Dugo tu scenu pamtim. Dvadeseti je lipnja 1982, igra se Svjetsko prvenstvo, u Valènciji, na čuvenoj staroj Mestalli Jugoslavija u četrnaestoj minuti protiv domaćina vodi 1:0. Četiri minute ranije Ivan Gudelj zabio je gol glavom. Šesnaest mi je godina, na Sepetarevcu sam, ispred televizora, i još uvijek sudjelujem u kolektivnoj emociji. Miguel Ángel Alonso, zvani Periko ili Papagaj, vezni igrač, prolaznik u španjolskoj reprezentaciji, sin mnogo čuvenijeg Xabija Alonsa, s lijeve strane prodire prema šesnaestercu. Metar ispred crte ruši ga Velimir Zajec, kapetan onog Dinama koji je upravo postao prvak Jugoslavije. Ruši ga po svim pravilima struke, onako kako se to u Zagrebu radi još od vremena kada je Ivica Horvat u Helsinkiju 1952. ispred besmrtnoga Beare rušio strašne Staljinove napadače: dakle, startom sa strane, u pokušaju da se pokupi lopta, uredno, čisto i bez grubosti; upravo onako kako i dostoji dvojici džentlmena kad opće oko lopte. Pritom, Zajec doista taj faul radi s punom sviješću o mjestu i kontekstu, toliko daleko od kaznenog prostora da ni onom posljednjem navijaču na najvišoj tribini stadiona ne bi na um palo da deformiranim navijačkim okom sudi penal.
Danac Henning Lund-Sørensen ga je, međutim, sudio. I čim se začuo taj pisak sudbine, sve je bilo gotovo. Uzalud su se igrači u plavim majicama bunili, uzalud su u pravedničkom gnjevu nasrtali na suca, uzalud je televizijski reporter u desetercima proklinjao “gospodina Sørensena”, kojemu su milijuni još uvijek odanih Jugoslavena ispred televizijskih aparata uglas psovali majku, jer je stvar već bila povijesno presuđena. Uzalud je i López Ufarte promašio jedanaesterac, pucajući pored gola, jer je Henning Lund-Sørensen poništio izvođenje, pošto se golman Pantelić kretao ispred gol crte. Španjolci su tad promijenili izvođača; Juanito je naravno pogodio. Beskorisni su i naivni bili svi protesti na travnjaku Mestalle, kao što je naivna i ta kolektivna legenda koja je nadživjela Jugoslaviju, o velikoj sudačkoj krađi i nepravdi, i o tome da bi sve bilo drukčije, ne samo na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, nego i u svim našim životima, da Lund-Sørensen nije sudio lažni penal.
Ali ostavimo sve to po strani, sve je to neka stoput zabilježena kolektivna iluzija, dokumentirana i na YouTubeu. U mom je sjećanju nešto drugo: Velimir Zajec nije protestirao. Nije ga bilo među ekipom pjetlića i pravednika, uskoka i hajduka, koji možda još i sad skakuću oko pokvarenog Danca i na žive oči televizijskih kamera psuju mu sve po spisku. U trenucima dok još nije svjestan što je to suđeno, Zajec se diže s trave, a onda se, čim je presuđeno, vraća nazad, pa klekne jednim koljenom, baš na mjesto gdje je načinio prekršaj. I dugo tako kleči. Umjesto da se buni, umjesto da psuje i luduje, i da pokušava promijeniti nešto što je uostalom nepromjenjivo, on tako kleči, pokazujući mjesto na kojemu je pokupio Papagajčića, Papigicu Miguela Alonsa.
Tako se Velimir Zajec ponio u mom sjećanju, koje mi se poslije godinama, u različitim prigodama vraćalo, te se tako obnavljalo. I opet mi je, kad su prije nekoliko godina započela ona antirasistička klečanja prije početka utakmice, došlo u pamet da je isto tako Velimir Zajec klečao dvadesetog lipnja 1982, a da ga Henning Lund-Sørensen nije ni pogledao. Tako to, kažem, izgleda u mom sjećanju, premda ne mogu biti siguran da se stvarno tako i dogodilo. Nogomet nam je, pored svih drugih razloga, važan i zato što će nas podsjetiti na to da čovjekova sjećanja ne samo da nisu pouzdana, nego se često i ne tiču one stvarnosti na koju se pozivaju. Naime, činjenica da se Velimira Zajeca upravo takvog sjećam, dok kleči i ne buni se, u pozi mnogo više gospodskoj nego poniznoj, a kamoli demonstrativnoj, govori prije o cjelini jednoga vremena i Zajeca u tom vremenu, nego o jednom trenutku.
U percepciji nas koji za Dinamo nismo navijali, pogotovu ako smo živjeli negdje u dubokoj unutrašnjosti, gdje je oduvijek postojala množina navijača svih drugih klubova i karakteristična manjina navijača Dinama, šampionska ekipa iz 1982. imala je dva karakteristična lika: Velimira Zajeca i Zlatka Kranjčara. Svi drugi bili su bolji ili lošiji igrači, i Snješko Cerin, i Stjepan Deverić, i Marko Mlinarić, pa Bračun, Mustedanagić, Bručić, ali ta dvojica bili su amblematska lica jednoga klupskog i identitetskog preporoda. Ovo drugo naročito je zanimljivo: nepokajani sarajevski dinamovci, ta skupina životima i sudbinama šarenih i raznolikih ljudi, među kojima sam rastao, i koji će ostati moja vječna književna, pripovjedna i romaneskna tema, svaki put bi se te 1982. godine pozivali na njih dvojicu, na Zajeca i na Kranjčara, kad god bi poželjeli istaknuti ne samo to po čemu se Dinamo razlikuje od redom svih klubova za koje smo mi ostali navijali, nego i po čemu se sami razlikuju od sve te primitivne bagaže s nogometnih igrališta i iz naših života. Njima je, tim mojim dinamovcima, 1982. došla da se napokon prestanu pozivati na Horvata i na Crnkovića, ili na Icu Hitreca, koji je u toj svijesti predstavljao nekog arhedinamovca, premda u Dinamu, nesretnik, nije stigao zaigrati. Predstavljajući te svoje davne junake, kojih se neki među tim dinamovcima nisu mogli ni sjećati, oni su, zapravo, govorili o sebi i o svojim građanskim, obiteljskim, narodnim sudbinama… Govorili su o nečemu iz čega sam i sam potekao – moj otac je, uostalom, najmarkantnija figura tog dinamovstva – samo što, eto, nisam bio dinamovac, nego sam, za razliku od njih, tražio neke kompleksije načine da opišem svoju svijest i povijest.
U to vrijeme, godine 1982, kada je Dinamo postao prvak, a Zajec precizno pokosio Perika Alonsa, gospodstvo je tom svijetu bio sinonim za hrvatstvo. A Zajec i Kranjčar, osim što su bili majstori i heroji njihove velike dinamovske pobjede, bili su i gospoda. Još nekoliko je sljedećih godina gospodstvo bilo to njihovo hrvatstvo, da bi se zatim cijela stvar dramatično raspala, što će onda značajno obilježiti, razdvojiti i razdijeliti biografije tih mojih sarajevskih dinamovaca. Ali u legendi o Zajecu i Kranjčaru ostat će nešto što će čuvati sjećanje na gospodsko dinamovstvo.
Velimir Zajec igrao je u samo dva kluba, u Dinamu i u Panathinaikosu. Bilo bi zanimljivo znati kakva je, i postoji li, atenska legenda o Zajecu. Kakav je to lik i igrač u grčkom imaginariju, jer može biti da je drukčiji nego u zagrebačkom. U međuvremenu, u dva je navrata Zajec bio trener Dinama. Prvi put krajem devedesetih, u doba lažnoga imena kluba i mikojanovske vladavine Zlatka Canjuge, i drugi put, na vrhuncima Mamićeva cezarizma. Ali ni jedan, ni drugi Dinamo s Dinamom Velimira Zajeca, kao ni s Dinamom mog oca i njegovih sarajevskih sunavijača, nije imao baš nikakve veze. Canjugin i Tuđmanov Dinamo bio je klub bez imena, bez velike pripovijesti (a na velikim pripovijestima se nogometni klubovi i uzdižu među velike), dok će Dinamo koji je svojeručno stvorio Zdravko Mamić biti daleko najuspješniji nogometni klub u povijesti ovoga dijela Europe, klub s izmišljenom godinom osnivanja (pravi je Dinamo iz Zagreba osnovan 1945.), s lažnom i tendencioznom poviješću, te klub s neprincipijelnom podrškom ukupnoga nogometnog i općeg pravosuđa. Dok je Dinamo Ivice Horvata, Crnkovića, Lamze i Zambate, Zlatka Kranjčara i Velimira Zajeca bio – barem u životnim alegorijama ljudi kakav je bio moj otac – hrvatski klub, Dinamo Zdravka Mamića postao je režimski i državni klub. Karakteristično neomiljen među onima koji nisu Dinamovi navijači.
U ideji o povratku Velimira Zajeca u Dinamo, pa još na simbolički jako mjesto predsjednika kluba, nešto je sentimentalno i romantično. Nekome tko je proživio sve tri epohe u povijesti Dinama, koje su tekle usporedo s velikom poviješću i s našim malim porodičnim povijestima, bio bi to povratak u pripovijest i u ono što, možda, jest fikcija, ali nije laž. Naravno, tako bi to samo privremeno bilo, a onda bi nastupilo razočaranje. Najprije zato što bi takav Dinamo bio manje uspješan od ovog Dinama, jer iza njega više ne bi stajali sumnjivi ražalovani policajci, korumpirano pravosuđe i hadezeova politika, koji su njegovim protagonistima omogućili plaćanje na ruke, krivokletništvo i laganje pred sudovima, a onda i zato što bi takav Dinamo, gospodski zagrebački klub, morao platiti za sve grijehe onoga prethodnog Dinama.
Ali to nije sve. Postoji jedan mnogo važniji razlog zbog kojega je nužno razočaranje. Današnji Velimir Zajec odavno nije više onaj Zajec iz 1982. Drugi je to neki čovjek, koji samo imenom i uspomenom na mladost podsjeti na njega. Ne vladamo mi u potpunosti ni svojim biografijama, a ni legendama o sebi. Ponešto nam je naprosto naklonošću sudbine darivano, dok nešto drugo nosimo kao prokletstvo. Pritom, nikad ne možemo znati kad će nam i ono prvo postati prokletstvo. Mogao bi i Zajec zažaliti zbog te lijepe priče koja ga prati. Pogotovo ako ne shvati da Zdravko Mamić nije iz Dinama potjeran zato što je razbojnik, niti zato što se bavio kriminalom. Potjeran je zato što su drugi, i to ne samo faraon Keops i nekakve tajničice, poželjeli biti mamići. Nitko u toj priči ne bi htio biti Zajec. Osim, možda, Velimira Zajeca. Ali ni u to ne možemo biti sigurni.
