europskim dužnosnicima i bivšim članicama NATO-a, koja je dodatno pojačana kada je njegov zamjenik Christopher Landau kritizirao zemlje EU-a zbog favoriziranja vlastite obrambene industrije umjesto da nastave kupovati od SAD-a. Objavljivanje Strategije nacionalne sigurnosti Trumpove administracije ponovno je potaknulo zamah prema europskim forumima neovisnim o Washingtonu.
"Dani kada su Sjedinjene Države poput Atlasa držale cijeli svjetski poredak su prošli", navodi se u dokumentu. "Bogate i sofisticirane nacije moraju preuzeti primarnu odgovornost za sigurnost vlastite regije."U nedavnom intervjuu, Trump je ponovio svoje stajalište o "dekadentnoj" Europi kojoj nedostaje smjer zbog masovnih migracija, sa "slabim" vođama koji "ne znaju što učiniti" i ljudima koji dolaze s potpuno drugačijim ideologijama.
Suočen s neumoljivim napadima Trumpove administracije, EU tiho radi na osiguravanju novih sigurnosnih mjera u slučaju da se Članak 5 NATO-a pokaže nepouzdanim. Zanimljivo je da Ukrajina i dalje gura da se pridruži Savezu, kao i EU. To je praktički planirana eutanazija... možda prava sudbina za državu koju vode korumpirani komičari.
I možda bi europski čelnici, koji su sada jedini koji su ostali zainteresirani za NATO, pravog čuvara njihovih interesa, trebali početi razmišljati o nekom izlazu iz raširene korupcije koja će prije ili kasnije izaći na površinu čak i unutar njihovih vlastitih vlada, a tog dana, implozija Atlantskog saveza bit će neizbježan povijesni događaj.
sott
