Sadašnji hrvatski premijer kao da nije svjestan toga da je funkcija koju je preuzeo prije gotovo godinu i pol dana praktički ključno sastavljena od odgovaranja na izazove koje nije očekivao


Nije ova Vlada išla na izbore da bi kao prvu točku programa imala restrukturiranje Agrokora, niti je itko išao u izbore s tom agendom«, požalio se javno ovih dana Andrej »A što mislite kako je meni« Plenković. Izjava je to koja nije zaslužila ništa drugo do toga da ju se tretira kao novi dokaz činjenice da predsjednik HDZ-a nije baš osoba izbrušenog političkog instinkta i, još više, političkog iskustva.

Jer, loša je to skuža, »nismo očekivali«, naime, stvari koje nisu očekivane upravo su temelj ocjene obavljenog političkog posla na kraju nekog mandata. Je li Ivo Sanader očekivao globalni financijski slom kad je u kampanji 2007. godine žestoko napadao SDP zbog poreza na nekretnine i navodne želje za ukidanjem vjeronauka u školama? Je li Milanović očekivao da će morati čistiti i gospodarske ruševine koje je u Hrvatskoj izazvala dužnička kriza u (prije svih) Grčkoj? Je li očekivao migrantski val u zadnjoj godini mandata? Eksploziju tečaja švicarskog franka? Orešković aferu Konzultantica?

Sadašnji hrvatski premijer kao da nije svjestan toga da je funkcija koju je preuzeo prije gotovo godinu i pol dana praktički ključno sastavljena od odgovaranja na izazove koje nije očekivao, ili na iznimno loš način pokušava izazvati empatiju u javnosti. Dečko, voziš kajak na divljim vodama na kojima pritom svako malo iz raznih smjerova dolaze visoki valovi. To je jednostavno tako.


Rendgen s Ciboninog tornja


Osim vjerojatno iskrene Plenkovićeve iznenađenosti izazovnošću posla kojeg se zadovoljno prihvatio u listopadu 2016. godine, međutim, slučaj Agrokor i sve što se oko te firme događalo od početka prošle godine pružilo je rijetko jasan uvid u političke procese, namjere i politički kapacitet vlasti. Kao da je s vrha Ciboninog tornja, gdje je do nedavno bila smještena uprava posrnule megafirme, upaljen čudesni rendgen koji je osvijetlio zakutke politike koji bi inače ostali pod debelom šminkom PR-a i političko-domoljubnih floskula za široke mase.

No, dogodio se, eto, Agrokor.

Na početku cijele afere činilo se kao da je baš problem te prezadužene firme izvukao iz Plenkovića nešto za što se već tad, pola godine u mandatu, počelo sumnjati da čovjek uopće ima – sposobnost donošenja odluka, i to brzih i odlučnih. Čuveni Antonio Alvarez Treći je u Agrokoru bio samo dva dana dok Sabor nije izglasao lex Agrokor kojim je razvlašten, a već početkom idućeg tjedna firmu je preuzeo čovjek kojeg je odredila Vlada, a ne Sberbank – Ante Ramljak.

Štoviše, kad se učinilo da će Most podržati smjenu ministra financija (i bivšeg direktora u Agrokoru) Zdravka Marića, Plenković je izgovorio čuvenu uputu tajnici da napiše razrješenje za Mostove ministre i time raskinuo koaliciju, izazvavši oduševljene ovacije u Vladi sklonim medijima o tome da smo konačno dobili lidera.

Lider, međutim, ipak ima problem s donošenjem odluka.

Za unosni savjetnički angažman firme iz koje je Ramljak došao u Agrokor premijer je morao znati od prvog dana. No, kako »morao« ipak ne znači nužno da je i doista znao, jer eto, ni premijeri i njihovi savjetnici možda nisu radili svoj posao (koji bi se sastojao od nadziranja zbivanja u Agrokoru ili makar čitanja novina koje su još sredinom prošle godine objavile da je bivša Ramljakova firma dobila posao u »nuklearnom reaktoru«), prije tri tjedna je posvud objavljena cifra od 50-ak tisuća kuna koliko dnevno prihodi bivša povjerenikova tvrtka. Dobio je i o tome i traženu dokumentaciju od Ramljaka.

I opet je, u ovom trenutku, Plenković bez odluke, Agrokor bez povjerenika (odnosno s Ramljakom koji je u neopozivoj ostavci), a dogovor vjerovnika koji se ovih dana trebao finiširati i koji je osnovni uvjet da sve skupa ne ode u tri... Alvareza, neizvjesniji nego ikad.

Postoje ljudi koji najbolje rade pod pritiskom. Koji, kad stisne, uspiju dati od sebe mnogo više nego što su i sami mislili da mogu dati. A onda opet, postoji i premijer Plenković, Veliki dedramatizator, koji bi najradije da stvari idu polagano, glatko i bez neočekivanih obrata.

Opće i neupotrebljivo



Izbjegavanje abruptivnih odluka (eventualno pretraživanje rječnika stranih riječi u ovom trenutku, štovani čitaoče, je krivica gospodina premijera kojeg se ovdje parafrazira) očito je najosnovnija odlika Andreja Plenkovića kao političara. Valja, naime, znatno napregnuti moždane vijuge kako bi se iz zakutaka memorije izvuklo postojanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, čijim je formiranjem Plenković kanio dedramatizirati činjenicu da su »naši dečki«, ispred bivšeg konclogora u Jasenovcu postavili spomen-ploču s ustaškim pozdravom. Prođe otad dvanaest mjeseci. I za koji dan će 1. ožujka, koji je trebao biti zadnji rok u kojem će Povjerenstvo Vladi dostaviti svoje preporuke o tome kako se suočiti s »posljedicama vladavine nedemokratskih režima«. Trebali su odlučivati jednoglasno, njih 17. Nisu gotovi. U odluci o osnivanju ne piše kako da Povjerenstvo donosi odluke ako nema konsenzusa.

Posljedica – ili dokumenta neće biti, ili će biti sastavljen samo od općih i neupotrebljivih dijelova oko kojih se svi slažu. Nekako se ova druga varijanta doima mnogo izglednija. Plenkovićevska.



Jer, prilično je očito da su brze odluke s početka krize bile gurane iz mnogo smjerova, a ne samo iz premijerskog ureda. Da je Alvarez ekspresno nogiran kako ne bi bilo previše nezgodnih saznanja iz povijesti rada Todorićevog carstva i kako bi se marginalizirao moćni ruski Sberbank. Da je, nadalje, Most dramatično izbačen iz Vlade kako bi se bez previše smetnji Ramljak i ekipa mogli posvetiti restrukturiranju Agrokora i još ponekih privatnih firmi. Jer, da su Petrov, Orepić i ostali i dalje bili u Vladi kad su se oko Agrokora i Ramljaka krenule rojiti (roll-upati?) dvojbe, stvar bi vjerojatno spektakularno pukla još lani. Doduše, bilo bi više vremena za novi dogovor vjerovnika, ali bi mnogi računi ostali siromašniji...


Poznato i prozirno


Odlazak Ramljaka izazvan očitim sukobom interesa i političkom štetom koja iz toga proizilazi za HDZ sjajno se poklopio i sa sramotnim dekapitiranjem baš Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, orkestiranim od te stranke i njene isturene igračice s Pantovčaka. U vremenu kad je sukob interesa srušio jednu Vladu (Oreškovićevu) i kad je kroz Agrokor zaprijetio političkom obrazu druge, odbiti dati drugi mandat Daliji Orešković je praktički božanski providno. Ili, preciznije govoreći – prozirno.

Malo je, naime, institucija ove države koje u javnosti imaju makar kakav-takav dobar rejting i integritet. Jedna od njih je i ovo Povjerenstvo.

Bilo.

HDZ ga nije volio.

Sav taj, međutim, ples silnih milijuna oko Agrokora koji se nekako uvijek nađu u interesnoj sferi bliskoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (zvuči poznato?), sav taj prezir prema institucijama koje bi trebale biti gradivno tkivo države, ne one zamišljene u čije ime se maše zastavama kako bi se lakše prikrio kriminal »naših dečki«, već one koja bi trebala pomagati svojim građanima u dostizanju što slobodnijeg i boljeg života, mogao bi pokrenuti političku lavinu koja će teško ostaviti neokrznutu i stožernu stranku.

Ukoliko se to krene događati, a teško da neće – makar u nekoj mjeri, rastu akcije i dosad čudesno nevještom šefu opozicije Davoru Bernardiću, koji u stranci ima cijelo vrijeme latentnu pobunu. Rast će i akcije ostalima, Živom zidu i Mostu i komoforna situacija koju je Plenković trebao imati u ovoj 2018. – godini bez izbora – lako bi mogla postati podloga za jednu solidnu premijersku noćnu moru.

Pa dobro, je li za to Vlada išla na izbore?

novilist