U ponedjeljak, 6. kolovoza, portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) objavio je veliki intervju s našim glavnim urednikom Zoranom Meterom na temu aktualnih vanjskopolitičkih zbivanja u svijetu i prosudbe njihovih daljnjih kretanja.
Orginal teksta možete vidjeti na linku: https://www.hkv.hr/razgovori/30003-razgovor-sa-z-meterom-za-male-zemlje-bolje-je-imati-mogucnost-visesmjernog-vodenja-vanjske-politike.html. U nastavku, u cijelosti prenosimo tekst ovog intervjua, kojeg je obavio novinar Davor Dijanović:
Zoran Meter je novinar, analitičar i dugogodišnji vanjsko-politički kolumnist u hrvatskom nacionalnom tjedniku „7Dnevno“, stručnjak za Bliski Istok i Rusku Federaciju, sudionik različitih međunarodnih stručnih konferencija. S gospodinom Meterom razgovarali smo o aktualnim preslagivanjima na međunarodnoj geopolitičkoj sceni.
Pred nekoliko tjedana susreli su se američki predsjednik Donald Trump i ruski kolega Vladimir Putin. Kako komentirate taj susret? Što on donosi u odnosima SAD-a i Rusije?
Radi se o važnom psihološkom pomaku u odnosima dviju vojnih supersila, nužnom jedino za stvaranje preduvjeta za otpočinjanje budućih stvarnih pregovora između Moskve i Washingtona, i ništa više od toga. Njihovi su odnosi do sada bili (i još su uvijek) toliko „zatrovani“ i uvučeni u kaljužu umjetno stvorenoga hladnog rata, medijskih laži i politikantskih izjava za dnevnopolitičke svrhe (poglavito na američkoj političkoj sceni), da obje delegacije na čelu s predsjednicima država od sastanka u Helsinkiju ništa više od postignutog nisu niti očekivale. Možemo slobodno reći kako su se Putin i Trump došli vidjeti i uz kavu srdačno popričati, neopterećeni potrebom bilo kakvog nasilnog postizanja konkretnih sporazuma po konkretnim problemima. Obojica su dovoljno mudri i iskusni da znaju ono što bi svi političari trebali znati: prije ili kasnije netko će morati „probiti led“ u američko-ruskim odnosima, pa zašto se to onda ne bi pokušalo učiniti odmah. To neće ići ni lako ni brzo, ali početi se mora. U tom smislu promatram i Trumpov poziv Putinu da na jesen posjeti SAD.
Općenito, u sadašnjim političkim okolnostima smatram kako su ovi sastanci potrebniji Trumpu, koji ima puno problema i vani i kod kuće, i kojemu je pred izbore za Kongres, koji će se održati u studenom i čiji su rezultati presudni za njegov daljnji politički život, potreban svaki uspjeh, kako na untarnjem tako i na međunarodnom planu. Na ovom drugom Trump će itekako u svoju korist naglašavati uspjeh (iako to u stvarnosti još nikako ne možemo takvim nazivati) sastanak s „omraženim vođom“ Kim Jong-unom, a još jedan postignuti sporazum s Putinom bio bi mu od goleme važnosti. Pretpostavljam kako bi se njih dvojica u jesen mogli dogovoriti o „reanimaciji“ Sporazuma o uništenju atomskih raketa malog i srednjeg dometa – politički i medijski zvučnog, ali po obje strane u današnjem geopolitičkom smislu nebitnom (na terenima svjetskih kriznih žarišta ionako i dalje ostaje sve po starom).
Trump od dolaska na vlast sustavno i namjerno potencira navodnu globalnu nuklearnu opasnost sa svih strana (S. Koreja, Iran), pa bi takav sporazum s Putinom sigurno pozitivno odjeknuo u američkom elektoratu: eto, Trump je nas je oslobodio „opasnosti“ od Sjeverne Koreje, aktivno se suprostavlja „opasnom“ Iranu, dogovorio se s „agresivnim“ Putinom, dakle, učinio je sve ono što nisu uspijevale prethodne administracije. Trumpova oporba za sve to, naravno, zna i odatle proizlazi njezina nervoza. Ona zato Trumpa nakon Helsinkija još snažnije kritizira za suradnju s „neprijateljskom“ Rusijom koja se „miješa“ u američke izbore (kao da to obratno uopće nije slučaj), gotovo ga otvoreno optužuje za „izdaju“ nacionalnih interesa, a pojedini kongresmeni idu tako daleko da se usuđuju javno pozivati američku vojsku na puč protiv „vrhovnog zapovjednika“ – „izdajnika“. Zapravo se čini kako bi ta poražena liberalno-demokratska klika u Washingtonu najradije zaratila s Rusijom samo kako bi dokazala Trumpovu krivnju i time „oprala“ ljagu od svog neočekivanog i teškog poraza na izborima 2016. g. od kojega se još nije oporavila. A eto, prijeti joj i novi poraz u izborima za Kongres, usprkos golemoj medijskoj mašineriji i protu-Trupovoj histeriji.
Propuštena prilika SAD-a
Patrick Buchanan nakon susreta Trump-Putin govorio je otkazu Hladnoga rata 2. Je li prerano za takve zaključke?
Nema hladnog rata 1 i 2. Hladni rat nikada nije završio. SAD je nakon raspada SSSR-a, umjesto suradnje s Rusijom, koja je na to bila i više nego spremna, a njezini građani, odbacujući „blagodati“ komunizma upravo to i očekivali, izabrao politiku totalne globalne dominacije koja je uključivala brisanje Rusije iz kruga ključnih država koje odlučuju o budućem ustroju svijeta. Zato je Rusija umjesto propalog komunizma dobila još gori – divlji i neobuzdani liberalizam, kriminal neviđenih razmjera i oligarhe koji su iz zemlje isisali goleme količine novca, koji je, gle čuda, najvećim dijelom završio u bankama londonskog Citya ili njemu bliskim offshore oazama.
Taj je divlji liberalizam i pseudodemokracija – uvedena isključivo da bi njemu pogodovala, do kostiju ogolio cjelokupno rusko društvo do te mjere da je, zapravo, danas jedno od najvećih svjetskih čuda uopće ono, kako se Rusija iz svega toga tako brzo, i naizgled jednostavno uspjela izvući i iznova pozicionirati u nezaobilaznog čimbenika u rješavanju gorućih svjetskih problema. Tome je, nedvojbeno, pridonijela pogrešna američka politika u kontinuitetu, od 1990.-ih do pojaveTrumpa, a koja upravo ubire svoje gorke plodove. Zbog nje Washington sada više ne zna što mu je činiti. On je „ispucao“ sve moguće političke i većinu gospodarskih poluga za „discipliniranje“ „odmetnute“ Rusije, da više nema manevarskog prostora. Ostaju mu jedino ili rat s Rusijom ili postizanje kompromisa – trećega puta nema. Definitivno će se ići na ovo drugo, ali hladni rat će zbog svega onog što se u odnosima dviju država događa od 2014. g. i izbijanja ukrajinske krize do danas, još dugo ostati u glavama i njihovih političara i javnosti.
To je velika propuštena prilika SAD-a, koji je konstruktivnim i razumnim pristupom Rusiji nakon raspada SSSR-a mogao bez problema osigurati svoju pozitivnu dominaciju koju mu Rusija u tom slučaju ne bi niti željela osporavati, i ostvariti sve blagodati koje je mogao postići ne samo na ruskom tržištu u smislu plasmana i prodaje svojih roba, već i u projektima vezanim uz njezina neiscrpna prirodna i mineralna bogatstva, a da ne govorim o onom najvažnijem – Rusiju je zauvijek mogao vezati uz zapadni civilizacijski krug kojemu ona definitivno, kao velika kršćanska zemlja i pripada. Bojim se da je to zauvijek izgubljena prilika i da će se odnosi između Moskve i Washingtona ubuduće još dugo kretati isključivo u sferi snošljive konkurencije – nešto slično kao i u odnosima SAD-Kina.
Trump je dio establišmenta
Koliko je Trump u svojim namjerama ograničen djelovanjem tzv. Duboke države? Neki analitičari ističu kako je i on sam dio establišmenta…
Američko je društvo duboko podijeljeno. To je bilo i uoči predsjedničkih izbora 2016. i to je još uvijek. Ali kao što sam rekao u intervjuu za portal dnevno kada sam najavio Trumpovu izbornu pobjedu, tako i sada ponavljam – Trump nije slučajan produkt nekakvog vakuuma u iznalaženju kvalitetnih ljudi unutar Republikanske stranke. On je proizvod vrlo jasnih i snažnih interesnih grupacija unutar američkog establišmenta, prije svega onih, povezanih s vojno-industrijskim kompleksom i energetskim lobijem. Zato i nije baš teško zaključiti kako je Trump ipak dio establišmenta. Pa on je upravo u tako postavljenom američkom sustavu i pokrenuo svoj biznis i u njemu ostao biznismen, nekad uspješan, nekad manje uspješan, ali uvijek u krugu velikih poslovnih ljudi i financijskih „magova“. Međutim, njegov osebujan stil i otvorene kritike brojnih anomalija tog istog društva i bile su razlog što je upravo on odabran da uzdrma okoštali politički i ukupni drušveni ustroj SAD-a koji je prijetio urušavanjem američke unutarnje stabilnosti, ali i smanjenjem američkog globalnog utjecaja koje je već u tijeku.
Posljednjih mjeseci odnosi SAD-a i EU pali su na do sada najnižu granu, o čemu svjedoči carinski rat, ali, primjerice, i suprostavljeni pogledi Njemačke, kao ekonomski najmoćnije države Europe, i SAD-a glede energetskih pitanja (Sjeverni tok 2). Kako gledate na odnose SAD-a i EU-a? Jesu li ovi prijepori prilika da se EU afirmira kao autonoman geopolitički subjekt?
SAD-u smeta snažna i jedinstvena EU, poglavito američkim gospodarskim interesima kojima EU sve više predstavlja neugodnu konkurenciju. EU ima golemi ljudski, gospodarski i financijski potencijal, visoko-sofisticiranu tehnologiju i visoko-obrazovanu radnu snagu, dakle, gotovo sve ključne preduvjete za svoje pozicioniranje u globalnu geopolitičku i ekonomsku velesilu, osim jednog, možda i najbitnijeg elementa – energije. Osim toga EU je, za razliku od kontinentalno izoliranog SAD-a, geografski povezana s propulzivnim i potentnim svjetskim regijama – od Afrike i Bliskog istoka do Azije. Međutim, EU, osim energije, nema niti nužnu unutarnju nacionalnu, jezičnu i kulturološku koheziju, a vođenjem pogrešne politike „talionice“ naroda i odbacivanja svojih korijena temeljenih na kršćanskoj vjeri (a da, o po njezine građane razornoj financijskoj i ekonomskoj politici i ne govorimo), poput SSSR-a samo je ubrzala svoj neminovni raspad u ovakvom obliku kakav je on sada.
EU je hibrid, proizvod „umjetne oplodnje“, a ne prirodnog i povijesnog procesa rađanja i oblikovanja naroda ili država. I kao takva, ona je najslabija karika u lancu glavnih globalnih igrača današnjice. A umjetno stvorena kriza Zapad-Rusija idealna je podloga da Washington danas s EU čini sve što hoće. EU nema niti vlastitu vojsku, njezino formiranje tek je u „embrionalnoj“ fazi, tako da je NATO savez, kao jedina zajednička, institucionalizirana obrambena komponenta unutar Unije, ujedno i glavna poluga preko koje SAD nadzire europske sigurnosne procese i prema potrebi njima manipulira, ali i ostvaruje američke vanjskopolitičke interese. EU, ovakva kakva je, zapravo je taoc SAD-a. „Trgovinski rat“ koji je Trump pokrenuo protiv EU samo je prividan i kratkotrajan (u odnosu na onaj s Kinom) i služi mu za „discipliniranje“ EU i postavljanje „stvari na svoje mjesto“.
Trump, jednostavno, ne želi vidjeti EU u poziciji samostalnog globalnog igrača. Ona, prema njemu, mora ostati u američkoj sferi utjecaja u budućem geopolitičkom ustroju svijeta, a na globalnoj razini Trump mjesta daje isključivo u „trokutu“ SAD-Rusija-Kina, naravno, uz američki primat. Trump će se, zato, prema potrebi, dogovarati pojedinačno s europskim državama i time pokušati obezvrijediti nastojanja Bruxellessa da glumi silu. Međutim, ovdje treba reći kako EU sada, u ovim presudnim geopolitičkim vremenima, zapravo predstavlja najprije interese Francuske i Njemačke. I upravo zato nije isključeno da se te zemlje, za sada samo preko Bruxellessa (što im je komotnije jer ima daje privid kolektivne snage), uistinu snažno suprostave Trumpu po određenim ključnim pitanjima, o kojima i ovisi percepcijam ali i stvarnost njihove buduće vanjskopolitičke i gospodarske (ne)samostalnosti.
Tu se radi o dva ključna elementa: sporazumu o iranskom nuklearnom programu koji je „lakmus papir“ za samostalnost EU, nakon što je tu samostalnost Bruxelles već jednom bio primoran javno obezvrijediti uvođenjem proturuskih sankcija iako mu to nikako nije bilo u interesu; i plinovodu „Sjeverni tok 2“, za koji se pogrešno tvrdi kako je bitan samo za Njemačku. On je, možda još više u političkom nego u energetskom smislu važan i Francuskoj i Austriji i Italiji, a i šire. EU, ako želi biti samostalan čimbenik, ne može dozvoliti da njezinu energetsku politiku kroji SAD i govori joj što mora, a što ne smije činiti. Europi nedostaje energije, a potražnja za njom još će više i rasti: Francuska i Njemačka u sljedećih će 10-ak godina pozatvarati svoje nuklearke, Nizozemska zbog ekoloških razloga zatvara svoje najveće plinsko nalazište, Norveška (niti nije članica EU) u najboljem slučaju može stagnirati što se proizvodnje plina tiče itd. Pored toga i industrijski i drugi razvoj tražit će nove, dodatne količine energije.
Mislim kako je „Sjeverni tok 2“ teško zaustavljiv projekt i da je toga svjesna i američka strana, ali hoće li se EU uspjeti oduprijeti sankcijskim prijetnjama Washingtona oko sporazuma s Iranom, tu baš i nisam siguran. Veliki su to rizici za europske, prije svega energetske tvrtke, koje imaju puno veće poslove na američkom nego iranskom tržištu, ma koliko ovo drugo bilo primamljivo i vrlo perspektivno. Za EU je tu, osim investicijskih gubitaka, puno veći problem što je ona i veliki uvoznik kvalitetne iranske nafte, koja bi se pod prijetnjom SAD-a od studenog morala zaustaviti, a da novi dobavljači i povoljne cijene još uvijek nisu osigurani) i što će sve te dividende kojih se ona u Iranu mora odreći prije ili poslije pokupiti netko treći.
Odnarođene pseudo-elite
Jesu li realne projekcije o raspadu EU-a?
Iako je danas uistinu sve moguće, ipak mislim da do klasične disolucije EU neće doći. Međutim, neovisno o tome, što gotovo niti jedan narod i zemlja koji Uniju čine nisu zadovoljni njezinim sadašnjim ustrojem, isto se tako u ovim olujnim vremenima oni ne žele naći izloženi na geopolitičkoj vjetrometini i prepušteni sami sebi. Mnoge od EU država više nisu niti u stanju samostalno funkcionirati. Njihove političke i državne elite navikle su na političke direktive i smjernice iz „centrale“ i davno su prestale osluškivati bilo svojih naroda. Pa pogledajte samo našu Hrvatsku i sluganstvo njezinih političkih elita od 2000. na ovamo. One nisu bile u stanju očuvati niti ono što smo imali prije članstva u EU i vođenja pretpristupnih pregovora, a kamo li da su nešto novo i kvalitetno stvorili. One nisu mogle niti željele očuvati barem hrvatsko nacionalno dostojanstvo koje smo u krvi i Domovinskom ratu tako teško stekli.
Obezvrijeđeno je sve sveto u ime liberalnih floskula o boljem životu koji nikako da dođe, a ako i dođe, dolazi samo za najužu političko-financijsku pseudo-elitu (vrijedi za sve nove članice EU). Mnoge zemlje Unije doslovno egzistiraju na financijskim jaslama Bruxellesa nakon što je u njima liberalna demokracija napravila demokrafsku pustoš, a od njih oaze beznađa. Pogledajmo samo Grčku, a da o istočnim članicama Unije i ne govorimo. Osim opskurne uloge tzv. sanitarnog koridora prema Rusiji, te zemlje ni za što drugo Zapadu više i nisu važne, niti su mu to ikada bile. Pogledajte Latviju, Bugarsku, Rumunjsku: svugdje posve isti problemi – iseljavanje i pustoš, de-industrijalizacija i sve veće siromaštvo, a floskule o ovom ili onom postotku rasta ili pada BDP-a, industrijske proizvodnje itd. ionako (osim za političare) za običnog čovjeka ne znače ništa u smislu povećanja kvalitete njegovog života.
Ako smijem reći i svoj osobni stav: raspad Europske unije i pored svih spomenutih rizika i, vjerojatno, samo zamjene jednog gospodara drugim (u ovom slučaju američkim) ne bih teško primio. Ipak su mi previše gadljive sve te opskurne, lažne i licemjerne političke figure i odnarođene pseudo-elite koje su proteklih godina i desetljeća tako nadmeno defilirale ovim prostorima, jednako kao i njihova nakaradna i bijedna, totalitarna, liberalna ideologija, koja tako duboko zadire u sferu najosobnije intime čovjeka-pojedinca, uključno i onu na duhovnoj, transcendentnoj razini. Gore od ovoga teško može. Nedavno sam, u jednom od svojih intervjua, rekao kako je ovaj svijet toliko okrutan, bešćutan i licemjeran, da mi ga uopće neće biti teško napustiti. I dalje tako mislim. Pogledajte samo velebnu i uzvišenu žrtvu generala Praljka. A tko ga se danas više sjeća? Političke elite umrtve i relativiziraju sve, a narod je takav kakav je od pamtivijeka – ako nema mudrog i dobrog pastira, luta bespućima povijesne zbiljnosti, da parafraziram prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, i u pravilu stradava.
Trump je uveo visoke carine i Kini koju očito smatra glavnim konkurentom SAD-a na globalnoj razini kad su u pitanju ekonomija, ali i visoke tehnologije. Koje bi mogle biti (geo)političke i ekonomske implikacije trgovinskog rata?
SAD-u je Kina najveći globalni konkurent i to ne samo u dugoročnoj perspektivi, već i sada. Kinesko gospodarstvo prestići će američko već do 2030. godine, a kineska vojska trebala bi dostići moć američke do 2050.g. Kina je već dugo godina stvarni gospodar svog azijskog okružja, a njezine ambicije za dobivanje statusa globalnog igrača već su odavno postale stvarnost. Mislim kako je, ako je SAD ikada stvarno i želio obuzdati Kinu, on s time zakasnio. Ironija je tim veća, ukoliko znamo kako su upravo ključni američki geostratezi Henry Kissinger (koji sada Trumpu govori kako se mora povezati s Rusijom i zajednički „udariti“ po Kini) i Zbignew Brzezinski nehotice bili tvorci „kineskog čuda“: i jedan i drugi svojedobno su predsjedniku Nixonu sugerirali američko otvaranje Kini, „zasipanje“ Kine dolarima i omogućavanje kineskim proizvodima pristup na američko tržište, u zamjenu za suprostavljanje Kine svom velikom komunističkom susjedu SSSR-u, tada globalnom neprijatelju SAD-a br. 1. Sada se sve to vraća, a bome i skupo plaća. Jer poznata Kissingerova jednadžba: „zbroj odnosa Rusije i Kine nikada ne smije biti veći od pojedinačnog zbroja odnosa SAD-a s Kinom i Rusijom“, više ne vrijedi. Ona je odavno prozrena od zadnje dvije države kao instrument protiv njih usmjeren. „Ne želi nevolju susjedovu polju“ rekao je u jednoj od svojih čuvenih povjestica naš veliki August Šenoa – i nije pogriješio.
Trumpu smeta NATO savez
Nedavno je održan NATO summit koji je ponovno uzdrmao Sjevernoatlanski savez zbog retorike Donalda Trumpa. Može li u perspektivi doći do raspada NATO saveza ili se kod Trumpa zapravo radi o taktici kako države članice natjerati na povećanu vojnu potrošnju što odgovora američkom vojnoindustrijskom kompleksu?
NATO savez Trumpu sigurno smeta. On s logike poslovnog čovjeka ne može razumijeti zašto Amerikanci moraju plaćati tolike novce za zajedničku obranu Europe, a da pri tom ti isti europljani ne plaćaju čak niti ono na što su se obvezali. Da Trump nije daleko od ideje američkog povlačenja iz NATO-a svjedoči i nedavna zakonska inicijativa trojice republikanskih kongresmena, kojom se zahtjeva onemogućavanje Trumpovog jednostranog povlačenja iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa. Trumpu je daljnja egzistenicja NATO-a povijesni anakronizam. On bilatralnim razgovorima sa svim državama, a isto tako i američkom vojnom silom ako zatreba, može riješiti najvažnija pitanja od američkih nacionalnih interesa i pri tom ne vidi potrebu za sobom „šlepati“ čitavu masu europskih zemalja, čiju sigurnost još mora sam plaćati, a s njima naknadno i dijeliti „ratni plijen“. To je čista ekonomska računica i ništa više od toga.
Da, smatram kako uistinu postoji mogućnost raspada NATO saveza, poglavito ukoliko Trump uspije osigurati i svoj drugi predsjednički mandat. A što se tiče interesa vojno-industrijskog kompleksa o kojem me pitate, on se ionako, možda još i jednostavnije, može osigurati bilateralnim sporazumima SAD-a, kako je to Trump već uspješno demonstrirao u razgovorima s čelnicima mnogih arapskih zemalja, Južne Koreje i Japana. EU mu je, osim toga, sve veći konkurent i u izvozu naoružanja, pa ih nema namjeru još i dodatno financirati.
Kako komentirate najave osnivanja vojske EU-a?
Na to sam pitanje djelomično već gore odgovorio: mukotrpan i dug posao, vrlo rizičan zbog unutarnjih EU dubioza, iako nedvojbeno ima i svojih pozitivnih strana, poglavito u ostvarivanju sigurnosnih preduvjeta za samostalno vođenje europske politike, neovisno od bilo čijeg vanjskog utjecaja. Kada bi EU bila kvalitetno preustrojena po mjeri čovjeka i zemalja koje ju čine, stvaranje jedinstvene europske vojske svakako bih pozdravio.
Brexit nije slučajan odabir britanskih građana
Posljednjih tjedana svjedočimo turbulencijama u Velikoj Britaniji koje se tiču Brexita, a dovele su do nekoliko ministarskih ostavki. Kako gledate na događanja u Britaniji?
Britanska vanjska politika stoljećima je bila (i još je uvijek) politika destabilizacija, stvaranja kriza i otvaranja sukoba u korist svojih nacionalnih interesa. Posljedice te politike i danas su vidljive diljem svijeta i još će dugo biti izvor brojnih nestabilnosti većeg ili manjeg opsega i intenziteta. Brexit nije slučajan odabir britanskih građana na slučajnom referendumu, već produkt unaprijed osmišljene strategije, utemeljene na postojanju informacija o tome što globalni geopolitički „krojači“ planiraju učiniti s EU i svijetom uopće. Kaos i destabilizacija, s ciljem smanjenja moći Bruxellesa (a preko njega Njemačke i bilo koje druge kontinentalne sile), nepregledni izbjeglički valovi (V. Britanija je na samom početku izbjegličke krize, još i prije Brexita! o tom problemu zauzela svoj poseban stav i „podigla zidove“ za ilegalne migrante) i terorizam, stvaraju preduvjete za osjećaj nesigurnosti i beznađa kod sve većeg broja europskih građana i čitavih naroda, koji se zato, osjećajući opasnost, prirodno i instinktivno homogeniziraju i okreću sami sebi.
I upravo u takvo stanje svijesti građana Unije namjerava upasti London: on se, poput Trumpa, okreće bilateralnim razgovorima sa članicama EU, nastojeći osigurati po sebe povoljnije ekonomske i geopolitičke dividende, nego što će to moći kroz službene pregovore s Bruxellesom, gdje mu prijeti vrlo loš scenarij. Prošli je tjedan glavni pregovarač Europske unije oko izlaska Velike Britanije iz EU Michel Barnier, javno i nikada oštrije kritizirao prijedloge britanske strane, kazavši, kako oni ugrožavaju budućnost EU. I mislim da je u pravu.
Kako se rat protiv Daeša približava svome kraju tako se sve jasnije uočavaju suprotstavljeni interesi svjetskih i regionalnih sila na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Je li uopće moguće procjeniti kako će se rasplesti velika šahovska igra na području Levanta?
To će područje još dugo godina biti izvor nestabilnosti iz razloga koje ste i spomenuli. Međutim, stanje će se ipak držati pod nadzorom i to ne samo zbog straha velikih sila od izbijanja međusobnih sukoba, već i činjenice da su lukavi arapski čelnici i sami politički evoluirali do te mjere, da su postali svjesni pogubnog guranja vanjskih čimbenika njihovih zemlja u krvave međuarapske sukobe, koji ih obično vraćaju desetljeća unatrag u razvojnom i socijalnom smislu, ali i ugrožavaju njihovu državnu opstojnost (Libija, Irak, Jemen). Zato se danas niti bogatoj Saudijskoj Arabiji samostalno ne ratuje ni u Siriji, ni u Iraku, a kamoli protiv svog glavnog regionalnog konkuranta Irana bez američkog vojnog predvodništva. A tog posredništva više neće biti.
Trump je jasno kazao kako SAD više na Bliskom istoku neće sam ratovati. On će na tom prostoru ostati vojno nazočan i osiguravati vojnu pomoć svojim saveznicima i partnerima ali ništa više od toga. Zapravo, SAD-u više ne treba bliskoistočna nafta: ona mu je u uvjetima nove naftne revolucije u SAD-u sada samo konkurencija na svjetskom tržištu i ratovati za interese arapskih zemalja on više ne želi. Što se tiče Sirije, dogovorom s Putinom Trump će pred izbore za Kongres moći proglasiti američku vojnu pobjedu protiv „Islamske države“ u toj zemlji, što mu je i više nego dovoljno, nakon čega će iznaći i modalitete povlačenja američkih snaga s tog terena, pokušavši prije toga naći zamjenu za njih na sjevero-istoku Sirije.
Ako primjećujete, za vanjske potrebe (što je u biti realnost) Trump je u Helsinkiju proglasio zajedničku, američko-rusku pobjedu nad „Islamskom državom“ u Siriji, što je bila prva izjava takve vrste uopće. Do sada je Zapad samo kritizirao rusku ulogu u Siriji, navodeći, kako je njezin cilj samo osiguranje ostanka ruskih vojnih baza u toj zemlji. Moskva je, sa svoje strane, uporno ponavljala kako se ona u Siriji bori s islamističkim terorizmom kako se ne bi morala s njim boriti doma, jer u Siriji je na strani islamističkih organizacija bilo puno boraca iz zemalja bivšeg SSSR-a ali i iz same Rusje. Trump je to uvažio.
Iran neće biti vojno napadnut
SAD je nedavno unilateralno otkazao nuklearni sporazum s Iranom, dok preostale države za sada ostaju u sporazumu. SAD vrši pritisak na europske države da otkažu sporazum i obustave uvoz iranske nafte, dok iz Teherana prijete blokadom Hormuškog tjesnaca. Može li po Vama Iran biti sljedeće krizno žarište na kojemu će izbiti rat velikih razmjera?
Ne. Iran neće biti vojno napadnut niti od SAD-a, niti Izraela, niti od strane arapskih susjeda s druge strane Perzijskog zaljeva. Svi „ratnički bubnjevi“ i izjave o napadu na Iran, koji samo što nije počeo, ipak predstavljaju klasični PR i više su politički pritisak na ostale zemlje koje s Iranom žele nastaviti suradnju i nakon američkih protuiranskih sankcija. Ratna opcija prevelik je rizik čak i za Sjedinjene Države. Vojni sukob s Iranom nemoguće je zadržati pod svojim nadzorom, a Iran nije ni Sirija, ni Irak, ni izolirana Sjeverna Koreja, već velika regionalna država s isto takvim utjecajem i mogućnostima u njoj. Zbog njegove veličine Iran je nemoguće klasično vojno pobijediti i okupirati ga, kako je to bilo s Irakom ili Jemenom.
Uostalom, Trump je više puta jasno kazao kako je njegov glavni cilj posjesti Iran za pregovarački stol i ponovo utvrditi pravila za postizanje „pravednog“ sporazuma oko iranskog nuklearnog programa. S tim ciljem on protiv Irana namjerava primijeniti „do sada neviđene sankcije“ koje bi za posljedicu imale slabljenje gospodarstva, izazivanje socijalnih nemira i smjenu ne samo postojećeg režima već i čitave ideološke paradigme te zemlje, uspostavljene nakon islamske revolucije 1979. godine. Hoće li u tome uspjeti posve je drugo pitanje.
Teheran je stekao i suviše iskustva u funkcioniranju državnog sustava u uvjetima višedesetljetnih međunarodnih sankcija, u kojima je čak uspio i pokrenuti razvoj vlastitog nuklearnog programa. Iran danas ima partnerske odnose i s Rusijom i s Kinom, ali i nizom država u svom okruženju, poput Pakistana i Indije, srednjoazijskih zemalja, „odmetnutog“ Katara, Iraka, Sirije i Libanona. On ima itekako dostatan utjecaj na oružane organizacije od Sirije i Iraka, do Jemena i Afganistana da, prema potrebi, itekako ozbiljno usložni život američkim vojnicima i američkim interesima. A sve to Washington jako dobro zna.
Proteklih nekoliko tjedana imamo intenzivne sastanke ruskih dužnosnika s onima iz Izraela i Irana. Možemo li govoriti o borbi Izraela i Irana za naklonost Moskve?
Itekako možemo. Svi znaju (ne samo Izrael i Iran, već i SAD) kako Rusija danas drži „ključeve“ sirijskog sukoba čvrsto u svojim rukama i jedina je stvarna sila na terenu koja ima presudan politički utjecaj, neovisno o svom relativno malom kontingentu vojnih snaga. To samo pokazuje kako je odlučna politika, u kombinaciji s odlučnošću primjene vojne sile protiv onih koji drugi jezik osim sile niti ne poznaju, a spremni su ići do kraja u nastojanjima za razbijanjem tuđe države, itekako učinkovit i puno jeftiniji model djelovanja nego toliko razvikane vojne koalicije čitavih masa ovih ili onih država, iza kojih, u biti, stoje jedino isprazne politikantske fraze o borbi protiv terorista, koje ionako, već prema potrebi, dijele na „dobre“ i „loše“; ili pak jalova razmetanja različitih pregovaračkih strana i međunarodnih posrednika po skupim Ženevskim hotelima s ciljem navodne pomoći Siriji.
Izrael se svojim formalnim ne miješanjem u sirijski sukob, a u stvarnosti čestim pomaganjem islamističkim snagama, čak i onim najradikalnijim, u južnim zonama Sirije prema svojoj sjevernoj granici, sadašnjim čišćenjem sirijske vojske toga područja našao u neugodnoj poziciji da mu, osim sirijske vojske, na Golansku visoravan mogu izbiti i (pro)iranske šijitske formacije, što je po Jeruzalem prava noćna mora. S druge strane Iranu, osim svoje klasične protuizraelske retorike, sada, u uvjetima oštre Trumpove protuiranske politike, ne pada na pamet ići u vojni sukob s Izraelom. Zapravo se radi o svojevrsnoj pat poziciji: Iran je u Siriji nazočan temeljem poziva zakonite vlade u Damasku i ruski je vojni saveznik u toj zemlji pa je izraelsko djelovanje po iranskim ciljevima u Siriji vrlo rizično.
Osim toga, Washington već odavno nema nikakvog političkog utjecaja na Teheran (tamošnje američko veleposlanstvo već je doslovno zaraslo u šikaru) i Izrael vrlo dobro zna kako je Moskva jedina koja može izvršiti presudan utjecaj na Iran u slučaju bilo kakvih nepredviđenih eskalacija stanja. Jer niti Izrael samostalno ne želi voditi rat s Iranom. On već ima dovoljno problema i s palestinskim Hamasom i Hezbollahom na jugu Libanona, a da bi otvarao još i nekakav „sjeverni front“ s Iranom u Siriji. Sigurnost Izraela bila je i jedina stvarna pregovaračka točka na summitu Putin-Trump i oko nje su se dvije strane vrlo brzo dogovorile: Rusija će jamčiti sigurnost izraelske sjeverne granice na strani Sirije, proiranske postrojbe će se povući 100-tinjak kilometara u dubinu Sirije, a Izrael će prestati s bombardiranjima proiranskih snaga u toj zemlji. A da je upravo tako, svjedoči i vijest od prošlog četvrtka, kada je rusko Ministarstvo obrane objavilo kako njihova vojna policija otvara osam nadzornih točaka na granici Sirije i Izraela, kao pomoć u radu snaga UN-a koje su se s crte razdvajanja na Golanskoj visoravni povukle još 2012. g. One su prošli tjedan, po prvi put nakon 6 godina, u pratnji ruskih vojnika ponovo počele svoje granične ophodnje na crti razdvajanja sirijske i izraelske vojske „Bravo“, sukladno rezoluciji UN-a iz svibnja 2014. g., na čemu je u razgovorima s Putinom u Moskvi inzistirao premijer Netanjahu u zamjenu za izraelsku „dozvolu“ za sirijske vojne operacije.
Erdogan znalački odrađuje svoj posao
Nedavnim ustavnim promjenama, unatoč smanjenoj potpori birača, Erdogan je praktički postao apsolutni gospodar Turske što mu daje odriješene ruke za snažnije provođenje svoje političke strategije. Kako ocjenjujete ulogu Turske na Bliskom istoku, a kako na Balkanu?
Turska je velika zemlja i most između triju kontinenata: Azije, Afrike i Europe. Te geostrateške važnosti itekako je svjestan današnji turski politički vrh na čelu s predsjednikom Erdoganom. Zato se njegove poteze ne smije omalovažavati, a još manje medijski ismijavati, stavljajući sve to u kontekst nekakvog „neosultanizma“, „neoosmanizma“ i sl. Erdogan polazi od jednostavnih, ali bitnih pretpostavki, temeljenih na demografskom i gospodarskom potencijalu svoje zemlje, ali i njezinom povijesnom nasljeđu i utjecaju u širem perimetru današnje turske. Neovisno o (ne)simpatijama prema njemu, treba mu se priznati kako znalački odrađuje svoj posao, rukovodeći se onim istim načelima na kojima počiva i američka vanjska politika – čistom pragmatizmu, a ne emocijama. Stvar je jedino koliko će Turska za to imati ekonomske snage. Za sada je još uvijek ima. Ona čini 1% ukupnog svjetskog BDP-a, članica je G20 i život u toj zemlji nije onakav kakvim ga se na Zapadu često tendenciozno i pogrešno medijski prikazuje.
Turski interes na Bliskom istoku reduciran je neuspjelom islamističkom revolucijom u Egiptu i sprječavanjem dolaska na vlast Muslimanskog bratstva (čemu je kumovala Saudijska Arabija, koja je i najveći turski konkurent za vodeći utjecaj u islamskom sunitskom svijetu). Turski najveći saveznik u arapskoj regiji nedvojbeno je Katar, od nedavno politički izopćena zemlja od strane Rijada i njegovih zaljevskih monarhija-saveznica. Turski interesi u regiji reducirani su i nakon ruske vojne kampanje u Siriji i svedeni su na osiguranje sigurnosne zone na sjeveru te zemlje radi sprječavanja opasnog povezivanja sirijskih i turskih kurdskih političkih i oružanih organizacija koje mogu ugroziti i destabilizirati Tursku. Zbog tog problema Ankara je čak, uz snažno posredništvo Rusije, uspostavila i solidne političke odnose sa svojim vječnim povijesnim antagonistom – Iranom.
Kako komentirate okret Turske od SAD-a prema Rusiji?
Ne radi se tu ni o kakvom okretu koji je usmjeren protiv bilo koga, a najmanje SAD-a. Turska, a sve više i mnoge druge zemlje ne samo u toj regiji, koristi povratak Rusije na Bliski istok nakon desetljeća izbivanja, i prihvaća realitet koji on sa sobom donosi u smislu preslagivanja i uspostave novih odnosa snaga. Turska time želi osigurati (i u tome uspijeva) dio svojih nacionalnih interesa koje ne bi mogla osigurati isključivim oslanjanjem na SAD. Jer u praksi se pokazalo kako Washington primarno gleda svoje nacionalne interese, kojima se onda moraju prilagođavati i podređivati im se njihovi saveznici i partneri (nespojivo s aktualnom turskom vanjskopolitičkom političkom doktrinom). To je i dovelo do američko-turskog sukoba interesa u Siriji, gdje je američka strana, usprkos jasnom i oštrom protivljenju Ankare, za svoje saveznike izabrala upravo najveće turske neprijatelje – Kurde. Po mom mišljenju to je bila najveća greška američke politike u Siriji, koja može imati i puno šire posljedice. Nju Trumpova administracija sada nastoji ispraviti, nudeći kompromisna rješenja za stanje oko sirijskog sjevernog grada Manbija, ali to ne ide lako.
Štoviše, prošli tjedan odnosi su se ponovo zaoštrili vezano odbijanje turskog izručenja zatočenog američkog pastora Andrewa Brunsona, optuženog za špijunažu protiv Turske i suradnju s terorističkim organizacijama. Turska, osim političkih dividendi koje izvlači iz suradnje s Rusijom, s tom državom pokreće i sve snažnije gospodarsko partnerstvo (sljedeće godine otvara se plinovod „Turski tok“, Rusi grade prvu tursku atomsku centralu, suradnja u turizmu, građevini i td.), pa čak i vojno-tehničku suradnju kroz kupnju ruskog PZO sustava S-400, ali i moguće pokretanje njegove proizvodnje u Turskoj. Ankara suradnjom s Moskvom ima i olakšan pristup ruskim muslimanskim zajednicama ali i jednostavniju suradnju sa srednjoazijskim turkofonskim muslimanskim državama, nastalim raspadom SSSR-a, koje, također, iz svojih pragmatičnih razloga ne žele odbaciti suradnju s bivšom metropolom (Moskvom). Naprotiv, njome se itekako koriste u očuvanju svojih interesa u najezdi snažne Kine, SAD-a koji tu regiju nije „zaboravio“, ali i neoimperijalnih težnji same Ankare kao njihove povijesne vjerske „meke“.
Možemo li reći da, kad je u pitanju međunarodna sigurnost, živimo u vrlo neizvjesnom vremenu u kojemu na međunarodnoj razini, unatoč nekim partnerstvima i formalnim savezništvima, zapravo imamo „rat sviju protiv svih“?
Možemo. Pred našim očima upravo se urušavaju ključni međunarodni sigurnosni i politički instrumenti, nužni za očuvanje stabilnosti svijeta stvorenog na poslijeratnom poretku, utemeljenom na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a. Novih instrumenata koji bi ih zamijenili još uvijek nema na vidiku, pa se rizici od eskalacije nestabilnosti i potencijalnih vojnih sukoba širokih razmjera svode isključivo na mudrost (ili ludost) dvojice ili najviše trojice ključnih svjetskih vođa o kojima sve i ovisi. A takvo stanje dugoročno je neizdrživo i nužno traži donošenje rješenja i usklađivanje njihovih stavova oko ključnih pitanja međunarodne zajednice. Pri tom dosadašnja savezništva ili partnerstva više nemaju nikakvu ulogu i vrijednost. Njihovo je vrijeme prošlo i stvari će se vrlo brzo početi odigravati po drugim pravilima. Zato je za male zemlje, kako sam više puta naglašavao, bolje stajati po strani i u tišini promatrati borbu divova i čekati njihov dogovor do kojeg će prije ili kasnije doći. To je puno bolje nego se nepotrebno svrstavati i apriori davati potporu ovoj ili onoj strani po pitanjima koji ionako najčešće niti nisu bitni po njihove nacionalne interese, ili ih o njima uopće nitko ništa i ne pita. Mudro šutiti i čekati, a ne istrčavati i dodvoravati se, najbolji je recept za ovakve faze globalnih geopolitičkih ciklusa, kakvi se periodički ponavljaju. Tko ima uši, neka čuje!
Svijet nije kazalište
Od vremena unipolarnosti svijet se neupitno kreće prema multipolarnosti. Što nam to donosi?
Uvijek je i u svemu bolje imati nekoliko jakih igrača nego samo jednog, pa je tako i u međunarodnim odnosima. Ako je samo jedan, on će prije ili kasnije početi provoditi svoju samovolju, hegemoniju, po potrebi i diktaturu. Za male zemlje bolje je imati mogućnost višesmjernog vođenja vanjske politike. A upravo svjedočimo kraju jedne geopolitičke epohe, što znači i kraj koncepta „Pax Americana“. A kada se događaju tektonske promjene ovakvoga tipa, nužna nuspojava su potresi koje je nemoguće izbjeći. Za nadati se samo kako će ih se moći nadzirati i tako lakše sanirati njihove posljedice. Jer povratka na staro više nema.
Mislim kako SAD ipak ne gube previše i da će one u konačnici pristati na ulogu biti „prvi među jednakima“, koju joj ni Kina ni Rusija ne žele osporiti, jer je SAD po mnogim aspektima i dalje pozitivni predvodnik svijeta, ali i jedina zemlja koja, zapravo, već prolazi fazu pete tehnološke revolucije. Riskirati ne prihvaćanje takvog statusa i inzistiranje na globalnoj dominaciji punog spektra i pod svaku cijenu, uz posljedični, vrlo vjerojatni gubitak američkog načina života i vrijednosti na kojima se on temelji, od strane washingtonskog establišmenta bilo bi neodgovorno i nepromišljeno. Jer i ova se generacija ljudskog roda, kao i sve prethodne, oslanja i koristi pozitivnim i negativnim iskustvima onih prijašnjih. Zato želim vjerovati, i pored sumorne slike suvremenog svijeta, kako su državnici ključnih zemalja itekako svjesni izazova s kojima se suočavaju i razorne snage kojom raspolažu, i da zbog toga znaju i posljedice koje oni mogu proizvesti. A zbog toga su sasvim sigurno svjesni i svoje odgovornosti koju od njih svijet danas, možda više nego ikada ranije traži i očekuje.
Ovime bih i završio: budući svijet vidim ustrojen na čvrstom „trokutu odnosa“ između tri mega-države: SAD-a, Rusije i Kine. On je najbolji model za održivu konstrukciju i ravnotežu snaga, kao i sprječavanje pomicanja „jezička geopolitičke vage“ na neku od strana koje taj trokut čine. Takav geopolitički model, temeljen na tri točke (i u mehanici je to najčvršća konstrukcija), daje najbolju šansu miru i napretku svijeta i čovječanstva. Sve su ostalo nepotrebni rizici, s po sve strane potpuno neizvjesnim krajnjim ishodom. I oko toga se sada „lome koplja“ unutar američkog političkog establišmenta. A je li Trump toga iskreno svjestan ili samo igra prethodno dobro izrežiranu igru, nastojeći zadržati isključivu američku globalnu dominaciju (koje u praksi ionako više nema), pokazat će se vrlo brzo jer vremena za kalkulacije i igrokaze ponestaje. Svijet nije kazalište. Životna praksa zahtjeva čvrtsta i jasna pravila. U protivnom slijedi entropija i kaos.
Davor Dijanović
geopolitika
Orginal teksta možete vidjeti na linku: https://www.hkv.hr/razgovori/30003-razgovor-sa-z-meterom-za-male-zemlje-bolje-je-imati-mogucnost-visesmjernog-vodenja-vanjske-politike.html. U nastavku, u cijelosti prenosimo tekst ovog intervjua, kojeg je obavio novinar Davor Dijanović:
Zoran Meter je novinar, analitičar i dugogodišnji vanjsko-politički kolumnist u hrvatskom nacionalnom tjedniku „7Dnevno“, stručnjak za Bliski Istok i Rusku Federaciju, sudionik različitih međunarodnih stručnih konferencija. S gospodinom Meterom razgovarali smo o aktualnim preslagivanjima na međunarodnoj geopolitičkoj sceni.
Pred nekoliko tjedana susreli su se američki predsjednik Donald Trump i ruski kolega Vladimir Putin. Kako komentirate taj susret? Što on donosi u odnosima SAD-a i Rusije?
Radi se o važnom psihološkom pomaku u odnosima dviju vojnih supersila, nužnom jedino za stvaranje preduvjeta za otpočinjanje budućih stvarnih pregovora između Moskve i Washingtona, i ništa više od toga. Njihovi su odnosi do sada bili (i još su uvijek) toliko „zatrovani“ i uvučeni u kaljužu umjetno stvorenoga hladnog rata, medijskih laži i politikantskih izjava za dnevnopolitičke svrhe (poglavito na američkoj političkoj sceni), da obje delegacije na čelu s predsjednicima država od sastanka u Helsinkiju ništa više od postignutog nisu niti očekivale. Možemo slobodno reći kako su se Putin i Trump došli vidjeti i uz kavu srdačno popričati, neopterećeni potrebom bilo kakvog nasilnog postizanja konkretnih sporazuma po konkretnim problemima. Obojica su dovoljno mudri i iskusni da znaju ono što bi svi političari trebali znati: prije ili kasnije netko će morati „probiti led“ u američko-ruskim odnosima, pa zašto se to onda ne bi pokušalo učiniti odmah. To neće ići ni lako ni brzo, ali početi se mora. U tom smislu promatram i Trumpov poziv Putinu da na jesen posjeti SAD.
Općenito, u sadašnjim političkim okolnostima smatram kako su ovi sastanci potrebniji Trumpu, koji ima puno problema i vani i kod kuće, i kojemu je pred izbore za Kongres, koji će se održati u studenom i čiji su rezultati presudni za njegov daljnji politički život, potreban svaki uspjeh, kako na untarnjem tako i na međunarodnom planu. Na ovom drugom Trump će itekako u svoju korist naglašavati uspjeh (iako to u stvarnosti još nikako ne možemo takvim nazivati) sastanak s „omraženim vođom“ Kim Jong-unom, a još jedan postignuti sporazum s Putinom bio bi mu od goleme važnosti. Pretpostavljam kako bi se njih dvojica u jesen mogli dogovoriti o „reanimaciji“ Sporazuma o uništenju atomskih raketa malog i srednjeg dometa – politički i medijski zvučnog, ali po obje strane u današnjem geopolitičkom smislu nebitnom (na terenima svjetskih kriznih žarišta ionako i dalje ostaje sve po starom).
Trump od dolaska na vlast sustavno i namjerno potencira navodnu globalnu nuklearnu opasnost sa svih strana (S. Koreja, Iran), pa bi takav sporazum s Putinom sigurno pozitivno odjeknuo u američkom elektoratu: eto, Trump je nas je oslobodio „opasnosti“ od Sjeverne Koreje, aktivno se suprostavlja „opasnom“ Iranu, dogovorio se s „agresivnim“ Putinom, dakle, učinio je sve ono što nisu uspijevale prethodne administracije. Trumpova oporba za sve to, naravno, zna i odatle proizlazi njezina nervoza. Ona zato Trumpa nakon Helsinkija još snažnije kritizira za suradnju s „neprijateljskom“ Rusijom koja se „miješa“ u američke izbore (kao da to obratno uopće nije slučaj), gotovo ga otvoreno optužuje za „izdaju“ nacionalnih interesa, a pojedini kongresmeni idu tako daleko da se usuđuju javno pozivati američku vojsku na puč protiv „vrhovnog zapovjednika“ – „izdajnika“. Zapravo se čini kako bi ta poražena liberalno-demokratska klika u Washingtonu najradije zaratila s Rusijom samo kako bi dokazala Trumpovu krivnju i time „oprala“ ljagu od svog neočekivanog i teškog poraza na izborima 2016. g. od kojega se još nije oporavila. A eto, prijeti joj i novi poraz u izborima za Kongres, usprkos golemoj medijskoj mašineriji i protu-Trupovoj histeriji.
Propuštena prilika SAD-a
Patrick Buchanan nakon susreta Trump-Putin govorio je otkazu Hladnoga rata 2. Je li prerano za takve zaključke?
Nema hladnog rata 1 i 2. Hladni rat nikada nije završio. SAD je nakon raspada SSSR-a, umjesto suradnje s Rusijom, koja je na to bila i više nego spremna, a njezini građani, odbacujući „blagodati“ komunizma upravo to i očekivali, izabrao politiku totalne globalne dominacije koja je uključivala brisanje Rusije iz kruga ključnih država koje odlučuju o budućem ustroju svijeta. Zato je Rusija umjesto propalog komunizma dobila još gori – divlji i neobuzdani liberalizam, kriminal neviđenih razmjera i oligarhe koji su iz zemlje isisali goleme količine novca, koji je, gle čuda, najvećim dijelom završio u bankama londonskog Citya ili njemu bliskim offshore oazama.
Taj je divlji liberalizam i pseudodemokracija – uvedena isključivo da bi njemu pogodovala, do kostiju ogolio cjelokupno rusko društvo do te mjere da je, zapravo, danas jedno od najvećih svjetskih čuda uopće ono, kako se Rusija iz svega toga tako brzo, i naizgled jednostavno uspjela izvući i iznova pozicionirati u nezaobilaznog čimbenika u rješavanju gorućih svjetskih problema. Tome je, nedvojbeno, pridonijela pogrešna američka politika u kontinuitetu, od 1990.-ih do pojaveTrumpa, a koja upravo ubire svoje gorke plodove. Zbog nje Washington sada više ne zna što mu je činiti. On je „ispucao“ sve moguće političke i većinu gospodarskih poluga za „discipliniranje“ „odmetnute“ Rusije, da više nema manevarskog prostora. Ostaju mu jedino ili rat s Rusijom ili postizanje kompromisa – trećega puta nema. Definitivno će se ići na ovo drugo, ali hladni rat će zbog svega onog što se u odnosima dviju država događa od 2014. g. i izbijanja ukrajinske krize do danas, još dugo ostati u glavama i njihovih političara i javnosti.
To je velika propuštena prilika SAD-a, koji je konstruktivnim i razumnim pristupom Rusiji nakon raspada SSSR-a mogao bez problema osigurati svoju pozitivnu dominaciju koju mu Rusija u tom slučaju ne bi niti željela osporavati, i ostvariti sve blagodati koje je mogao postići ne samo na ruskom tržištu u smislu plasmana i prodaje svojih roba, već i u projektima vezanim uz njezina neiscrpna prirodna i mineralna bogatstva, a da ne govorim o onom najvažnijem – Rusiju je zauvijek mogao vezati uz zapadni civilizacijski krug kojemu ona definitivno, kao velika kršćanska zemlja i pripada. Bojim se da je to zauvijek izgubljena prilika i da će se odnosi između Moskve i Washingtona ubuduće još dugo kretati isključivo u sferi snošljive konkurencije – nešto slično kao i u odnosima SAD-Kina.
Trump je dio establišmenta
Koliko je Trump u svojim namjerama ograničen djelovanjem tzv. Duboke države? Neki analitičari ističu kako je i on sam dio establišmenta…
Američko je društvo duboko podijeljeno. To je bilo i uoči predsjedničkih izbora 2016. i to je još uvijek. Ali kao što sam rekao u intervjuu za portal dnevno kada sam najavio Trumpovu izbornu pobjedu, tako i sada ponavljam – Trump nije slučajan produkt nekakvog vakuuma u iznalaženju kvalitetnih ljudi unutar Republikanske stranke. On je proizvod vrlo jasnih i snažnih interesnih grupacija unutar američkog establišmenta, prije svega onih, povezanih s vojno-industrijskim kompleksom i energetskim lobijem. Zato i nije baš teško zaključiti kako je Trump ipak dio establišmenta. Pa on je upravo u tako postavljenom američkom sustavu i pokrenuo svoj biznis i u njemu ostao biznismen, nekad uspješan, nekad manje uspješan, ali uvijek u krugu velikih poslovnih ljudi i financijskih „magova“. Međutim, njegov osebujan stil i otvorene kritike brojnih anomalija tog istog društva i bile su razlog što je upravo on odabran da uzdrma okoštali politički i ukupni drušveni ustroj SAD-a koji je prijetio urušavanjem američke unutarnje stabilnosti, ali i smanjenjem američkog globalnog utjecaja koje je već u tijeku.
Posljednjih mjeseci odnosi SAD-a i EU pali su na do sada najnižu granu, o čemu svjedoči carinski rat, ali, primjerice, i suprostavljeni pogledi Njemačke, kao ekonomski najmoćnije države Europe, i SAD-a glede energetskih pitanja (Sjeverni tok 2). Kako gledate na odnose SAD-a i EU-a? Jesu li ovi prijepori prilika da se EU afirmira kao autonoman geopolitički subjekt?
SAD-u smeta snažna i jedinstvena EU, poglavito američkim gospodarskim interesima kojima EU sve više predstavlja neugodnu konkurenciju. EU ima golemi ljudski, gospodarski i financijski potencijal, visoko-sofisticiranu tehnologiju i visoko-obrazovanu radnu snagu, dakle, gotovo sve ključne preduvjete za svoje pozicioniranje u globalnu geopolitičku i ekonomsku velesilu, osim jednog, možda i najbitnijeg elementa – energije. Osim toga EU je, za razliku od kontinentalno izoliranog SAD-a, geografski povezana s propulzivnim i potentnim svjetskim regijama – od Afrike i Bliskog istoka do Azije. Međutim, EU, osim energije, nema niti nužnu unutarnju nacionalnu, jezičnu i kulturološku koheziju, a vođenjem pogrešne politike „talionice“ naroda i odbacivanja svojih korijena temeljenih na kršćanskoj vjeri (a da, o po njezine građane razornoj financijskoj i ekonomskoj politici i ne govorimo), poput SSSR-a samo je ubrzala svoj neminovni raspad u ovakvom obliku kakav je on sada.
EU je hibrid, proizvod „umjetne oplodnje“, a ne prirodnog i povijesnog procesa rađanja i oblikovanja naroda ili država. I kao takva, ona je najslabija karika u lancu glavnih globalnih igrača današnjice. A umjetno stvorena kriza Zapad-Rusija idealna je podloga da Washington danas s EU čini sve što hoće. EU nema niti vlastitu vojsku, njezino formiranje tek je u „embrionalnoj“ fazi, tako da je NATO savez, kao jedina zajednička, institucionalizirana obrambena komponenta unutar Unije, ujedno i glavna poluga preko koje SAD nadzire europske sigurnosne procese i prema potrebi njima manipulira, ali i ostvaruje američke vanjskopolitičke interese. EU, ovakva kakva je, zapravo je taoc SAD-a. „Trgovinski rat“ koji je Trump pokrenuo protiv EU samo je prividan i kratkotrajan (u odnosu na onaj s Kinom) i služi mu za „discipliniranje“ EU i postavljanje „stvari na svoje mjesto“.
Trump, jednostavno, ne želi vidjeti EU u poziciji samostalnog globalnog igrača. Ona, prema njemu, mora ostati u američkoj sferi utjecaja u budućem geopolitičkom ustroju svijeta, a na globalnoj razini Trump mjesta daje isključivo u „trokutu“ SAD-Rusija-Kina, naravno, uz američki primat. Trump će se, zato, prema potrebi, dogovarati pojedinačno s europskim državama i time pokušati obezvrijediti nastojanja Bruxellessa da glumi silu. Međutim, ovdje treba reći kako EU sada, u ovim presudnim geopolitičkim vremenima, zapravo predstavlja najprije interese Francuske i Njemačke. I upravo zato nije isključeno da se te zemlje, za sada samo preko Bruxellessa (što im je komotnije jer ima daje privid kolektivne snage), uistinu snažno suprostave Trumpu po određenim ključnim pitanjima, o kojima i ovisi percepcijam ali i stvarnost njihove buduće vanjskopolitičke i gospodarske (ne)samostalnosti.
Tu se radi o dva ključna elementa: sporazumu o iranskom nuklearnom programu koji je „lakmus papir“ za samostalnost EU, nakon što je tu samostalnost Bruxelles već jednom bio primoran javno obezvrijediti uvođenjem proturuskih sankcija iako mu to nikako nije bilo u interesu; i plinovodu „Sjeverni tok 2“, za koji se pogrešno tvrdi kako je bitan samo za Njemačku. On je, možda još više u političkom nego u energetskom smislu važan i Francuskoj i Austriji i Italiji, a i šire. EU, ako želi biti samostalan čimbenik, ne može dozvoliti da njezinu energetsku politiku kroji SAD i govori joj što mora, a što ne smije činiti. Europi nedostaje energije, a potražnja za njom još će više i rasti: Francuska i Njemačka u sljedećih će 10-ak godina pozatvarati svoje nuklearke, Nizozemska zbog ekoloških razloga zatvara svoje najveće plinsko nalazište, Norveška (niti nije članica EU) u najboljem slučaju može stagnirati što se proizvodnje plina tiče itd. Pored toga i industrijski i drugi razvoj tražit će nove, dodatne količine energije.
Mislim kako je „Sjeverni tok 2“ teško zaustavljiv projekt i da je toga svjesna i američka strana, ali hoće li se EU uspjeti oduprijeti sankcijskim prijetnjama Washingtona oko sporazuma s Iranom, tu baš i nisam siguran. Veliki su to rizici za europske, prije svega energetske tvrtke, koje imaju puno veće poslove na američkom nego iranskom tržištu, ma koliko ovo drugo bilo primamljivo i vrlo perspektivno. Za EU je tu, osim investicijskih gubitaka, puno veći problem što je ona i veliki uvoznik kvalitetne iranske nafte, koja bi se pod prijetnjom SAD-a od studenog morala zaustaviti, a da novi dobavljači i povoljne cijene još uvijek nisu osigurani) i što će sve te dividende kojih se ona u Iranu mora odreći prije ili poslije pokupiti netko treći.
Odnarođene pseudo-elite
Jesu li realne projekcije o raspadu EU-a?
Iako je danas uistinu sve moguće, ipak mislim da do klasične disolucije EU neće doći. Međutim, neovisno o tome, što gotovo niti jedan narod i zemlja koji Uniju čine nisu zadovoljni njezinim sadašnjim ustrojem, isto se tako u ovim olujnim vremenima oni ne žele naći izloženi na geopolitičkoj vjetrometini i prepušteni sami sebi. Mnoge od EU država više nisu niti u stanju samostalno funkcionirati. Njihove političke i državne elite navikle su na političke direktive i smjernice iz „centrale“ i davno su prestale osluškivati bilo svojih naroda. Pa pogledajte samo našu Hrvatsku i sluganstvo njezinih političkih elita od 2000. na ovamo. One nisu bile u stanju očuvati niti ono što smo imali prije članstva u EU i vođenja pretpristupnih pregovora, a kamo li da su nešto novo i kvalitetno stvorili. One nisu mogle niti željele očuvati barem hrvatsko nacionalno dostojanstvo koje smo u krvi i Domovinskom ratu tako teško stekli.
Obezvrijeđeno je sve sveto u ime liberalnih floskula o boljem životu koji nikako da dođe, a ako i dođe, dolazi samo za najužu političko-financijsku pseudo-elitu (vrijedi za sve nove članice EU). Mnoge zemlje Unije doslovno egzistiraju na financijskim jaslama Bruxellesa nakon što je u njima liberalna demokracija napravila demokrafsku pustoš, a od njih oaze beznađa. Pogledajmo samo Grčku, a da o istočnim članicama Unije i ne govorimo. Osim opskurne uloge tzv. sanitarnog koridora prema Rusiji, te zemlje ni za što drugo Zapadu više i nisu važne, niti su mu to ikada bile. Pogledajte Latviju, Bugarsku, Rumunjsku: svugdje posve isti problemi – iseljavanje i pustoš, de-industrijalizacija i sve veće siromaštvo, a floskule o ovom ili onom postotku rasta ili pada BDP-a, industrijske proizvodnje itd. ionako (osim za političare) za običnog čovjeka ne znače ništa u smislu povećanja kvalitete njegovog života.
Ako smijem reći i svoj osobni stav: raspad Europske unije i pored svih spomenutih rizika i, vjerojatno, samo zamjene jednog gospodara drugim (u ovom slučaju američkim) ne bih teško primio. Ipak su mi previše gadljive sve te opskurne, lažne i licemjerne političke figure i odnarođene pseudo-elite koje su proteklih godina i desetljeća tako nadmeno defilirale ovim prostorima, jednako kao i njihova nakaradna i bijedna, totalitarna, liberalna ideologija, koja tako duboko zadire u sferu najosobnije intime čovjeka-pojedinca, uključno i onu na duhovnoj, transcendentnoj razini. Gore od ovoga teško može. Nedavno sam, u jednom od svojih intervjua, rekao kako je ovaj svijet toliko okrutan, bešćutan i licemjeran, da mi ga uopće neće biti teško napustiti. I dalje tako mislim. Pogledajte samo velebnu i uzvišenu žrtvu generala Praljka. A tko ga se danas više sjeća? Političke elite umrtve i relativiziraju sve, a narod je takav kakav je od pamtivijeka – ako nema mudrog i dobrog pastira, luta bespućima povijesne zbiljnosti, da parafraziram prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, i u pravilu stradava.
Trump je uveo visoke carine i Kini koju očito smatra glavnim konkurentom SAD-a na globalnoj razini kad su u pitanju ekonomija, ali i visoke tehnologije. Koje bi mogle biti (geo)političke i ekonomske implikacije trgovinskog rata?
SAD-u je Kina najveći globalni konkurent i to ne samo u dugoročnoj perspektivi, već i sada. Kinesko gospodarstvo prestići će američko već do 2030. godine, a kineska vojska trebala bi dostići moć američke do 2050.g. Kina je već dugo godina stvarni gospodar svog azijskog okružja, a njezine ambicije za dobivanje statusa globalnog igrača već su odavno postale stvarnost. Mislim kako je, ako je SAD ikada stvarno i želio obuzdati Kinu, on s time zakasnio. Ironija je tim veća, ukoliko znamo kako su upravo ključni američki geostratezi Henry Kissinger (koji sada Trumpu govori kako se mora povezati s Rusijom i zajednički „udariti“ po Kini) i Zbignew Brzezinski nehotice bili tvorci „kineskog čuda“: i jedan i drugi svojedobno su predsjedniku Nixonu sugerirali američko otvaranje Kini, „zasipanje“ Kine dolarima i omogućavanje kineskim proizvodima pristup na američko tržište, u zamjenu za suprostavljanje Kine svom velikom komunističkom susjedu SSSR-u, tada globalnom neprijatelju SAD-a br. 1. Sada se sve to vraća, a bome i skupo plaća. Jer poznata Kissingerova jednadžba: „zbroj odnosa Rusije i Kine nikada ne smije biti veći od pojedinačnog zbroja odnosa SAD-a s Kinom i Rusijom“, više ne vrijedi. Ona je odavno prozrena od zadnje dvije države kao instrument protiv njih usmjeren. „Ne želi nevolju susjedovu polju“ rekao je u jednoj od svojih čuvenih povjestica naš veliki August Šenoa – i nije pogriješio.
Trumpu smeta NATO savez
Nedavno je održan NATO summit koji je ponovno uzdrmao Sjevernoatlanski savez zbog retorike Donalda Trumpa. Može li u perspektivi doći do raspada NATO saveza ili se kod Trumpa zapravo radi o taktici kako države članice natjerati na povećanu vojnu potrošnju što odgovora američkom vojnoindustrijskom kompleksu?
NATO savez Trumpu sigurno smeta. On s logike poslovnog čovjeka ne može razumijeti zašto Amerikanci moraju plaćati tolike novce za zajedničku obranu Europe, a da pri tom ti isti europljani ne plaćaju čak niti ono na što su se obvezali. Da Trump nije daleko od ideje američkog povlačenja iz NATO-a svjedoči i nedavna zakonska inicijativa trojice republikanskih kongresmena, kojom se zahtjeva onemogućavanje Trumpovog jednostranog povlačenja iz NATO saveza bez prethodnog odobrenja Kongresa. Trumpu je daljnja egzistenicja NATO-a povijesni anakronizam. On bilatralnim razgovorima sa svim državama, a isto tako i američkom vojnom silom ako zatreba, može riješiti najvažnija pitanja od američkih nacionalnih interesa i pri tom ne vidi potrebu za sobom „šlepati“ čitavu masu europskih zemalja, čiju sigurnost još mora sam plaćati, a s njima naknadno i dijeliti „ratni plijen“. To je čista ekonomska računica i ništa više od toga.
Da, smatram kako uistinu postoji mogućnost raspada NATO saveza, poglavito ukoliko Trump uspije osigurati i svoj drugi predsjednički mandat. A što se tiče interesa vojno-industrijskog kompleksa o kojem me pitate, on se ionako, možda još i jednostavnije, može osigurati bilateralnim sporazumima SAD-a, kako je to Trump već uspješno demonstrirao u razgovorima s čelnicima mnogih arapskih zemalja, Južne Koreje i Japana. EU mu je, osim toga, sve veći konkurent i u izvozu naoružanja, pa ih nema namjeru još i dodatno financirati.
Kako komentirate najave osnivanja vojske EU-a?
Na to sam pitanje djelomično već gore odgovorio: mukotrpan i dug posao, vrlo rizičan zbog unutarnjih EU dubioza, iako nedvojbeno ima i svojih pozitivnih strana, poglavito u ostvarivanju sigurnosnih preduvjeta za samostalno vođenje europske politike, neovisno od bilo čijeg vanjskog utjecaja. Kada bi EU bila kvalitetno preustrojena po mjeri čovjeka i zemalja koje ju čine, stvaranje jedinstvene europske vojske svakako bih pozdravio.
Brexit nije slučajan odabir britanskih građana
Posljednjih tjedana svjedočimo turbulencijama u Velikoj Britaniji koje se tiču Brexita, a dovele su do nekoliko ministarskih ostavki. Kako gledate na događanja u Britaniji?
Britanska vanjska politika stoljećima je bila (i još je uvijek) politika destabilizacija, stvaranja kriza i otvaranja sukoba u korist svojih nacionalnih interesa. Posljedice te politike i danas su vidljive diljem svijeta i još će dugo biti izvor brojnih nestabilnosti većeg ili manjeg opsega i intenziteta. Brexit nije slučajan odabir britanskih građana na slučajnom referendumu, već produkt unaprijed osmišljene strategije, utemeljene na postojanju informacija o tome što globalni geopolitički „krojači“ planiraju učiniti s EU i svijetom uopće. Kaos i destabilizacija, s ciljem smanjenja moći Bruxellesa (a preko njega Njemačke i bilo koje druge kontinentalne sile), nepregledni izbjeglički valovi (V. Britanija je na samom početku izbjegličke krize, još i prije Brexita! o tom problemu zauzela svoj poseban stav i „podigla zidove“ za ilegalne migrante) i terorizam, stvaraju preduvjete za osjećaj nesigurnosti i beznađa kod sve većeg broja europskih građana i čitavih naroda, koji se zato, osjećajući opasnost, prirodno i instinktivno homogeniziraju i okreću sami sebi.
I upravo u takvo stanje svijesti građana Unije namjerava upasti London: on se, poput Trumpa, okreće bilateralnim razgovorima sa članicama EU, nastojeći osigurati po sebe povoljnije ekonomske i geopolitičke dividende, nego što će to moći kroz službene pregovore s Bruxellesom, gdje mu prijeti vrlo loš scenarij. Prošli je tjedan glavni pregovarač Europske unije oko izlaska Velike Britanije iz EU Michel Barnier, javno i nikada oštrije kritizirao prijedloge britanske strane, kazavši, kako oni ugrožavaju budućnost EU. I mislim da je u pravu.
Kako se rat protiv Daeša približava svome kraju tako se sve jasnije uočavaju suprotstavljeni interesi svjetskih i regionalnih sila na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Je li uopće moguće procjeniti kako će se rasplesti velika šahovska igra na području Levanta?
To će područje još dugo godina biti izvor nestabilnosti iz razloga koje ste i spomenuli. Međutim, stanje će se ipak držati pod nadzorom i to ne samo zbog straha velikih sila od izbijanja međusobnih sukoba, već i činjenice da su lukavi arapski čelnici i sami politički evoluirali do te mjere, da su postali svjesni pogubnog guranja vanjskih čimbenika njihovih zemlja u krvave međuarapske sukobe, koji ih obično vraćaju desetljeća unatrag u razvojnom i socijalnom smislu, ali i ugrožavaju njihovu državnu opstojnost (Libija, Irak, Jemen). Zato se danas niti bogatoj Saudijskoj Arabiji samostalno ne ratuje ni u Siriji, ni u Iraku, a kamoli protiv svog glavnog regionalnog konkuranta Irana bez američkog vojnog predvodništva. A tog posredništva više neće biti.
Trump je jasno kazao kako SAD više na Bliskom istoku neće sam ratovati. On će na tom prostoru ostati vojno nazočan i osiguravati vojnu pomoć svojim saveznicima i partnerima ali ništa više od toga. Zapravo, SAD-u više ne treba bliskoistočna nafta: ona mu je u uvjetima nove naftne revolucije u SAD-u sada samo konkurencija na svjetskom tržištu i ratovati za interese arapskih zemalja on više ne želi. Što se tiče Sirije, dogovorom s Putinom Trump će pred izbore za Kongres moći proglasiti američku vojnu pobjedu protiv „Islamske države“ u toj zemlji, što mu je i više nego dovoljno, nakon čega će iznaći i modalitete povlačenja američkih snaga s tog terena, pokušavši prije toga naći zamjenu za njih na sjevero-istoku Sirije.
Ako primjećujete, za vanjske potrebe (što je u biti realnost) Trump je u Helsinkiju proglasio zajedničku, američko-rusku pobjedu nad „Islamskom državom“ u Siriji, što je bila prva izjava takve vrste uopće. Do sada je Zapad samo kritizirao rusku ulogu u Siriji, navodeći, kako je njezin cilj samo osiguranje ostanka ruskih vojnih baza u toj zemlji. Moskva je, sa svoje strane, uporno ponavljala kako se ona u Siriji bori s islamističkim terorizmom kako se ne bi morala s njim boriti doma, jer u Siriji je na strani islamističkih organizacija bilo puno boraca iz zemalja bivšeg SSSR-a ali i iz same Rusje. Trump je to uvažio.
Iran neće biti vojno napadnut
SAD je nedavno unilateralno otkazao nuklearni sporazum s Iranom, dok preostale države za sada ostaju u sporazumu. SAD vrši pritisak na europske države da otkažu sporazum i obustave uvoz iranske nafte, dok iz Teherana prijete blokadom Hormuškog tjesnaca. Može li po Vama Iran biti sljedeće krizno žarište na kojemu će izbiti rat velikih razmjera?
Ne. Iran neće biti vojno napadnut niti od SAD-a, niti Izraela, niti od strane arapskih susjeda s druge strane Perzijskog zaljeva. Svi „ratnički bubnjevi“ i izjave o napadu na Iran, koji samo što nije počeo, ipak predstavljaju klasični PR i više su politički pritisak na ostale zemlje koje s Iranom žele nastaviti suradnju i nakon američkih protuiranskih sankcija. Ratna opcija prevelik je rizik čak i za Sjedinjene Države. Vojni sukob s Iranom nemoguće je zadržati pod svojim nadzorom, a Iran nije ni Sirija, ni Irak, ni izolirana Sjeverna Koreja, već velika regionalna država s isto takvim utjecajem i mogućnostima u njoj. Zbog njegove veličine Iran je nemoguće klasično vojno pobijediti i okupirati ga, kako je to bilo s Irakom ili Jemenom.
Uostalom, Trump je više puta jasno kazao kako je njegov glavni cilj posjesti Iran za pregovarački stol i ponovo utvrditi pravila za postizanje „pravednog“ sporazuma oko iranskog nuklearnog programa. S tim ciljem on protiv Irana namjerava primijeniti „do sada neviđene sankcije“ koje bi za posljedicu imale slabljenje gospodarstva, izazivanje socijalnih nemira i smjenu ne samo postojećeg režima već i čitave ideološke paradigme te zemlje, uspostavljene nakon islamske revolucije 1979. godine. Hoće li u tome uspjeti posve je drugo pitanje.
Teheran je stekao i suviše iskustva u funkcioniranju državnog sustava u uvjetima višedesetljetnih međunarodnih sankcija, u kojima je čak uspio i pokrenuti razvoj vlastitog nuklearnog programa. Iran danas ima partnerske odnose i s Rusijom i s Kinom, ali i nizom država u svom okruženju, poput Pakistana i Indije, srednjoazijskih zemalja, „odmetnutog“ Katara, Iraka, Sirije i Libanona. On ima itekako dostatan utjecaj na oružane organizacije od Sirije i Iraka, do Jemena i Afganistana da, prema potrebi, itekako ozbiljno usložni život američkim vojnicima i američkim interesima. A sve to Washington jako dobro zna.
Proteklih nekoliko tjedana imamo intenzivne sastanke ruskih dužnosnika s onima iz Izraela i Irana. Možemo li govoriti o borbi Izraela i Irana za naklonost Moskve?
Itekako možemo. Svi znaju (ne samo Izrael i Iran, već i SAD) kako Rusija danas drži „ključeve“ sirijskog sukoba čvrsto u svojim rukama i jedina je stvarna sila na terenu koja ima presudan politički utjecaj, neovisno o svom relativno malom kontingentu vojnih snaga. To samo pokazuje kako je odlučna politika, u kombinaciji s odlučnošću primjene vojne sile protiv onih koji drugi jezik osim sile niti ne poznaju, a spremni su ići do kraja u nastojanjima za razbijanjem tuđe države, itekako učinkovit i puno jeftiniji model djelovanja nego toliko razvikane vojne koalicije čitavih masa ovih ili onih država, iza kojih, u biti, stoje jedino isprazne politikantske fraze o borbi protiv terorista, koje ionako, već prema potrebi, dijele na „dobre“ i „loše“; ili pak jalova razmetanja različitih pregovaračkih strana i međunarodnih posrednika po skupim Ženevskim hotelima s ciljem navodne pomoći Siriji.
Izrael se svojim formalnim ne miješanjem u sirijski sukob, a u stvarnosti čestim pomaganjem islamističkim snagama, čak i onim najradikalnijim, u južnim zonama Sirije prema svojoj sjevernoj granici, sadašnjim čišćenjem sirijske vojske toga područja našao u neugodnoj poziciji da mu, osim sirijske vojske, na Golansku visoravan mogu izbiti i (pro)iranske šijitske formacije, što je po Jeruzalem prava noćna mora. S druge strane Iranu, osim svoje klasične protuizraelske retorike, sada, u uvjetima oštre Trumpove protuiranske politike, ne pada na pamet ići u vojni sukob s Izraelom. Zapravo se radi o svojevrsnoj pat poziciji: Iran je u Siriji nazočan temeljem poziva zakonite vlade u Damasku i ruski je vojni saveznik u toj zemlji pa je izraelsko djelovanje po iranskim ciljevima u Siriji vrlo rizično.
Osim toga, Washington već odavno nema nikakvog političkog utjecaja na Teheran (tamošnje američko veleposlanstvo već je doslovno zaraslo u šikaru) i Izrael vrlo dobro zna kako je Moskva jedina koja može izvršiti presudan utjecaj na Iran u slučaju bilo kakvih nepredviđenih eskalacija stanja. Jer niti Izrael samostalno ne želi voditi rat s Iranom. On već ima dovoljno problema i s palestinskim Hamasom i Hezbollahom na jugu Libanona, a da bi otvarao još i nekakav „sjeverni front“ s Iranom u Siriji. Sigurnost Izraela bila je i jedina stvarna pregovaračka točka na summitu Putin-Trump i oko nje su se dvije strane vrlo brzo dogovorile: Rusija će jamčiti sigurnost izraelske sjeverne granice na strani Sirije, proiranske postrojbe će se povući 100-tinjak kilometara u dubinu Sirije, a Izrael će prestati s bombardiranjima proiranskih snaga u toj zemlji. A da je upravo tako, svjedoči i vijest od prošlog četvrtka, kada je rusko Ministarstvo obrane objavilo kako njihova vojna policija otvara osam nadzornih točaka na granici Sirije i Izraela, kao pomoć u radu snaga UN-a koje su se s crte razdvajanja na Golanskoj visoravni povukle još 2012. g. One su prošli tjedan, po prvi put nakon 6 godina, u pratnji ruskih vojnika ponovo počele svoje granične ophodnje na crti razdvajanja sirijske i izraelske vojske „Bravo“, sukladno rezoluciji UN-a iz svibnja 2014. g., na čemu je u razgovorima s Putinom u Moskvi inzistirao premijer Netanjahu u zamjenu za izraelsku „dozvolu“ za sirijske vojne operacije.
Erdogan znalački odrađuje svoj posao
Nedavnim ustavnim promjenama, unatoč smanjenoj potpori birača, Erdogan je praktički postao apsolutni gospodar Turske što mu daje odriješene ruke za snažnije provođenje svoje političke strategije. Kako ocjenjujete ulogu Turske na Bliskom istoku, a kako na Balkanu?
Turska je velika zemlja i most između triju kontinenata: Azije, Afrike i Europe. Te geostrateške važnosti itekako je svjestan današnji turski politički vrh na čelu s predsjednikom Erdoganom. Zato se njegove poteze ne smije omalovažavati, a još manje medijski ismijavati, stavljajući sve to u kontekst nekakvog „neosultanizma“, „neoosmanizma“ i sl. Erdogan polazi od jednostavnih, ali bitnih pretpostavki, temeljenih na demografskom i gospodarskom potencijalu svoje zemlje, ali i njezinom povijesnom nasljeđu i utjecaju u širem perimetru današnje turske. Neovisno o (ne)simpatijama prema njemu, treba mu se priznati kako znalački odrađuje svoj posao, rukovodeći se onim istim načelima na kojima počiva i američka vanjska politika – čistom pragmatizmu, a ne emocijama. Stvar je jedino koliko će Turska za to imati ekonomske snage. Za sada je još uvijek ima. Ona čini 1% ukupnog svjetskog BDP-a, članica je G20 i život u toj zemlji nije onakav kakvim ga se na Zapadu često tendenciozno i pogrešno medijski prikazuje.
Turski interes na Bliskom istoku reduciran je neuspjelom islamističkom revolucijom u Egiptu i sprječavanjem dolaska na vlast Muslimanskog bratstva (čemu je kumovala Saudijska Arabija, koja je i najveći turski konkurent za vodeći utjecaj u islamskom sunitskom svijetu). Turski najveći saveznik u arapskoj regiji nedvojbeno je Katar, od nedavno politički izopćena zemlja od strane Rijada i njegovih zaljevskih monarhija-saveznica. Turski interesi u regiji reducirani su i nakon ruske vojne kampanje u Siriji i svedeni su na osiguranje sigurnosne zone na sjeveru te zemlje radi sprječavanja opasnog povezivanja sirijskih i turskih kurdskih političkih i oružanih organizacija koje mogu ugroziti i destabilizirati Tursku. Zbog tog problema Ankara je čak, uz snažno posredništvo Rusije, uspostavila i solidne političke odnose sa svojim vječnim povijesnim antagonistom – Iranom.
Kako komentirate okret Turske od SAD-a prema Rusiji?
Ne radi se tu ni o kakvom okretu koji je usmjeren protiv bilo koga, a najmanje SAD-a. Turska, a sve više i mnoge druge zemlje ne samo u toj regiji, koristi povratak Rusije na Bliski istok nakon desetljeća izbivanja, i prihvaća realitet koji on sa sobom donosi u smislu preslagivanja i uspostave novih odnosa snaga. Turska time želi osigurati (i u tome uspijeva) dio svojih nacionalnih interesa koje ne bi mogla osigurati isključivim oslanjanjem na SAD. Jer u praksi se pokazalo kako Washington primarno gleda svoje nacionalne interese, kojima se onda moraju prilagođavati i podređivati im se njihovi saveznici i partneri (nespojivo s aktualnom turskom vanjskopolitičkom političkom doktrinom). To je i dovelo do američko-turskog sukoba interesa u Siriji, gdje je američka strana, usprkos jasnom i oštrom protivljenju Ankare, za svoje saveznike izabrala upravo najveće turske neprijatelje – Kurde. Po mom mišljenju to je bila najveća greška američke politike u Siriji, koja može imati i puno šire posljedice. Nju Trumpova administracija sada nastoji ispraviti, nudeći kompromisna rješenja za stanje oko sirijskog sjevernog grada Manbija, ali to ne ide lako.
Štoviše, prošli tjedan odnosi su se ponovo zaoštrili vezano odbijanje turskog izručenja zatočenog američkog pastora Andrewa Brunsona, optuženog za špijunažu protiv Turske i suradnju s terorističkim organizacijama. Turska, osim političkih dividendi koje izvlači iz suradnje s Rusijom, s tom državom pokreće i sve snažnije gospodarsko partnerstvo (sljedeće godine otvara se plinovod „Turski tok“, Rusi grade prvu tursku atomsku centralu, suradnja u turizmu, građevini i td.), pa čak i vojno-tehničku suradnju kroz kupnju ruskog PZO sustava S-400, ali i moguće pokretanje njegove proizvodnje u Turskoj. Ankara suradnjom s Moskvom ima i olakšan pristup ruskim muslimanskim zajednicama ali i jednostavniju suradnju sa srednjoazijskim turkofonskim muslimanskim državama, nastalim raspadom SSSR-a, koje, također, iz svojih pragmatičnih razloga ne žele odbaciti suradnju s bivšom metropolom (Moskvom). Naprotiv, njome se itekako koriste u očuvanju svojih interesa u najezdi snažne Kine, SAD-a koji tu regiju nije „zaboravio“, ali i neoimperijalnih težnji same Ankare kao njihove povijesne vjerske „meke“.
Možemo li reći da, kad je u pitanju međunarodna sigurnost, živimo u vrlo neizvjesnom vremenu u kojemu na međunarodnoj razini, unatoč nekim partnerstvima i formalnim savezništvima, zapravo imamo „rat sviju protiv svih“?
Možemo. Pred našim očima upravo se urušavaju ključni međunarodni sigurnosni i politički instrumenti, nužni za očuvanje stabilnosti svijeta stvorenog na poslijeratnom poretku, utemeljenom na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a. Novih instrumenata koji bi ih zamijenili još uvijek nema na vidiku, pa se rizici od eskalacije nestabilnosti i potencijalnih vojnih sukoba širokih razmjera svode isključivo na mudrost (ili ludost) dvojice ili najviše trojice ključnih svjetskih vođa o kojima sve i ovisi. A takvo stanje dugoročno je neizdrživo i nužno traži donošenje rješenja i usklađivanje njihovih stavova oko ključnih pitanja međunarodne zajednice. Pri tom dosadašnja savezništva ili partnerstva više nemaju nikakvu ulogu i vrijednost. Njihovo je vrijeme prošlo i stvari će se vrlo brzo početi odigravati po drugim pravilima. Zato je za male zemlje, kako sam više puta naglašavao, bolje stajati po strani i u tišini promatrati borbu divova i čekati njihov dogovor do kojeg će prije ili kasnije doći. To je puno bolje nego se nepotrebno svrstavati i apriori davati potporu ovoj ili onoj strani po pitanjima koji ionako najčešće niti nisu bitni po njihove nacionalne interese, ili ih o njima uopće nitko ništa i ne pita. Mudro šutiti i čekati, a ne istrčavati i dodvoravati se, najbolji je recept za ovakve faze globalnih geopolitičkih ciklusa, kakvi se periodički ponavljaju. Tko ima uši, neka čuje!
Svijet nije kazalište
Od vremena unipolarnosti svijet se neupitno kreće prema multipolarnosti. Što nam to donosi?
Uvijek je i u svemu bolje imati nekoliko jakih igrača nego samo jednog, pa je tako i u međunarodnim odnosima. Ako je samo jedan, on će prije ili kasnije početi provoditi svoju samovolju, hegemoniju, po potrebi i diktaturu. Za male zemlje bolje je imati mogućnost višesmjernog vođenja vanjske politike. A upravo svjedočimo kraju jedne geopolitičke epohe, što znači i kraj koncepta „Pax Americana“. A kada se događaju tektonske promjene ovakvoga tipa, nužna nuspojava su potresi koje je nemoguće izbjeći. Za nadati se samo kako će ih se moći nadzirati i tako lakše sanirati njihove posljedice. Jer povratka na staro više nema.
Mislim kako SAD ipak ne gube previše i da će one u konačnici pristati na ulogu biti „prvi među jednakima“, koju joj ni Kina ni Rusija ne žele osporiti, jer je SAD po mnogim aspektima i dalje pozitivni predvodnik svijeta, ali i jedina zemlja koja, zapravo, već prolazi fazu pete tehnološke revolucije. Riskirati ne prihvaćanje takvog statusa i inzistiranje na globalnoj dominaciji punog spektra i pod svaku cijenu, uz posljedični, vrlo vjerojatni gubitak američkog načina života i vrijednosti na kojima se on temelji, od strane washingtonskog establišmenta bilo bi neodgovorno i nepromišljeno. Jer i ova se generacija ljudskog roda, kao i sve prethodne, oslanja i koristi pozitivnim i negativnim iskustvima onih prijašnjih. Zato želim vjerovati, i pored sumorne slike suvremenog svijeta, kako su državnici ključnih zemalja itekako svjesni izazova s kojima se suočavaju i razorne snage kojom raspolažu, i da zbog toga znaju i posljedice koje oni mogu proizvesti. A zbog toga su sasvim sigurno svjesni i svoje odgovornosti koju od njih svijet danas, možda više nego ikada ranije traži i očekuje.
Ovime bih i završio: budući svijet vidim ustrojen na čvrstom „trokutu odnosa“ između tri mega-države: SAD-a, Rusije i Kine. On je najbolji model za održivu konstrukciju i ravnotežu snaga, kao i sprječavanje pomicanja „jezička geopolitičke vage“ na neku od strana koje taj trokut čine. Takav geopolitički model, temeljen na tri točke (i u mehanici je to najčvršća konstrukcija), daje najbolju šansu miru i napretku svijeta i čovječanstva. Sve su ostalo nepotrebni rizici, s po sve strane potpuno neizvjesnim krajnjim ishodom. I oko toga se sada „lome koplja“ unutar američkog političkog establišmenta. A je li Trump toga iskreno svjestan ili samo igra prethodno dobro izrežiranu igru, nastojeći zadržati isključivu američku globalnu dominaciju (koje u praksi ionako više nema), pokazat će se vrlo brzo jer vremena za kalkulacije i igrokaze ponestaje. Svijet nije kazalište. Životna praksa zahtjeva čvrtsta i jasna pravila. U protivnom slijedi entropija i kaos.
Davor Dijanović
geopolitika
