Svjetlo je na kraju tunela to što je Nebojša Slijepčević znakovito poručio u povodu dodjele Europskog Oscara svom filmu “Čovjek koji nije mogao šutjeti”: “Posrijedi je priča o hrabrom čovjeku iz Beograda koji je bio Hrvat, i on sada neće biti zaboravljen. Zahvalan sam svima koji su pomogli da ga se ne zaboravi. Humanizam nadilazi svaku nacionalnost.” Ta je vrsta čovjekoljublja jača i trajnija od svačijeg “domoljublja”
Ima slavenski živalj na Balkanu jednu besmrtnu, je li, izreku pametnicu – rugala se sova sjenici da ima veliku glavu – koja i ovih potrošačko-svečarski neobuzdanih dana mjeseca prosinca, sasvim nepotrebno i neprimjereno trenutku, mjestu i vremenu, zadrtim “domoljubnim”, je li, nacionalizmom izvlači na danje svjetlo podjele u društvu, politikantstvo, međunacionalnu mržnju bez pokrića, sporne sastavnice Domovinskog rata i ina pitanja na koja nema niti će biti jednoznačnog odgovora. Ti i takvi kočničari uzbrdo s “domoljubne” CRO strane – među koje spada i sinjski gradonačelnik, saborski zastupnik stranke Mosta nezavisnih lista i sada garant gubitnički kandidat za predsjednika RH Miro Bulj – u ovo se svečarsko doba žestoko obaraju na navodne relativizatore velikosrpske agresije na Hrvatsku.
A velikohrvatska agresija na BiH?!
Tko je sova, a tko sjenica krvavih 1990-ih godina i danas, trebalo bi pitati dvojicu pokojnika: Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana; rahmetli Alija Izetbegović bio je olovni vojnik na njihovu reljefu. I jedan i drugi imali su velike oči i zagrizli velike zalogaje za mizerno male želuce. Velika Srbija imala je zapasati hrvatske krajeve s izvjesnim brojem srpskog življa (tzv. SAO Krajina, uključivo Zadar i Dubrovnik) te dijelove BiH s većinskim srpskim življem i one iz kojih su etnički očišćeni Hrvati i Bošnjaci.
Velika Hrvatska pak je pucala na zapadnu Hercegovinu i dijelove BiH iz kojih je HVO etnički (o)čistio Bošnjake i Srbe (npr. u Mostaru, srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini). Alijinim bi Bošnjacima ostala “džamahirija”, enklava oko Tuzle. Konspirativno dogovoren račun bez krčmara, podjela BiH mimo tzv. međunarodne zajednice, izjalovio se više Franji Tuđmanu i velikohrvatskoj političko-vojnoj momčadi tzv. HZ/HR Herceg-Bosne (pravomoćno osuđenima u Haagu za tzv. udruženi zločinački pothvat na 111 godina robije), nego velikosrpskoj Miloševićevoj ekipi, koji su dobili u BiH “državu u državi” – Republiku Srpsku. Entitet, je li, vis-à-vis bošnjčko‑hrvatskog entiteta Federacije BiH, u kojem su Hrvati brojčano u manjini.
Zdrava pamet kontra ćoravog posla
Velikosrpstvo i velikohrvatstvo jednojajčani su imperijalni blizanci istih agresivnih poriva. Ne postoje od jučer i podjednako su toksični, što se osobito pokazalo u prošlim ratovima u Hrvatskoj i BiH. Etiketiranje pak politideoloških protivnika (i ovih svečarskih dana) kao tzv. relativizatora velikosrpske agresije na Hrvatsku, a prešućivanje velikohrvatske agresije na BiH (“Hrvatska do Drine”?!) krivotvorenje je, relativizacija povijesne istine o tomu tko je komu, kada i zašto pokušao oteti dom. Tuđi dom!
Ni srpski tzv. patriotizam niti hrvatsko tzv. domoljublje ne bi, je li, ni pred streljačkim strojem priznali činjenicu da jesu i zašto velikopatriotizam i velikodomoljublje. Odnosno, da su sova iz rečene izreke pametnice, pa ostaje općinstvu rasuđivati po zdravoj pameti, a nekoj politideološkoj budućnosti napokon se ostaviti ćoravog posla.
Uopće nije sporno da 1990-ih godina jest velikosrpski nacionalizam pod dirigentskom voljom srbijanskog vožda Slobodana Miloševića – u kompi s etnički očišćenom vojskom i zapovjednom strukturom JNA – pokušao, je li, svom silom onemogućiti državno osamostaljenje Hrvatske, slomiti joj prvi organizirani politički i vojni otpor, što nije uspjelo. Međutim, nije ni to sporno da je politički i vojni vrh još međunarodno nepriznate Hrvatske – u koji su uključeni protujugoslavenski/protusrpski/protukomunistički likovi iz (pro)ustaške emigracije – smislio iskoristiti raspad poslijetitovske Juge za velikohrvatsko teritorijalno proširenje u BiH. Svi Hrvati u jednoj državi?!
Silom ako ne ide milom. A nikako nije išlo milom – ni po konfederalnom obrascu (navodno Tuđmanovom prijedlogu) – kao što 1940-ih godina po ustaškoj velikohrvatskoj ideji nije išlo rastegnuti granice čiste “etničke Hrvatske” do Drine, pa preko Sandžaka sve do bugarske granice i sa Zemunom, do ispod Kalemegdana. (Vidi zemljovide “hrvatske države” i ikonografiju po proustaškim klubovima u Australiji, Kanadi, SAD-u…)
Godine 2010. HNS-ova je političarka Vesna Pusić zamalo linčovana kad je za saborskom govornicom kazala da je HDZ Tuđmanova vlast “izvela agresiju na državu BiH”. Poslala je vojsku boriti se s bh. Hrvatima (HVO) protiv Srba i Bošnjaka, etnički čistiti tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu od ljudi – koji nisu Hrvati ni katolici – koji su stoljećima živjeli na svojoj rodnoj grudi. Iz RH su se u gluho doba noći odvozili mladići/djevojke bez njihova znanja na nepoznata im bojišta u BiH, a potajno su vraćani mrtvački lijesovi s tijelima poginulih. Čak je današnji HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić – koji je maloljetan u Domovinskom ratu “osvećivao” djeda Antu, nestaloga (u čijoj uniformi?!) 1945. godine na tzv. križnom putu s Bleiburškog polja – u vojnoj operaciji HVO-a, HV-a i HOS-a 1992. godine “Lipanjske zore” ili “Operacija Čagalj” bio velikohrvatski “oslobađao” Mostar od njegovih bošnjačkih i srpskih žitelja. Zločini ni do danas nisu sankcionirani. Ne svi.
Nije pošteno, kamoli povijesno točno, politikantski skupljati bodove vikom i sotoniziranjem tih koji navodno relativiziraju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, a praviti se gluhim i slijepim na velikohrvatsku agresiju na BiH. I jednoj je i drugoj agresiji bio – i bit će ubuduće bude li je bilo – isti gadan cilj: oteti tuđe! Milom ili silom, pa i zločinom protiv čovječnosti.
“Još sam jučer ujutro na društvenoj mreži X pretpostavio da se iza ovih ukrasa na božićnoj jelci na Trgu bana Jelačića, koji relativiziraju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, krije Inicijativa mladih za ljudska prava”, u svom se “narodnjačkom” toljaga stilu oglasio autentičan sinjski “domoljub” Miro Bulj, zadihan u jamačno luzerskom trku uzbrdicom na Pantovčak, o kartonskim “kuglicama” što su ovih dana digle prašinu u javnosti. “I bio sam u pravu. Danas su potvrdili da oni stoje iza svega.
Radi se o nevladinoj udruzi koja svoje ogranke ima i u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu te BiH. Mario Mažić na čelu je te inicijative, a prvi se put u javnosti istaknuo apelom Izvršnom odboru UEFA-e, u kojem je tražio zabranu izvođenja pjesme Marka Perkovića Thompsona ‘Lijepa li si’ na EURU 2016. (Tzv. Herceg-Bosna u BiH u toj je velikohrvatskoj pjesmi jedna od pokrajina RH, uz Dalmaciju, Slavoniju, Liku…, a masovno se izvodi u Hrvatskoj te je “himna” Vatrenih, predvođenih Lukom Modrićem i Zlatkom Dalićem, op. a.) Ta Inicijativa konstantno relativizira agresiju na Hrvatsku, blati Domovinski rat i veličanstvenu operaciju Oluja. (…) Zato je jedan od mojih referenduma (bude li izabran za predsjednika RH, op. a.) zabrana javnog financiranja medija i udruga koje blate Domovinski rat i djeluju u suprotnosti s Deklaracijom o Domovinskom ratu.”
Velikohrvatski labuđi pjev
Kratko i jasno: demokracija su zabrane, povijesna istina samo je to što tvrde Bulj i istomišljenici, a Srbi su – velikosrbi?! Velikohrvata nema jer “svima treba biti jasno” da je tzv. HZ/HR Herceg‑Bosna (osuđena u Haagu kao tzv. udruženi zločinački pothvat) “prirodna” pokrajina hrvatske države?! I sasvim je “domoljubno” što Luka Modrić i Zlatko Dalić padaju u trans kad pjevaju “Lijepa li si”, pa samo Thompsona 2018. godine dovlače u otvoreni autobus što s Plesa vozi Vatrene proslaviti na Trgu bana Josipa Jelačića drugo mjesto na nogometnom SP-u u Rusiji?!
Budući da pjevač Thompson i tekstopisac pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” Neno Ninčević, velikohrvatske blizankinje “Lijepoj li si”, nisu u pučkoj školi naučili dokle sežu granice RH, barem bi morali znati što su rekli zemljopisni “krojači” u Badinterovoj komisiji u povodu teritorijalnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, jer RH bez toga ne bi bilo. Mačku o rep to što je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, osim škrguta zubima, čvrsto stiskao figu u džepu, a “domoljubna”, je li, proustaška tzv. desnica i kod kuće i vani nastavila mamuzati iznemoglo velikohrvatsko kljuse.
“Ako ne znaš šta je bilo” (nije hrvatski što?!), poručuju Thompson i Ninčević rođenima nakon 1995, neka pitaju – pa redaljka po ratištima od Like, Dubrovnika, Zadra, Kotára, Šibenika, Velebita, Dunava i Vukovara do Dunava do “suza Gospe Hercegovske na putu do Mostara”. Baš kao u “Lijepoj li si”?! Pa kaže: “Ti si rođen, sine, u vrijeme slobode/ rasti da je braniš kad ti stari ode”. Od koga “da braniš” (sic transit, gdje je hrvatski infinitiv bez “da”?!) tzv. veliku Hrvatsku?! Od ljudi koje, je li, treba etnički očistiti kao, recimo, u “Lipanjskim zorama”?!
Bulj i njegovo “domoljublje” najmanje su važni i kad je u pitanju “nakit” na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Na potezu su HDZ Plenkovićeve tzv. institucije koje rade svoj posao, pa je vidjeti kako će odraditi adventski kićenički “krimen” sa središnjega zagrebačkog trga, koji jest neprimjeren mjestu i slavljeničkom dobu, ali nije – krimen. Je li, osim ako… À propos, hoće li “domoljubna policija” po logici “krimena” u potjeru i za splitskim HDZ-om, koji je plagijatorski, je li, idejom Inicijative mladih “okitio” božićno-novogodišnje “drvce” kartonskim “kuglicama” s “neispunjenim obećanjima gradonačelnika Ivice Puljka”? Naravno da neće. No Bulj, Thompson i istomišljenici nikad nisu ni pokušali objasniti zašto pjesma “Lijepa li si” nije velikohrvatska.
Po kojoj logici tzv. Herceg-Bosna – legitiman i međunarodno priznati teritorij države BiH – jest dio države RH, međunarodno priznate u tzv. avnojskim granicama, u kojima ne postoji nikakva tzv. Herceg-Bosna?! Pjesma jest velikohrvatski labuđi pjev tipa tzv. endehazijskih/proustaških sentimenata što ih se nije krilo ne samo za ratova 1991–1992. u RH i BiH, osobito u HOS-u, nego ni dan-danas na radikalnoj hrvatskoj tzv. političkoj desnici i poltronski u HDZ-u.
Stranački šef denver plave ZNA SE opcije i CRO premijer Andrej Plenković ni trc ni mrc kada nedavno HDZ-ov saborski zastupnik i “vječni” dubrovački gradonačelnik Mato Frnković uzvikuje u Cisti Velikoj “Za dom spremni” i “Bog i Hrvati” na nekom “braniteljskom” skupu, a vladin potpredsjednik i braniteljski ministar Tomo Medved (HDZ) frenetično plješće –zajedno s buljukom nižerangiranih HDZ-ovaca. A taj je krvavi ustaški krik zakonom zabranjen, “osim u svečanim prigodama”, što je preporučilo Plenkovićevo tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, sic transit. Da se proustaški fanatici u HOS-u ne bi naljutili?!
Miro Bulj koji dan kasnije od reagiranja na “relativizaciju velikosrpske agresije na Hrvatsku” opet se gadno uzrujao, uvrijeđen time što je novinarka režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a Marta Šimić-Mrzlečki u prilogu u središnjem Dnevniku HTV-a o Hrvatima izvan domovine nazvala bh. Hrvate nacionalnom manjinom umjesto konstitutivnim narodom u BiH. Lapsus ili kvarno shvaćena sintagma izvađena iz konteksta? To je manje važno od činjenice da novinarki Šimić‑Mrzlečki nije bilo nakraj pameti – s obzirom na višegodišnje iskustvo u, je li, nacionalno najpravovjernijemu mediju svim vladajućim CRO režimima – riskirati dobro plaćeno radno mjesto javnim pobijanjem slova i duha tzv. Daytonskog sporazuma o konfiguraciji poslijeratne BiH.
“HRT, sram vas bilo!” – raspalio je Bulj na svom FB profilu, koji se “proslavio” i nebulozom o tomu da bi se “moglo dogoditi da strani radnici preuzmu vlast u RH i zabrane ženama voziti automobile”, sic transit. “Hrvati su konstitutivni narod u BiH, a ne nacionalna manjina! Umjesto da informirate i educirate građane te pružate kvalitetan hrvatski sadržaj, vi svojim djelovanjem potkopavate naš narod u BiH. Kao da vam uređivačku politiku vodi Stipe Mesić ili neki od bošnjačkih radikalnih nacionalita. Vrijeme je da se ispričate našem narodu u BiH i da počnete služiti istini!”
A istina jest da su Hrvati u BiH – cca 14% u odnosu na cca 30% Srba i gotovo 50% Bošnjaka – brojčano najmanji narod, koji se i dalje iseljava. Kopni. Među ostalim, krivnjom samozvanih “nacionalnih vođa”, koji su velikohrvatskom, etnočistačkom politikom od 1990-ih godina, pod dirigentskom palicom HDZ-ovog Zagreba i samoga Franje Tuđmana, bili ratom iselili u RH i inozemstvo mase dobronamjernih, vrijednih i poštenih sunarodnjaka koji nisu imali ništa protiv susjeda druge narodne i vjerske pripadnosti. Nisu željeli pucati na njih u ime neke nacionalističke babe zdravlje, pljačkati ih i istjerivati iz stoljetnih domova.
Što će Haag kasnije proglasiti tzv. udruženim zločinačkim pothvatom, a najvidljivije političke i vojne jastrebove polati na 111 godina robije. Ovih dana neki su osvanuli u Zagrebu na privremenoj slobodi (Valentin Ćorić, Milivoj Petković), a velikohrvatski ih tzv. mainstream dočekuje kao heroje nad herojima. Ljude koji imaju na duši ne samo službu kvarnoj politici etničkog čišćenja nehrvata iz tzv. HZ/HR Herceg-Bosne nego i oceane nedužne krvi “neprijatelja hrvatstva i hrvatske države”. Sramota do neba, ali…
“Čovjek koji nije mogao šutjeti”
Tzv. HZ/HR Herceg-Bosna opjevana je u Thompsonovim velikohrvatskim – “Za dom… spremni!” – performansima u crnom, s mačem à la Excalibur kralja Arthura, grubim zôvom za bezuvjetno poginuti u obrani hrvatske krvi i tla, ničice pred Bogom i Gospom, smrknuta pogleda što strijenja u daljinu… Ta je vizija nacionalističke samodostatnosti, koje itekako ima u BiH te patronatskim/mecenatskim etatima drugih dvaju tzv. konstitutivnih naroda, nekidan dobila još jednu zvučnu međunarodnu pljusku.
Kratkometražni film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” hrvatskog redatelja Nebojše Slijepčevića, nagrađen Zlatnom palmom na uglednom filmskom festivalu u Cannesu kao najbolji u toj kategoriji, dobio je sada Europski Oscar Europske filmske akademije (EFA) u Luzernu u Švicarskoj. Film o istinitom događaju iz rata ‘90-ih godina u BiH, o herojskom činu Hrvata iz Kaštela Tome Buzova, koji je svjesno položio život eda bi, je li, spasio bošnjačkog mladića od srpskih koljača što su upali u vlak Beograd – Bar, neprolazna je, globalna lekcija o čovječnosti svakom etnočistačkom i nacionalšovinističkom pomračenju uma.
Osobito na ovim hrvatsko-srpsko-bošnjačkim vjetrometinama zapadnog Balkana, gdje je to kretensko, tzv. velikonacionalno (sic transit) ludilo odnijelo stotina tisuća nedužnih života u Drugomu svjetskom i prošlim ratovima u RH i BiH. I koji se još itekako osvetnički vode u glavama tih što uporno – politikantstvom s javnih govornica, medijskom sotonizacijom i naoko nedužnim “domoljubnim” pjesmama na estradi – proganjaju, je li, “povijesne neprijatelje Hrvata i hrvatske državne samostalnosti”. Na način suprotan od čovjekoljubiva i jedno budućnosna obrasca “Čovjeka koji nije znao šutjeti”, što ga civilizirani svijet nagrađuje Zlatnom palmom, Europskim Oscarom i nizom inih priznanja. Osim u Hrvatskoj.
Nema veze. RH s vlastima koje se štafetno smjenjuju već tri desetljeća nije mjerilo ničega globalno naprednog i čovjekoljubovoga. Svjetlo je na kraju tunela to što je Nebojša Slijepčević znakovito poručio u povodu dodjele Europskog Oscara svom filmu: “Posrijedi je priča o hrabrom čovjeku iz Beograda koji je bio Hrvat, i on sada neće biti zaboravljen. Zahvalan sam svima koji su pomogli da ga se ne zaboravi. Humanizam nadilazi svaku nacionalnost.” A ta je vrsta čovjekoljublja neusporedivo jača i trajnija od svačijeg “domoljublja”.
