Trenutna politička konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane političkog spektra. Izbor koji nam se nudi možemo opisati kao alternativu između neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata. Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij, treba nam ljevica koja demokraciju shvaća ozbiljno.
Europski su se izbori očekivano pokazali prije svega kao mjerenje prolaznog vremena sadašnje vlade. Kao što su razni komentatori već utvrdili, simpatizeri vlade su joj zaokruživanjem Oraha i Picule slali jasnu poruku, dok su ostali birali kontra, odnosno u premoćnoj većini bojkotirali izbore. Oni koji su izašli, obojali su Hrvatsku u plavu boju desnice svudje osim u Istri i dijelu Međimurja.
Budući da se čak i Zagreb odlučio za HDZ, čini se opravdano upitati se - svjedočimo li velikom zaokretu u desno? O takvom je zaokretu 1979. godine pisao Stuart Hall[i], u jednoj od ranih i, pokazalo se, preciznih analiza nadolazećeg tačerizma. Jasno je da je domet usporedbe političke situacije u Velikoj Britaniji 1979. i današnjih prilika u Hrvatskoj značajno ograničen - prije svega rekla bih jer nema usporedbe između političkog kapaciteta Margaret Thatcher i Tomislava Karamarka. No, čitanje Hallove analize s kraja sedamdesetih ipak otvara zanimljive paralelizme koje vrijedi istaknuti.
Analizirajući tadašnji politički trenutak, Hall je središnje pitanje formulirao na sljedeći način: kako to da se u periodu ekonomske recesije kojom pokušava upravljati socijaldemokratska stranka s (barem nominalnom) podrškom radnika, življeno iskustvo većine ljudi oblikuje unutar ideologema desnice? Kako to da u periodu socijaldemokratske vlade kao ključne probleme društva svoje sugrađane vidimo kao parazite, državu kao teret društvu, poreze kao namete, političare kao lopove, a škole kao izvor opasne ideologije?
Već ofucani odgovor s lijeva kaže kako suvremena socijaldemokracija nakon usvajanja doktrine Trećeg puta više nema veze sa zaštitom radnika od kapitala, ali time zapravo ne odgovara na ovo pitanje, odnosno ne objašnjava nam - zašto? Analizirajući dugi period laburističke vladavine u Velikoj Britaniji, Hall kaže kako socijaldemokratske stranke nisu homogeni kanal koji izražava volju radnih ljudi, nego promjenjiva formacija koja pokušava organizirati radnike u političku snagu, odnosno predstavljati njihove interese. No, kad osvoji vlast, socijaldemokratska stranka se za izlazak iz ekonomske krize neizostavno okreće postizanju dogovora s kapitalom. To znači da svoju temeljnu osnovu legitimacije - predstavljanje interesa radnika - koristi ne da bi unaprijedila već da bi disciplinirala te interese.
Nedvosmisleno opredjeljenje zastupnika radničkih interesa kojim dobiva izbore, socijaldemokratska vlada po dolasku na vlast zamijenjuje retorikom nacionalnog interesa, gdje interes radnika postaje jedan od "socijalnih partnera", a plaće
predmetom pregovora i, po potrebi, nametanja discipline. Drugim riječima, vladavina socijaldemokrata u periodima ekonomske krize neizbježno sama sebi kopa jamu, istovremeno erodirajući svoju biračku bazu pogoršavajući ekonomski položaj prosječnog građanina i otvarajući teren desnici da ponudi alternativne interpretacije problema i rješenja. Kako kaže Hall, upravo je ta kontradikcija socijaldemokracije ključni izvor desnog zaokreta u političkom spektru.
Naime, veliki se bazen radničkog nezadovoljstva uz nevelik napor desnih političkih aktera prelijeva u diskriminatorne politike koje socioekonomske probleme prebacuju na teren identitetskih borbi. U britanskom kontekstu kraja sedamdesetih to se odnosilo na fašističke interpretacije rasnih odnosa, kao i tematizaciju imigracije kao "prijetnje našem načinu života". U rasno i etnički homogenoj Hrvatskoj primarno polje diskriminatornih identitetskih politika su seksualne manjine i ženska reproduktivna prava, ali princip je isti. Kada rješenja koja se nude za ključne probleme društva počnu uključivati oduzimanje prava i sužavanje sloboda, ukoliko smo iole svjesni višeslojnosti vlastitog identiteta, trebamo se početi bojati dana kada će moralna osuda sustići i naš način života.
No, kada u ovom stiliziranom prikazu političke dinamike dođemo do reakcije vladajućih kao fundamentalne zabrinjavajuće točke, tu se slučajevi Velike Britanije sedamdesetih i Hrvatske danas razdvajaju. Dok ostatak Hallove analize definira nadolazeći autoritarni populizam Margaret Thatcher koji će oblikovati britansku politiku narednih desetljeća, mi svjedočimo, bojim se, nešto opasnijoj dinamici. Naime, trenutna politička konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane političkog spektra. Kao u
kakvoj distopijskoj viziji, izbor koji nam se nudi možemo opisati kao alternative između neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata.
Neliberalnim demokratima[ii] označavam političke snage koje se angažiraju na formiranju demokratskih "većina", kako izbornih, tako i referendumskih, ali koje zatim te iste većine usmjeravaju prema kršenju ljudskih prava. Imamo inačice koje su trenutno na vlasti, poput stranke Fidesz Viktora Orbana, ili, da se zadržimo u domaćem kontekstu, opozicijske političke aktere poput HDZ-a, Saveza za Hrvatsku ili proto-političke građanske formacije poput Grozda i drugih novoniklih udruga konzervativne desnice. Osnovna karakteristika neliberalnih demokrata je da formalne demokratske instrumente subvertiraju usmjeravanjem ka nedemokratskim ciljevima. Ono što našoj desnici daje prednost pred mađarskom ili češkom inačicom jest čvrsta identitetska spona s braniteljima kao "sinovima nacije", koja se redovito ovjerava kroz ništa manje čvrsti klijentelistički odnos zaštite materijalnih prava te glasačke mašine.
S druge strane nalaze se liberalni nedemokrati, što smatram preciznijom odrednicom ove nominalno socijaldemokratske vlade. Vlada je na jačanje diskriminatornih politika kojima smo svjedočili kroz građansku inicijativu U ime obitelji i borbama oko školskog kurikuluma odgovorila ugrađenim liberalnim strahom od demokracije. Suočena s problematičnim preferencijama nekih društvenih grupa, postojeća politička elita umjesto pregovaranja bira sužavanje demokratskih kanala izražavanja. Kada poručuje da nešto "neće proći" ili mjesecima odgađa reguliranje referendumske prakse umjesto strpljive izgradnje pristanka, bira politiku autoriteta, odnosno sile. Drugim riječima, liberalne ciljeve počinje braniti nedemokratskim sredstvima. Budući da time sužuje već ionako uzak prostor političkog odlučivanja, iz kojeg su na primjer odluke o ekonomskoj politici običnom građanu odavno izuzete, trebala bi se prestati čuditi svom gubitku legitimiteta i izbornoj apatiji građana. No, puno važnije, ako ustraje u tom elitističkom impulsu kojim se nada narod "utjerati u tor", morat će preuzeti odgovornost
za dolazak autoritarnih populista na vlast.
Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij treba nam, kako je Hall pisao u jednom drugom tekstu[iii], ljevica koja demokraciju shvaća ozbiljno. To znači da prihvaća neizvjesnost koju donosi demokratsko uključivanje građana u odlučivanje, te polazi od činjenice da humanističke vrijednosti o ljudskim pravima i slobodama predstavljaju ishode ranijih političkih borbi koje je potrebno aktivno braniti pred prijetnjama diskriminacije. Ako odbijamo svjedočiti kako naši sugrađani na dnevnoj razini pristaju na sužavanje svojih ekonomskih, građanskih i socijalnih prava jer tome "nema alternative", ključno oružje u toj političkoj borbi su nam vrijednosti egalitarizma i demokracije, jer - da citiram starog liberala de Tocquevillea - jednom kad ljudi prihvate princip jednakosti u nekoj sferi svog života, stremit će proširiti ga na sve druge domene.
Izvor: h-alter
Europski su se izbori očekivano pokazali prije svega kao mjerenje prolaznog vremena sadašnje vlade. Kao što su razni komentatori već utvrdili, simpatizeri vlade su joj zaokruživanjem Oraha i Picule slali jasnu poruku, dok su ostali birali kontra, odnosno u premoćnoj većini bojkotirali izbore. Oni koji su izašli, obojali su Hrvatsku u plavu boju desnice svudje osim u Istri i dijelu Međimurja.
Budući da se čak i Zagreb odlučio za HDZ, čini se opravdano upitati se - svjedočimo li velikom zaokretu u desno? O takvom je zaokretu 1979. godine pisao Stuart Hall[i], u jednoj od ranih i, pokazalo se, preciznih analiza nadolazećeg tačerizma. Jasno je da je domet usporedbe političke situacije u Velikoj Britaniji 1979. i današnjih prilika u Hrvatskoj značajno ograničen - prije svega rekla bih jer nema usporedbe između političkog kapaciteta Margaret Thatcher i Tomislava Karamarka. No, čitanje Hallove analize s kraja sedamdesetih ipak otvara zanimljive paralelizme koje vrijedi istaknuti.
Stuart Hall (foto: Annie Paul, studymore.org.uk)
Analizirajući tadašnji politički trenutak, Hall je središnje pitanje formulirao na sljedeći način: kako to da se u periodu ekonomske recesije kojom pokušava upravljati socijaldemokratska stranka s (barem nominalnom) podrškom radnika, življeno iskustvo većine ljudi oblikuje unutar ideologema desnice? Kako to da u periodu socijaldemokratske vlade kao ključne probleme društva svoje sugrađane vidimo kao parazite, državu kao teret društvu, poreze kao namete, političare kao lopove, a škole kao izvor opasne ideologije?
Već ofucani odgovor s lijeva kaže kako suvremena socijaldemokracija nakon usvajanja doktrine Trećeg puta više nema veze sa zaštitom radnika od kapitala, ali time zapravo ne odgovara na ovo pitanje, odnosno ne objašnjava nam - zašto? Analizirajući dugi period laburističke vladavine u Velikoj Britaniji, Hall kaže kako socijaldemokratske stranke nisu homogeni kanal koji izražava volju radnih ljudi, nego promjenjiva formacija koja pokušava organizirati radnike u političku snagu, odnosno predstavljati njihove interese. No, kad osvoji vlast, socijaldemokratska stranka se za izlazak iz ekonomske krize neizostavno okreće postizanju dogovora s kapitalom. To znači da svoju temeljnu osnovu legitimacije - predstavljanje interesa radnika - koristi ne da bi unaprijedila već da bi disciplinirala te interese.
Nedvosmisleno opredjeljenje zastupnika radničkih interesa kojim dobiva izbore, socijaldemokratska vlada po dolasku na vlast zamijenjuje retorikom nacionalnog interesa, gdje interes radnika postaje jedan od "socijalnih partnera", a plaće
predmetom pregovora i, po potrebi, nametanja discipline. Drugim riječima, vladavina socijaldemokrata u periodima ekonomske krize neizbježno sama sebi kopa jamu, istovremeno erodirajući svoju biračku bazu pogoršavajući ekonomski položaj prosječnog građanina i otvarajući teren desnici da ponudi alternativne interpretacije problema i rješenja. Kako kaže Hall, upravo je ta kontradikcija socijaldemokracije ključni izvor desnog zaokreta u političkom spektru.
Naime, veliki se bazen radničkog nezadovoljstva uz nevelik napor desnih političkih aktera prelijeva u diskriminatorne politike koje socioekonomske probleme prebacuju na teren identitetskih borbi. U britanskom kontekstu kraja sedamdesetih to se odnosilo na fašističke interpretacije rasnih odnosa, kao i tematizaciju imigracije kao "prijetnje našem načinu života". U rasno i etnički homogenoj Hrvatskoj primarno polje diskriminatornih identitetskih politika su seksualne manjine i ženska reproduktivna prava, ali princip je isti. Kada rješenja koja se nude za ključne probleme društva počnu uključivati oduzimanje prava i sužavanje sloboda, ukoliko smo iole svjesni višeslojnosti vlastitog identiteta, trebamo se početi bojati dana kada će moralna osuda sustići i naš način života.
No, kada u ovom stiliziranom prikazu političke dinamike dođemo do reakcije vladajućih kao fundamentalne zabrinjavajuće točke, tu se slučajevi Velike Britanije sedamdesetih i Hrvatske danas razdvajaju. Dok ostatak Hallove analize definira nadolazeći autoritarni populizam Margaret Thatcher koji će oblikovati britansku politiku narednih desetljeća, mi svjedočimo, bojim se, nešto opasnijoj dinamici. Naime, trenutna politička konstelacija ukazuje na autoritarne tendencije s obje strane političkog spektra. Kao u
kakvoj distopijskoj viziji, izbor koji nam se nudi možemo opisati kao alternative između neliberalnih demokrata i liberalnih nedemokrata.
Neliberalnim demokratima[ii] označavam političke snage koje se angažiraju na formiranju demokratskih "većina", kako izbornih, tako i referendumskih, ali koje zatim te iste većine usmjeravaju prema kršenju ljudskih prava. Imamo inačice koje su trenutno na vlasti, poput stranke Fidesz Viktora Orbana, ili, da se zadržimo u domaćem kontekstu, opozicijske političke aktere poput HDZ-a, Saveza za Hrvatsku ili proto-političke građanske formacije poput Grozda i drugih novoniklih udruga konzervativne desnice. Osnovna karakteristika neliberalnih demokrata je da formalne demokratske instrumente subvertiraju usmjeravanjem ka nedemokratskim ciljevima. Ono što našoj desnici daje prednost pred mađarskom ili češkom inačicom jest čvrsta identitetska spona s braniteljima kao "sinovima nacije", koja se redovito ovjerava kroz ništa manje čvrsti klijentelistički odnos zaštite materijalnih prava te glasačke mašine.
S druge strane nalaze se liberalni nedemokrati, što smatram preciznijom odrednicom ove nominalno socijaldemokratske vlade. Vlada je na jačanje diskriminatornih politika kojima smo svjedočili kroz građansku inicijativu U ime obitelji i borbama oko školskog kurikuluma odgovorila ugrađenim liberalnim strahom od demokracije. Suočena s problematičnim preferencijama nekih društvenih grupa, postojeća politička elita umjesto pregovaranja bira sužavanje demokratskih kanala izražavanja. Kada poručuje da nešto "neće proći" ili mjesecima odgađa reguliranje referendumske prakse umjesto strpljive izgradnje pristanka, bira politiku autoriteta, odnosno sile. Drugim riječima, liberalne ciljeve počinje braniti nedemokratskim sredstvima. Budući da time sužuje već ionako uzak prostor političkog odlučivanja, iz kojeg su na primjer odluke o ekonomskoj politici običnom građanu odavno izuzete, trebala bi se prestati čuditi svom gubitku legitimiteta i izbornoj apatiji građana. No, puno važnije, ako ustraje u tom elitističkom impulsu kojim se nada narod "utjerati u tor", morat će preuzeti odgovornost
za dolazak autoritarnih populista na vlast.
Kako bismo izbjegli ovaj distopijski scenarij treba nam, kako je Hall pisao u jednom drugom tekstu[iii], ljevica koja demokraciju shvaća ozbiljno. To znači da prihvaća neizvjesnost koju donosi demokratsko uključivanje građana u odlučivanje, te polazi od činjenice da humanističke vrijednosti o ljudskim pravima i slobodama predstavljaju ishode ranijih političkih borbi koje je potrebno aktivno braniti pred prijetnjama diskriminacije. Ako odbijamo svjedočiti kako naši sugrađani na dnevnoj razini pristaju na sužavanje svojih ekonomskih, građanskih i socijalnih prava jer tome "nema alternative", ključno oružje u toj političkoj borbi su nam vrijednosti egalitarizma i demokracije, jer - da citiram starog liberala de Tocquevillea - jednom kad ljudi prihvate princip jednakosti u nekoj sferi svog života, stremit će proširiti ga na sve druge domene.
Izvor: h-alter
